Prve škole predsokratovskog perioda, posebno pitagorejska bile su poznate po svojim principima u vaspitanju i obrazovanju, njegovanju potpune duhovnosti čovjeka. Prve škole predsokratovskog perioda, posebno pitagorejska bile su poznate po svojim principima u vaspitanju i obrazovanju, njegovanju potpune duhovnosti čovjeka. Cilj učenja, obrazovanja nije bio usvajanje znanja, jer nisu postojale nikakve nauke, već se insistiralo na razmišljanju, upoređivanju pojedinačnog i opšteg kako bi ta razlika iščezla za onoga ko u njoj živi i za koga je ona običaj.
Miletska škola Miletska školaNajstarija filozofska škola bila je mjesto velikih duhova, univerzalnih u odnosu na znanje vremena u kom su živjeli. Filozofi su bili matematičari, geometri i astronomi. Predajom iz Miletske škole navode se samo tri imena- Tales, Anaksimen i Anaksimandar. Njihovo čuđenje je bilo probuđeno promjenom koja je pokrenula misao. Sve što se posmatralo stalno se mijenjalo, izmicalo, nestajalo te je pitanje ovog oblika bilo nešto što se moralo prvo postaviti i riješiti: Šta je ono što i dalje postoji u svakoj promjeni? Njihova zapažanja nisu stala kod uočene promjene nego su nastavila da prate tok tražeći šta je ono osnovno, ono temeljno, što nosi sve što prolazi (άρχή)? Prvi odgovori su bili da je to supstanca. Supstanca je ono što i dalje opstoji u svemu što se mijenja i prolazi. Jer mora da postoji nešto što se u biću održava; inače, već odavno ne bi bilo ničega. (Herš, 1998: 7)
Razumljiva je bila pretpostavka jonske filozofije da u čitavom procesu prirode postoji jedna jedinstvena svjetska supstanca (monizam i materijalizam). Pri tome je bilo mjerodavno da to bude nešto pokretljivo, što ima unutrašnju živost (hilozoizam). Pitanje koje su postavili bilo je značajno pitanje i inspirisala su kasnija istraživanja. Razumljiva je bila pretpostavka jonske filozofije da u čitavom procesu prirode postoji jedna jedinstvena svjetska supstanca (monizam i materijalizam). Pri tome je bilo mjerodavno da to bude nešto pokretljivo, što ima unutrašnju živost (hilozoizam). Pitanje koje su postavili bilo je značajno pitanje i inspirisala su kasnija istraživanja.
Filozofska misao duguje zahvalnost Talesu (oko 625-545. prije Hrista) od kog i potiče teorema o krugu kao geometrijskom mjestu pravouglog trougla. Filozofska misao duguje zahvalnost Talesu (oko 625-545. prije Hrista) od kog i potiče teorema o krugu kao geometrijskom mjestu pravouglog trougla. Navodi se kao prvi od tzv. sedmorice mudraca. Njihova mudrost se očitovala u kratkim mislima i jednostavnim poukama, koje su olakšavale i poboljšavale ishod kada su se rješavale životne nevolje. (Upoznaj sebe, Kad znaš ćuti, Neka ti je tuđ brz govor, Ništa ne čini na silu itd.) Potomak je starog trgovačkog plemena i navodi se da je prorekao pomračenje Sunca i preživio je invaziju Perzijanaca sredinom 6. vijeka.
Tales je smatrao da sve što jeste nije samo u neprestanom mijenjanju već u prolaznom postoji nešto trajno. Tvrdio je da je voda supstancija iz koje sve izvire i u koju sve uvire. Tales je smatrao da sve što jeste nije samo u neprestanom mijenjanju već u prolaznom postoji nešto trajno. Tvrdio je da je voda supstancija iz koje sve izvire i u koju sve uvire.
