Markuze u Podgorici ciklus predavanja


Markuze u Podgorici - ciklus predavanja



Yüklə 366,51 Kb.
Pdf görüntüsü
səhifə3/16
tarix14.05.2018
ölçüsü366,51 Kb.
#43858
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   16

Markuze u Podgorici - ciklus predavanja

13

Marcuse International Society), čiji sam redovni član. Na toj konferenciji sam 



predstavio svoj naučni rad “Markuze u Jugoslaviji” koji se bavi recepcijom ideja 

Herberta Markuzea na našem području i čije sam neke djelove integrisao u ovu 

knjigu. Takođe sam upoznao najpoznatije svjetske poznavaoce Markuzeovog 

djela  (od  kojih  sam  neke  pomenuo  i  na  predavanjima)  –  Daglas  Kelnera, 

Endrjua Finberga, Anđelu Dejvis (Angela Davis), Arnolda Fara (Arnold Farr), 

Piter-Ervin Jensena (Peter-Erwin Jensen), Endrjua Lamasa (Andrew Lamas), 

kao i cijelu Markuzeovu porodicu, uključujući i njegovog sina Petera, krepkog 

osamdeset-trogodišnjaka.  




doc. dr Filip Kovačević

14



Markuze u Podgorici - ciklus predavanja

15

Hronologija Markuzeovog života

Najbolji  hroničar  Markuzeovog  života  na  engleskom  jeziku  je  njegov 

bivši student Daglas Kelner. On je napisao uvode za sve tomove neobjavljenih 

Markuzeovih  tekstova  koji  su  ovih  nekoliko  godina  u  štampi.  Stoga  ću 

se  za  najvažnije  detalje  Markuzeovog  života  pozivati  na  Kelnerove  kratke 

biografske crte. 

Poslije  Prvog  svjetskog  rata  u  kome  se  nije  borio,  mada  je  krajem  rata 

bio regrutovan, Markuze se upisao na univerzitet prvo u Berlinu, a zatim u 

Frajburgu.  U  Frajburgu  je  studirao  njemačku  književnost  i  filozofiju.  Prvo 

njegovo značajno djelo je njegov diplomski rad (tadašnji naziv je bio disertacija) 

koji nosi naslov Njemački umjetnički roman. Ova knjiga nije do sada u cjelosti 

objavljena na engleskom jeziku, a ja ću o njoj dati kratak komentar oslonjen 

na jedan njen dio koji je objavljen u već navedenom tomu broj 4, kao i na 

zabilješke  Daglasa  Kelnera.  Ono  što  se  odmah  može  reći  je  da  je  tematika 

veze  između  umjetnosti  i  društveno-političkih  prilika  bila  konstanta  u 

cijelokupnom Markuzeovom filozofskom opusu. Dakle, njegova prva knjiga 

je bila o umjetnosti, isto kao i njegova posljednja knjiga napisana u razmaku 

od skoro šezdeset godina. Na koji način estetička teorija i praksa može da utiče 

na promjenu shvatanja ljudi prema društvu u kome žive je jedno od glavnih 

pitanja  koje  je  Markuze  postavljao  u  svakom  svom  djelu.  On  nikada  nije 

izgubio uvjerenje da umjetnost može biti putokaz ka boljem i tolerantnijem 

svijetu. Markuze je vidio umjetnost kao važnu komponentu u motivisanju i 

razvoju kritičke svijesti prema društvenim anomalijama i patologijama.  

Kelner objašnjava da Markuzeova prva knjiga ima hegelijansku dijalektičku 

strukturu, što znači da Markuze smatra da razvoj njemačke književnosti nije 

slučajan nego da posjeduje određenu racionalnu strukturu koja slijedi isto tako 

racionalnu i predvidljivu dinamiku razvoja društveno-ekonomskih prilika. To 

znači da kasniji pisci odgovaraju na protivrječnosti i neizvjesnosti onih koji 

su pisali prije njih, dakle, postoji dijalektička povezanost između pisaca ranije 

i kasnije generacije. Tako na primjer na pitanju koja nisu mogli da razrješe 

Gete (Goethe) i Keler (Keller) odgovara Tomas Man (Thomas Mann) koji je 

generacijski došao poslije njih. Markuze se ovdje pokazuje kao pobornik ideje 

neminovnog istorijskog progresa, ideje koju nikada neće potpuno odbaciti, 

iako  će  se  donekle  osloboditi  hegelijanskog  elana  svoje  mladosti.  Ono  što 



doc. dr Filip Kovačević

16

je  interesantno  je  da  se  mnoge  ideje  koje  će  obilježiti  kasniji  Markuzeov 



rad pojavljuju u ovoj prvoj knjizi. Posebno je u tom smislu važna veza koju 

Markuze ističe između slobodnog ispoljavanja emocija (Erosa) i potencijala za 

društvenu emancipaciju u određenom istorijskom periodu. Ta veza tj. odnos 

će  predstavljati  okosnicu  njegovog  djela  Eros  i  Civilizacija  kojim  ćemo  se 

detaljno pozabaviti. 

