Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
291
osnovu koje tek moguće je govoriti o njegovom identitetu.
Tome treba dodati i različite moguće pristupe književnom
delu: s jedne strane imamo estetski stav koji podrazumeva
udubljivanje u samo delo (kontemplativni unutrašnji mir) a
s druge strane, teoretsko, racionalno zahvatanje predmeta;
tako je moguće da jedno te isto delo bude predmet i
estetskog i teorijskog posmatranja.
U književno delo, ističe Ingarden, ne spadaju
sudbina, doživljaji ni psihička stanja autora, kao ni njegovi
doživljaji dok je to delo stvarao; isto tako, u njegovu
strukturu ne ulaze ni psihička stanja i doživljaji čitaoca
(Ingarden, 1960, 19-21), ono je autonomni predmet,
tvorevina sazdana od više različitih slojeva. Ovi slojevi
međusobno se razlikuju s obzirom na materijal sloja kao i
ulogu koju ovi igraju u izgradnji čitavog dela. Uprkos
raznorodnosti materijala koji ga obrazuju, književno delo ne
treba posmatrati kao skup slučajnih elemenata već
prevashodno kao organsku građevinu, kao jedinstvo svih
njegovih pojedinih slojeva (25).
Iako bi se na osnovu ovog moglo zaključiti kako
književno delo ima polifonu strukturu, Ingarden podvlači da
bez obzira na literarni rod kojem pripada, svako književno
delo ima četri sloja: (1) sloj glasova i na njima izgrađenih
zvučnih tvorevina (reči), (2) sloj u kojem se obrazuju
jedinstva značenja, (3) sloj shematskih aspekata i (4) sloj
predstavljenih predmetnosti i njihovih sudbina (Ingarden,
1960, 26-7).
Kako se u svakom od ovih slojeva konstituišu
specifične estetske vrednosti ima razloga da se postavi
pitanje postojanja i nekog posebno sloja koji bi bio nosioc
estetskih vrednosti dela. Ingardenov odgovor je negativan,
jer materijal svakog sloja vodi konstituisanju sopstvenih,
tom materijalu odgovarajućih estetskih osobina (56).
Višeslojnost tvari dela vodi polifoniji njegovih estetskih
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
292
osobitosti; mora se imati u vidu da se u svakom sloju
formiraju različite estetske vrednosti (228). U predmetnom
sloju sreću se jednostavni kvaliteti (ili bitnosti) kao što su
uzvišeno, tragično, demonsko, sveto, tužno, potresno itd.
Ovi kvaliteti nisu neke "predmetne" osobine ili psihička
stanja, već po rečima Ingardena, otkrivajući se u različitim
situacijama čine specifičnu atmosferu koja sve prožima i
svemu daje posebnu svetlost: ove kvalitete on određuje kao
metafizičke kvalitete i po njima je jedno delo umetničko
delo (Ingarden, 1960, 310-2).
Ovi se kvaliteti u svakodnevnom životu retko
realizuju; njihovom pojavom književno umetničko delo
dospeva do svoje najviše tačke i osobitost književnog dela
može se poznati po načinu pojavljivanja tih kvaliteta (314).
Činjenica da za pojavljivanje metafizičkih kvaliteta nije
dovoljan samo predmetni sloj već da je potrebno sadejstvo i
svih ostalih slojeva samo potvrđuje da je književno
umetničko delo, uprkos svojoj slojevitoj gradnji, organsko
jedinstvo. S druge strane ovi kvaliteti su značajan faktor u
estetičkim istraživanjima budući da se javljaju u svim
umetničkim delima: u književnim i muzičkim, u slikarskom
i arhitektonskim. Ingarden svojim analizama nastoji da
dokaže kako sva dela nemaju istu strukturu kao što je to
kod Hartmana; dok likovno delo ima dva sloja, u muzičkom
delu se ne nalazi nijedan sloj te se na njega ne može
primeniti pojam mnogoslojne strukture. Ako ovo u prvi mah
deluje iznenađujuće treba znati da Ingarden kao uslov
postojanja višeslojnosti jednog dela ističe (1) postojanje
raznorodnih komponenti (a što smo u književnom delu
mogli videti kao jezička zvučanja, značenja, predstavljene
predmete itd), (2) mogućnost povezivanja jednorodnih
delova u tvorevine višeg reda, da (3) tako stvorena nova
komponenta ne gubi u celini dela svoje posebnosti i
razgraničenja već da ostaje član celine i da (4) među raznim
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
293
osnovnim komponentama ovog tipa postoji organska
povezanost (Ingarden, 1991, 32).
Zato je muzičkom delu strana struktura kakva je
svojstvena književnom delu a ako tako nešto čini Hartman,
to je, smatra poljski filozof, stoga, što Hartman ne definiše
precizno pojam sloja već ga koristi u dva značenja što mu
omogućuje da u muzičkom delu vidi više slojeva a u
književnom delu više slojeva no što ih analizira Ingarden.
Ne upuštajući se u sporenje ove dvojice autora, a
koje za istoriju estetike ostaje i dalje interesantno, ovde se
mora podvući sledeće: kad piše o muzičkom delu, Ingarden
ima u vidu zatvorenu, završenu tvorevinu koja se sastoji od
određenog broja "delova (faza) što postojano prelaze jedni u
druge i koji treba da idu u redu jedan za drugim, a od kojih
svaki po svojoj prirodi ili traje kroz izvestan vremenski
period ili bar ispunjava neku vremensku jedinicu"
(Ingarden, 1991, 42). Isto ovo važi i kad je reč o književnom
umetničkom delu: i tu se pretpostavlja da je delo zatvoreno i
završeno, određeno početkom i krajem. Ingarden ima u vidu
dela koja poseduju kvazi-vremenski raspon, tj. dela koja
imaju takav završetak koji ne otvara pespektive za dalje
vremenske faze u kojima bi još nešto moglo biti. Ovo vreme
dela, ili kako ga Ingarden naziva: kvazi-vreme, obostrano je
završeno i ne uključuje se u continuum vremena realnog
sveta.
Posledica toga je da delo nije lokalizovano u
određenom istorijskom vremenu, u vremenu istorije realnog
sveta; u tom smislu delo je vanvremeno ili nadvremeno i to
mu omogućuje izvođenje u ma kom vremenu jer ne
pretpostavlja nikakvu prošlost niti zahteva neku određenu
budućnost. Ovo znači da delo poseduje njemu imanentno
vreme i da mu ova kvazivremenska struktura daje karakter
nepripadnosti realnom svetu (Ingarden, 1991, 45-6).
Dostları ilə paylaş: |