„Spominju se i ove njegove izreke: najstarije od svega je bog, jer nije rođen; najljepši je svijet (kozmos), jer je božje djelo; najveći je prostor, jer sve obuhvaća; najbrži je um (nus), jer kroz sve juri; najsilnija je Nužnost, jer svime vlada; najmudrije je vrijeme, jer sve pronalazi . Tvrdio je da se smrt ne razlikuje od života. „Pa zašto ti ne umreš?“-reče netko. „Zato“, odgovori, „jer se ništa ne razlikuje“[...] Upitan šta je teško, reče: „Upoznati samog sebe“. A šta je lako ? „Dati drugome savjet“. A šta je najugodnije? „Postići nešto“. A šta je božanstvo? „Što nema ni početak ni kraj.“ [...]Kako bi netko najlakše podnosio nesreću? „Ako bi vidio da je njegovim neprijateljima gore.“ Kako bismo proživjeli najbolje i najpravednije? „Ako sami ne bismo činili ono što drugima spočitavamo“ (Diels, 1983:65-66) „Spominju se i ove njegove izreke: najstarije od svega je bog, jer nije rođen; najljepši je svijet (kozmos), jer je božje djelo; najveći je prostor, jer sve obuhvaća; najbrži je um (nus), jer kroz sve juri; najsilnija je Nužnost, jer svime vlada; najmudrije je vrijeme, jer sve pronalazi . Tvrdio je da se smrt ne razlikuje od života. „Pa zašto ti ne umreš?“-reče netko. „Zato“, odgovori, „jer se ništa ne razlikuje“[...] Upitan šta je teško, reče: „Upoznati samog sebe“. A šta je lako ? „Dati drugome savjet“. A šta je najugodnije? „Postići nešto“. A šta je božanstvo? „Što nema ni početak ni kraj.“ [...]Kako bi netko najlakše podnosio nesreću? „Ako bi vidio da je njegovim neprijateljima gore.“ Kako bismo proživjeli najbolje i najpravednije? „Ako sami ne bismo činili ono što drugima spočitavamo“ (Diels, 1983:65-66)
Anaksimen je tvrdio da je άρχή vazduh. „Anaksimen misli da je zrak jedno, pokretljivo beskonačno počelo svih bića”.(Diels, 1983: 92) Anaksimen je tvrdio da je άρχή vazduh. „Anaksimen misli da je zrak jedno, pokretljivo beskonačno počelo svih bića”.(Diels, 1983: 92)
„Zrak je sličan (nečemu) bestjelesnom. I jer nastajemo zbog njegovog istjecanja, nužno je da je beskonačan i obilan zato da nikad ne oslabi“. (Diels, 1983: 92). „Zrak je sličan (nečemu) bestjelesnom. I jer nastajemo zbog njegovog istjecanja, nužno je da je beskonačan i obilan zato da nikad ne oslabi“. (Diels, 1983: 92).Anaksimen- Sve je vazduh- duša je vazduh; vatra je razređeni vazduh; kada se zgrušnjava, vazduh najprije postaje voda, a ako se i dalje zgrušnjava postaje zemlja i na kraju kamen. Vrlina ove teorije je ističe Rasel u Istoriji zapadne filozofije, što su po njoj sve razlike između različitih materija kvantitativne i potpuno zavisne od stepena kondenzacije. Izvršio je veliki uticaj na Pitagoru.
'' Anaksimandar je rekao ...da je apeiron počelo bića... i iz čega bića nastaju u to isto i propadaju po nužnosti. Jer ona po redu vremena plaćaju kaznu i odštetu jedna drugima zbog nepravde.''(Diels, 1983:85). '' Anaksimandar je rekao ...da je apeiron počelo bića... i iz čega bića nastaju u to isto i propadaju po nužnosti. Jer ona po redu vremena plaćaju kaznu i odštetu jedna drugima zbog nepravde.''(Diels, 1983:85). Apeiron je po kvalitetu neodređena, a po kvantitetu beskonačna materija. Anaksimandar je na ovaj način ostavio naivnu indukciju i poslužio se naivnom dedukcijom (Arist. Phys.III 4, 203 b 13) određujući apeiron kao besmrtnu, nepropadljivu, neizmjernu i neograničenu supstanciju.
