Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 22
ovo jeste, a Toma metafiziku, u Uvodu komentara za
istoimeni Aristotelov spis, određuje kao "scientia, quae
considerat ens et ea, quae sequuntur ipsum." Od vremena
Hristiana Volfa (Ch. Wolf, 1679-1754) počinje se koristiti i
izraz ontologija
26
; kao nauka o bivstvujućem koje leži iza
onog što je dostupno iskustvu (kako na taj način prevazilazi
neposredno iskustvo, metafizika je i transcendentalna
filozofija).
Već smo uočili kako se metafizika definiše kao nauka
o bivstvujućem s obzirom na njegovu suštinu i njegove
najviše principe; time se ona kao teorijska (spekulativna)
nauka, tj. kao nauka kao takva, razlikuje od ostalih
filozofskih disciplina kao što su etika, pedagogija, filozofija
države, filozofija prava, ili filozofija društva, koje bi spadale
u praktičnu filozofiju.
Nauka (a reč je ovde o nauci u starom značenju te
reči) o opštim principima sveg bivstvujućeg, tj. o njegovim
prvim počelima (archai) prvim temeljima (aitiai), te tako i
nauka o najvišim odnosima svega što jeste, jeste nauka o
bivstvujućem kao bivstvujućem, o bivstvovanju kao takvom,
koje samo, ne može biti shvaćeno kao rod (genos) a koje
svakom određenom bivstvujućem omogućuje da postoji,
jeste - metafizika.
Od osamnaestog stoleća uobičajena je podela na
opštu i specijalnu metafiziku; opšta metafizika ili ontologija
bavi se bivstvujućim kao takvim, tj. onim što mu kao
takvom pripada", tj. bavi se pojmom bivstvujućeg kao
takvim, njegovim transcendentalnim određenjima
26
Kada je reč o terminološkoj upotrebi pojma ontologija, treba reći da
postoji višedecenijska saglasnost: tim izrazom se označava filozofska
disciplina čiji je predmet bivstvujuće. Međutim, ako saglasje i postoji kad
je reč o ontološkim perspektivama samih istraživanja, do razlika dolazi
kad se postavi pitanje mogućnosti i nužnosti jedne određene ontologije,
odnosno kad se hoće odrediti njeno značenje, mesto i funkcija među
ostalim filozofskim disciplinama.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 23
(proprijetetima), - ili, jednostavnije rečeno, bavi se njegovim
najvišim rodovima (kategorijama); to pokazuje da se
metafizika (shvaćena u ovom užem značenju kao
ontologija), nalazi naspram posebnih nauka koje za
predmet imaju pojedinačne načine postojanja bivstvujućih
stvari. S druge strane, opšta metafizika nalazi se naspram
specijalne metafizike, koja obrađuje kako se nadčulno
bivstvovanje pokazuje u prirodi (kosmologija), ljudskoj duši
(psihologija), ili nadsvetski, kao apsolutno biće (teologija)
27
.
Svoje opravdanje metafizika nalazi u duhovnoj
nastrojenosti čovekovoj da, polazeći od rezultata do kojih
dolaze posebne nauke, dospeva do celine znanja o svetu i
ovu izlaže u vidu sistema. Ako već Aristotel kaže da svi
ljudi, po prirodi, teže znanju (Met., 980a), onda upravo ta
težnja daje povoda čoveku da o svim predmetima koji su mu
zagonetni postavi pitanje (šta? zašto? čemu?) i da na ta
pitanja traži odgovore; to znači da se ne može samovoljno
ograničiti težnja za znanjem, jer, ona se proteže na sve što
je oko nas (priroda), na sve što je u nama (duša) i na sve što
je nad nama (bog), tj. na sve čulno i nadčulno, na sve što na
ma koji način može biti predmet našeg saznanja (Baur,
1922, 1-3).
2.2.1.
Videli smo da je predmet metafizike bivstvujuće
ukoliko ono jeste, tj. bivstvujuće kao bivstvujuće, ili
bivstvovanje u njegovoj najvećoj opštosti. Metafizika tako
istražuje pojam i najopštije osobine (proprijetete), klase
(kategorije) i počela bivstvujućeg kao bivstvujućeg.
27
Ova shema koju srećemo kod Hristiana Volfa (bog, svet, duša) iz koje
on izvodi kosmologiju, psihologiju u teologiju (obuhvatajući poslednje dve
izrazom pneumatika) izvorno dolazi od Avgustina i u novo vreme preko
Dekarta čija sva filozofija predstavlja obnovu Avgustinovog učenja.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 24
U novom veku postoji tendencija da se (naročito u
školskoj filozofiji) reč metafizika zameni izrazom ontologija
iako ta dva pojma nikako nisu i sinonimna
28
. Među prvima
pojam ontologija, za oznaku jednog dela metafizike, počinju
upotrebljavati Johan Baptist Hamel, u spisu Philosophia
vetus et nova kao i profesor fizike, matematike, logike i
etike iz Marburga, Rudolf Goklen (Goclenius, 1547-1628)
koji u svom članku Abstractio materiae (u Lexicon
philosophicum, 1613) razlikuje tri kontemplativne nauke s
obzirom na to koliko su oslobođene od materije: (1)
abstractio physica, tj. nauka koja od materije apstrahuje
ono čulno i za svoj predmet ima pojedine predmete, čulnu
materiju; (2) abstractio mathematika i abstractio ontologike,
tj. nauka o bivstvujućem, odnosno transcendencijama, i (3)
abstractio transnaturalis, nauka koja za svoj predmet ima
boga i inteligenciju. Treba reći da se ontologija ovde shvata
kao philosophia de ente, i, kao učenje o bivstvujućem i
transcendenciji, razlikuje se, kako od scientia
transnaturalis, koja je učenje o bogu i anđelima, tako i od
scientia physica, koja se bavi odnosom predmeta i
materije
29
.
Jedan deo istraživača smatra da taj termin prvi
počinje da koristi Pereirus (1535-1610) koji razlikuje: (1)
ontologiju (prvu filozofiju) kao opštu nauku i (2) metafiziku
u smislu teologije, božanske nauke, dok drugi smatraju da
28
Ne treba gubiti iz vida da je sva filozofija od Dekarta do Kanta pod
uticajem egzaktnih prirodnih nauka i da je u to vreme osnovni zadatak
filozofije bio utvrditi i zasnovati slike sveta tih nauka. To je vreme kad se
aristotelovskom ens qua ens suprotstavlja sum cogitans, kad se sa bića
sâmog prelazi na mišljenje bića.
29
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti kako ovde imamo posla s potpuno
novim određenjem neke nove, dotad nepoznate filozofske discipline;
međutim, videli smo da određeno shvatanje ontologije možemo naći već
kod Aristotela (Met. IV, 1003a, 20-32; VI, 1026a, 23-33), ali, isto tako,
videli smo da on ne koristi ni taj pojam i da se on javlja tek u novom
veku.
Dostları ilə paylaş: |