Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
27
svima već manjem broju ljudi i tu se radi o uzbuđenosti
duše, osećanja i opažanja koji leže u osnovi dobroga ukusa.
Reč je o "lepom mišljenju" koje nastaje iz uzbuđenosti pri
rasuđivanju gde se sjedinjuju mišljenje, osećanje, pamćenje,
uobrazilja i jasnost viđenja.
Razvijajući estetiku kao logiku, Baumgarten je
utemeljuje kao nauku o čulnom saznanju, i to kao nauku o
nižem saznanju (gnoseologia inferior) u kome se nalaze niže
saznajne moći; drugim rečima, on nastoji da za čulno
saznanje razvije jednu nauku o saznanju na isti način kao
što je nekada Aristotel u logici izložio sposobnost pojmovnog
mišljenja. Kako je Baumgartenov učitelj Volf čulnom
saznanju pripisivao status nesavršenoga saznanja, pa ono
stoga nije moglo biti u pravom smislu predmet filozofskog
interesa (što će potom kao posebnu temu razviti Hegel u
svojim predavanjima iz estetike), Baumgarten čulno
saznanje istražuje kao prvi stepen saznanja koje se nalazi
između "tamne osnove duše" i jasnog i razgovetnog
saznanja razuma.
Iako se u početku estetika, kao teorija čulnoga
saznanja (scientia cognitionis sensitivae), više razvija kao
"još-ne" mišljenje, (kako su to naglašavali Lajbnic i Volf), za
Baumgartena su logika i estetika vodeće discipline teorijske
i praktične filozofije i stoga je sasvim razum-ljivo što on
osnovni smer svojih istraživanja vidi u nastojanju da se
teorija ukusa, kao oblik dobroga života, razvije korišćenjem
filozofskih sredstava.
Kao jedini mogući put Baumgartenu se pokazuje
naučna rekonstrukcija jezičke upotrebe istinitog, dobrog i
lepog, tj. jedno učenje o saznanju koje je utemeljeno u
metafizici; međutim, kako se opažanje i osećanje ne mogu
do kraja dokučiti razumom i umom, to postaje moguće
pozivanjem na prestabiliranu harmoniju, pa se tako
estetika pokazuje kao nauka o saznanju lepoga, čiji je cilj
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
28
filozofska analiza moći prosuđivanja. Razlog za to da i
čulnosti pripada istina počiva na metafizičkim premisama,
pre svega na Lajbnicovom učenju o monadama gde se
zastupa teza kako sav život pa tako i duhovni život
poseduje pravo bivstvovanje. Duhovno bivstvovanje
(monade) odražava, u većoj ili manjoj meri, način božanskog
saznanja. Iako je pojmovno saznanje najsavršenije, i čulno
opažanje, koje počiva na nesavršenim predstavama, važi
takođe kao prava predstava sveta i kao takvo ono je
ogledalo božanskog saznanja. Na to shvatanje nadovezuje
se Baumgarten ističući da je logički moguće tematizovanje
čulnog iskustva.
Nakon kratkog vremena istraživanja su pokazala da
čulnošću oposredovani osećaj za lepo ostaje problematičan
pre svega zbog nejasnosti predstave koja se oslanja na čulni
elemenat. Ako filozofska analiza teži jasnosti i
nedvosmislenosti samo je po sebi razumljivo da osećaj za
lepo, kao osećaj, ostaje neminovno slab, dok jasnoća ne
nedostaje onom što je duhovno, odnosno, racionalno
saznatljivo. To je zapravo početna dilema estetike kojom se
bavi još i Hegel i zato izričito postavlja pitanje da li je
estetika kao učenje o lepom prividu uopšte vredna filozofske
obrade; na to pitanje on odgovara pozitivno ali, u
priznavanju nužnosti čulnosti za saznanje a privida za
istinu, on ide korak dalje kad tvrdi kako je "privid bitan za
bit".
**
Baumgarten je već u početku nastojao da prevaziđe
naznačene teškoće pa zato u njegovoj teoriji o nižem
saznanju nalazimo učenje o umetnosti i "lepo mišljenje"
definiše se kao estetska moć; to "lepo mišljenje" je (kao i akt
božanskog stvaranja) istovremeno i saznanje i delovanje:
lepo je ono što potresa srce, kaže Baumgarten, dok u
njegovoj Metafizici, nastaloj na tragu Volfa, čitamo kako je
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
29
lepo ono što se dopada; međutim dopadanje je predmet
prosuđivanja i ono ne može biti ma kakvo pošto se
prosuđivanjem odlučuje da li je nešto lepo ili ne. Ako je
estetsko predstavljanje sveta pomoću lepoga mišljenja
moguće zahvaljujući čulnosti (tj. opažanju i osećanju) i
mišljenju, postoje dva načina da se filozofski odredi to
prosuđivanje lepoga: ono se može analizirati ili unutar
kritike ukusa koja je izgrađena poput teorije saznanja, ili
unutar metafizike lepog koja nastoji da iznađe temelj
čulnoga iskustva.
*
Posve je jasno da se u prosuđivanju ukusa ne radi o
osećaju lepog, već o sudu o predmetima koji takav osećaj
izazivaju. Takvi sudovi, sudovi ukusa, nisu ni istiniti ni
lažni; oni nisu saznajni sudovi u strogom smislu reči već
prividni, "senzitivni" sudovi. Jedan sud uopšte, pa tako i
sud "ovo je lepo", nije po Baumgartenu ni apsolutan (te time
i jasan) ni čulan. Mogućnost prosuđivanja lepoga samo je
"gotovost da se stvari čulno prosuđuju". Najbliža definicija
je u toj gotovosti, u mogućnosti da se utvrdi da li
"mnoštvenost stvari" poseduje jedinstvo i harmoniju, ili se
pojavljuje kao nešto nepovezano.
Čulno posedovanje predmeta, opažanje, u sebi je
tamno i konfuzno i zato tradicionalnom racionalističkom
filozofijom vlada uverenje da sudove treba saznajno
predstaviti kao jasne i razgovetne ideje. Estetska
predstava, kao nešto što se nalazi između čulnog opažanja i
jasnog saznanja, određuje se pomoću jasnosti, ali jasnosti
koja nije matematička u smislu racionalističke filozofije
(more geometrico). Ako estetskoj predstavi nedostaje
claritas ne nedostaju joj harmonia i poredak, kao dejstvo
jasnosti /claritas/: to znači da estetska predstava faktički
poseduje jasnost, ali da ova nije teorijski realizovana. Slično
je i sa razgovetnošću. Za izvođenje učenja o sudu važna je
Dostları ilə paylaş: |