Luciano de crescenzo
Yüklə 116,39 Kb. Pdf görüntüsü
|
| LUCIANO DE CRESCENZO Povijest grčke filozofije Naslov originala Luciano De Crescenzo Storia della filosofia greca: I presocratici Copyright © 1983 Arnoldo Mondadori Editore, S.p.A. Storia della filosofia greca: Da Socrate in poi Copyright © 1986 Arnoldo Mondadori Editore, S.p.A. This edition published in arrangement with Grandi & Associati
S talijanskog prevela Jelena Butković LUCIANO DE CRESCENZO
Povijest grčke filozofije V Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Bilješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 PREDSOKRATOVCI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 I. Sedam mudraca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 II. Milet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 III. Tales . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 IV. Anaksimandar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 V. Anaksimen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 VI. Peppino Russo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 VII. Pitagora superstar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 VIII. Mračni Heraklit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 IX. Tonino Capone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 X. Eleja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 XI. Ksenofan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 XII. Parmenid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 XIII. Zenon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 XIV. Melis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 XV. Agrigent . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 XVI. Empedoklo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 XVII. Gennaro Bellavista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 XVIII. Atena u petom stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 XIX. Anaksagora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 Sadržaj
XX. Leukip . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 XXI. Demokrit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 XXII. Sofisti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 XXIII. Protagora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 XXIV. Gorgija iz Leontina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 XXV. Odvjetnik Tanucci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 OD SOKRATA NA DALJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .165 I. Sokrat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 II. Sokratovi sljedbenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197 III. Scisciò . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .211 IV. Platon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .215 V. Alfonso Carotenuto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .241 VI. Aristotel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245 VI. Salvatore Palumbo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .265 VIII. Epikur . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .271 IX. Stoici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .287 X. Skeptici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .303 XI. Profesor Riccardo Colella . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .309 XII. Neoplatonisti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .315 XIII. Renato Caccioppoli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .321
Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327 Karta 1. Dio Italije pod upravom stare Grčke JADRANSKO MORE JONSKO MORE KAL
ABR IJA
SICILIJA KAMPANIJA APU LIJA
BAZILIKATA 1 Dragi Salvatore1, ti si filozof a da toga i nisi svjestan. Filozof si jer se na posve osoban način suočavaš sa životnim problemima. Imajući to na umu, držim da ti može koristiti poznavanje povijesti grčke filozofije, i to me nagnalo da je napišem i predam tebi na uporabu. Pokušat ću jednostavnim riječima opisati razmišljanja i život prvih filozofa. Zašto baš grčkih? Počnimo s time, dragi Salvatore, da ti nisi Ta lijan, nego Grk. Da gospodine, ponavljam, Grk, i još ću dodati, Atenjanin. Grčka je, ako je shvatimo kao način življenja, prostrana mediteranska zemlja, obasjana suncem i povezana ćakulom, a prostire se, barem kad je riječ o našoj »čizmi«, sve do obala Volturna2. Iza te granice, u zemljopisnom smislu i po načinu života, žive Rimljani, Etruščani i Srednjoeuropljani, ljudi toliko različiti od nas da s njima ne uspijemo uvijek naći zajednički jezik. Kako bi bolje razumio bit te različitosti, pozivam te da porazmisliš o jednom glagolu, koji postoji u grčkom jeziku i za koji ne postoji odgovarajući izraz u drugim jezicima, pa je neprevodiv, osim ako se ne pribjegne složenim rečenicama. Taj glagol je »agorazein«. »Agorazein« znači »poći na trg da bi se čulo što se govori«, dakle govoriti, kupovati, prodavati i sresti prijatelje; a znači i izaći iz kuće bez neke određene nakane, šetkati po suncu čekajući vrijeme za objed, drugim riječima, kako bi se reklo u našem kraju, »intalliarsi«, 1 Salvatore je »podzamjenik vratara« u Petrarkinoj ulici 58 u Napulju, gdje živi prof. Gennaro Bel lavista, pripovjedač autorove knjige Tako je govorio Bellavista (Cosi parlò Ballavista, Mondadori, Milano 1977.). 2 Rijeka u regiji Campagna, »dijeli« Italiju na sjevernu i južnu.
