Ma kakvo kazalište



Yüklə 23 Kb.
tarix20.09.2017
ölçüsü23 Kb.
#888

KRATKA ŠETNJA KROZ POVIJEST SINJSKOG KAZALIŠTA
Ma kakvo kazalište!? Kakve daske, zastori i šaptači iza njih!? Čemu pripreme i beskrajne čitače probe da bi se uprizorilo tamo neki, nevažan, a možda čak i izmišljeni događaj? Sve se to čini maleno i smiješno u usporedbi sa scenskim spektaklom u pravom smislu riječi koji se, svake godine, prve nedjelje kolovoza, odigrava u našem gradu. Zbilja! Kakva li je tu kostimografija. Koliko glumaca i statista. Mjesto na kojem se komad igra po svoj je prilici izvoran upravo kao i priča. Kakva priča! Sve pršti od ponosa, prkosa i viteškog držanja. Ne trebaju šaptači ni svjetlosni efekti. Glazbenu kulisu tvori prasak baruta s istog mjesta s kojeg je prije skoro tristo godina pravi top branio gole živote. E sad se vi hrvite sa takvim scenskim dosezima.

Dobro. Ja sigurno nisam prvi koji uviđa univerzalnost naše Alke i trag koji ona ostavlja u svakoj pori života ovog grada, a posebno kulturnog života. Alka i nije baš kazališni komad. Više se tu radi o sportu i folkloru. Na ovom mjestu mi je ipak pričati o malom kazalištu. Baš o određenoj vrsti scenske umjetnosti. O daskama, zastorima i šaptačima, malim komadima, malo poznatih autora. Glumcima ili čak o «glumcima». O malom kazalištu u malom gradu.

Sigurno je i prije početka prošlog stoljeća kakva đačka družina uprizorila dio nekog klasičnog djela ili je neki fratar iz sinjske Franjevačke klasične gimnazije svoje učenike posložio u prizor iz svetog pisma ali društva ustrojenog isključivo za kazališnu djelatnost nije bilo. Iako je prvo pravo kazalište osnovano 1956. god. začeci kazališnog života u Sinju datiraju dosta ranije. Namjerno neću spominjati gostovanja kazališta i operetnih družina iz drugih mjesta jer mi je cilj progovoriti o kazališnom djelovanju naših sugrađana.

U zborniku radova o skupu: povratak Dušana Žanka u zavičaj, Fra Josip Ante Soldo piše: « Hrvatski sokol u Sinju počeo je djelovati 1905. godine. Njegovi članovi su se okupljali u zgradi općinskog kazališta (Palacini), te su mjesto talijanske operetne družine redovno iz Splita – zvane Matucci – prikazivali niz hrvatskih drama.» Spomenuta Palacina je današnja zgrada sinjskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Prostorija koja sada služi vatrogascima kao garaža bila je kazališna dvorana. Navedena se družina koristi tom dvoranom do 1907. god. kada bivaju izbačeni iz nje zbog političkih stavova Hrvatskog sokola koji nisu bili po volji tadašnjim vlastima. To društvo tada potpomognuto skupinom imućnijih Sinjana gradi vlastitim sredstvima zgradu tzv. sokolanu (sadašnje kino Sloboda) u kojoj su i danas prostorije Sinjskog pučkog kazališta. Članovi koje spominje Fra Soldo bili su okupljeni u prosvjetnoj sekciji društva Hrvatski sokol koja se nazivala i diletantska družina. Naziv diletantska nosila su tada sva amaterska društva jer naziv amaterizam i amaterski još nije bio uvriježen. Ta je družina u periodu od 1905. do 1914. god., kada je rasformiran Hrvatski sokol, izvodila većinom izvatke iz opera. Godišnje bi izveli 2-3 operetne predstave kao što su « U okovima ljubavi», «Madmoiselle Nitouche» i dr.. Uloge većinom odrađuju glumci i pjevači kao što su Zlata Sesardić, Jozo Čović i Emilja Čavčić. Među istaknutijim članovima kazališta je i Petar Marković koji 1916. godine počinje raditi u zagrebačkom HNK kao inspicijent i šaptač. Na to ga mjesto dovodi Ante Masovčić inače Sinjanin koji je u to vrijeme bio administrativni direktor zagrebačkog HNK. Za vrijeme rata 1914. – 1918. god., kulturni život u Sinju, pa tako i kazališni, je zamro. Nakon rata kazališni rad u Sinju doživljava svoj procvat. Dijelom je i naša vječna i nesretna Hrvatska podjeljenost u političkim pogledima kumovala tomu. Još se jednom potvrdila ona narodna « nije svako zlo ni za zlo». Naime nasuprot osokoljenim sokolašima koji su se nakon prvog svjetskog rata osjećali pobjednicima, naziru se začeci družine koja će kasnije potpomognuta sinjskim franjevcima i pod okriljem Orlovskoga društva postavljati na scenu kazališne predstave. Tako usporedno u gradu postoje dvije kazališne družine.

