Materijalno (Milećani), formalno (Pitagorejci), promjene (Heraklit)

(8) Materijalno (Milećani), formalno (Pitagorejci), promjene (Heraklit)

SLIDE 1

Prvo se razdoblje grčke filozofije naziva kozmološkim, budući je u centru zanimanja filozofa kozmos, odnosno pitanje o nastanku kozmosa. Kozmos i fysis (priroda) kod Grka su dva isprepletena, gotovo istoznačna pojma, a grčkom filozofskom mišlju snažno dominira pretpostavka da je priroda (što je eksplicitno sadržano i u značenju riječi kozmos) racionalno uređena. Svijet je kozmos, a ne kaos! Racionalnost, kao jednu od temeljnih karakteristika europske kulture i civilizacije, tako uočavamo kao bitnu odliku kulture koja stoji u samom temelju europskog duha.

U tom smislu, grčka je filozofija potpuno izvorna. Utjecaji drugih kultura na grčku kulturu, pa time i filozofsku misao je minimalna.* Velike istočnjačke filozofije razvijale su se u sklopu raznih religijskih tradicija (taoizam, konfucijanstvo, budizam...) i nikad se nisu emancipirale od njih. Grčka filozofije, s druge strane, nastaje i razvija se u suprotnosti s grčkom mitološkom tradicijom kao slobodno istraživanje, kao filo-sofia, a ne “sofia”.

*Tek dijelom je u orfičkom kultu prisutan zorastrizam - nekoć službena perzijska religija koja naučava dualizam, borbu između dobra i zla. Religiju je osnovao Zaratustra (Zoroaster je grcki oblik ), iranski prorok koji je prema predanju zivio od 628. do 551. pr. Kr.

Orfički kult, pod utjecajem kojeg direktno stoje Pitagorejci, a kasnije i Platon, naučava između ostalog besmrtnost ljudske duša (princip dobra) koja je zarobljena u tijelu (materija kao princip zla). Smisao života je u pročišćavanju duše u smislu oslobađanja od tjelesnih potreba. Orfički je kult u potpunosti suprostavljen tradicionalnom grčkom religijskom sustavu (kao je iznesen u Hesioda i Homera), ali je, vidimo, za razliku od tradicionalnog, imao stanoviti utjecaj na grčku filozofsku misao.
SLIDE 2

Zapažajući sveprisutnost vlage (vode), naročito u živoj prirodi, Tales zaključuje o vodi kao prapočelu.

Iz sveprisutnosi zraka i njegove bezgraničnosti (kvantitativne) Anaksimen zaključuje na zrak kao pratemelj iz kojeg sve nastaje zgušnjivanjem i razređivanjem.

Najkvalitetniji odgovor nudi nam Anakimandar. Apeiron, nešto beskonačno i kvalitativno neodređeno (za razliku od vode i zraka) ima ontološke karakteristike koje prapočelo mora imati da bi bilo prapočelo. On je, naime, različit od svega čega je prapočelo. Apeiron je prvi pravi primjer neiskustvenog temelja iskustvenog. Budući sve što jest nastaje izdvajanjem iz apeirona i nestajanjem se u apeiron vraća, apeiron možemo tumačiti kao prvotnu materiju.

SLIDE 4

Nastojati doslijedno i racionalno proniknuti u tajne nastanka kozmosa znači ne prihvaćati objašnjenja koja u nemogućnosti racionalnog odgovora nude iracionalne pretpostavke. Razumsko rješenje problema nastanka svijeta odbacuje mogućnost stvaranja iz ničega kao i antropomorfna mitološka objašnjenja. Ima li suštinske razlike između pretpostavke da “u početku bješe kaos” i pretpostavke da “u početku bješe mrak” (ništa)?

Stoga, pitati se za prapočelo znači pretpostaviti nužnost njegova postojanja.
Promjene u kojima baš ništa ne ostaje isto su kaos, razumu neshvatljiva zbivanja. Stoga razum pretpostavlja da u promjenama mora postojati nešto nepromjenjivo, trajno i on logično zaključuje da upravo to “vazda isto” mora biti temelj svih promjena. Ako je počelo nepromjenjivo, vječno (nužno), onda sve izvedeno iz tog počela (iz čega nastaje i u što se vraća) mora biti suštinski različito od samog počela. U tom smislu, najdalje u promišljanju prapočela otišao Anaksimandar, stvorivši prvi istinski ontološki bitak – neiskustveni temelj iz kojeg se tumači ukupnost iskustvene zbilje.
SLIDE 5

Baveći se matematikom, astronomijom i glazbom, Pitagorejci uočavaju broj (brojni odnos, mjeru) kao uvijet postojanja sklada, činjenice da je svijet kozmos, a ne kaos. Iz toga zaključuju na broj – nešto nematerijalno i osjetilima nedostupno – kao prapočelo. Prapočelo u pitagorejskom nauku, budući je idealno, nije nešto iz čega sve nastaje i u što se sve vraća. Broj je ono prema čemu (oblik, kasnije će to kod Platona dobiti naziv “ideja”) je sve načinjeno.

Zanimljivo je dovesti u odnos milećanski apeiron i pitagorejski broj. Beskonačnom apeironu, koji u svojoj beskonačnosti nema nikakav oblik, potrebna je granica za izlazak iz kaosa. Granicu mu može dati broj (ili brojčani odnos). Davši mu granicu, broj apeironu daje oblik, odnosno iz beskonačnog uobličuje bića.* Kaos dobiva oblik, postaje kozmos. Zbilja, priroda, kao jedinstvo (kozmos) raznolikih bića su jedinstvo milećanskog apeirona (bezgranične materije) i pitagorejskog broja (oblika, granice). Teško se oteti dojmu da je i Aristotelov hilemorfizam** izravno nadahnut ovim učenjima.
*Kako broj (oblik) ovdje još nije pojimljen kao aktivan uzrok (mora biti “potaknut” na oblikovanje, odnosno ograničavanje materije – beskonačnog) potrebno je u igru uvesti “igrača s klupe”. To je, naravno, bog, vječan kao i materija i oblici. Grčki, filozofski bog – demijurg, bitno se, međutim, razlikuje od kršćanskog, teološkog, jer ne stvara svijet ni iz čega, nego ga oblikuje iz materije.
**Hilemorfizam (grč. hyle – tvar, materija + morphe – oblik, forma) – učenje da je svako biće jedinstvo materije i forme, odnosno da tvar i oblik stoje u temelju svakog bića.
SLIDE 6

Dok su njegovi prethodnici, a dijelom i suvremenici, Milećani i Pitagorejci pokušavali pronaći ono nepromjenjivo u promjenjivom, a to prapočelo razumijeli kao materijalni (Miletska škola) ili formalni (Pitagorejska škola) princip, Heraklit naglašava apsolutnu nužnost neprestane promjene. Svaka stvar, naime, teži suprotnosti koja leži u njoj, i tijek promjene je nazaustavljiv. Kružni tijek izmjene tvari analogan je s kružnim tijekom izmjene godišnjih doba, a početak i svršetak su u kružnom tijeku ista točka. Nema zaustavljanja! Nema mirovanja! «Sunce nije samo svaki dan novo nego je uvijek i neprestano novo.»

Svijet, međutim, nije kaos. Postoji zakon koji determinira (uređuje po nužnim principima) tijek zbivanja, logos koji čini svaku promjenu racionalnom i koji borbu suprotnosti privodi skladu. Svijet je, u svojoj stalnoj promjeni i kretanju, sklad svih svojih dijelova.

Preuzeto s:

http://www.gimnazija-dubrovnik.hr/