Poslije završetka studija u Frajburgu, Markuze nekoliko sljedećih godina 

napušta  akademsku  zajednicu  i  sa  prijateljima  drži  jednu  antikvarnicu  u 

Berlinu.  Tih  godina  u  svoje  slobodno  vrijeme  sastavlja  bibliografiju  svih 

knjiga o Fridrihu Šileru (Schiller) uticaj čijih ideja se jasno vidi u kasnijim 

Markuzeovim  promišljanjima  o  jednoj  “drugačijoj”,  ne-kapitalističkoj 

civilizaciji.  Kada  se  1927.  pojavila  Hajdegerova  knjiga  Biće  i Vrijeme,  koja 

je  zbog  svoje  izražene  originalnosti  i  uvjerenja  da  svojim  pristupom  ruši 

temelje dvije i po hiljade godina stare filozofske tradicije, izazvala senzaciju 

u intelektualnim krugovima Evrope, Markuze odlučuje da se vrati u Frajburg 

i postane Hajdegerov asistent. U Frajburgu ostaje više od pet godina sve do 

dolaska nacista na vlast u Njemačkoj kada zbog životne ugroženosti zajedno 

sa ženom i malim sinom odlazi prvo u Švajcarsku, a zatim u Pariz. Iz Pariza se 

1938. seli sa porodicom za SAD.  




Markuze u Podgorici - ciklus predavanja

17

Markuze i Hajdeger

   

Komplikovan  je  odnos  između  Markuzea  i  Hajdegera.  To  naravno 



ne treba posebno da čudi, imajući u vidu da je Hajdeger 1933. kao rektor 

univerziteta u Frajburgu iz koga su bili odstranjeni svi Jevreji, uključujući i 

njegovog mentora Edmunda Huserla (Husserl) i asistentkinju Hanu Arendt 

(Arendt),  dao  entuzijastičnu  podršku  nacističkom  režimu.  Hajdeger  nije 

učinio ama baš ništa da poštedi od svoje prijatelje i kolege od progona. U 

tom kontekstu interesantno je obratiti pažnju na pisma koja su razmijenili 

Markuze i Hajdeger odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Ta pisma su 

objavljena u tomu broj 1 nedavno objavljenih Markuzeovih rukopisa.

Postoje  tri  pisma:  dva  pisma  Markuzea  Hajdegeru,  kao  i  Hajdegerov 

odgovor na prvo pismo. Markuze piše Hajdegeru prvi put 28. avgusta 1947, 

podsjećajući Hajdegera na njihov prvi poslijeratni susret u proljeće te godine. 

U  pismu  Markuze  spočitava  Hajdegeru  što  je  1933.  bio  vatreni  pristalica 

nacizma,  a  čak  ni  1945.  godine  se  nije  javno  ogradio  i  osudio  nacističku 

ideologiju i njene zločine. Markuze kaže da je to javno izvinjenje očekivao od 

Hajdegera, kao od filozofa kome se divio i od koga je mnogo naučio. Markuze 

kaže da je ovo izvinjenje potrebno i da bi se odbranila reputacija Hajdegerove 

filozofije na Zapadu. On šalje paket pomoći Hajdegeru, iako ga mnoge njegove 

kolege odvraćaju od toga. 

Hajdeger odgovara Markuzeu 20. januara 1948, dakle poslije skoro šest 

mjeseci.  Svoju  podršku  nacistima  1933.  godine  objašnjava  time  da  je  od 

nacista  očekivao  “duhovnu  obnovu  života  u  cijelini,  pomirenje  društvenih 

antagonizama  i  spas  zapadnog  čovjeka  od  komunizma”.  Kada  je  shvatio 

naredne godine da je nacizam krenuo drugim smjerom, podnio je ostavku na 

mjesto rektora. Indikativno je da Hajdeger ne navodi konkretno što se desilo 

da bi ga navelo da promijeni mišljenje. Takođe, on tvrdi da je u predavanjima 

od 1934 do 1944. njegovao jasnu anti-nacističku crtu, ali da je zbog rizika po 

sopstveni život i živote članova svoje porodice nije mogao javno propagirati. 

1945. nije se javno izvinio iz moralnih razloga jer je to tada postala masovna  

pojava u kojoj su se posebno isticali zagriženi nacisti, a on sa njima nije imao 

nikakvih  dodirnih  tačaka.  Na  kraju,  i  upravo  je  ovo  ono  što  je  Markuzea 

najviše ražestilo, Hajdeger upoređuje i izjednačava zločine nacista sa zločinima 

koje su od 1945. učinjeni nad Njemcima iz “istočnih” teritorija i to posebno 




Yüklə 366,51 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   16




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə