Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
81
estetičkih kategorija, poklapa s pojmom umetničko; ili, lepo
se ističe kao jedna od estetičkih kategorija i stoji pored
tragičnog, komičnog ili ljupkog jer se kao argument navodi
da ono što je umetnički uspelo ne mora uvek biti i lepo, da
postoji niz estetskih vrednosti koje se ne mogu svesti na
lepo, a da estetika često ima za posla i sa ružnim, koje se u
tom slučaju ne shvata kao nedostatak lepog već kao ovom
kontrarna, od njega nezavisna kategorija; nije stoga nimalo
slučajno što je već četrdesetih godina prošloga stoleća
Hegelov učenik K. Rozenkranc (C. Rosenkranz, 1805-1879)
napisao spis pod naslovom Estetika ružnog /Ästhetik des
Hässlichen, 1853/.
Tokom istorije kao rodovi lepog isticani su: simetrija,
harmonija, uzvišenost, ljupkost, otmenost, veličina,
bogatstvo oblika, prikladnost, svrhovitost, slikovitost,
briljantnost... Sve to dokazuje da imamo za posla s jednim
krajnje neodređenim pojmom a što je i razumljivo, budući
da je reč o pojmu koji ima milenijumsku istoriju.
*
Za ono što mi označavamo pojmom lepo Grci su
koristili izraz kalon, a Rimljani reč pulchrum; ovaj latinski
naziv zadržao se tokom antike i srednjega veka da bi se
izgubio u vreme renesanse i bio zamenjen izrazom bellum
(koji je nastao skraćivanjem deminutiva pojma bonum
/bonum - bonellum - bellum/) a koji se u početku prime-
njivao samo kad se govorilo o lepoti žena i dece, da bi se
potom proširio na sve lepo, potpuno potisnuo izraz
pulchrum i danas se našao u nizu savremenih jezika
(francuski, italijanski, engleski, i dr.).
Treba istaći da su Grci lepo shvatali drugačije nego
mi, jer su za ono što mi zovemo lepo koristili druge nazive
(symetria, za ono što je srazmerno, što je vizuelno lepo, ili
harmonia, za ono što je sazvučno, što je auditivno lepo); s
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
82
druge strane, oni su bili u mogućnosti da pojam lepo koriste
u širem značenju (i da njime obuhvataju lepe stvari, lepe
oblike, lepe zvuke, misli, običaje, karaktere ili zakone) kao i
u užem značenju (i tada su ovim izrazom označavali ono što
je prijatno za vid i sluh - čime je lepo bilo odvojeno od dobra;
sofisti i stoici koristili su pomenuti pojam u ovom užem
značenju). Rano nastala dvosmislenost ovog pojma ostala je
i u kasnijim vremenima: Plotin (204-269) je (kao uostalom i
Platon) lepo shvatao šire i stoga je pisao o lepim naukama i
lepim vrlinama, a u doba renesanse M. Fičino (M. Ficino,
1433-1499) lepo sužava samo na ono što se može dokučiti
čulom vida.
Tako se može videti da imamo zapravo posla s tri
pojma lepog: (a) lepo u najširem značenju, a tu spada
uobičajena upotreba ovog pojma kod Grka, odnosi se na
oblast estetike kao i na moralno lepo i tako je i u srednjem
veku; nadalje, možemo razlikovati (b) lepo u isključivo
estetičkom značenju i njim se obuhvata sve ono što izaziva
estetske doživljaje (reč, boja, zvuk, misao); taj je pojam
postao vremenom i osnovni, a možemo razlikovati i (c) lepo
u estetskom značenju, suženo na oblast vida; tada lepi
mogu biti samo oblik i boja.
*
Iz mnoštva teorija lepog nastalih od vremena
pitagorejaca pa do naših dana izdvaja se, kako po
rasprostranjenosti tako i po dužini trajanja i uticaju koji je
imala, takozvana velika teorija lepog; nju su zasnovali
pitagorejci smatrajući da lepota stvari počiva na savršenoj
strukturi, a ova na proporciji delova i ona glasi: lepo počiva
na proporciji delova. To pak znači da lepo počiva na nečemu
što se može ustanoviti pomoću brojeva: do tog otkrića se
došlo prvo na polju muzike, da bi se to shvatanje potom
proširilo na vajarstvo, slikarstvo i arhitekturu. Kako je to
imalo za posledicu traženje savršene proporcije u muzici
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
83
(nomoi) i vajarstvu (kanon), teorija muzike i teorija likovnih
umetnosti iako su nastale nezavisno jedna od druge,
počivale na istoj koncepciji lepog. Sve to preuzeće potom i
Platon smatrajući da je očuvanje mere i proporcije uvek
lepo, a da je ružnoća nedostatak mere.
U dijalogu Hipija veći Platon razmatra niz shvatanja
lepog koja vladaju u njegovo vreme. On odbacuje tezu da je
lepo neka konkretna fizička stvar, zatim, tezu da je lepo
nešto prigodno ili svrhovito (Sokrat) ili da je lepo ono što
pruža čulno zadovoljstvo. Međutim, iako u ovom dijalogu
nalazimo niz negativnih određenja lepog Platon još uvek ne
izlaže i svoje shvatanje ovog pojma.
Imajući u vidu dijaloge njegovog zrelog i poznog doba
može se uočiti preplitanje dveju koncepcija: jedna polazi od
pitagorejskog shvatanja lepog kao proporcije i nalazimo je u
dijalozima Timej i Fileb gde on lepo određuje s obzirom na
veličinu, poredak i meru (Timej, 31c) i gde se lepo dovodi u
vezu sa umerenošću i srazmernošću (Fileb, 64de), a druga
koncepcija sreće se u njegovom poznatom dijalogu Gozba i
ona daleko prevazilazi okvire "pitagorejske" estetike. U
pomenutom dijalogu čitamo da je lepo "nešto što je pravo,
večno i što niti postaje niti propada, niti se množi niti ga
nestaje; zatim, što nije s jedne strane lepo, a s druge ružno;
ni danas lepo, a sutra nije; ni prema ovome lepo, a prema
onome ružno; ni ovde lepo, a onde ružno, kao da je samo za
jedne lepo, a za druge nije" (Gozba, 211a). Lepo je nešto što
je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i večno, i sve ostalo
što je lepo, kaže Platon, učestvuje u tome na ovakav
nekakav način što to ostalo nastaje i nestaje, a ono niti se
išta povećava, niti smanjuje, niti mu se išta dešava (211ab).
Reč je o lepoti do koje se dospeva mišljenjem, o ideji lepote
koja omogućuje lepotu svih konkretnih stvari.
Platonov učenik Aristotel je glavne odlike lepote
video u veličini i poretku (Poet., 1451a); pomenuta svojstva
Dostları ilə paylaş: |