Morfologija zamjenica



Yüklə 0,78 Mb.
səhifə1/11
tarix05.02.2018
ölçüsü0,78 Mb.
#24799
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11


UVOD

Cilj rada je pokazati koje su sličnosti i koje su razlike između jezika Mažuranićeve Dopune Osmana (Zagreb, 1844.) i jezika Mažuranićeve Smèrti Čengić-age (Zagreb, 1846.).

“Makroskopski”, Dopuna i Smèrt Čengić-age imaju zajedničku temu: kršćane i Turke.

Oba teksta, u skladu s temama koje obrađuju, obiluju turcizmima. Popis riječi koje su samo Mažuranićeve u Dopuni1 pokazuje da je on u tekst unio velik broj turcizama kojih nema u Gundulićevim pjevanjima. Zanimljivo je da je i u Dopuni i u Smèrti Čengić-age vrlo malo romanizama: u Dopuni su to miri i galija (galija je s popisa “samo Mažuranićevo”), a u Smèrti Čengić-age duplier, pastier, cekin, oronim Lovćen. U Dopuni bilježimo stsl. glagol bljuditi (s popisa “samo Mažuranićevo”) i imenicu sebar.



Dopuna Gundulićeva Osmana je književnoumjetnički tekst koji se morao prilagoditi zadanostima baroknog pisca, dok je Smèrt Čengić-age tekst koji se razvijao “autonomno”.

Polje leksika je otvoreni popis, npr. Mažuranić u Smèrti ima posvojni pridjev Hristov (u crnogorskom, pravoslavnom kontekstu), dok, npr. prema Skoku, prvi hrvatski slovničar Bartol Kašić u svom opusu ima posvojni pridjev Kristov.

“Najvidljivija” osobina tekstova je pravopisno šarenilo. Zadiranje u to šarenilo, micanje ili dodavanje nadslovaka, mijenjanje starog, neprovedenog jednačenja suglasnika po zvučnosti, propuštanje teksta kroz filtar kasnijih pravopisa dovodi do težeg razumijevanja i teže usporedbe. Pravopis je, koliko god “zastario” ipak znak vremena u kojem je djelo nastalo ili je transkribirano.

HRVATSKI NARODNI PREPOROD

Doba hrvatskog narodnog preporoda razdoblje je burnih zbivanja u društvenom, političkom i kulturnom životu Trojednice. Deseti broj “Danice” 1835. godine na naslovnici donosi tekst reformiranom grafijom pisane Horvatske domovine Antuna Mihanovića. U hrvatskim krajevima službeni jezik još uvijek nije hrvatski. Prvi saborski govor na hrvatskom jeziku održao je Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843. Kmetstvo u Hrvatskoj u cijelosti je ukinuto tek 1848., Banskim pismom bana Josipa Jelačića.

Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda pokušali su definirati put kojim treba krenuti. Autori spisa bili su poznati intelektualci svog doba, političari i pravnici, liječnici, teolozi, predstavnici hrvatskog plemstva (grof Janko Drašković).

Profesor Šicel u svojoj je knjizi Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda2 biobibliografski i izborom iz korpusa predstavio šesnaest znamenitih “muževah” iz doba preporoda.

Spisi su ukratko naveli: treba se osloboditi turskih tema i baviti se suvremenim narodnim temama, treba se odmaknuti i od baroknog kićenja i od klasicizma, književno djelo je autonomna tvorevina, postupci junaka u književnom djelu moraju biti takvi da odgovaraju stvarnosti (osobito motiviranost postupaka u dramama), književno djelo mora biti estetski oblikovana cjelina; isticana je uloga kazališta kao prosvjetiteljske ustanove. Kazalište nije bilo zamišljeno kao elitistička institucija za bogate, već kao mjesto na kojem će (siromašni i neuki) gledatelji percipirati riječi bilo hrvatskih djela bilo prijevoda.

Jezik i stil moraju biti u duhu jezika kojim se govori. Društvena uloga književnosti je angažiranje u narodnom prosvjećivanju, ali uz odjeljivanje književnosti kao umjetnosti od didaktičkih ili političkih tekstova.

U razdoblju preporoda bilo je nekoliko važnih časopisa: Gajeva “Danica”, “Kolo” Matice hrvatske, “Neven”, zadarska “Zora dalmatinska”.