Godine 1918. Petar Marković se, dobivši radno mjesto u općini, vraća u Sinj te ponovno pokreće rad kazališta potpomognut Antom Masovčićem koji mu iz Zagreba šalje tekstove i materijale. U to vrijeme obrađuje šaljivi spjev « Dujo Manzan i Mate Manistra» autor kojega je rečeni Dujo Manzan i prerađuje ga za igru na sceni. U tom periodu sokolaška diletantska družina na scenu postavlja djela: «Šokica», «Barun Franjo Trenk», «Graničar» i druge. Gimnazijski učenici u dva navrata izvode Gogoljeva «Revizora». Među sudionicima te predstave se navodi Ivo Grabovac. Od sinjana koji su bili aktivni u kazališnom životu Sinja između dva rata valja spomenuti i Ivu Tošića i Vjekoslava Barezu-Luiđija.

U prije navedenom tekstu Fra Josipa Ante Solde nalazim podatke iz spisa sinjskog samostanskog arhiva u kojem se opisuju okolnosti osnivanja omladinske družine koja je igrala predstave pod okriljem katoličke omladine kojom predsjedava Dušan Žanko tada sinjski gimnazijalac. On je u to doba bio na čelu Jugoslovenskoga katoličkog omladinskog društva pod utjecajem profesora-fratara. Budući orlaši predvođeni velikim kulturnim zanesenjakom Fra Metodom Vezilićem za Božić 1920. godine prikazuju predstavu «Osveta je moja, ja ću je povratiti» a početkom veljače 1921. godine «Hajduk Veljko». U svome djelu «Razgovor duhovni sa sinjskim mučenikom Fra Metodom Vezilićem» Dušan Žanko opisuje stvaranje kazališne predstave. Obraća se samom Fra Metodu pa kaže: « Jednoga si je ( pozornicu, op.p.) istoga dana smislio i stvorio. U velikoj dvorani, dugoj, ali niskoj, gdje je inače vježbala glazba, podigao si podium za pozornicu, tek pola metra visoko od poda, a široku najviše pet-šest metara. Čovjek koji ne izgara unutrašnjim plamenom stvaranja, kao što smo mi izgarali skupa s tobom onih godina, umro bi od čuda pred tom pozornicom i njezinim bijednim sredstvima, Pa ipak je išlo. Ti si dijelio uloge, vježbao, režirao, oblačio i svlačio: bio si sve! I tako je išlo nekoliko godina. Pred tvojim se minijaturnim kazalištem izredao cijeli Sinj. Plakalo se i smijalo na veliko.» U travnju 1921. godine ista grupa izvodi u dvorani starog sjemeništa predstavu «Petar Svačić, posljednji kralj Hrvata» Društvo Orao osnovano je u Sinju 30. rujna 1922. godine i u njemu djeluje diletantska skupina. Fra Soldo navodi da ta skupina 1924. gostuje u Imotskom gdje uspješno izvode « posljednje Zrinske» «Graničare» i tri šaljive jednočinke. U njima se posebno ističu brat Vicić i sestra Marija Milunović. Već spomenuti Dušan Žanko odlazi u Zagreb gdje predaje na Nadbiskupskom sjemeništu opću povijest i povijest umjetnosti. U predratno doba piše za list Hrvatska smotra niz zapaženih kazališnih kritika, a za vrijeme rata 1941.-1943. obnaša dužnost intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

O kazališnim događajima u gradu do drugog svjetskog rata sigurno bi se moglo pronaći još podataka, no najveća je zapreka objedinjavanju ukupne slike, to što u Sinju do 1956. godine nije postojala samostalna kazališna družina. Sve grupe koje su se bavile kazalištem bile su pod okriljem neke veće društvene organizacije koje su tada očito bile popularne.

Razdoblja nakon rata do osnutka kazališta 1956. godine svjedoci opisuju kao vrlo teško. Bez prave dvorane, rekvizita i prostorija. U gradu djeluje kazališna amaterska grupa KUD-a «Udarnik». 1946. godine daju predstavu «U Mraku» autora Feldmana. Sinjanka Nada Županović 1947. godine sa srednjoškolcima sprema Gogoljevu «Ženidbu», nakon nje i sinjsku komediju «Dujo Manzan i Mate Manistra», te predstavu «Put zlačina». Zabilježeno je i gostovanje u Trogiru s predstavom «Sumljivo lice» kada Božo Jajčanin (kasnije i profesionalni glumac) igra sa flasterom na čelu jer je na jednoj od prijašnjih izvedbi dobio tintaricu u čelo od kolege glumca. Kazalištarci iz KUD-a «Udarnik» 1950. godine spremaju Nušićevu predstavu «Dr.». Zanimljivo je napomenuti da su glumci spremili jedan čin toga djela i ne znajući da cijela predstava ima četiri čina. Kasnije je osnovano KUD «Kamešnica» pri kojem djeluje kazališna družina. Priređuju predstave «Zajednički stan», «Porodica Blo», «Kralj Betajnove», «Gospođa ministarka», «Narodni poslanik» i druge. U radu savjetima i kritikom sudjeluje već spomenuti Petar Marković. Kao redatelji se pojavljuju Božo Jajčanin, Živko Radić, Šime Košta, Nada Strahinja i Milovan Stojanac. Kao glumci se pojavljuju: Slavka Katunarić, Marija Markotić, Vlado Hrstić, Branko Lentić, Seka Maleš – Čarić, Ivo Tošić, Ankica Maleš, Josip Katić, Ante Hrste Lovre Krolo i drugi. Na gostovanja se obično odlazi u susjedna mjesta Livno, Imotski, Knin, Tomislavgrad. Potaknuti velikim interesom za kazališne predstave i jako dobrim odjekom među građanstvom tadašnji gradski čelnici, 1956. godine, odlučuju osnovati amatersko kazalište.

Svečano otvorenje Amaterskog kazališta – Sinj dogodilo se 15. rujna 1956. godine u gradskom kinu «Sloboda» koje je do tada već bilo prilično dobro opremljeno i predstave su se mogle pripremati u puno boljim uvjetima nego do tada. Povodom svečanog otvorenja kazališta izvedene su čak tri kazališna komada «Čiča Tomina koliba» 15. rujna, «Kralj Betajnove» 22. rujna i «Čarlijeva tetka» 2. listopada, te 1956. godine. «Čarlijevu tetku» je režirao Milovan Stojanac, a ostale dvije Darko Delonga koji će obilježiti nadolazeće godine sinjskog kazališnog amaterizma. U te tri predstave, odigrane u dva tjedna na daskama se pojavljuje četrdesetak glumaca amatera, a veliki broj Sinjana sudjeluje pomažući.

U razdoblju nakon osnutka priprema se, u režiji Darka Delonge niz predstava, a ovdje ću spomenuti važnije:»Matura» Ladislava Fodora – 1958. god., « 907 radi o.k.» Antona Korena - 1958. god., Špoljareva dramatizacija «Winetou-a» Karla Maya - 1958. god. , Dubrovačka «Tripče de utolče» - 1959. god., Gogoljeva «Ženidba» - 1959. god. (s kojom kazalište nastupa u ljeto 1960. god na smotri amaterskih kazališta u Hvaru), «Umorstvo po narudžbi» Fredericka Knotta – 1960. god. ( komad poznat po Hitchockovoj ekranizaciji «Dial «M» for Murder»), «Slučaj Forester» Nenada Brixia – 1960.god., «KLOPKA za bespomoćnog čovjeka» Robera Tomasa – 1962. god., «Idem u lov» Georgesa Fayadauxa – 1966. god.

U navedenim predstavama se kao glumci najčešće pojavljuju: Darko Delonga , Marija Delonga, Andro Jurinović, Nikola Viculin, Slavka Katunarić, Marko Baković. Maske se najčešće prihvaća Vjekoslav Bareza, a svjetla Luka Bakotić. Po svjedočenju ljudi koji se sjećaju tih dana predstave su se davala nekako stihijski. Glavnu jezgru kazališta činila je nekolicina najvećih zanesenjaka, a grupe zainteresiranih su se mijenjale, odlazile i dolazile. Iz osobnog iskustva znam da je i danas slična situacija. Valjda sva amaterska kazališta djeluju slično. U tom plodnom razdoblju na daskama se pojavljuju 154. glumca amatera, 16 scenografa, 36 tehničara, a režijom se bave još Marko Duvnjak, Ivan Bilić, Zdeslav Jelinčić, Petar Marković, Berislav Mudnić i

Braco Vuković.

Imotski, Sinj i Split zajedno organiziraju od 25. svibnja do 06. lipnja 1972. godine festival dramskih amatera Hrvatske. Iste godine sinjski amateri , opet u režiji Darka

Delonge ponovo postavljaju na scenu izvorno sinjsko djelo «Dujo Manzan i Mate Manistra» s kojom i otvaraju festival. Ocijenjivački sud proglašava predstavu najboljom na festivalu i time je određuje da predstavlja Hrvatsku na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije te godine održanom u Trebinju. I na tom festivalu ova predstava odnosi niz nagrada: prvu nagradu za režiju te nagrade za sporednu žensku i glavnu mušku ulogu. Predstavi «Dujo Manzan i Mate Manistra» nekoliko će se još puta sinjski kazališni amateri vraćati. U čemu je njen čar?

Nije baš česta pojava da lik o kojem se govori u predstavi bude ujedno i njen tvorac. Slijepi sinjski organišta ( orguljaš ) Dujo Manzan upravo je to. On je krajem pretprošloga stoljeća ( 1873. godine) spjevao stvaran događaj koji se zbio u Sinju i to njemu samome. Taj mu se njegov spjev toliko svidio da ga je nekoliko godina poslije dao tiskati nekom talijanskom tiskaru u Split. U svojim sam rukama, zahvaljujući Boženku Delongi ( sinu Darka Delonge i našem glumcu), prije neki dan držao originalni pretisak te priče iz 1890. godine. Naš Dujo sigurno nije imao ni na kraj pameti kako će ta njegova zgoda biti jedna od najneposrednijih slika Sinja iz pretprošlog stoljeća. Svojom dramatizacijom tog spjeva Petar Marković po marginama šaljive prepirke između dva glavna lika provlači sličice našeg grada i kroz sporedne likove ocrtava odnose grad – selo i prilike tadašnjeg cetinskog kraja. Gledatelji koji ne znaju mnogo o Sinju iz samog Murlinog prologa mogu dočarati karakter i bit našeg čovjeka.

Nakon obnavljanja aktivnijeg rada u kazalište se pomlađuje glumački pa se na daskama među starim provjerenim glumcima po prvi put pojavljuje Slaven Kulić koji u kasnijim godinama nosi značajne uloge. Od mlađih tu su i Marija Cvrlje, Miro Podrug, Mira Katić, Ante Mandac, Marko Mioč, Bože Pavić i Stipe Dedić. 1974. godine igra se «Klupko» Pere Budaka a godinu poslije «Mrtav u devet» Jacka Paplowela, nakon toga i «Tišina snima se» također Pere Budaka. 1976. godine kazalište slavi dvadesetogodišnjicu djelovanja i tom prigodom tiska knjižicu u kojoj opisuje svoj rad. 1978. godine na smotri dramskih amatera dalmacije sinjski amateri daju predstavu « Doživljaji Nikoletine Bursaća», a režira je Ratko Glavina

Darko Delonga svoju zadnju premijeru režira 06. ožujka 1979. godine. Bila je to opet Gogoljeva « Ženidba»

Nakon Darkove smrti u Sinju kazališni redatelji uglavnom gostuju. Spomenimo Berislava Mudnića koji režira predstavu«Šarena Lopta» Igora Torkara 1981. godine kao asistentica u režiji se pojavljuje Marija Cvrlje. Isti tandem godinu poslije režira «Ribarske Svađe» Karla Goldonija sa Mirom Podrugom i Mirom Katić u glavnim ulogama. Amatersko kazalište Sinj se pojavljuje 1983. godine na smotri amaterskih kazališta dalmacije u Posedarju gdje obnavljaju «Duju Manzana i Matu Manistru» a režira Svemir Pavić. Glume: Slaven Kulić, Mira Katić, Dragica Đipalo, Ivana Križanac, Miljenko Arić, Vitomir Perić, Ante Mandac, Ivo Tošić, Kažimir Tomašević, Bernard Krolo, Nada Županović, Marija Cvrlje, Frano Dragaš, Marko Mioč i Zdenka Sesardić. Nakon ove predstave u sinjskom kazališnom amaterizmu opet dolazi duga suša.



Tek deset godina poslije ratne 1994. godine sinjsko kazalište mijenja ime u Sinjsko pučko kazalište sprema predstavu «Češalj», a režira je splitski redatelj Jakša Zlodre. Zapaženije uloge bilježe Mira Katić i Davor Ratković. Dvije godine kasnije Zlodre režira svoju predstavu «Mačkarada», a glume Slaven Kulić, Nataša Štimac, Sandra Levantin Davor Ratković i Bruno Barać. 1998. godine kazalište opet obnavlja legendarnog «Duju Manzana i Matu manistru». Režije se ovaj put prihvatio prof. Marko Duvnjak, a kazalište nakon dugo vremena nastupa i izvan Sinja. Gostujemo u Trilju, Kninu i Filip Jakovu. Po reakcijama publike i drugih kazalištaraca, Duvnjak je sa sinjanima spremio jako dobru predstavu. Posebno se ističe Slaven Kulić koji se od relevantnih kazališnih radnika spominje kao najbolji Bukara - Klaudije kojeg su imali prilike gledati. Vrlo dobro se snalazi debitant Zrinko Marić u zahtjevnoj ulozi Pulje – Polonija.U predstavi sudjeluju Mira Katić kao Majkača - Gertrudna, moja malenkost kao Joco – Hamlet, Davor Ratković kao Mačak – Laert, Ante Mandac – Šimurina te Ivica Kodžoman – Škunca. A nakon Hamleta ponovno muk. Nekoliko neuspješnih pokušaja reanimacije ali bez rezultata.
Prošle godine na nagovor nekolicine prijatelja da smislim kakvu šalu za poklade stavljam na papir svoju idejicu u formi više skeča nego pravog komada. Nakon malo prepravke i prihvaćenih sugestija počinjemo pripremati predstavu po imenu «ZZZ zavod za zapošljavanje». U predstavi pišem o Sinju i njegovim problemima koji se svi sakupljaju, a gdje će nego na zavodu za nezaposlene. Još dok smo pripremali predstavu u prostorijama sinjske Krnjevalske udruge, jer kazalište nije bilo aktivno, predstava je pobuđivala veliki interes kod Sinjana. Pa kad će, pa gdje će biti izvedena. Već su procurile i neke scene pa su se prepričavale po sinjskim kantunima. Zrinko Marić, Marija Cvrlje Radović, Bože Pavić, Sašo Miletić, Tonći Bandalo, Damir Alebić i Željko Viculin i ja, zezajući se odradili smo komad i dva puta napunili dvoranu sinjskog kina. Nakon toga, kad sam već vidio da se to može, pišem tročinku «Groznica subotnje večeri» i odmah počinjemo s radom. Tada nam gradski pročelnik za kulturu i šport Stipe Župić predlaže da sazovemo skupštinu kazališta. Skupština se održala i evo radimo. U kasno proljeće prošle godine igramo premijeru «Groznice subotnje večeri». Opet smo puni debitanata: Vlatko Rogulj, Ivica Šošo, Mladen Barać i cijela postava iz zavoda. Dobijamo poziv za gostovanje u zagrebačkom Kerempuhu. Šok za sviju. Kud ćemo mi «indijanci» u pravo kazalište. I opet pun pogodak. 10. studenog, Kerempuh, zagrebački sinjani koji grcaju od smijeha i jedna domaća tuka koja se jadna smrzla pod onim silnim reflektorima.

Evo, ovih dana spremamo jednu večer klasičnog autora. Glumci su u dobrom raspoloženju. Jesen nas pomalo tjera sa štekata. Ljudi se pomalo raspituju što to spremamo i sve opet kreće iz početka.
Yüklə 23 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə