Markuze u Podgorici ciklus predavanja
Yüklə 366,51 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
doc. dr Filip Kovačević 56 „utopijskim“ nije fantazija već se kao takvo oblikuje i predstavlja od strane vladajućeg statusa kvo. Društvena teorija takođe treba da pokaže da se može desiti kvalitativna promjena u „infrastrukturi čovjeka“, da čovjekovo ponašanje može biti drugačije, čak i suprotno onome što je sad, i da postoji nešto što se može nazvati „nagonskom osnovom za slobodu“ (str. 136, prevod B. Brujić), osnovom kojoj je nemoguće da funkcioniše u uslovima bijede, agresije, ružnoće, i gluposti koje i jesu glavna obilježja savremenog društva. U tom smislu, Markuze tumači savremeno društvo, prvenstveno, kao društvo klasnih antagonizama i kontrole u cilju njihovog održavanja na nivou konstantnih tenzija, bez mogućeg konačnog razrješenja tj. revolucije. Ono što Markuze vidi kao mogući okidač za jedan širi tj. globalniji revolucionarni poduhvat zahtijeva stvaranje veza između napora srednjih klasa na Zapadu i radničko-seljačkih pobuna u Trećem svijetu. Taj projekat je naravno još uvijek validan, posebno zbog toga što se početkom novog milenijuma i neki djelovi tzv. Prvog svijeta pretvaraju u Treći svijet, ogromnim povećanjem nezaposlenosti, očaja, i nasilja izazvanih raspadom nekadašnje srednje klase. Situacija je danas po mnogih pokazateljima još gora nego ona o kojoj je pisao Markuze. Zbog toga su i relevantniji njegovi pozivi na radikalno odbijanje konzervativno-konformističke strategije „strpljenja i ubjeđivanja“ koja, u krajnjoj liniji, razotkriva „bjekstvo od slobode“ i psihološku zavisnost od „dobre volje“ političkih i ekonomskih „gospodara,“ na primjer onih sa Vol strita [Wall Street]. Markuze otvara poglavlje broj 1 provokativnim pitanjem „da li postoje biološki temelji za socijalizam“, a to je ujedno i naslov samog poglavlja. Markuze definiše biološko kao komponentu organizma koja se tiče vitalnih potreba, potreba bez čijeg zadovoljavanja organizam ne može da funkcioniše. Markuze tvrdi da je upravo to biološko postalo zarobljeno i, u procesu zarobljavanja, preoblikovano po zahtjevima kapitalističkog ekonomskog sistema. Stvoreno je potrošačko društvo u kojem je potreba za robom, za besmislenom potrošnjom i jurnjavom za brendovima dovela do svojevrsne „kontra-revolucije“ u nagonima. Naime, došlo se do toga da pojedinci bukvalno „kupuju“ svoju egzistenciju na tržištu jer sve što rade, sve što misle, sve što čitaju, gledaju i slušaju je podređeno zgrtanju profita. Na prvo mjesto se stavlja standardizovana zabava i komercijalizovana ljepota, a solidarnost i libidalne veze izvan profitnog okvira su zapostavljene, a često i direktno ismijane. Kroz Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 57 procese represivne socijalizacije i nametnutog vaspitanja, čak se modeliraju i ljudske „navike“ i vjerovanja kako bi bile u skladu sa vrijednostima koje održavaju „gospodare“ na vlasti. Kroz tzv. masovnu kulturu, tvrdi Markuze, uspostavlja se represivna harmonija između gospodara i robova: robovima je nametnuto da žele ono što odgovara interesima gospodara. A sve što je protivno njihovim interesima vječnog opstanka na vlasti je proglašeno kao devijantno, nerazumno i nepristojno. Da bi ukazao na taj manipulativni aspekt statusa quo, Markuze ističe da nije sablažnjiva [nepristojna, obscene] slika gole žene, koja izlaže svoje stidne dlake, nego slika potpuno obučenog generala, koji izlaže svoje medalje dobivene u agresivnom ratu; nije sablažnjiv ritual hippy-ja, nego je sablažnjiva deklaracija visokog crkvenog poglavara da je rat nužan za mir. (str. 139-140, prevod B. Brujić) U isto vrijeme su i nauka i tehnologija, koje bi mogle uputiti na načine prevazilaženja uzroka i posljedica represije onemogućene ili, bolje reći, kindapovane da služe i učvršćuju postojeće odnose moći i sile. Markuze vjeruje da ako bi se one usmjerile na nove ciljeve, ciljeve koji bi imali kao svoju ideju vodilju „dobar“ život, a ne vječni rat, kvantitativni tehnološki progres bi se brzo transformisao u kvalitativno drugačiji, „libidinalniji“ način života. To bi takođe značilo da ljudska sreća postaje objektivni uslov života, a ne, kao sada, izraz subjektivne potrebe pojedinaca. Za takve promjene, međutim, nisu presudni samo materijalni faktori već i oslobođenje zarobljene svijesti i kreativne imaginacije. Ipak, kako Markuze jasno vidi, u tom polju se susrećemo sa jednom vrstom „začaranog kruga“. Naime, svijest o potrebi zbacivanja represivnog sistema mora prethoditi revoluciji, ali takva svijest (barem na za sada relativno dobrostojećem Zapadu) može biti stvorena jedino u toku revolucije tj. kada je revolucija već otpočela (str. 18-19). Ovo je ključna dilema kojom će se Markuze baviti u nastavku Eseja. U poglavlju broj 2 koje nosi naziv „Nova sensibilnost“, Markuze se osvrće na metode koji mogu dovesti do promjene svijesti u okvirima jednog još uvijek represivnog društva. Kao i u Erosu i Civilizaciji, Markuze vidi postojeće „iskupljenje“ jedne drugačije civilizacije u sferi estetike, kako u formama ljepote, tako i u umjetničkom stvaralaštvu. Naime, Markuze ističe mitološku pozadinu ljepote kao jedne vrste moći koja može da parališe agresiju, navodeći primjere
doc. dr Filip Kovačević 58 iz grčke mitologije. Mi se ovim povodom možemo prisjetiti pripovjetke Iva Andrića „Aska i vuk“ ili djelovanja ukrajinske feminističke grupe “Femen”. Zbog toga se može reći da je estetska dimenzija jednog društva direktno vezana za status slobode misli i izražavanja, kao i stepena harmonije između ljudskog bića i prirode (u njemu i izvan njega). Ako bismo dakle promišljali osnovnu dimenziju estetskog morala kao što to u ovom poglavlju čini Markuze, pronašli bismo da tu dimenziju čini sloboda uzeta kao biološka neophodnost. Takva sloboda je ujedno i sloboda stvaranja novih vrijednosti, nove kolektivne sredine u kojoj bi i sama umjetnost bila proizvodna snaga. Markuze tvrdi da bez revolucije u percepciji koja može biti izazvana umjetničkim stvaralaštvom ne može doći do izgradnje drugačijeg društva jer je percepcija u svojoj suštini društveno uslovljena. Mi vidimo ono što nam društveno normirani, ustaljeni način percepcije i mišljenja dozvoljava da vidimo. Zbog toga je od izuzetne važnosti avangardna umjetnost, a primjeri koje navodi Markuze tiču se apstraktnog slikarstva, 12-tone muzike, formalističke književnosti, itd. Cilj svih ovih umjetničkih orjentacija je da se stvore novi objekti iskustva, nova saznanja, da svijet više nikada ne bude isti. Savremena umjetnost, prema Markuzeu, predstavlja pobunu protiv stila kao takvog, približavajući se utopijskoj ideji da umjetnost ne bude (više) iluzija, da se i samo društvo i odnosi u njemu oblikuju kao umjetničko djelo. Međutim, Markuze takođe ističe da umjetnost, upravo zbog svoje forme, nikada ne može postati realnost, tako da „[naslikana] limenka nije u robnoj kući“ (str. 165). Ipak, upravo je umjetnička forma ta koja omogućava sadržaju umjetničkog djela da transcendira tj. prevaziđe stvarnost i tako daje mogućnost za „iskupljenje“ realnosti. To je ono što se često naziva poetska pravda. Markuze je naravno svjestan da samim tim problem represivnog društva nije rješen, kratak je period katarze. Čak se često postavlja i pitanje da li su egipatske piramide ili Partenon bile vrijedne i jednog ljudskog života? Ili da li se može pisati poezija poslije Aušvica? Markuzeov odgovor na ovo pitanje je tvrdnja da iako je umjetnost često preslaba pred silama nepravične i surove realnosti, ona ipak otvara i omogućava prostor za jednu vrstu libidinalne desublimacije, za izražavanje kritičkih vrijednosti koje mogu postati ideje vodilje progresivne pobune. To je posebno slučaj ako se radi o umjetničkim formama koje stvaraju pripadnici
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 59 tradicionalno ugnjetenih klasa i manjinskih grupa. U tom kontekstu, Markuze navodi važnost umjetničkog stvaralaštva afro-američke manjine (u muzici, na primjer bluz i džez), kao i studentske subkulture (hipiji, „flower power“ pokret, itd.) za sveukupnu društvenu emancipaciju. Čak i njihova česta upotreba psovki i životinjskih analogija („kapitalista je svinja“) ima oslobađajuću dimenziju jer direktno razotkriva mrežu licemjerja i laži koja utemeljuje status quo. Ipak, i nad najradikalnijim formama umjetnosti uvijek vreba ruka kapitalističkog tržišta koja ih može pretvoriti u sredstva za sticanje profita. Pa, zar nismo svjedoci široke masovne proizvodnje majica sa likom Če Gevare ili fabrički iskidanih i isprljanih farmerica (Abercrombie & Finch)? I tako umjetnost kao takva ostaje jedno polje neprekidne i nimalo lake borbe između snaga postojećeg društva i vjesnika onog drugog, još neostvarenog, humanijeg, „laganijeg“, maštovitijeg, ljepšeg. Vjesnicima tog drugačijeg i boljeg svijeta Markuze se bavi u poglavlju broj 3 pod naslovom „Prevratničke snage – tranziciji“. U ovom poglavlju, Markuze postavlja važno pitanje aktera radikalne političke promjene. Naime, tradicionalna marksistička teorija je vidjela radničku klasu kao pokretača i izvođača revolucije. Međutim, kako primjećuje Markuze, do 60tih godina XX vijeka, radnička klasa u visoko razvijenim zemljama na Zapadu se većinom integrisala u postojeći sistem. Zbog potrošačkih beneficija koje joj je pružio kapitalistički sistem, ona je postala faktor održanja, a ne rušenja sistema kako je to predviđala teorija. Takođe je došlo i do smanjivanja broja takozvanih „plavih okovratnika“ tj. radnika u direktnoj vezi sa proizvodnjom, a do velikog porasta „tehničara“ i tehnokrata koji su interesima i privilegijama vezani za status quo. Upravo zbog tih privilegija, ovaj sada moćni društveni sloj namjerno zatvara oči pred faktorima koji stoje u osnovi zapadnog prosperiteta tj. pred imperijalizmom i agresijom prema zemljama Trećeg svijeta. Njima je svijet dobar ovakav kakav jeste tj. onakav kakvim ga oblikuju mehanizmi postojećeg kapitalističkog sistema. Zbog toga što ni radikalna politička akcija niti svijest za njenom potrebom više ne „stanuju“ među radnicima u visoko razvijenim zemljama, Markuze i govori o prevratničkim snagama „u tranziciji“. Ali gdje je subjekt tj. agent revolucionarnih promjena u ovom trenutku, ako to nije radnička klasa? Ima li ga uopšte? Da li je uopšte više moguće govoriti o revoluciji? Markuze tvrdi da revoluciju ne treba očekivati u bliskoj budućnosti (ali ni otpisivati zauvijek) doc. dr Filip Kovačević 60 zbog toga što njen subjekt-inicijator nije koherentan i potpuno definisan nego se nalazi u procesu formiranja. On otkriva njegove naznake u aktivnostima studenata i manjinskih grupa iz američkih geta i centara gradova u Zapadnoj Evropi. Djelovanje ovih grupa za Markuzea predstavlja „klicu nade“ da alternativa postoji, da se može i mora prekinuti sa rasprostranjivanjem psiholoških potreba koje za osnov imaju potčinjavanje sebe i drugoga zakonu profita. Po Markuzeu, studenti i aktivisti manjina svojim postupcima i akcijama predvode ne samo političku nego i nagonsku i moralnu pobunu. To znači da je za njih i sama pobuna način života, da je suština njihovog djelovanja radikalno odbijanje postojećeg. [Drugim riječima, to znači] odbijanje da se odraste, da se sazre, da se efikasno i „normalno“ izvodi u društvu i za društvo koje prisiljava golemu većinu stanovništva da zarađuje za svoje življenje u glupim, nehumanim i nepotrebnim službama, koje vodi cvatući biznis na leđima geta, sirotinjskih naselja, te unutrašnjeg i vanjskog kolonijalizma, kojim hara nasilje i potiskivanje, dok ono zahtijeva poslušnost i privolu od žrtava nasilja i potiskivanja... (str. 180, prevod B. Brujić)
Na ovaj način pobunjeni studenti i aktivisti artikulišu svoju motivaciju da humanističke vrijednosti koje liberalni kapitalizam koristi kao ideologiju da zamaskira svoje prave ciljeve pretvore u stvarnost tj. u humane uslove života za sve građane. Markuze ističe da će ovaj poduhvat zahtijevati i preispitivanje „građanske“ demokratije jer je nju kapitalizam oblikovao u svojem interesu, izobličavajući značenje pojmova kao što su „ravnopravnost“, „solidarnost“, „pravičnost“, itd. To znači da se borba za drugačiji društveni poredak mora voditi pretežno izvan institucija sistema kroz proteste, štrajkove, bojkote, ulični teatar, itd. Naravno, sve ove aktivnosti sa sobom nose opasnost da vladajući sistem na njih odgovori brutalnim nasiljem braneći tako „pozitivno“ pravo postojećeg poretka. Međutim, ovom „pozitivnom“ pravu statusa quo, Markuze pretpostavlja pravo na pobunu za koje vjeruje da je utemeljeno u autentičnom tumačenju riječi kao što su „sloboda“, „humanost,“ i „sreća“. Markuze ne prihvata liberalno-kapitalističku floskulu o pravu na „traženje sreće,“ već tvrdi da novi društveni poredak mora osigurati pravo na sreću za sve, izvan svih etničkih, vjerskih, rodnih i klasnih razlika. Međutim, prerano je, kaže Markuze, spekulisati o tome kakve će zbilja biti institucije tog „alternativnog“ poretka. Alternativa neće biti „autentična“ ako je budemo određivali unaprijed dok smo još uvijek pod čizmom neslobodnog Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 61 društva, jer ono sputava našu percepciju onoga što je moguće. I pored toga, ipak, postoje stvari kojih se moramo pridržavati i sada, u jeku borbi za novi poredak. Po Markuzeu, to su određeni principi o kojima govori u poglavlju broj 4, koje je ujedno i posljednje poglavlje Eseja. Kao prvi princip, Markuze ističe autonomiju svih učesnika. Dakle, u svim aktivnostima pobunjenih grupa, „ja“ tj. pojedinac mora imati pravo da odabere „nas“ tj. grupu u zajedništvu sa kojom se bori za promjene. A drugi princip koji Markuze pominje je da sva upotrebljena sredstva moraju biti jednako pravična kao i ciljevi. To znači da nema makijavelističkog nastupanja u smislu da sredstva mogu biti bilo kakva, pa čak i nasilna, jer ih tobože iskupljuje uzvišenost ciljeva. Markuze instistira na razvijanju „anti-represivnog“ sensibiliteta koji je, rečeno medicinskim rječnikom, „alergičan“ na dominaciju i nepravdu, a u isto vrijeme je utemeljen u spontanosti, radosti i uživanju u zajedništvu. Kao moguć model djelovanja koji bi mogao da razvije upravo takvu psihološku atmosferu, Markuze predlaže male i mobilne, fleksibilne grupe. Markuze je jasan da koncept revolucije iz 19. vijeka koji je zahtijevao nasilno preuzimanje vlasti od strane radničke klase, centralizovano upravljanje i vladavinu jedne partije mora biti revidiran. On je i doslovno nemoguć na Zapadu jer je u ovim državama radnička klasa integrisana u sistem, pa je i njeno političko djelovanje faktor stabilizacije i konzervativizma. Zbog toga Markuze i ističe važnost povezivanja nezadovoljnih i uniženih sa Zapada sa velikom većinom njihove sabraće i sasestara po patnji iz Trećeg svijeta. Samo ovakva vrsta objedinjavanja koju u našoj globalnoj svakodnevnici zastupa mnoštvo nevladinih organizacija i pokreta sabranih u okviru Svjetskog društvenog foruma (WSF), u uslovima velike ekonomske krize kakva je zavladala svijetom, može da stvori preduslove za početak borbe za nerepresivnu civilizaciju. U vezi sa tim, iskorjenjivanje siromaštva kroz planiranje proizvodnje i distribucije se postavlja kao primarni cilj. Samo kada nestane ponižavajuće siromaštvo i bijeda koji obilježavaju životni put većine današnje globalne populacije moći će se ostvariti riječi mlade afroamerikanke sa kojima Markuze završava Esej. Na provokativno pitanje čime će se baviti ljudi u slobodnom društvu, ona je odgovorila: „Po prvi put u našem životu, mi ćemo biti slobodni da odlučimo što ćemo da radimo“ (str. 202). doc. dr Filip Kovačević 62
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 63
Feenberg, Andrew & William Leiss. The Essential Marcuse (Boston: Beacon Press, 2007). Kellner, Douglas. Critical Theory, Marxism and Modernity (New York: John Hopkins U. Press, 1989). Marcuse, Herbert. Negations: Essays in Critical Theory. Prevod Jeremy J. Shapiro (London: Mayfly Books, 2009). Marcuse, Herbert. Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud (Boston: Beacon Press, 1955). Marcuse, Herbert. An Essay on Liberation (Boston: Beacon Press, 1969). Marcuse, Herbert. Technology, War and Fascism: Collected Papers of Herbert Marcuse, Volume 1. Urednik Douglas Kellner (New York: Routledge, 1998). Marcuse, Herbert. Toward a Critical Theory of Society: Collected Papers of Herbert Marcuse, Volume 2. Urednik Douglas Kellner (New York: Routledge, 2001).
Marcuse, Herbert. The New Left and the 1960s: Collected Papers of Herbert Marcuse, Volume 3. Urednik Douglas Kellner (New York: Routledge, 2004). Marcuse, Herbert. Art and Liberation: Collected Papers of Herbert Marcuse, Volume 4. Urednik Douglas Kellner (New York: Routledge, 2007). Marcuse, Herbert. Philosophy, Psychoanalysis and Emancipation: Collected Papers of Herbert Marcuse, Volume 5 (New York: Routledge, 2011). Markuze, Herbert. Eros i civilizacija. Prevod Tomislav Ladan. Pogovor Danilo Pejović (Zagreb: Naprijed, 1965). Markuze, Herbert. Eros i civilizacija. Prevod Tomislav Ladan. Pogovor Gvozden Flego (Zagreb: Naprijed, 1985). Markuze, Herbert. Kraj utopije i esej o oslobođenju. Prevod i pogovor Branka Brujić (Zagreb: Stvarnost, 1972). Šnajder, Slobodan. „Herbert Markuze: An Essay on Liberation“. Praxis 3, 472-474 (1970). ISBN 978 - 86 - 85591 - 17 - 4 Yüklə 366,51 Kb. Dostları ilə paylaş:
|