Teme Smèrti i Dopune odudaraju od preporodne namjere odmaka od turskih tema.

Predstavljanje počinje pretpreporoditeljem Antunom Mihanovićem, autorom knjižice tiskane 1815. u Beču Reč Domovini od Hasnovitosti Pisanja vu Domorodnom Jeziku. Zanimljivo je pisanje imenica u tekstu: nedosljedno, isprepliću se malo i veliko početno slovo.

U knjižici autor među ostalim piše: “Naj vekše hvale vredna je anda novejih Vučenih navada cvete Pameti svoje vu prirođenom Jeziku pokazati. Vu njem jedino mogučno je jakost svoju skušavati, slobodno i odkrito očituvati, i tak skrovnosti Gerčkeh i Rimskeh Mudrih spoznati. (…) pervi Razsvečenja Temelj vu Jezika domorodnoga Podignjenju biva.”3

Juraj Matija Šporer u Beču je 1818. objavio Oglasnik za izdavanje Oglasnika ilirskoga, časopisa koji nažalost nikad nije ugledao svjetlo dana. Šporer je iznio koncepciju ovog časopisa koji bi izlazio dvaput tjedno: “Oglasnik ilirski pod otim imenom na svietlo dojduchi, hervatinskom, slavonskom, dalmatinskom, i istrianskom izgovoru tako priredjen, da od svakog bolje zemuchi, uvik pred ocsi imao bude, svakome po mochi razumjen se ucsinit, u otoj verlo teshki odluki bude z-dragom voljom i zahvalno od svakog svjetnika razmishlen nauk primia.

U miesecu Listopadu ovog leta, izdanje oglasnika ilirskog u Becsu pricseti ocse, i dvaputa na chedan, svaki tornik i petak, na arkushu cielom slovami i hartiom liepom u zemlje ilirske svakome prebrojniku na ulaku (Poshti) poslao se bude.”4

Iz ovog kratkog odlomka se vidi prava mješavina oblika: ikavski (uvik), jekavski (na svietlo), glagolski pridjev radni (primia), primjer jotacije (chedan).

Ivan Derkos, rodom iz Vukmanića kraj Karlovca, 1832. je objavio brošuru Genius patriae super dormientibus filiis suis, u prijevodu Duh domovine nad sinovima svojim, koji spavaju. Služeći se brojčanim pokazateljima o zastupljenosti sva tri književna jezika ističe da je prihvaćanje štokavskog narječja rješenje za izbor književnojezičnog standarda.

Grof Janko Drašković, rođeni kajkavac, 1832. je u Karlovcu objavio štokavskim (najproširenijim) narječjem pisanu Disertaciju iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših (…), knjižicu namijenjenu hrvatskim poklisarima na Ugarskom saboru.

Na početku knjižice navodi da se u “naškom jeziku” može izreći sve što teži srce i pamet. Grafiju (ortograf) je iz starih knjiga uzeo, složio i popravio jer mu se zagrebački ortograf preuzet iz mađarskog i dalmatinski preuzet iz talijanskog “nedovolni vide”.

Na kraju članka navedena je Tabella, statistički prikaz broja stanovnika, vjera i jezika Ilirije velike te Kratki riečoslovnik, mali rječnik nekih u svakodnevnom govoru neobičnih riječi.

Ljudevit Gaj godine 1835. pokrenuo je “Danicu” na kajkavskom narječju. Pet godina prije, 1830., u Budimu je objavio Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, poleg mudrofubneh, narodneh i prigospodarneh temefov i zrokov. U ovoj tankoj knjižici, na 27 stranica, lijevoj tiskanoj na hrvatskom, a desnoj na njemačkom jeziku i goticom, Gaj je iznio svoja slovopisna rješenja. Predlagao je jedan znak za jedan glas, tj. palatalne suglasnike s nadslovcima. Ističe: “Novoga ovde skoro nikaj napervo nedovaGamo, nego samo ona iz drugeh izobraÆenej~eh nareBjih slavenskeh v’ jedno zebrali jesmo, koja za na~e nareBje gledeB na mudrofubje, narodnost i prigospodarnost najbof~a i prikladnej~a jesu.”5

“Narodni zroki” su približavanje ostalim slavenskim narodima “diačk. pisma” (onima koji se služe latinicom).

“Prigospodarni zroki” su: slova s nadslovcima postoje već u brojnim tiskarama Carevine, i “štedljiva su”, na jedanaest araka jedan se uštedi (zauzimaju manje prostora od višeslovnih kombinacija).

Knjižica je pisana kajkavskim jezikom i reformiranom grafijom.

Pet godina kasnije, 1835., Ljudevit Gaj je u “Danici” objavio članak Pravopisz,6 pisan kajkavski (“Danica” je u svojoj prvoj godini izlazila na kajkavskom) i starom grafijom (sz = s, cz = c, ny = nj, ly = lj, y = veznik i, dy = đ: pređi, tuđine.)

Na početku navodi želju svih dobrih domorodaca, a to je da se svi Slaveni nastanjeni u staroilirskim državama sjedine u književnom jeziku. Neki od njih željeli bi jedno narječje pretpostaviti svima ostalima, dok bi drugi brže-bolje iskovali književni jezik pabirčeći iz postojećih. Gaj im poručuje da književni jezik niti je povodanj niti je “kovačija”. Jezik spada među naravske stvari i mora se ravnati prema naravskim zakonima. (Jezična evolucija, a ne revolucija!7)

Prispodobivši narječja s malim potocima koji imaju jedan izvor, ali svaki teče drugamo, ističe da se svi “potočeci” trebaju sliti u jedan tijek. Jedan tijek naših potoka bit će jedan pravopis.

Gaj spominje da su se naši preci služili u prošlosti glagoljicom i ćirilicom, a i latinicom se služe već stoljećima. Poteškoća s latinicom je ta što nema sve znakove za obilje slavenskih glasova pa su Kranjci, Štajerci i Korušci u slovopisu slijedili njemački način bilježenja glasova, Dalmatinci talijanski, a “mi” (stanovnici kontinentalne Hrvatske) mađarski.

Gaj spominje da je Pavao Vitezović imao jako dobar i prikladan pravopis, ali koji nije objavljen. Mi bismo ga trebali pretresti, odobriti i ponoviti. Temeljno pravopisno (grafijsko) rješenje treba biti jedan znak za jedan glas.

Za jat Gaj ima grafijsko rješenje u “rogatom e”, a izgovarati ga svatko može po svojoj navadi: ded, did, died.

Gaj se u ovom članku, kao i u Kratkoj osnovi, protivi pisanju slova y na mjestu veznika i.

Suglasnik c pisali su naši stari bez popratnog znaka, a ne kao “mi” (stanovnici kontinentalne, sjeverozapadne Hrvatske) na mađarski način (cz).

Hrvatski glagol stati istog je korijena kao talijanski i latinski stare i njemački stehen. Protivi se mađarskom načinu pisanja (sz = s) te se zalaže za s = s.

Nije dobro dva različita znaka upotrijebiti da bi se dobilo neko novo slovo.

Gaj je i protiv slova s repićem (ç na mjestu suglasnika č, što navodi kao nekadašnji način pisanja dalmatinskih pisaca), jer nije u skladu s načinom pisanja “vekše strani vučenih Slavov” koji “za vse premembe glasov znamenja odzgora postavljaju”.

Grafijsko rješenje za ty je ć (hoćemo).

Gaj ističe da je i leksikograf Jambrešić suglasnik š bilježio jednoslovom tako da je “poleg starinskih piscev na s znamenje postavljal”, npr. kvas – kvašen, danas – današnji.

Grafijsko rješenje suglasnika ž isto je tako pronađeno u naših starijih pisaca.

Rješenja za tri palatalna suglasnika su č, ž, š.

Gaj navodi i grafijska rješenja za meke glase (palatale) dy, gy, ly, ny, ty koji nastaju združenjem “dvih prostih skupglasnikov”. Kad se skupina d + j izgovara tako da se oba suglasnika čuju piše se slijed d + j, npr. u zbirnim imenicama: sadje, zidje, grozdje. Kad se d i j u izgovoru sjedine, j se označava crticom: rodXen, vodXa, mladXi.

Isto pravilo vrijedi i za suglasnike gX, lX, nX, tX. Skupina gX, osim u tuđim riječima, rijetka je: možgXani; gXumbir, gXurgXevo, magXar.

LX: belim, belXen; stol, prestolXe.

NX: cena, cenXen; sen, senXati.

TX: milost, miloštXa; kerst, kerštXen.

