Lakan u Podgorici ciklus predavanja
Yüklə 314,6 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
- Reading Seminar XI: Lacan’s Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis
- Lacan to the Letter: Reading Ecrits Closely
- Pronađena psihoanaliza
- The Seminar of Jacques Lacan, Book I, Freud’s Papers on Technique
- Technique of Psychoanalysis
- The Seminar of Jacques Lacan, Book VII: The Ethics of Psychoanalysis
- The Seminar of Jacques Lacan, Book XI: The Four Fundamental Principles of Psychoanalysis
- The Seminar of Jacques Laca, Book XX: Encore, On Feminine Sexuality, The Limits of Love and Knowledge
- Ecrits: The First Complete Edition in English
doc. dr Filip Kovačević 50 može doći, po Lakanu, pod uticajem psihoanalize. Kao što ćete vidjeti, diskurs psihoanalitičara je taj koji strukturalno može da transformiše diskurs univerziteta u diskurs neposlušnosti. Opsesivac-stručnjak se može psihoanalizirati, a gospodar nikad, zbog toga je transformacija u diskurs univerziteta neophodna. Izgleda da stvari prvo treba da postanu gore da bi postale bolje.
Dakle, diskurs analitičara predstavlju rotaciju za još devedeset stepeni. a –> $ S2 S1
Psihoanalitičar je neko kome je znanje (S2) u poziciji istine. To je onaj koji po strukturi diskursa posjeduje objekt-uzrok želje (a) i kome na analizu dolazi drugi kao podijeljeni subjekt ($), odnosno neko ko već vidi koliko je njegova pozicija u svijetu ambivalenta i problematična i kome se čini da psihoanalitičar posjeduje tražene odgovore. Kako dolazi do promjena kod onoga koji je u analizi? Što motiviše ove promjene? Subjekt u analizi misli da je pronašao nekog ko može da mu pomogne da ne bude više podijeljen već da ostvari potpuno zadovoljstvo. Ali, pogledajmo, što se dešava u poziciji proizvoda kod ovog diskursa? Drugim riječima, što jedna psihoanaliza proizvodi? Ona proizvodi, kao što se vidi u samoj strukturi, nove glavne označitelje (S1), dakle, nove odrednice identiteta. Kroz psihoanalizu, subjekt postaje neko ko ima mogućnost da stvori nove označitelje i time promijeni one označitelje koji su do tada njime dominirali tj. određivali njegov/njen identitet. Zbog toga što struktura analize stavlja analitičara u poziciju da se čini da posjeduje objekt dragocijen za subjekta, može se reći da je analiza rad ljubavi. Analiza je i borba između dvije ljubavi. Ljubavi prema analitičaru i ljubavi prema simptomu koji, takođe, daje zadovoljstvo. Još je Frojd tvrdio da subjekt neuroze uživa u njegovim ili njenim simptomima, pa stoga ljubav prema analitičaru Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 51 treba da bude jača od postojećeg simptomatskog uživanja. Jedino tako postaje moguće da subjekt formira neke nove glavne označitelje. Rad ljubavi razbija ljubav prema simptomima, prema odrednicama uspostavljenim u ranom djetinjstvu. Stoga, diskurs analitičara i jeste diskurs neposlušnosti. Uporedimo samo ovaj diskurs sa diskursom univerziteta. Za diskurs univerziteta, znanje funkcioniše kao moć, ali ne funkcioniše kao istina. Pogledajte još jednom strukturu. Sa druge strane, u diskursu analitičara znanje je u poziciji istine što podrazumijeva da je to ono znanje koje je subjektu potrebno za autentičnu konstrukciju svog ponašanja i pogleda na život. Može se reći da znanje koje subjekti stiču na univerzitetima, oni mogu upotrijebiti kao moć, ali teško da im može koristiti u sopstvenim psihološkim dilemama i traganjima. Lakan je bio svjestan ovoga i nije želio da njegovi seminari budu u diskursu univerziteta, ali zbog forme i prezentacije oni podjednako nijesu mogli biti ni u diskursu analitičara, jer je to, prije svega, diskurs dvije osobe. S obzirom na to, Lakan se morao opredijeliti za neku kompromisnu mješavinu i to je razlog što su njegovi seminari često enigmatični, slični poeziji, dosta toga ostaje nedorečeno ili se samo naslućuje. On je želio, koliko je to moguće, da javno predstavi diskurs analitičara. Mnogi koji čitaju njegove seminare nalaze da su kompleksni i teški za razumijevanje, ali to je i njihova poenta - zaobiđen je diskurs univerziteta i sve posljedice koje iz njega proizilaze. No, tu nije kraj. U analizi se ne ostaje cijelog života, a Lakan bi namjerno počeo da naplaćuje duplo nekome za koga je vidio da su mu psihoanalitičke sesije postale navika. Dakle, pitanje koje se otvara je koji je rezultat okončane analize i u kojem diskursu govori osoba koja se najviše približila slobodi i samospoznaji? doc. dr Filip Kovačević 52
Ovaj diskurs predstavlja novu rotaciju od devedeset stepeni i najautentičniji diskurs neposlušnosti. $ -> S1 a S2 Lakan tvrdi da je svrha psihoanalize da histerizuje diskurs kojim ljudi opšte jedni s drugima (dakle, to je cijela tajna). Dolazi do promjene diskursa univerziteta kroz diskurs analitičara u diskurs histerika. To je jedan od glavnih argumenata u mom pristupu lakanovskim studijama, jer mnogi drugi komentatori stavljaju diskurs analitičara, a ne diskurs histerika, na kraju. Na primjer, takav raspored ćete naći i u Lakanovom Seminaru broj 20. Međutim, tvrdim da se diskurs analitičara ne može smatrati zadnjim po redu, jer onda ne može doći do svih transformacija rotacijom za devedeset stepeni, a Lakan insistira upravo na tome. Samo ako je diskurs histerika na kraju, diskursi se na ovaj način transformišu jedni u druge. Dakle, što imamo u ovom zadnjem diskursu koji dobijamo kao rezultat, ali i svrhu, psihoanalize? Prije svega, imamo jedno stanje kritike i radoznalosti koje postaje izvor zadovoljstva, jer se objekt-uzrok želje (a) nalazi u poziciji istine. Podijeljeni subjekt ($) je u poziciji onoga koji govori i zbog toga je ovo prvi i jedini diskurs u kojem dolazi do ekvivalencije subjekta i agenta. Taj subjekt koji govori, zbog toga što govori, je oslobođeni subjekt i on se svjesno i direktno suprostavlja glavnom označitelju (S1) koji je u poziciji drugog. Ovdje, dakle, imamo jednu strukturu ne samo neposlušnosti nego i otvorene i svjesne pobune. Imamo subjekta koji je kritičan prema postojećim glavnim označiteljima, a u isto vrijeme u poziciji proizvoda imamo pojavu znanja (S2). To je ono znanje koje objašnjava procese koji dovode do formiranja glavnih označitelja i mitologija koje oni svojim postojanjem podupiru. Histerik je taj koji izgrađuje znanje kroz svoje činove. Na primjer, vraćajući se primjeru američke zastave od ranije, histerik je onaj koji spaljuje američku zastavu, a kroz sam taj čin počinje da razumije kako je ta zastava postala glavni označitelj. Ovdje prepoznajemo
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 53 subjekta koji vidi kroz velove i iluzije, imamo predstavnika nečega što bih nazvao kreativni skepticizam kojem je istina glavni cilj, jer se tamo nalazi ono što ga motiviše – objekt-uzrok želje. Histeriku, čak i kad to ne zna svjesno, istina je najveća želja. Histerik ne kalkuliše kad se radi o neposlušnosti, jednostavno, on ili ona ne mogu da se zaustave protiv neistine i laži, to je dio njihovog svakodnevnog svjesnog i nesvjesnog ponašanja. U Lakanovom diskursu histerika pronalazimo strukturu kojoj su težili marksistički revolucionari i teoretičari, poput Herberta Markuzea. To je struktura nekoga ko ne može da toleriše nepravdu. Uspješna analiza dovodi do formiranja ovakve strukture. Po mom mišljenju, stvaranje društvene neposlušnosti proizilazi iz Lakanovih teza, a mnogi i dalje pišu i vjeruju da je Lakan konzervativni mislilac. Mislim da sam pokazao da nije tako. Lakan je htio da pomogne ljudima da počnu da kritikuju i mijenjaju glavne označitelje koji ih dominiraju, a histerik je neko ko to radi nesvjesno (bez razmišljanja) zato što mu je objekt želje u poziciji istine. Zadovoljstvo i znanje tako postaju jedno, a istina glavni životni cilj. Spekulisaću da je primjer ovakvog načina života definisan od strane Marksa i Engelsa u njihovom djelu Njemačka ideologija – „raditi jednu stvar danas, a drugu sjutra – biti lovac ujutro, ribar u podne, čuvati stoku uveče, a onda poslije večere biti filozof i kritičar.“ Iz književnosti, tu su primjeri Pasternakovog doktora Živaga, Kazantzakisovog Zorbe, Keruakovog Sala Paradajza i tako dalje. Ukratko, ono što definiše ovakav način života je neprihvatanje podređenosti bilo kojoj društvenoj funkciji tj. bilo kojem glavnom označitelju. Fluidnost identiteta je, dakle, suština diskursa histerika, a ujedno i suština društvene neposlušnosti. doc. dr Filip Kovačević 54
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 55
Da li Žena postoji? „Da bi došli do Lakanovog odgovora na pitanje „da li Žena postoji?“, potrebno je sagledati kako Lakan osmišljava poziciju muškarca i žene, kao i njihove međusobne odnose. On ih detaljno razmatra u Seminaru broj 20, u kojem prezentira tzv. grafik seksuacije. Zbog nedostatka vremena, u ovom predavanju ću samo sumirati najvažnije teze ovog grafika, bez predstavljanja samog grafika. Dakle, prvo, Lakan odbija biološku određenost i definiciju roda, pa umjesto o ženi i muškarcu, govori o poziciji muškog i poziciji ženskog. To znači da se muškarac može naći u poziciji ženskog, kao što se i žena može naći u poziciji muškog. Lakan zasniva poziciju muškog i poziciju ženskog na odnosu koji svaka od te dvije pozicije ima prema Drugom, tj. Simboličkom sistemu u okviru kojeg se nalazi. Jasno je, ipak, da je većina muškaraca u poziciji muškog, a većina žena u poziciji ženskog. Što se tiče pozicije muškog, Lakan pronalazi najbolju analogiju za tu poziciju u Frojdovom mitu o postanku društva tj. mitu primarne horde. Naime, Frojd tvrdi da je prvobitna društvena zajednica nastala tako što su oca – vođu prahorde – koji je monopolisao, odnosno držao samo za sebe odnose sa svim ženama ubili sinovi. Oni su, zatim, u kajanju i osjećanju krivice nametnuli sami sebi pravila po kojima su morali da žive. Otac je tako, iako mrtav, nastavio da živi u nametnutim pravila koja su dovela do stvaranja prve političko-društvene zajednice. Po Lakanu, pozicija muškog je označena tim da uvijek ima neko ko je, kao pra-otac, izvan datog sistema (izvan Drugog) i koji ograničava ono što se zbiva u okviru samog sistema. Ona je zasnovana na vjerovanju da i Drugi ima Drugog, da, dakle, postoji jedan zatvoren sistem, u kojem su odnosi riješeni, „prirodni” i ne mogu se mijenjati. Pozicija muškog je pozicija statusa quo. Ono kako jeste je ono kako treba da bude, ona je vezana za ideju da nesvjesno ne postoji, i stoga je, kao što sam naveo na ranijem predavanju, najčešća neuroza kod muškaraca opsesivna ili prisilna neuroza. Isto tako, globalno gledano, svaka
doc. dr Filip Kovačević 56 monoteistička religija proizilazi iz lakanovski definisane pozicije muškog. Pa zato se, na primjer, i kaže „Bog otac,” a monoteizam se zasniva na odnosu oca i sina, itd. Na kulturološkom nivou, primjetno je koliko je svijet organizovan iz pozicije muškog. Hijerarhija postoji na svakom koraku, tu su vojske, uniforme, vrhovni lideri, bezgrešni ideolozi, itd. Što se tiče pozicije ženskog, ona je od samog početka oslobođena od iluzije da taj Jedan, taj Vrhovni Autoritet, postoji. Ako govorimo o psihološkom razvoju jedinke, onda se može reći da žena, kako bi izbjegla psihozu, mora da se identifikuje i sa majkom i sa ocem, dok je kod muškarca proces identifikacije manje složen i svodi se na imitaciju ili pobunu protiv oca. Dakle, žena zna da jedan nije dovoljan, da uvijek postoje najmanje dva čiji su interesi manje ili više suprostavljeni, dok muškarac misli da jedan postoji i da je dovoljan. Zbog toga su muškarci i pol koji je podložan fanatizmu mnogo više nego žene. Naravno, kao što sam pomenuo, ovo važi za većinu, ne za svakog muškarca ili za svaku ženu. Jedan od Lakanovih učenika Mustafa Safuan (Moustafa Safouan), koji potencira biološku dimenziju više nego Lakan, navodi da je odmah poslije rođenja između ženskog i muškog djeteta moguće napraviti razliku samo po pitanju prisustva ili odsustva jednog organa – penisa. Ko ga ima, muško je, ko ga nema, žensko je. Tako da društvo od samog početka stavlja nad ženskom djecom znak manjka ili nedostatka. Za Lakana to znači da su žene od rođenja bliže istini o suštini života – koji je kratak i prepun muka – nego muškarci koji se uljuljkuju lažnim privilegijama i falsifikatima o takozvanoj moći. Muškarci misle da imaju nešto, a u stvari su najčešće žrtve vjerovanja u svoju grandioznost. Na osnovu toga je ograničen i sužen odnos između muškarca i žene iz pozicije muškog. Naime, po Lakanu, muškarac u ženi vidi objekt-uzrok svoje želje (a), a ne ženu kao ličnost po sebi. Koincidencija tog objekta želje koji je temelj narcističke fantazije i određene žene su ono što privlači muškarca. Može se, stoga, i reći da je žena za muškarca simptom. Moja profesorica Eli Ragland je običavala kazati da ako je žena za muškarca simptom, za ženu je muškarac problem. To je zato što on iz svoje pozicije teško može da je voli onako kako bi ona to željela. Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 57 Odnos muškarca i žene iz pozicije ženskog je znatno drugačiji. Naime, ono što žena cijeni kod muškarca nije posjedovanje osobina nekog objekta želje, već posjedovanje vještina koje su temelj određenog Simboličkog sistema. Međutim, iz pozicije ženskog se vrlo dobro vidi da nijedan muškarac ne može da zadovolji to što žena iz pozicije ženskog od njega traži. Stoga, na primjer, Lakanov student Serž Andre (Serge Andre), koji je napisao knjigu na temu Što žena želi?, smatra da bi za ženu idealan partner bio sam Bog. Ali, pošto Bog ne postoji tj. ne postoji instanca izvan samog simboličkog sistema koja taj sistem stvara iz vani, koja je spolja datom sistemu (na primjer nema ništa izvan jezika što ima smisao ili, drugim riječima, postojanje jezika daje stvarima smisao), žena uvijek ostaje sa nezadovoljenom željom. Stoga je najčešća neuroza kod žena histerija. No, sama ta vezanost za nešto čega nema i ne može biti oslikava suštinu tj. istinu ljudskog postojanja. Po Lakanu, od samog početka života mi tražimo harmoniju ili jedinstvo koje nam se čini da smo nekad imali, ali nikad ga ne možemo suštinski pronaći. Osim naravno u iluzijama, prividima i ideološkim fantazijama tj. podvalama. Stoga se etički stav u psihoanalizi temelji na razumijevanju da se život živi u fragmentima i da se ljubav sastoji ne od održavanja nečije fantazije ili iluzije već od podrške uvjerenju da se bez te fantazije može živjeti. Samo autentična ljubav koju Lakan vidi kao etički stav ili odluku da onaj koji je voljen zavoli onoga koji ga voli (dakle, da voli onaj koji nema razlog da voli osim ljubavi koju prema njemu osjeća drugi) može prevazići strukturalnu nesimetričnost između pozicije muškog i pozicije ženskog. Tako je i to što Žena ne postoji pozitivan znak za razvoj ljudskog društva jer ono što ne postoji uvijek može da se stvara ili da se njemu teži, pa se tako i promjene i novine uvijek crpe iz pozicije ženskog, a ne iz pozicije muškog. Ili, kako je tvrdio Gete, upravo je „vječno žensko” to što nas motiviše da iz alternativnih mogućnosti koje nudi stvarnost stvaramo nove i bolje svijetove. doc. dr Filip Kovačević 58
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 59
Andre, Serge. What Does a Woman Want? Trans. Susan Fairfield, New York: Other Press, 1999. Feldstein, Richard et al. Reading Seminars I and II: Lacan’s Return to Freud, New York: SUNY Press, 1996. Reading Seminar XI: Lacan’s Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis , New York: SUNY Press, 1995. Fink, Bruce. A Clinical Introduction to Lacanian Psychoanalysis: Theory and Technique , Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997. Lacan to the Letter: Reading Ecrits Closely . Minneapolis: University of Minnesota Press, 2004. Freud, Sigmund. The Standard Edition of the Psychological Works of Sigmund Freud . Trans. James Strachey, ed., 24 vols, London: Hogarth Press, 1966-1974. Pronađena psihoanaliza . Prevod Boris Buden. Zagreb: Naprijed, 1987. Budućnost jedne iluzije i drugi spisi . Preveo Boris Buden. Zagreb: Naprijed, 1986. Kovacevic, Filip. Liberating Oedipus? Psychoanalysis as Critical Theory. Lanham, MD: Lexington Books, 2007. Značaj lijepog u formiranju subjektivnosti Matica, br. 37-38, godina X, 2009, str. 275- 288. Lacan, Jacques. The Seminar of Jacques Lacan, Book I, Freud’s Papers on Technique, 1953-1954. Jacques-Alain Miller, ed., Trans. with notes John Forrester, New York: Norton, 1988.
doc. dr Filip Kovačević 60
Technique of Psychoanalysis , 1954-1955, Jacques-Alain Miller, ed., Trans. Sylvana Tomaselli, with notes John Forrester, New York: Norton, 1988.
, 1955-1956, Jacques - Alain Miller, ed., Trans. with notes Russell Grigg, New York: Norton, 1993.
The Seminar of Jacques Lacan, Book VII: The Ethics of Psychoanalysis , 1959-1960, Jacques-Alain Miller, ed., Trans. with notes Dennis Porter, New York: Norton, 1992.
, Transference, 1960-1961, Trans. Cormac Gallagher, unpublished draft.
, Book X, Anxiety, 1963-1964, Trans. Cormac Gallagher, unpublished draft.
, 1964-1965, Jacques-Alain. Miller, ed., Trans. Alan Sheridan, New York: Norton, 1978.
, 1968-1969, Jacques-Alain Miller, ed., Trans. Russell Grigg, New York: Norton, 2007. The Seminar of Jacques Laca, Book XX: Encore, On Feminine Sexuality, The Limits of Love and Knowledge , 1972-1973, Jacques-Alain Miller, ed., Trans. with notes Bruce Fink, New York: Norton, 1998.
, 1974-1975, Trans. Jack W. Stone, unpublished draft.
, 1975-1976, Trans. Luke Thurston, unpublished draft.
, Trans. Bruce Fink, with Heloise Fink and Russell Grigg, New York: Norton, 2006. Lakan u Podgorici / ciklus predavanja 61
. Preveli Radoman Kordić, Danica Mijović i Filip Filipović. Beograd: Prosveta, 1983. Lacan, Sybille. Un Père: Puzzle, Paris: Gallimard, 1994. Marcuse, Herbert. Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud. Boston: Beacon Press, 1955. One-Dimensional Man: Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society. Boston: Beacon Press, 1964. Marini, Marcelle. Jacques Lacan: The French Context, Trans. Anne Tomiche, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 1992. Nietzsche, Friedrich.Thus Spoke Zarathustra. Trans. W. Kaufmann, London: Penguin Books, 1978. Reik, Theodor. Masochism in modern man. Trans. Margaret H. Beigel and Gertrud M. Kurth, New York: Farrar, Straus and Co., 1941. Roudinesco, Elisabeth. Jacques Lacan. Trans. Barbara Bray, New York: Columbia University Press, 1999. Safouan, Moustafa. Four Lessons of Psychoanalysis. Anne Shane, ed., New York: Other Press, 2004. Van Haute, Phillipe. Against Adaptation: Lacan’s „Subversion” of the Subject, Trans. Paul Crowe and Miranda Vankerk, New York: Other Press, 2002. Verhaeghe, Paul. On Being Normal and Other Disorders: A Manual for Clinical Psychodiagnostics, Trans. Sigi Jottkandt, London: Carnac Books, 2008. New Studies of Old Villains: A Radical Reconsideration of the Oedipus Complex, New York: Other Press, 2009. doc. dr Filip Kovačević 62 Yüklə 314,6 Kb. Dostları ilə paylaş:
|