Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
8
kad sumnja sudi da ne treba olako dati na nešto saglasnost;
da neko uvek može sumnjati, u to nije potrebno sumnjati.
Kad tako ne bi bilo, ne bi se moglo ni u šta sumnjati". Tako
se pokazuje da radikalna sumnja dolazi do nesumnjive
činjenice svesti jer, sumnjive su iskustvene datosti koje mi
vidimo "telesnim očima", dok bi nesumnjivo bilo ono što
pretpostavku svoje datosti ima u "unutrašnjem znanju."
U onoj meri u kojoj filozofija pretpostavlja otvoreni svet
iskustva koji se može zahvatiti običnim jezikom, u toj meri
moguće je govoriti i o bezpretpostavnosti filozofije koja se
ogleda u tome da filozofija ne može već unapred pretpos-
taviti neke svoje određene metode jer je metoda filozofije
poseban metodski i filozofski problem. Na pitanje: kako
prethodi filozofiranje, može odgovoriti samo filozofija budući
da je "bezpretpostavna", a time i prva nauka jer njoj metode
ne dolaze spolja (od pojedinih posebnih nauka), već se njene
metode filozofiranja moraju zadobiti kroz filozofsko
propitivanje. Činjenica je da je matematički formalizam
fascinirao mnoge filozofe tokom istorije, posebno u vreme
vladavine njutnovske mehanike; među njima se isticao
Spinoza, pre svega svojim pokušajem da filozofiju izloži na
matematički način (more geometrico); ne bez njegovog
uticaja, i Lajbnic je imao san o jednoj univerzalnoj nauci
(mathesis universalis) i taj san su potom sanjali mnogi, a u
naše vreme i Ludvig Vitgenštajn. Uz sve poštovanje
matematike i njenih metoda tu se previđa da formalizam
matematike počiva na jednoj sasvim određenoj apstrakciji i
da ako filozofija hoće da započne svoj put bez pretpostavki
koje bi je već unapred, a potom i dalekosežno određivale, ona
ne sme biti nekritična te mora (kao filozofija matematike, od-
nosno logika) da pita šta te apstrakcije uopšte znače i kako
se do njih dolazi.
Ako se o filozofiji ponekad govori kao o nauci, onda se tu
pojam nauke uzima u jednom sasvim specifičnom smislu,
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
9
bitno različitom od onog kakav nalazimo u naukama koje
nastaju sredinom XIX stoleća; drugim rečima, filozofija se
može odrediti i kao nauka, ali u tom slučaju ona je (a)
fundamentalna nauka, jer time što postavlja pitanje o
počelu, ona pita za poslednje ne-empirijske temelje, za
temelj sveg empirijskog; ona može biti određena i kao (b)
univerzalna nauka budući da ne posmatra svet iskustva
pod samo jednim uglom, vođena samo jednom određenom
metodom, već to čini celovito, i pitajući za mogućnosti is-
kustvene stvarnosti u celini, ona je univerzalna a ne neka
posebna nauka; konačno, filozofiju može biti shvaćena i kao
(c) kritička nauka, kao univerzalna kritika koja svoje
mnenje i sliku sveta podvrgava suđenju. Filozofija je na taj
način kritika ideologije, religije, nauke, tehnologije,
društva; ona se bori protiv svakog nekritičkog dogmatizma i
u društvu preuzima prosvetljujuću funkciju pa nije nimalo
slučajno što i oni koji se njom ne bave vole da se na nju
pozivaju, spremni da je, ako je potrebno, i zloupotrebe.
Ovaj kratak pregled filozofskih učenja niza mislilaca
koji su svojim delom na odlučujući način odredili tok i
sudbinu istorije filozofije trebalo bi da pokaže kako od
samih početaka filozofije postoji niz pitanja koja ni nakon
niza vekova nisu izgubila svoj značaj, budući da govoreći o
njima sve vreme govorimo o sebi i svom mestu u svetu.
Postaviti pitanje o sebi i smislu svog opstanka u svetu ne
možemo a da nemamo u vidu i neke od odgovora na pitanje:
šta je počelo, šta je uzrok, šta je bivstvujuće kao bivstvujuće
ukoliko ono bivstvuje, jer naći ćemo se u situaciji da se
zapitamo da li se uopšte može postaviti pitanje bivstvovanja
ako je problematičan kako njegov smisao tako i samo
postavljanje pitanja njegovog smisla.
Bilo bi odviše jednostavno reći kako je istorija filozofije
istorija različitih odgovora na ista pitanja koja čovek sebi
postavlja tokom čitave istorije, jer danas jednako malo
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
10
znamo i šta je to istorija; možda ćemo doći do zaključka da
odgovori i nisu toliko važni koliko sama pitanja i pravilan
način njihovog postavljanja; ali, kako postaviti pitanje kad
nismo sigurni ni u ono o čemu pitamo?
Sve što nas okružuje krhko je kao i naše znanje o njemu
i sve što znamo samo je trag u pesku između dva talasa
kojima ne znamo ni vreme ni uzrok.
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
11
HELENSKA FILOZOFIJA
Filozofija nastaje u VI st. pre naše ere na istočnoj obali
Egejskog mora, i to kod onih grčkih plemena koja behu u
dodiru s drugim narodima - u maloj Aziji u blizini
slovenskih plemena, a u južnoj Italiji u blizini Etruraca;
jedan od prvih mislilaca, Tales, ponosio se time što je Grk,
iako je njegov otac (Eksamies) bio feničanskog porekla;
Pitagora (putujući svim znanim zemljama staroga sveta gde
je bio uveden u sve misterije toga doba) je do mudrosti
došao učeći kod Egipćana, Haldejaca, Feničana i Asiraca.
Sve to je još u najstarija vremena davalo povod tvrdnjama
kako su Pitagora, Demokrit i Platon svoja učenja preuzeli
od istočnih naroda, da bi već u doba Herodota Egipćani
nastojali da dokažu kako su kod njih koreni grčke religije.
Te tendencije kulminirale su u III stoleću pre naše ere u
stavovima kako sva najpoznatija filozofska učenja svoje
poreklo imaju na Istoku.
Činjenica je da su preci Helena iz svoje ranije postojbine
doneli na Balkansko poluostrvo, zajedno s drevnim oblicima
jezika, neke religiozne i moralne predstave koje su
zajedničke većini indoevropskih naroda; isto tako, činjenica
je da se tek u novoj postojbini, a i pod uticajem istočnih
suseda, formirao helenski narod. Najveći uticaj bio je
feničanski: od Feničana Grci su dobili alfabet i pismenost, a
s merama i monetama, s Istoka dolaze prva znanja iz
aritmetike, geometrije i astronomije, ali ne i filozofska
znanja, kao što su često govorili aleksandrijski pisci. Ova
nekritička tendencija nastavila se i kasnije, sredinom XIX
stoleća, delimično pod uticajem starih helenističkih autora
koji su imali sklonost da ističu kako je sva mudrost došla s
Istoka; u pokušaju da se to dokaže pisano o odnosu
Pitagorejaca i Kineza, Elejaca i Indusa, Empedokla i Egip-
ćana, Heraklita i Zaratustre, izazvalo je reakciju pa se
Dostları ilə paylaş: |