Predgovor 2 POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE odnosno dangubiti i stopiti se s ljudskom magmom sačinjenom od gesta, pogleda i žamora. »Agoràzonta«, napose, particip je spome nutog glagola i opisuje način hoda onoga tko prakticira »agorazein«, to jest korača polagano, s rukama na leđima i ne ide gotovo nikada pravocrtno. Stranac koji bi se zatekao, zbog posla ili turistički, u nekom grčkom kraju, bilo to u Korintu ili u Pozzuoli3, začudio bi se vidjevši toliko ljudi kako hodaju goredolje ulicom, zastajkujući svaka tri koraka da bi glasno porazgovarali i onda nastavljaju da bi uskoro opet zastali. On bi pomislio da je neki praznik, a zapravo prisustvuje uobičajenom prizoru »agorazein«. Dakle, na grčku je filozofiju u mnogome utjecao taj peripatetički običaj južnjaka. — Dragi Fedre — kaže Sokrat — kamo ideš i odakle dolaziš? — Bio sam s Lisijom, Kefalovim sinom, o Sokrate — odgovara Fedar — i sad idem u šetnju izvan zidina. Tako, prema savjetu našeg zajedničkog prijatelja Akumena, prođem nekoliko koraka po svježem zraku, jer, kako on veli, okrepljuju više nego šetnja pod lukovima. Eto kako počinje jedan od najljepših Platonovih dijaloga: Fedar.
Istina je da ti Atenjani nisu radili ništa produktivno; šetali su, razgo varali, raspravljali o Dobru i Zlu, ali da bi štogod radili, izradili nešto praktično što bi mogli prodati ili koristiti, o tome ni riječi. S druge strane, treba imati na umu da je u to vrijeme Atena imala oko dvadeset tisuća građana i lijepih oko dvjestotinjak tisuća građana drugog reda, odnosno robova i meteka4. Znači, postojao je netko tko je mislio na rad i napredak. Naprotiv, oni, Atenjani, nisu još bili zaraženi virusom potrošačkog društva, s malim su bili zadovoljni i mogli su ugađati svo jem duhu i uživati u razgovoru. Ali, vratimo se filozofiji i tome odakle ova moja nakana. Filozofija je nužna potreba ljudskog života i korisna je u proble mima s kojima se čovjek svakodnevno suočava, ali nažalost, taj nauk nije bio obvezan, kao što je, primjerice, služenje vojske. Kad bih mogao, uveo bih je u program srednjih škola, ali, bojim se da je, budući da je smatraju zastarjelim predmetom, žele zamijeniti modernijim »humani stičkim i društvenim znanostima«. To je kao kad bi ukinuli aritmetiku, jer već i trgovci zbrajaju uz pomoć računala. 3 Četvrt u Napulju. 4 Meteci — stranci koji su se naselili u Ateni.
PREDGOVOR 3 Ali što je u stvari ta filozofija? Hm, tako naprečac nije jednostav no dati definiciju. Čovjek je dostigao vrhunce civilizacije preko dvije osnovne discipline: znanosti i religije. Dok znanost, pribjegavajući razu mu, proučava prirodne pojave, religija, zadovoljavajući intimnu potrebu ljudske duše, traži apsolutno, nešto što nadrasta sposobnost spoznaje putem osjetila i uma. Dakle, filozofija je nešto na pola puta između znanosti i religije, bliža jednoj ili drugoj, ovisno o tome radi li se o ta kozvanim filozofima racionalistima ili onima koji su skloniji mističnom viđenju stvari. Za Bertranda Russella, engleskog filozofa racionalističke škole, filozofija je neka vrsta ničije zemlje, između znanosti i teologije, izložena napadu obiju. Ti, najdraži Salvatore, kako nisi završio srednju školu, o filozo fiji baš ništa ne znaš. Ali nemoj klonuti duhom; nisi jedini. Istina je da nitko ne zna ništa o filozofiji. U Italiji, samo primjera radi, od 56 milijuna stanovnika, jedva bi njih 150 tisuća sastavilo kratku rečenicu o osnovnim razlikama u razmišljanjima Platona i Aristotela (praktički samo profesori filozofije i učenici koji se spremaju za ispit). Većina ostalih, koji su završili klasičnu gimnaziju, ograničili bi se na priču o platonskoj ljubavi i rekli bi da se radi o onom tipu sentimentalnog odnosa muškarca i žene kad, nažalost, ne idu u krevet, iako je o tom argumentu dobri Platon razmišljao mnogo šire i slobodnije. Za to da se filozofija smatra nekom vrstom »crne rupe« u obra zovanju prosječnog Talijana, netko bi ipak morao biti kriv; držim da najveći krivac nije sama materija, teška i nerazumljiva, koliko stručnjaci iz tog područja koji su, namjerno i po dogovoru, odlučili da je što manje podijele s drugima. Naravno, nisam čitao sve povijesti filozofi je tiskane u Italiji, no među onima koje su mi došle pod ruku, osim Povijesti zapadne filozofije Bertranda Russella, uvijek sam nailazio na ozbiljne poteškoće u odgonetanju stručnih tekstova profesora. Katkad posumnjam da su ih autori pisali za kolege umjesto za studente filo zofije.
Problem stručnog izražavanja stara je muka od koje pati svaka gra na znanosti (htjedoh reći »ljudska spoznaja«, ali sam se sjetio da ti pojam »spoznaja« nije poznat, pa sam se odlučio za poznatiju riječ). Otkako je svijeta i vijeka, uvijek je netko izgovarao svoj »abrakadabra« kako bi zbunio neupućene, počevši od egipatskih svećenika prije pet tisuća godina pa nadalje, preko svih mogućih vračeva i čarobnjaka, 4 POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE sve do naših primarijusa po bolnicama, koji, kada ih intervjuiraju na televiziji nikada ne koriste izraz »vrućica«, nego biraniji »tjelesna tem peratura«. Stručno izražavanje čini važnijim i moćnijim onoga tko se njime služi. Danas sve grupe, društva ili udruženja imaju svoj vlastiti jezik. Ta loša navika poprimila je neslućene razmjere. Na aerodromima, pri mjerice, kada se najavljuje kašnjenje aviona, uglavnom se čuje: »Zbog kašnjenja dolaznog zrakoplova na letu AZ 642, i tako dalje…« Baš me zanima govori li službenik koji izgovara tu frazu tako i u svojoj kući ka da se, spremajući se na put, obraća svojoj ženi: »Katarina, sutra ujutro trebam otputovati u Milano, letjet ću zrakoplovom u devet i pedeset i pet.« Ma, nikako; kad govori ženi koristi riječ »avion«, a za nas, sirote korisnike, on čuva riječ »zrakoplov«, a čini to zato što zna da kad »obični putnik« čuje riječ »zrakoplov«, ukoči se od te ozbiljnosti i nema više hrabrosti prosvjedovati zbog kašnjenja. Otprilike, kao da mu netko kaže: »Ma baš se ti razumiješ u kašnjenje, neznalico jedna! Jesi li svjestan da nemaš pojma ni kako je načinjen zrakoplov! Šuti i zahvali Bogu što smo ti uopće išta rekli!« Drugi primjer: kada je u Napulju harala kolera, zarazu su pripisali morskim školjkama. Na televiziji su međutim za školjke upotrijebili izraz »mitili« i tako se dogodilo da su Napolitanci, ne znajući što su mitili, mirno nastavili jesti školjke. Drugi put, kad sam bio u kući svo jeg krojača Saveria Guardascionea i gledao s njim vijesti na televiziji, i s njegovim mješancem Papilucciom, kojega je Saverio našao u predgrađu Napulja dan poslije potresa, spiker je govorio: »Bjegunca su pronašli uz pomoć kinofilskih jedinica…« Na to me Saverio zapita: »Prof, što su to kinofilne jedinice?« »To su psi«, odgovorih mu da bih pojedno stavio stvar. »O Isuse«, zavapi Saverio, »ja sam u kući držao kinofilnu jedinicu više od godine dana i pojma nisam im’o!« Papiluccio shvati da govorimo o njemu i mahne repom u znak zahvalnosti. A o političarima da se ne govori! Oni su ogledni primjer kompli ciranog izražavanja kojeg je svrha sačuvati njihovu moć. Jednom sam na televiziji čuo političara kako govori: »Nesumnjivo u Italiji imamo problem devizionalne monete, parcijalno riješen emisijom supsticional nog papira«. Htio je reći kako nema dovoljno sitnog novca u optje caju i da se moraju upotrijebiti miničekovi. E pa, vjeruj mi, da radim izravan prijenos svukao bih ga i šibao sve dok jasno ne bi izgovorio
PREDGOVOR 5 nerazumljivu rečenicu! Nevolja je u tome što se stručnjaci boje da bi jednostavnost izražavanja mogla biti protumačena kao neznanje. A da ti ne spominjem što biva kad netko o njihovoj materiji govori jedno stavno i neopterećeno; odmah ti prilijepe etiketu »popularizatora«, krive usta i frču nosom, kao da glagol »popularizirati« širi neki strašni smrad. Istina je da nitko od njih ne ljubi svoje bližnje i da im je više stalo do vlastite slike o sebi nego do toga da znanje dopre u sve slojeve pučanstva. Mi u Italiji majstori smo dosade kada je o kulturi riječ. Dovoljno je posjetiti neki naš muzej; prostrani hodnici, svi isti i uvijek pusti, kipovi i slike bez ikakvih natuknica, bezvoljni čuvari u očekivanju mi rovine, tišina kakve nema ni na grobljima. Kakva razlika u usporedbi s američkim! Uzmimo, na primjer, Prirodoslovni muzej u New Yorku. Svi se zabavljaju, veliki i mali, obrazovani i nepismeni. U muzeju su barovi, restorani, videofilmovi koji ti objašnjavaju zašto i kako, ekrani s rekonstruiranim prapovijesnim predjelima, dinosauri koji škljocaju zubima, indijanski kanui, Bik Koji Sjedi i vesla. U redu, takav muzej više podsjeća na Walta Disneya nego na Darwina, ali bogme posjetilac u njemu provede čitav dan i kad izađe, nešto je naučio. Polazeći od toga, u inat znanstvenicima, htio bih ti pokazati kako ponekad i grčka filozofija može biti zabavna i razumljiva. Posebice će ti neki filozofi, kad ih malo bolje upoznaš, postati tako bliski da ćeš ih uspoređivati s osobama koje poznaješ. Aristotelovci, platonovci, sofisti, skeptici, epikurejci, cinici, kirenaici, mogli bi ti postati lakši pri upozna vanju neke osobe nego njihovi horoskopski znakovi. Ne treba poricati — mi smo izravni potomci te gospode! Kada je 1184. pr. Kr.5 završio Trojanski rat, da li zbog oluja koje su ih pratile na povratku ili zbog straha, grčki junaci i trojanski izbjeglice razbježali su se svuda po oba lama Mediterana i sagradili gradove i sela stvarajući tako pretpostavke o našem podrijetlu. U kasnijim stoljećima, kada su Peloponez i Atiku »posjećivale« barbarske horde sa sjevera, Grcima je postalo »gusto« u njihovim kućama pa su odlučili preploviti more kako bi stvorili, po uzoru na svoju domovinu, druge pòleis, to jest druge gradove u koji ma su postojali Templum (glavni hram), Agorà (središnji trg), Pritanej (gradska vijećnica), Teatar, Gombaonica, i tako dalje. Iz toga možemo 5 Taj nepotvrđeni datum pada Troje utvrdio je Eratosten, ali njegov račun nije baš izvjestan.
6 POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE zaključiti da je za povijest zapadne misli stara Grčka predstavljala ono što je za svemir bio Big Bang, Veliki prasak, nakon kojega su nastale galaktike i zviježđa. Da nije bilo grčke civilizacije, mi bismo danas bili pod utjecajem orijentalnog učenja, a onda bismo, vjeruj mi, dragi moj Salvatore, tanko kakali! Baš tako, jer trebaš znati da je južno od Grčke, nadesno, gledajući Mediteran, strašni Bliski istok, čudna zemlja gdje svi ljudi od malena odrastaju njegujući religiju kao hobi. E sad, da nije bilo toliko ratova u kojima su srećom pobijedili naši (kod Plateje protiv Perzijanaca i onaj kod Poitiersa protiv muslimana)6 te znatnog otpora grčke racionalnosti, naslijeđene od starih filozofa predsokratovaca, nit ko se od nas ne bi spasio pred azijatskim napadom i vjerojatno bismo danas svi, u podne, bili pognuti, licem prema zemlji, u pravcu Meke. Bogu hvala, starim grčkim gradovima nisu upravljali svećenici, kao što je to bilo kod Egipćana i AsiroBabilonaca, nego grupe aristokrata koje su slabo marile za molitve i misticizam. I kad smo već kod religije, da vidimo kakav je bio njihov odnos prema bogovima. Prvo: bogovi nisu bili svemoćni. Čak ni Zeus, vladar Olimpa, nije mogao činiti sve što je htio. Nad njim i svim ostalim božanstvima vladala je sudbina (fatum), ili, kako nas uči Homer, anánke (nužnost, neminovnost). To o ograničenoj moći bogova, i uopće tirana, jako je poučno za demokraciju koju smo naslijedili od predaka. Prema grčkom filozofu, dobro se poistovjećuje s mjerom. Drugo: vjera u Grčkoj nije bila previše bogobojazna. Bogovi su imali gotovo sve mane smrtnika; svađali su se, opijali, lagali, jedni druge varali i slično. Stoga se ne treba čuditi što je poštovanje naroda prema takvim božanstvima bilo prilično umjereno. Častili ih jesu, ali bez pretjerivanja. Gotovo ništa u usporedbi s Jahvom, koji je tjerao strah u kosti Židovima. Prisjetimo se da je sjedište bogova, Olimp, bilo na vrhu planine a ne na nebu, kao u ostalim religijama koje zahtijevaju štovanje, što znači da se Grci nisu bojali da će ih netko kontrolirati. Inzistiram na vjerskom aspektu u staroj Grčkoj jer je upravo taj prijelaz od praznovjernog svijeta mistike k onom znanstvenom, prvih promatrača prirode, obilježio datum nastanka filozofije. Nije slučajno prvi filozof u povijesti bio Tales iz Mileta, odnosno astronom čija je 6 Za one koji žele znati više, treba precizirati da su bitku kod Plateje 479. pr. Kr. dobile grčke legije sa zapovjednikom Pauzanijem, dok je u onoj kod Poitiersa 732. g. trijumfirao Karlo Martel. PREDGOVOR 7 specijalnost bila pomrčina Sunca, ako filozofom ne smatramo svakoga tko uspije izraziti misao iznad one o neposrednim materijalnim potre bama, jer bismo u tom slučaju morali datum početka filozofije poma knuti barem četrdeset tisuća godina unatrag, u doba starijeg paleolitika. Zamišljam prizor: Hunu je one noći bio sretan, sve se odvijalo kako je želio; uspio je uloviti mladog srndaća, čije je meso mekano i ukusno, razrezao ga je svojim oštrim kamenom i polagano ispekao na vatri. I Hana, njegova žena, najela se do sita. Poslije su vodili ljubav. Zatim je Hana ušla u pećinu, a on je ostao vani i razmišljao. Bilo je vrlo toplo i nije mu se spavalo. Ispružio se na travi i promatrao zvjezdano nebo. Bila je kolovoška noć bez mjeseca. Tisuće i tisuće svijetlih točkica treperilo je iznad njegove glave. Kakve su to žeravice? — pitao se Hunu. Tko ih je upalio gore na nebu? Neki golem div? Nekakav bog? Eto kako se zajedno rađaju religija i znanost, strah pred nepoznatim i žeđ za znanjem i, dakle, filozofija. Luciano de Crescenzo
9 Još u osnovnoj školi volio sam sate za razonodu. U gimnaziji sam nestrpljivo čekao sat tjelesnog i vjeronauka. Zatim, tijekom godina, na seminarima i poslovnim sastancima, radovao sam se pauzi za ka- vu u deset sati. Imajući to na umu, smatrao sam ispravnim ubaciti među grčke filozofe neke »svoje filozofe« čija imena nisu poznata, ljude kao što su Peppino Russo i Tonino Capone. Oni bi trebali biti satovi odmora, čitatelju na razonodu. Nakladnik je, pak, bojeći se da ih neki površni student ne bi zamijenio s pravim filozofima i učio o njima za ispit, tiskao tekstove o njima drukčijim slogom. Bilješka
PREDSOKRATOVCI Ovo opisujem onako kako se meni čini da je istinito jer predaje su Grka proturječne i čine mi se smiješnima . Hekatej fr. 1 Jacoby 13 Sedam mudraca bilo je, zapravo, dvadeset i dva, to jest: Tales, Pitak, Bijant, Solon, Kleobul, Kilon, Perijandar, Mizon, Aristodem, Epimenid, Leofant, Pitagora, Anakars, Epiharm, Akusilaj, Orfej, Pizistrat, Ferekid, Hermion, Las, Panfil i Anaksagora. To nas ne treba čuditi. Mudraca, koje navode sveti tekstovi, ima tako mnogo zbog pogreške povjesničara filozofije koji se nisu nikada uspjeli dogovoriti oko imena, ili, bolje rečeno, složili su se samo oko prva četiri, to jest Talesa, Pitaka, Bijanta i Solona (koji bi, dakle, trebali predstavljati filozofsku reprezentaciju) dok je ostalih osamnaest nosilo »majice« rezervnih igrača na klupi. Osim toga, oduvijek postoje oni koji su, sastavljajući tu listu, »dodavali loptu« nekom svojem prijatelju i upisivali ga, možda čak nekog viđenijeg političara toga vremena, kao što bih ja sada na listu sedam mudraca rado dodao premijera Craxija7 da bih mu se dodvorio. Šalu na stranu, mislim da sam jednog mudraca zaista i upoznao. Zvao se Alfonso, štoviše don Alfonso i bio je voditelj prostora za bilijar u napuljskom naselju Fuorigrotti. I sam njegov izgled u potpunosti je odgovarao toj ulozi: postariji, s bradom, sijed i šutljiv. Ako bi ponekad i progovorio, bio je škrt na riječima, odmjeren, sažet i odlučan. Kad bi ga igrači pozvali da odredi čiji je bod, približio bi se bilijarskom stolu, promatrao kugle kao da ih je već vidio u tom položaju i rekao bi samo »bijela« ili »crvena« i ništa drugo. Kažeš: kako znaš da je bio mudrac ako ga nikada nisi čuo govoriti? Znam, ili točnije rečeno, osjećam. U očima don Alfonsa ocrtavao se proživljeni život, život u kojem se, vje 7 Bettino Craxi (1934. — 2000.) — sekretar Socijalističke partije Italije, predsjednik talijanske vlade od 1983. do 1987. I.
Sedam mudraca POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE/PREDSOKRATOVCI 14 rujem, svašta događalo. Siguran sam da bi on, da sam mu se u nekoj potrebi obratio, našao riječi utjehe. Možda bi, kao u onoj igri kuglama, neko vrijeme šutio, a onda me samo jednom riječju prosvijetlio. I mudraci su malo govorili; lakonski, kako se obično kaže. »Kada znaš, šuti« (Solon), »Neka ti je mrzak brz govor« (Bijant), »Budi pohlepan u slušanju, ne u pričanju« (Kleobul), »Neka ti jezik ne trči ispred misli« (Kilon). Te nas misli navode na zaključak da se u to vri jeme mudrim smatrala odmjerenost u govorenju. Smatra se da su zbog te sposobnosti sažetog izražavanja mudraci smislili poslovice. Neke od tih maksima i danas se koriste, primjerice »Kad biraš ženu i prijatelje, odaberi sebi ravne«, a česta je i »moglie e buoi dei paesi tuoi«8. Zahvaljujući maksimama, to jest poslovicama, glas o sedam mu draca brzo se širio od grada do grada i, iako tada nije bilo javnih me dija, nije bilo nikoga u staroj Grčkoj tko nije znao sve o životu, smrti i čudima Talesa i družine. Njihove su riječi koristili očevi u odgoju djece, često su ih upotrebljavali u političkim govorima i na sudovima; njihove pjesme pjevale su se na proslavama i, za razliku od onih današnjih s festivala u Sanremu, bile su pune moralnih pouka. Posebno se sjećam jedne Kilonove s refrenom: »Na kamenu se kuša zlato, a čovjeka se iskušava na zlatu.«9 Od svih dvadeset i dvojice meni je najsimpatičniji Pitak iz Miti lene. Diogen Laertije10 pripovijeda kako je, osim što je bio mudar, bio i vješt vojskovođa, pa su mu sugrađani, kad se povukao u mirovinu, da bi mu zahvalili za sve što je učinio za domovinu, poklonili velik posjed i njemu u čast nazvali ga Pitakija. No Pitak nije htio postati veleposjednik i prihvatio je samo onoliko koliko mu je bilo potrebno za život rekavši: »Malo je više od svega.« Navest ću najpoznatije izreke Pitaka iz Mitilene: »Ne govori o onom što ćeš započeti«, »Teško je biti dobar«, »Hvali more, drž’ se kraja« i, naročito, »Podnesi ako te malo ošteti tvoj bližnji«. Ta posljednja izreka mogla bi biti jedanaesta zapovijed za napolitanski puk, ako ni zbog čega drugog, onda zato što slavi osnovnu vrlinu: to 8 Odaberi ženu i kupi volove iz svoga kraja. 9 Ovaj i sljedeći citati iz djela Diogena Laertija preuzeti su iz: Diogen Laertije, Životi i misli istaknutih filozofa, Nova Akropola, Zrinski, Čakovec, 2008. 10 Diogen Laertije — grčki pisac iz 3. stoljeća čije je djelo Životi i misli istaknutih filozofa u deset knjiga temelj za proučavanje grčkih filozofa. SEDAM MUDRACA 15 leranciju. Samo zahvaljujući toleranciji, zapravo, moguće je prihvatiti suprotno načelo, koje glasi: »Ne smetaj mnogo svojem bližnjem«, što, kako stoje stvari, nije toliko maksima koliko ozbiljan problem onome tko je prisiljen živjeti u našem kraju. Postoji anegdota o sedam mudraca koja je tako zabavna i poučna da nije potrebno ispitivati je li istinita. Priča se da su jednom poželjeli »skoknuti« u Delfe do Apolonova proročišta i da ih je ondje, uza sve počasti, primio najstariji svećenik. On je, vidjevši tu »kremu« grčke mudrosti, iskoristio priliku i zamolio ih da uklešu po jednu maksimu u zidove hrama. Prvi se odazvao Kilon iz Sparte11, zatražio ljestve i iznad samog ulaza u hram napisao poznate riječi: »Upoznaj samoga sebe«. Jedan za drugim, svi su nešto napisali.12 Kleobul i Perijandar, prvi s desne a drugi s lijeve strane vrata, uklesaše slavne riječi: »Najbolja je mjera« i »Najljepša stvar na svijetu je smirenost«. Solon skromno odabere polumračan kut predvorja i napiše: »Nauči slušati i naučit ćeš zapovijedati«. Tales ostavi svoj trag na vanjskom zidu hrama kako bi svi hodočasnici, dolazeći sa Svetog puta, odmah iza zavoja ugledali natpis »Sjeti se prijatelja!« Pitak, poznati čudak, klekne pred Pitijinim tro nošcem i u pod ukleše nerazumljivu rečenicu: »Vrati zalihu (višak)«. Zadnji je ostao Bijant iz Priene, koji na čuđenje prisutnih stane govoriti da danas baš nije nadahnut i da, ukratko, ne zna što bi napisao. Kolege su ga počeli nagovarati, ali je Bijant ostao neumoljiv. Što su oni više govorili: »Hajde, Bijante, sine Teumatov, ti koji si najmudriji od nas, ostavi budućim posjetiteljima ovoga hrama trag svojega uma!«, to se on više skanjivao govoreći: »Prijatelji moji, poslušajte me, za sve nas je bolje da ništa ne napišem«. Povucipotegni, toliko su navaljivali da siroti mudrac u jednom trenutku popusti i ne mogavši izbjeći nagova ranje, drhtavom rukom dohvati dlijeto i napiše: »Većina ljudi je zla«.13 Čitajući na brzinu, to izgleda kao obična fraza, ali, gospodo moja, ta Bijantova maksima najdramatičniji je sud koji je izrekla grčka filozo fija. »Većina ljudi je zla« bomba je koja može uništiti svaku ideologiju. To je kao kad čovjek uđe u samoposluživanje i iz velike piramide nasla ganih staklenki s pekmezom uzme jednu iz najdonjeg reda; sve ostale se sruše. Sruši se načelo demokracije, pravo glasa, marksizam, kršćanstvo 11 Diogen Laertije, nav. dj. 12 Isto. 13 Isto. POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE/PREDSOKRATOVCI 16 i sve doktrine zasnovane na ljubavi prema bližnjem. Gubi partiju Jean Jacques Rousseau i njegova teorija da je »čovjek dobar po prirodi«, a pobjeđuje Thomas Hobbes i njegov slogan homo homini lupus14 . Znam da naše plemenito srce ne želi prihvatiti Bijantov pesimi zam, iako negdje u dubini duše osjećamo da je stara luda bila u pravu. Tko god je bio na nogometnom stadionu, poznaje pravo lice gomile. Nije se slučajno u starom Rimu poraženi gladijator nadao milosti cara a ne publike, jer je »palac prema...« bio konačna presuda. Cives roma- nus odlazio je u Kolosej, zajedno s obitelji, s jasnom nakanom da vidi što više ubijenih ljudi, a to, u određenoj mjeri, vrijedi i danas. Mislim kako nema sumnje da je čovjek najokrutniji stvor. Jedinu nadu pruža nam Bergson kada kaže da čovječanstvo, polako ali sigurno, postaje sve bolje. Sačekajmo strpljivo i vjerujmo svi u 3000. godinu. Možda bi se i drukčije mogla protumačiti Bijantova maksima; većina ljudi je zla, samo dok su u većini. Drugim riječima, osobe uzete pojedinačno, sve bi trebale biti dobre, ali pretvore se u zvijeri kada se stope s masom. Ne znam kako vi, ali ja sam, dragi moji čitatelji, uvijek težio biti manjina i pitam se jesam li izbjegavao masu kako me ne bi zarazilo kolektivno zlo ili, obratno, da bih bolje izrazio svoju zloću u odnosu prema puku? Je li to samo moj osobni snobizam? Strah da se ne izgubim u krdu? Antidemokratski rasizam onoga koji vjeruje da pripada grupi »malobrojnih, ali dobrih«? Bojim se mogućih odgovora. U petom stoljeću prije nove ere jedan anonimni Atenjanin, vjero jatno neki politički neistomišljenik, napisao je knjižicu15, koju je nedav no objavio nakladnik Sellerio, naslovljenu Demokracija kao nasilje. Radi se o dvojici građana koji, bez dlake na jeziku, razgovaraju o novom demokratskom režimu uspostavljenom u Ateni. Kaže jedan: »... među boljima postoji minimum neobuzdanosti i nepravednosti i maksimum sklonosti dobroti; dok kod ostatka puka postoji maksimum neznanja, nereda i zloće, jer ih bijeda gura u sramotno ponašanje, a tu je još i slabo obrazovanje i neotesanost koja u nekim slučajevima nastaje iz neimaštine...« Taj odlomak vjerojatno predstavlja najstariju kritiku demokratskog modela i znakovito je primijetiti kako njegov autor, iako je čisti reak 14 Čovjek je čovjeku vuk. 15 Djelce je otkriveno u djelima Ksenofonta, prijatelja Tridesetorice tirana, dakle neprijatelja atenske demokracije.
Karta 2. Jonska obala CRNO MORE E G E JS K O M O R E TRAKIJA
KALEDONIJA FRIGIJA
EOLIJA KARIJA
JO NIJ
A MIZIJA
LEZBOS SAMOS
RODOS HIOS
POVIJEST GRČKE FILOZOFIJE/PREDSOKRATOVCI 18 cionar, ne okrivljuje toliko narod, koji, kako kaže, »pokušava sam sebi pomoći«, koliko one koji »iako ne potječu iz naroda, radije djeluju u gradu kojim upravlja narod a ne odličnici, jer su svjesni da mogu lakše prikriti svoj lopovluk u demokratskom ozračju nego u oligarhiji.« Što se tiče sedam mudraca, shvatio sam da treba ipak biti pomalo sumnjičav prema mudrosti; ona je često u suprotnosti s idealizmom. Mudrost nije drugo do dobar ukus, odnosno dobro poznavanje života, dok idealizam predstavlja neodoljivu vjeru u bolju budućnost. Mudrost govori o ljudima kakvi jesu, idealizam ih radije zamišlja onakvima ka kvima bi želio da budu. Vi odaberite između ta dva načina shvaćanja života. Yüklə 116,39 Kb. Dostları ilə paylaş:
|