Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
37
Šreberova iluzija je bila da se transformisao u ženu Boga i da će on Bogu da
izrodi novu ljudsku rasu koja će zavladati svijetom. Tražene garancije porijekla
(oca) se mogu vidjeti i u psihotičnim iluzijama da je neko Napoleon, Isus Hrist,
itd. ili sin ili kćerka značajnih ličnosti.
Što se tiče (kognitivne) inteligencije, ona nije povezana sa strukturom
subjektivnosti. Dakle, postoje i glupi i pametni psihotičari, perverznjaci
ili neurotičari. Postoje primjeri izuzetno nadarenih psihotičara – Isak
Njutn (Isaac Newton), Ogist Kont (Auguste Comte), Vinsent van Gog
(Vincent van Gogh), August Strindberg, Džon Neš (John Nash). Mnogi
psihotičari spretno imitiraju ono što se naziva „normalno“ ponašanje tako
da ostaju skriveni iz perspektive površinskih odnosa, kakvi i jesu u suštini
međuljudski odnosi na početku XXI vijeka.
Perverzije
Jasno je da sam termin „perverzija“ u svakodnevnom govoru konotira
prisustvo nečijeg moralnog suda. On, takođe, konotira i kršenje uspostavljenih
normi. Pravo pitanje je, međutim, ko te norme uspostavlja, ko se uzima za
mjerilo kojim se mjeri i određuje pozicija svih drugih. Pol Verhege navodi da
se u pristupu perverziji može uočiti nekoliko sukcesivnih istorijskih diskursa.
Naprimjer, religijsko-ideološki diskurs prije Frojdovog vremena, pa zatim
medicinsko-psihijatrijski diskurs u kojem se obrazovao i sam Frojd – tada su
na primjer svi „grešnici“ postali „pacijenti“, pa nama vremenski mnogo bliži
sociološko-psihološki diskurs koji je odbacio postojanje ustaljenih medicinskih
normi i doveo do današnjeg kulturno-relativističkog diskursa. Drugim riječima,
danas je sve dozvoljeno ako postoji uzajamna saglasnost između učesnika.
Ipak, ono što se podrazumijeva pod perverzijom u lakanovskoj
psihoanalitičkoj teoriji ne odnosi se na određeno ponašanje, ma kako i ma kome
„perverzno“ ono djelovalo. Za Lakana je perverzija (kao i psihoza i neuroza)
struktura subjektivnosti tj. način ili matrica odnosa između subjekta i Drugog
nastala kroz iskustva ranog djetinjstva. Dakle, perverzna struktura ne mora
da vodi onome što određena zajednica naziva (nečijim drugim) „perverznim“
doc. dr Filip Kovačević
38
ponašanjem. Naime, teško da će bilo koja zajednica označiti svoje sopstveno
ponašanje kao perverzno.
Kao i uvijek, Lakanove početne teze polaze od Frojda. Mnoštvo parcijalnih
nagona koji usmjeravaju tj. daju pokretačku energiju (tehnički termin, libido)
svakoj ljudskoj aktivnosti uslovilo je da Frojd nazove ljudska bića „polimorfno-
perverznim.“ Frojd je smatrao da je Edipov kompleks upravo ona struktura koja
pravi red u nagonima i omogućava nastavak funkcionisanja civilizacije (normi
naših očeva). Pitanje se, naravno, postavlja što se dešava ako tog Edipovog
kompleksa tj. potčinjavanja spoljnom autoritetu drugog Drugog (Trećeg, oca)
nema ili nije razvijen u dovoljnoj mjeri.
Tokom ranijeg predavanja, objasnio sam da je struktura psihoza ona koja
pokazuje potpuno odsustvo tog za socijalizaciju potrebnog drugog Drugog.
Perverzija je nešto što se može strukturalno vidjeti kao pola puta između psihoze i
neuroze – dakle, između toga da nema Drugog (tj. da je Drugi subjektu potpuno
strani totalitet) i toga da je Drugi previše integrisan u samu strukturu subjekta
(tj. sve što subjekt radi pokazuje prisustvo Drugog, sve aktivnosti ili ponašanje
je u subordinaciji Drugom ili u pobuni protiv njega). Može se to reći i drugim
riječima. Na primjer, u psihozi Zakon nije prisutan, a u neurozi je prisutan
(skoro) samo On. Zakon, ovdje, znači ulazak subjekta u svijet označitelja, u
svijet ambivalentnosti gdje se nikada ne može doći do čvrstih spoznaja, mada
se one neprestano tražile. Neurotičar želi stabilnu istinu za koju bi se uhvatio/
la i koja bi mogla da prevlada njegovu ili njenu kolebljivost i neodlučnost.
Neurotičar koji je prošao kroz psihoanalizu zna da je takvo nešto nemoguće i
postaje spreman da prihvati fluidnost želje i života tj. nova iskustva i iskušenja.
Perverzija je, dakle, nešto između. Ovdje je Zakon samo u naznakama.
Ustvari, po Lakanu, suština perverzije je da subjekt pokušava da navede Drugog
da Zakon konačno uspostavi. Cilj svih subjektovih aktivnosti može se sagledati
upravo u tom smjeru. Subjekt kao da se pita „što ja mogu da uradim da bih
postavio granice, granice koje će me zaštiti od nestanka u beskonačnom uživanju
(jouissance)“? Lakan se slaže sa Frojdom da se mehanizam koji formira strukturu
psihoze može nazvati odbacivanje (disavowal) . Drugim riječima, subjekt zna da
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
39
je nešto istina, ali se pretvara kao da nije tako. Za razliku od potiskivanja, koje
se tiče neke misli kojoj se zabranjuje ulazak u svijest, odbacivanje se odnosi
na percepciju nečega što postoji (dakle, pretvaranje da se ne vidi ono što se
vidi). Frojd kao primjer odbacivanja navodi pristup malih dječaka koji plašeći
se od kastracije tj. da će im neko oduzeti organ uživanja odbijaju da priznaju
da postoje bića bez tog organa (majka, sestre, itd.) Oni znaju da uživanju
mora doći kraj, ali to saznanje odbijaju da prihvate. To i jeste suština fetišizma.
Fetiš je, zapravo, objekt kojim se pokušava opovrgnuti postojanje kastracije.
Tako je, na primjer, Žižek na svom predavanju u KIC „Budo Tomović“ naveo
primjer prijatelja kojem je žena umrla, a koji je prihvatio činjenicu njene smrti
bez prevelike emocionalne napregnutosti što je izazvalo čuđenje kod mnogih
prijatelja, uključujuči i samog Žižeka. Međutim, ono što oni tada nijesu
primjetili je da je taj čovjek kad kod je pričao o ženi u rukama držao malog
hrčka koga su žena i on zajedno odgajali. I tako, od kada je hrčak uginuo, on je
imao nervni slom i pokušao samoubistvo. Ukratko, hrčak je igrao ulogu fetiša
kojim se Žižekov prijatelj branio od saznanja da je njegova žena zauvijek nestala
tj. od posljedica smrti drage osobe.
Fetišem se može smatrati sve što stabilizuje neku psihološku situaciju i
postavlja granice koje omogućavaju uravnoteženo psihološko funkcionisanje.
Paradoks perverzije je u tome što u perverziji, za razliku od neuroze, sam subjekt
mora smisliti način i sprovesti u djelo aktivnosti koje će navesti Drugog da
uspostavi granice. Drugim riječima, kao što pokazuju kliničke studije, perverzni
subjekt je sklon realizaciji svojih fantazija u kojima i on i drugi igraju strogo
zacrtane uloge. Ono što čini perverznu strukturu bizarnom je neprestano
ponavljanje jednog te istog scenarija. To se posebno vidi u strukturi masohizma
(kojeg uz sadizam, fetišizam, voajerizam i ekzibicionizam, Lakan ubraja u
primarne manifestacije perverznog subjekta).
Ono što mene posebno zanima kao predmet proučavanja i o čemu sam
napisao naučni rad koji će biti predstavljen na svjetskom kongresu političkih
psihologa u San Francisku je mazohizam u političkom ponašanju. Mazohističko
političko ponašanje je, po onome kako ga definišem, svako političko ponašanje
u kojem sudionici svojevoljno traže bol i patnju usmjerenu prema njima samima
Dostları ilə paylaş: |