Gaj ističe “neporušljivu temeljitost starinskoga hrvatskoga pravopisa” i “neprikladnost mađarskoga krivopisanja”.

Kod nas se pravopisom smije zvati samo onaj koji nas približava “našega slavskoga naroda pukom”, a ne stranim nam Talijanima, Nijemcima ili Mađarima. Prema ovim pravilima treba se urediti i knjižica o hrvatsko-slavenskom pravopisanju izdana 1830. u Budimu (Gajeva Kratka osnova).

Dragutin Rakovac autor je Malog katekizma za velike ljude (1842.) u kojem tehnikom pitanja i odgovora brani identitet Hrvata od Mađara i mađarona.

Ljudevit Farkaš Vukotinović raspravlja o pojmovima ilirizam i kroatizam (1843.). Ilirizam obuhvaća kulturno djelovanje Ilira, a kroatizam je politički pojam. “U smislu konštitucionalnom (ustavnom) svi smo Horvati.”

U “Kolu” je 1843. objavio tekst Tri stvari knjiženstva u kojem definira:

– ukus, duševno stanje pomoću kojega proizvode duha spoznajemo kao dobre ili loše

– književnu slogu, sile duševne trebaju se sjediniti k prosvjećenju naroda

– krasnoslovlje, estetsku kategoriju

Prema Vukotinoviću, sastavnice književnosti su estetska, etička, realistička i subjektivna.

Dimitrija Demeter, zagrebački Grk, liječnik i književnik, obiteljski vezan s Ivanom Mažuranićem (brat Mažuranićeve supruge Aleksandre), objavio je 1843. u “Danici ilirskoj” članak Misli o ilirskom književnom jeziku.

U članku iznosi sljedeće:

– književni jezik usporedio je s “baščom“ u kojoj je sjeme različitog cvijeća posijano. Životvorni sok tom vrtu daje narod, a osnova književnog jezika treba biti jedno narječje.

– savršeni književni jezik treba biti dvostruk, jezik srca (pjesništva) i jezik znanja (uma, proze). Jezik pjesništva odgovara zahtjevima estetike, treba biti blagozvučan i okretan. Najviše načelo jezika proze je razumljivost. Ova se dva jezika razlikuju u gramatici, rječniku, sintaksi i frazeologiji. Pjesnički je jezik savršeniji čim mu je redoslijed slobodniji, dok je u jeziku uma redoslijed označen. “Kaogod što je točno označena i čvàrsto omedjašena proza za razpravu čisto-učenih predmetah i neobhodno potrěbna, isto tako: nije za poeziu (taj cvět od sàrca); jer kroz svoju naredbenost i točnu doslědnost steže samo polet fantazie i nije kroz svoju ukočenost za pěvanje prikladan. Pěsničtvo mora dakle drugi jezik imati.”8

Dalje Demeter raspravlja o dubrovačkoj književnosti i dubrovačkom jeziku – jeziku pjesništva. Ukratko iznosi i dijalektološki opis jezika dubrovačke književnosti.

– u njihovim pjesmama ne nalazimo riječi natrpane suglasnicima, npr.: mast, čest, post, nego mas, čes, pos. Iz njih izvedeni pridjevi su masni, česni, a ne mastni, čestni. Prikazao je, dakle, redukciju suglasničkih skupina -st > -s; -stn- > -sn-.

– nemaju “zlozvučna pokratjenja“ sveg’, dobrog’, muč, ja ć’; nego svega, dobroga ili dobra, muči, ja ću.

– osobina dubrovačkog govora je promjena k, g, h u c, z, s (sibilarizacija) u oblicima množine pridjeva: druzi, a ne drugi; vragodusi, a ne vragoduhi, tanci, a ne tanki

– nabrajajući Gunduliće, Đorđiće i Palmotiće navodi da su oni za mnoge padeže imali po više nastavaka. Dativ mn. 1. deklinacije (u suvremenoj gramatici vrsta a) ima junakom, junacim, junacima, a instrumental junaci, junacim, junacima. Isto je u pridjevima i zamjenicama: dobrim, dobrimi, dobrima; svojim, svojimi, svojima. Navodi i tri nastavka u instrumentalu jednine imenica 3. deklinacije (u suvremenoj gramatici vrsta i) : vlasti, vlastju, vlastjom.

– navodi da se u nekim riječima uz obične forme nalaze i “padeži po staroslavenskom načinu”: na světi umjesto na světu; na nebi umjesto na nebu.

– glagolski oblici (1. l. jd. prezenta) također imaju dublete: molim i molju; zabijem i zabudu

– u dubrovačkim pjesmama nalazi se sada i, sada ie, kako rima zahtijeva: srieća i srića, lieto i lito, diete i dite.

Demeter još iznosi o učenom jeziku: “(…) zato učenoga jezika imati nećemo do onda, dok učenoga družtva i izvàrstnih u svakoj vàrsti znanostih narodno izobraženih glavah imali ne budemo, jer takovi su samo muževi u stališu potanko odgovarajuće izraze za svako ponjatje opreděliti.”9 Još se mora puno raditi na temelju učenoga jezika, jer je čvrst i dobar temelj osnova svake zgrade.

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski objavio je 1845. u Beču zbirku pjesama Vila Ostrožinska s raspravom iz estetike Misli o krasnieh umietnostih, podnaslovljenu Uvod za naše krasoslovlje u kojoj raspravlja o sedam slobodnih umjetnosti: slikotvornima: naimarstvu (graditeljstvu), kipotvorstvu i slikarenju; glasotvornima: glasničtvu (pjevanju i glazbi), govorničtvu i piesničtvu; dielotvornima, kazalištu i njemu sličnim umjetnostima.

Bogoslav Šulek, publicist, leksikograf, budući autor njemačko-hrvatskog rječnika, rječnika znanstvenog nazivlja i imenika bilja, u Programskim spisima predstavljen je knjižicom Šta naměravaju Iliri? i člankom Pogled na lětošnje proizvode naše književnosti. Knjižica Šta naměravaju Iliri? pisana je tehnikom pitanja i odgovora i govori o povijesti Ilirije, hrvatskoj povijesti i o onodobnim pravnim pitanjima i problemima (hrvatska i slavonska municipalna prava, pitanje uvođenja službenog jezika). Šulek se zalagao za uvođenje narodnog jezika u javne poslove, umjesto tuđeg mađarskog i mrtvog latinskog. Na pitanje ima li još pravih hrvatsko-slavonskih domorodaca Šulek odgovara: “Hvala Bogu! ima jošte puno Horvatah i Slavonacah, koji svoj rod i domovinu vàrhu svega ljube, o njezinoj srěći danom i noćju rade, i vole prie umrěti, nego dopustiti, da se horvatsko-slavonski narod i jezik utamani.”10

Članak Pogled na lětošnje proizvode naše književnosti rasprava je o književnoj kritici. “Jer želeći dělo koje prosuditi, nedostaje, ako mu krěposti i izvàrstnosti izbrojimo, nego trěba da i njegove mane i pogrěške obćinstvu kažemo.”11 Kako se kritičar lako može zamjeriti kojem piscu, dužnost mu je tek javnost izvijestiti o tome da je knjiga objavljena, a pisca o tome kako je na njega (kritičara) djelovala. Potanku analizu djela Šulek ostavlja sretnijim potomcima.

U ovom je članku prikazano i prvo tiskom objavljeno izdanje Smàrti (slogotvorno r!) Čengić-age objavljeno 1846. u “Iskri”. “Nu opet će svaki nepristrani sudac uz mene pristati, da je Smàrt Čengić-age najlěpši ures lětošnje ‘Iskre’. (…) ondě oba ova življa nalazimo: romantičnost i narodnost, umětnost i naravnost, uzvišenost i neusiljenost tako se u pěsmi ovoj staplja, da ju čověk jednakim pravom može prozvati umětnom i narodnom pěsmom.”12 Za “Iskru” Šulek kaže da je namijenjena zabavi krasnoga spola i viših staleža. Dalje je u članku Šulek prikazao nekoliko knjiga namijenjenih srednjem i nižem staležu.

Ivan Kukuljević Sakcinski, rođeni kajkavac, čija su prva pjesnička ostvarenja pisana na njemačkom, održao je prvi saborski govor na hrvatskom jeziku. Bio je političar i književnik, putopisac, član Matice hrvatske, bibliograf, urednik edicija starih hrvatskih pisaca, pokretač Arkiva za povjesnicu jugoslavensku, počasni član JAZU. U predgovoru Izabranih djela stoji: “Među brojnim kulturnopovijesnim pothvatima kojima je bio inicijatorom, a u većini slučajeva ih sam i dovršavao, nesumnjivo se posebno ističe Kukuljevićevo zanimanje za čitanje i valorizaciju Baščanske ploče.” 13 Zalagao se za hrvatski jezik jer je najveća slast govoriti svojim jezikom. Borba za jezik je borba za nacionalni identitet: mrtvi latinski jezik i živi njemački, mađarski i talijanski drže nas za grlo i guše, suprotstaviti se možemo jedino tako da se osovimo na svoje noge postavivši svoj jezik za vladajući.

Ivan Mažuranić (1814. – 1890.), rodom sjeverni čakavac iz Novoga, školovan na Rijeci, u Zagrebu i u mađarskom dijelu Gradišća, u Szombathelyju (Subotištu), odvjetnik u Karlovcu, prvi ban pučanin (1873. – 1880.), obiteljski vezan s preporoditeljem Dimitrijom Demetrom, djed književnice Ivane Brlić-Mažuranić.

Prvu pjesmu Vinodolski dolče, da si zdravo napisao je 1830.

Ivan Mažuranić autor je politički intoniranog članka Hèrvati Madjarom, napisanog burne 1848., nakon Dopune Osmana i Smèrti Čengić-age. U članku od Mađara zahtijeva poštivanje temeljnih ljudskih prava: jednakosti, slobode, bratstva, ravnopravnost jezika i vjera.

Članak Hèrvati Madjarom objavljen je 1848. u Karlovcu. Jedna od osobitosti toga članka je tzv. biblijski stil:

– rečenice počinju biblijskim i: I jaoh slabijemu u uri onoj.

– rečenice su slične rečenicama iz Biblije: – “Jer koji se poziva na pravo osvojenja, na pravo se jačega poziva; a koji se poziva na pravo jačega, na mač se poziva; a onome koji se poziva na mač, mačem će se, vierujte, kad uztreba odgovarati.”14

– “A o istini pisano stoji: ‘nebo i zemlja će proći a riječi moje neće proći.’”15

Jedna od stilskih sličnosti sa Smèrti i Dopunom je veznik na početku rečenice: jer, ali, a, i…



Jer evo se od zapada diže vihar…

A ako koga još i imade gdiegod (…)

U Smèrti stihovi glase: A Turčina ako još imade / Gdiegod koga (…)

Prošlost se često izriče jednostavnim prošlim vremenima: aoristom (vezaše, napuniše) i imperfektom (tlapiahu). Ijekavizirani nastavci su u imenicama, pridjevima, zamjenicama i glagolima: proglasijeh; nesnosnijeh; svijeh, istijeh, vašijeh; upravljenijeh, želećijeh.

Slogotvorno r bilježi dvoslovom èr: sudèržavljani, tvèrdnja.

Bitna morfološka razlika između Smèrti i Dopune i članka Hèrvati Madjarom je u instrumentalu jednine imenica vrste i. Dok u Smèrti i Dopuni redovito završavaju samoglasnikom -i, u članku su daleko brojniji oblici na -ju: narodnoštju, radostju, mukotèrpnostju, jednakostju, uz oblik na -i: naravi. (… zapoviednom rieči kao nitju…) Nastavak -ju kod imenica ženskog roda treće deklinacije (vrste i) propisao je još 1604. u svojoj gramatici Bartol Kašić, a isto morfološko pravilo (uz nastavke -jom, -jum) vrijedi i u Babukićevoj Osnovi slovnice. Za nastavak -i istog padeža Babukić navodi da ga imaju Dubrovčani, Srbi i Crnogorci.

Jat. Jedno od rješenja u bilježenju jata vidljivo je već iz punog naslova proglasa: Hèrvati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca16 i travnja 1848.

– kratki jat bilježi dvoslovom ie: neizmiernijem ognjem (I jd.); bezbiednost (A jd.); porazumieti (infinitiv); sviedok.

– dugi jat bilježi troslovom ije i dvoslovom ie:

a) dugi jat = ije: prijeteći (glagolski prilog sadašnji); uvrijedah (imenica, G mn.); Inoga ni luča ni oka za prodrijet tmine one nije višnji svijetu podijelio

b) dugi jat = ie: razumievamo; razsvietljeni…

– jat = e: krepka

– jat = i: priporučismo

Genitiv množine imenica završava na -ah: načelah, bez ministarah, istinah ovijeh.