Niče, Dils i Hajdeger su na Anaksimandrovom fragmentu otkrivali i tumačili nevolju imenovanja, prevodeći njegovu osnovnu misao. Niče, Dils i Hajdeger su na Anaksimandrovom fragmentu otkrivali i tumačili nevolju imenovanja, prevodeći njegovu osnovnu misao. Hajdeger analizirajući Anaksimandrov fragment (Hajdeger,200o: 254 ) ističe da će se on “oglasiti tek kad svoje sopstvene zahteve uobičajenog predstavljanja ostavimo po strani, pitajući se u čemu se sastoji sadašnja zamršenost sudbine sveta. Čovek je već počeo da pokorava celu Zemlju i njenu atmosferu, da u vidu energije prisvaja skrivene sile prirode i da istorijski tok potčinjava planiranju i uređivanju koje izvodi svetska vlada. Taj isti prkosni čovek nije još u stanju da jednostavno kaže šta jeste; da kaže šta ovo jeste; da kaže da neka stvar jeste”. (Hajdeger, 2000: 296)
Značajna je i Anaksimandrova naučna znatiželja. Tvrde da je sačinio geografsku kartu. Smatrao je da zemlja ima oblik cilindra. Interesovala ga je veličina Zemlje i Sunca. Značajna je i Anaksimandrova naučna znatiželja. Tvrde da je sačinio geografsku kartu. Smatrao je da zemlja ima oblik cilindra. Interesovala ga je veličina Zemlje i Sunca.
Značaj Miletske škole nije ni u materijalizmu, ni monizmu, ni hilozoizmu, koji su zastupali. Prvi mislioci su prirodu objasnili iz same prirode, problem se istraživao i odgonetao na mjestu gdje je i ponikao.
Puno mističnog, tajnovitog vezano je za ovu školu i nepoznato je koliko je njenom radu dao doprinos Pitagora, ali na vrhuncu slave je bila u 5. vijeku sa Filolajem na čelu. Puno mističnog, tajnovitog vezano je za ovu školu i nepoznato je koliko je njenom radu dao doprinos Pitagora, ali na vrhuncu slave je bila u 5. vijeku sa Filolajem na čelu.“Kao što smo videli, za Milećane je filozofija u velikoj meri bila praktična stvar i filozofi su mogli biti i bili su ljudi akcije. U okviru pitagorejske tradicije došlo je na prvom mestu suprotno shvatanje. Sada filozofija postaje zasebno razmišljanje o svetu. To je povezano sa orfičkim uticajem izraženim u pitagorejskom stavu prema životu. Ljudi se dele prema tri načina života. Kao što postoje tri vrste ljudi koji dolaze na olimpijske igre, tako postoje i tri vrste ljudi u društvu.
Na najnižem stupnju su oni koji dolaze da kupuju i prodaju; zatim imamo one koji učestvuju u takmičenjima, i konačno posmatrače koji dolaze da gledaju, teoretičare u doslovnom smislu. Ovi poslednji odgovaraju onom što su filozofi. Filozofski je način života jedini koji pruža naknadu za prevladavanje slučajnosti postojanja, on omogućuje beg od položaja određenog rođenjem”. (Rasel, 1993: 21) Na najnižem stupnju su oni koji dolaze da kupuju i prodaju; zatim imamo one koji učestvuju u takmičenjima, i konačno posmatrače koji dolaze da gledaju, teoretičare u doslovnom smislu. Ovi poslednji odgovaraju onom što su filozofi. Filozofski je način života jedini koji pruža naknadu za prevladavanje slučajnosti postojanja, on omogućuje beg od položaja određenog rođenjem”. (Rasel, 1993: 21)
Svijet je harmonija brojeva. Svijet je harmonija brojeva. Pitagorejci su imali dualističan pogled na svijet. Ograničenom, neparnom, savršenom i dobrom stoji nasuprot neograničeno, parno, nesavršeno i zlo. Ali kao što su u jedinici, koja je ujedno paran i neparan broj, udružena oba principa, tako su u čitavom svijetu ove suprotnosti izjednačene u harmoniju.Vjerovali su u metempsihozu (duša je podvrgnuta stalnom seljenju).
“Kazuju pak da su među znanostima pitagorovci osobito cijenili muziku, medicinu i umijeće proricanja (mantika). Da su bili šutljivi i naviknuti na slušanje; i da je kod njih na hvali bio onaj koji je umio slušati. A da su od grana medicine u najvećoj mjeri cijenili dijetetiku; u njoj su bili vrlo savjesni; i da su nastojali u prvom redu oko toga da spoznaju pravi razmjer pića, jela i počinka; a osim toga da su oni među prvima zdušno latili poslova koji se odnose na samo pripremanje hrane i u tom pogledu odredili propise... Da su se služili i čaranjima u liječenjima nekih bolesti; a smatrali su da i glazba mnogo pripomaže za zdravlje ako se njome služi na odgovarajuće načine: u liječenju duševnih bolesti služili su se izabranim citatima iz Homera i Hezioda... “Kazuju pak da su među znanostima pitagorovci osobito cijenili muziku, medicinu i umijeće proricanja (mantika). Da su bili šutljivi i naviknuti na slušanje; i da je kod njih na hvali bio onaj koji je umio slušati. A da su od grana medicine u najvećoj mjeri cijenili dijetetiku; u njoj su bili vrlo savjesni; i da su nastojali u prvom redu oko toga da spoznaju pravi razmjer pića, jela i počinka; a osim toga da su oni među prvima zdušno latili poslova koji se odnose na samo pripremanje hrane i u tom pogledu odredili propise... Da su se služili i čaranjima u liječenjima nekih bolesti; a smatrali su da i glazba mnogo pripomaže za zdravlje ako se njome služi na odgovarajuće načine: u liječenju duševnih bolesti služili su se izabranim citatima iz Homera i Hezioda...
... Mislili su pak da treba zadržavati u pamćenju sve ono što je poučavano i tumačeno, i da treba nastaviti sa stjecanjem znanja učeći i slušajući sve dotle dokle god onaj dio duše u kojemu je sjedište sposobnosti učenja i pamćenja može u sebi primati ono što sluša, -jer taj je dio ono čime se mora saznavati i u čemu se spoznanje mora čuvati. Pamćenje, su dakle veoma cijenili i mnogo su ga vježbali i njegovali... Čovjek pitagorovac nije ustajao iz kreveta prije nego što se prisjetio onih stvari koje su (mu) se dogodile prethodnog dana. Stvari je pak ponavljao u sjećanju na ovaj način: Nastojao je da se u mislima prisjeća što je prvo rekao ili čuo ili naredio ukućanima tek što je ustao, što je drugo (rekao ili čuo ili zapovjedio) i što treće...” (Diels, 1983: 421-422) ... Mislili su pak da treba zadržavati u pamćenju sve ono što je poučavano i tumačeno, i da treba nastaviti sa stjecanjem znanja učeći i slušajući sve dotle dokle god onaj dio duše u kojemu je sjedište sposobnosti učenja i pamćenja može u sebi primati ono što sluša, -jer taj je dio ono čime se mora saznavati i u čemu se spoznanje mora čuvati. Pamćenje, su dakle veoma cijenili i mnogo su ga vježbali i njegovali... Čovjek pitagorovac nije ustajao iz kreveta prije nego što se prisjetio onih stvari koje su (mu) se dogodile prethodnog dana. Stvari je pak ponavljao u sjećanju na ovaj način: Nastojao je da se u mislima prisjeća što je prvo rekao ili čuo ili naredio ukućanima tek što je ustao, što je drugo (rekao ili čuo ili zapovjedio) i što treće...” (Diels, 1983: 421-422)
Heraklit(oko 550-480. prije Hrista); vrijeme vladavine persijski careva Darija I i Kserksa Heraklit(oko 550-480. prije Hrista); vrijeme vladavine persijski careva Darija I i KserksaMiloš Đurić navodi da je Heraklit prvi mislilac koji je filosofiju s puta kosmologije skrenuo na stvari koje više imaju veze sa životom na zemlji.(Đurić, 1987:124)Živio je izbjegavajući i povlačeći se pred mnogoglavom gomilom. “Ta kakav bi mogao biti njihov duh ili razum? Dopuštaju da ih vode narodni pevači, a učiteljica im je svetina, jer ne znaju da su mnogi rđavi, a malo ih je dobrih”.(frg. 104) (Đurić, 1987: 125)
Mnogo znanja ne uči razboritosti (frg. 40)Karakter je čovjeku njegov demon (frg. 119)Ovaj svijet, isti za sve nas, nisu stvorili ni bogovi ni ljudi,već je on bio, jest i biće- vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.(frg. 30)Teško je boriti se sa srcem, jer što god ono hoće, to ono kupuje po cijenu svoje duše (frg. 85)
Preuzeo je pitanje postavljeno u Miletu: šta opstaje kroz sve promjene? Heraklitov je odgovor – samo promjena.
Heraklit naglašava neophodnost postojanja suprotnosti. Suprotnosti se nalaze na jednome i istome, na medu slatko i gorko. Suprotnosti se moraju ujediniti da bi nešto moglo da postoji. One su uslov svih stvari. Ovdje je prisutna metafizička misao da priroda duguje svoje postojanja sudaranju do kojeg dolazi izvan nje, izvan njenih suprotnosti. Stvarno je borba jedno nastajanje. Borba, kretanje nisu u cijelosti prepušteni sebi. Tu je prisutan jedan element vatra koja je za Heraklita u isto vrijeme i logos. Logos je i razum i biće prisutno u stalnom bivanju i zakon kretanja. On ima i ontološko, i gnoseološko i normativno značenje. Heraklit naglašava neophodnost postojanja suprotnosti. Suprotnosti se nalaze na jednome i istome, na medu slatko i gorko. Suprotnosti se moraju ujediniti da bi nešto moglo da postoji. One su uslov svih stvari. Ovdje je prisutna metafizička misao da priroda duguje svoje postojanja sudaranju do kojeg dolazi izvan nje, izvan njenih suprotnosti. Stvarno je borba jedno nastajanje. Borba, kretanje nisu u cijelosti prepušteni sebi. Tu je prisutan jedan element vatra koja je za Heraklita u isto vrijeme i logos. Logos je i razum i biće prisutno u stalnom bivanju i zakon kretanja. On ima i ontološko, i gnoseološko i normativno značenje.
Vatra je praizvor svega i samo su dva procesa kojima se ona pretvara u sve i sve se vraća u nju. To su put naniže i na tom put sve postaje od vatre zgušnjavanjem (to je postajanje, rat, borba, potreba) i put naviše, put na kome se sve postepeno vraća u oganj razređivanjem (to je izgaranje, sloga, mir sitost. Vatra je praizvor svega i samo su dva procesa kojima se ona pretvara u sve i sve se vraća u nju. To su put naniže i na tom put sve postaje od vatre zgušnjavanjem (to je postajanje, rat, borba, potreba) i put naviše, put na kome se sve postepeno vraća u oganj razređivanjem (to je izgaranje, sloga, mir sitost.Iz učenja o vatri može se pratiti i Heraklitov0 “d i j a l e k t i č k o s h v a t a n j e r a z v i t k a c e l e p r i r o d e: ‘Vatra živi smrću zemlje i vazduh živi smrću vatre, voda živi smrću vazduha, zemlja smrću vode’ ili ‘Iz smrti zemlje postaje voda, iz smrti vode postaje vazduh, iz smrti vazduha vatra, i obrnuto’ (frg. 76)”. (Đurić, 1987.129) U istu rijeku ne možeš dvaput ući ili Ne možeš dvaput ući u jedan te isti tok reke (frg. 91) Sunce nije samo svaki dan novo nego je uvijek i neprestano novo
Heraklit daje prednost razumu u odnosu na čula, razum je izvor pravog saznanja i ističe problem-gdje leži mjerilo istine, gdje je izvor istine? Heraklit daje prednost razumu u odnosu na čula, razum je izvor pravog saznanja i ističe problem-gdje leži mjerilo istine, gdje je izvor istine? Oči i uši su ljudima rđavi svjedoci ako imaju varvarske duše. (frg. 54)
U Eleji, na jugu Italije djelovali su Ksenofan, Parmenid i Zenon.
Ksenofan (oko 580-485. prije Hrista) je prvi predstavnik Elejske škole –pjesnik i pokretač.Osnovna Ksenofanova misao je da sve što jeste je jedno ili Bog(grč. Hen kai Pan).Kritikuje antropomorfne predstave o bogovima. Govorio je da volovi i konji i lavovi imaju ruke, i da rukama svojim slikati mogu i djelati kao ljudi, konji bi slikali bogove kao konje, volovi kao volove, svaki bi rod stvarao božanska tijela po svome obličju.
Parmenid (oko 540- 480. prije Hrista) je bio Heraklitov savremenik ali i njegov protivnik. On smatra da su biće i mišljenje isto. Logičko i ontološko su neodvojivi. Ono što je logička nemogućnost istovremeno je i ontološka. Grčka riječ ontologija znači poznavanje bića. Biće je jedno ime veoma bogato, tajanstveno, bitno, ontološki gusto. Biće je ono što jeste i što je sebi dovoljno. Parmenid (oko 540- 480. prije Hrista) je bio Heraklitov savremenik ali i njegov protivnik. On smatra da su biće i mišljenje isto. Logičko i ontološko su neodvojivi. Ono što je logička nemogućnost istovremeno je i ontološka. Grčka riječ ontologija znači poznavanje bića. Biće je jedno ime veoma bogato, tajanstveno, bitno, ontološki gusto. Biće je ono što jeste i što je sebi dovoljno.
Zenon dokazuje da ne postoji kretanje. „Četiri su Zenonova dokaza o kretanju koji zadaju teškoće onima koji ih rješavaju. Prva je ona prema koji kretanja nema jer ono što se giba mora prije doći do polovice nego do kraja. [...] Drugi je takozvani ''Ahilej''. Govori o tome kako ono što je najsporije nikad u trku neće biti dostignuto od onog što je najbrže. Prethodno, naime, ono što progoni mora doći do mjesta odakle je krenulo ono što bježi, tako da je ono što je sporije uvijek u nekoj prednosti. [...] Treći je onaj upravo spomenuti prema kojemu strijela koja se kreće (zapravo) stoji. Zasniva se na tome da se uzima kako je vrijeme sastavljeno od trenutaka sadašnjosti. [...] Četvrti je onaj o jednakim tijelima koja se kreću iz suprotnih pravaca jednakom brzinom, s tim da (pri polasku) jedna grupa (zauzima prostor) od (jednog) kraja (do sredine), a druga (prostor) od sredine (do drugog kraja). Mišljenje je da pri tome dolazi do toga da je polovica vremena (prolaska) jednaka dvostrukom (vremenu prolaska)“. (Diels, 1983:226)
Zenon je izrazio beskonačnost samo sa njene negativne strane-zbog njene protivrječnosti oglasio ju je za neistinu. Zenon je izrazio beskonačnost samo sa njene negativne strane-zbog njene protivrječnosti oglasio ju je za neistinu. '‘’Strijela koja leti miruje’- ‘ono što se kreće nalazi se u sa sobom jednakim sada i sa sobom jednakim ovdje, u onom što se može razlikovati ‘- stoga je ona ovdje i ovdje i ovdje”.(Hegel, 1983: 236)
„Po atomistima, umesto da se prikazuje i zamišlja jedno biće, u metafizičkom smislu te reči, trebalo je sebi predstaviti mnoštvo malih jedinica bića, malih nedeljivih bića, nepromenljivih, nerazlučivih, u koje nikako nebiće ne može da prodre. Te male jedinice, savršeno guste i pune, nerazorive su. One su nalik na umnožene minijature velikog Parmenidovog bića. Ali to je biće bilo metafizičko- a atomi su nešto sasvim drugo“. (Herš, 1998:18) „Po atomistima, umesto da se prikazuje i zamišlja jedno biće, u metafizičkom smislu te reči, trebalo je sebi predstaviti mnoštvo malih jedinica bića, malih nedeljivih bića, nepromenljivih, nerazlučivih, u koje nikako nebiće ne može da prodre. Te male jedinice, savršeno guste i pune, nerazorive su. One su nalik na umnožene minijature velikog Parmenidovog bića. Ali to je biće bilo metafizičko- a atomi su nešto sasvim drugo“. (Herš, 1998:18)
Demokrit je bio iz Abdere naselja ostrva Teje, plodnog predjela bogatog vinovom lozom u kojoj je glavni bog bio Dionis. Rodio se oko 460 godine prije Hrista. Mnogo je putovao kao Pitagora i Platon. Koliko je bio predan nauci govori i sačuvana njegova misao ''da više voli naći objašnjenje jedne jedine prirodne pojave nego steći vlast nad persijskom carevinom''. Demokrit je bio iz Abdere naselja ostrva Teje, plodnog predjela bogatog vinovom lozom u kojoj je glavni bog bio Dionis. Rodio se oko 460 godine prije Hrista. Mnogo je putovao kao Pitagora i Platon. Koliko je bio predan nauci govori i sačuvana njegova misao ''da više voli naći objašnjenje jedne jedine prirodne pojave nego steći vlast nad persijskom carevinom''.
„242 [193 N.]- 66 Demokrit kaže: „Brojniji su oni koji dobri postaju vježbom nego po prirodi“. ( Diels, 1983: 180) „242 [193 N.]- 66 Demokrit kaže: „Brojniji su oni koji dobri postaju vježbom nego po prirodi“. ( Diels, 1983: 180)„231 [61 N.]- 17, 25 Demokrit kaže: „Pametan je onaj koji se ne žalosti zbog onog što nema, nego se veseli zbog onog što ima“. ( Diels, 1983: 179)„23o [229N.]- 22 Demokrit kaže: Život bez praznika jest dug put bez konačišta“.( Diels, 1983: 179)„212[128 N.]- 6, 27 Demokrit kaže: „ Spavanje u toku dana znak je bilo nekog tjelesnog poremećaja, bilo nevolje, lijenosti ili neodgojenosti duše“. ( Diels, 1983: 1 77)
„Čovječe tvoje tijelo po prirodi trpi mnoge boli i patnje od sebe samog, a preuzima i ono što ga pogađa izvana. Ako rastvoriš svoju unutrašnjost, naći ćeš, kako kaže Demokrit, 'raznoliko i mnogotrpno skladište i riznicu zala' i to ne onih koji pritječu izvana, nego one koji imaju tako reći domaće i samonikle izvore: stvara ih zloća svakojakih raznolikih strasti“. (Diels, 1983: 168)
Gnoseologija- ''teorija sličica'' Gnoseologija- ''teorija sličica''Demokrit je tvrdio da primarnu pramateriju čini beskonačno mnogo nepostalih, neprolaznih, nepromjenljivih, nedjeljivih i čulima neopažljivih čestica, atoma. Oni se ne razlikuju kvalitativno, nego kvantitativno. Od kvantitativnih razlika- oblika, veličine poretka i položaja- potiču bitne ili primarne osobine predmeta. Nebitne ili sekundarne osobine predmeta – njihova boja, ukus, temperatura – jesu osobine koje im pripadaju samo kad utiču na čovjekova čula. Čulni utisci ne nalaze se u prirodi nego u našoj svijesti. Oni nastaju time što čestice predmeta, koje kao sličice spoljašnih predmeta neprestano emanuju od njihove površine, prodiru u naše organe i stavljaju u kretanje ognjene atome, našu dušu. Ti oblici stvari neprestano iz njih teku i prodiru u čula i time uslovljavaju pojavu objekata. Po Demokritu postoje dvije vrste saznanja-čulno, mračno nastalo iz susretanja sa grubim sličicama i razumsko, koje je pravo i potiče iz najnježnijeg susreta s najnježnijim sličicama.
Empedoklo navodi da su četiri elementa- zemlja, voda, vazduh i vatra uzrok sve raznolikosti. Svaki od elemenata je nenastao i neuništiv, u sebi istovrstan i nepromjenljiv, ali pritom djeljiv i u tim dijelovim nepokretljiv. Uzrok kretanja nije uslovljen elementima. Uzrok kretanja su ljubav i mržnja. Empedoklo navodi da su četiri elementa- zemlja, voda, vazduh i vatra uzrok sve raznolikosti. Svaki od elemenata je nenastao i neuništiv, u sebi istovrstan i nepromjenljiv, ali pritom djeljiv i u tim dijelovim nepokretljiv. Uzrok kretanja nije uslovljen elementima. Uzrok kretanja su ljubav i mržnja.
Sve što postoji sastoji se od beskonačno mnogo kvalitativno različitih materijalnih čestica - homeomerija. Sve što postoji sastoji se od beskonačno mnogo kvalitativno različitih materijalnih čestica - homeomerija. Svaka stvar određena je i pokrenuta od nus-a koji sve planski uređuje.Prvi je mislilac koji je obratio pažnju na čovjekovu ruku. Njen razvitak omogućio mu je vlast nad prirodom.
Άρχή, teorija, kosmos, haos, monizam, materijalizam, hilozoizam, metempsihoza, broj, orfički kult, logos, dijalektika, istina, znanje, voda, vazduh, apeiron, vatra, atom, ‘teorija sličica’, eutimija, homeomerije, ljubav i mržnja, nus... Άρχή, teorija, kosmos, haos, monizam, materijalizam, hilozoizam, metempsihoza, broj, orfički kult, logos, dijalektika, istina, znanje, voda, vazduh, apeiron, vatra, atom, ‘teorija sličica’, eutimija, homeomerije, ljubav i mržnja, nus...
Kunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann. 2001. Atlas filozofije. Zagreb: Golden marketing.. Kunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann. 2001. Atlas filozofije. Zagreb: Golden marketing..Diels H. 1983. Predsokratovci. Zagreb: Naprijed. Hegel. 1983. Istorija filozofije. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. Windelband W. 1988. Povijest filozofije. Zagreb: Naprijed.Rasel B. 2003. Mudrost Zapada. Beograd: Dereta.Đurić M. 1987. Istorija helenske etike. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Dostları ilə paylaş: |