Sačuvana je neslivena skupina tj: bratja, ćutjenje.

Sačuvana je suglasnička skupina -stn- (kao i u Smèrti): prošastnost, žalostno, šestnesti, pakostni.

Oblici aorista jednine označeni su nadslovkom: dospiè, polupà.

Skupina -ao u 3. l. jd. muškog roda glagolskog pridjeva radnog kontrakcijom prelazi u -o i -ó: nije proračuno, došo, ozebó.

Stilski je obilježen redoslijed imenice i zamjenice: ideah vašijeh, tvèrdnjah vašijeh; te redoslijed imenice i pridjeva: suprot narodom živijem (D mn.).

Glagolski prilozi se sklanjaju:

– glagolski prilog sadašnji: želećijeh, kruna uzdižuća;

– glagolski prilog prošli: prošavšega, došavša jednakost.

Prijedlog s uz instrumental jednine lične zamjenice mijenja se u š: š njome.

Prijedlog iz ispred genitiva množine lične zamjenice oni glasi : iž njih.

Mažuranić u proglasu ima oblik lične zamjenice ona njojzi (D jd.).

Dvojina: – na one tri svijeta kraje (lokativ)

– iz rukuh (genitiv)

Veznik bo nalazi se iza prve riječi, a ne na početku (pravilo koje je propisao i Kašić): mutna bo, spomen bo.

Stanko Vraz, Ilir iz Štajera, pravim imenom Jakob Frass, urednik “Kola” Matice hrvatske, sakupljač narodne poezije, pjesnik Đulabija (turcizam!) upućenih Ljubici Cantily, raspravljao je o dubrovačkoj baroknoj i klasicističkoj književnosti. Istaknuo je da se u Dubrovniku naš jezik uzdignuo na najviši stupanj izobraženosti. Stariju dubrovačku književnost treba promatrati u duhu vremena i u duhu mode koja je vladala.

U današnje vrijeme (četvrto desetljeće devetnaestoga stoljeća) književni duh naroda krenuo je prema svom čistom izvoru, narodu.

Mirko Bogović tražio je da se književnici prije svega moraju baviti književnošću, ali traži i angažiranost književnosti u rješavanju bitnih nacionalnih pitanja. Zahtijeva višu estetsku razinu od dotadašnje. Kazalište je siromahu i neuku dostupnije od knjige. Dobrovoljci bi predstavljanjem bilo izvornih bilo prevedenih djela prikupljali novac za izgradnju kazališta.

Janko Jurković autor je članaka Moja o kazalištu (1855.), Misli o jeziku (1855.), Pismo njekomu mladomu prijatelju o spisateljskom zvanju (1862.). Kritički je pisao o problemima kazališta i dramskih djela, s primjedbama o diletantskoj produkciji, protiv neistinitosti i sentimentalnosti.

Druga faza Preporoda obuhvaća razdoblje od 1850. do 1860.

Adolfo Veber Tkalčević, klerik rodom iz Bakra, školovan na peštanskoj bogosloviji, zalagao se za reforme u Crkvi i protiv celibata, bio je gimnazijski učitelj i autor čitanke za gimnazije, pripovjedač (Nadala Bakarka) i putopisac. Njegov programski spis Najnoviji pojavi našega pjesničtva objašnjava načela krasote i cijelosti prema kojima se neko djelo može smatrati umjetničkim. “Pjesničtvo zato vlada u svietu, da rod ljudski u radosti uzhićuje, u tugi tješi, u trudu jači, u pogibeljih bodri, u podhvatih potiče, riečju u svakom odnošaju života dušu mu blago i nježno razigrava. To se pako po sudu svih naroda postigava krasotom, tako da stvar, na kojoj se ne vidi ništa krasna, ma koliko se odlikovala drugimi svojstvi, ne ide u posvećeni hram pjesničtva. (…) Krasota je dvostruka: naravna i umjetna. (…) Pjesnik je dužan podati čitatelju, kako je on shvatio naravnu krasotu, pa taj svoj samotvor preliti u dušu srodna si čovjeka; riečju pjesniku je zvanje svojom mišlju, svojom ideom oživiti narav, pa ju idealizirati.”17 Obilježja krasote su cjelovitost, razumljivost i moral.


Yüklə 0,78 Mb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə