Morfologija zamjenica

GRAMATIKE I RJEČNICI U DOBA PREPORODA

Gramatike
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, djelo Vjekoslava Babukića, izlazila je od 5. ožujka do 9. travnja 1836. u zagrebačkoj “Danici ilirskoj”.

Osnova na samom početku ima poglavlje O Pismenih. Pismena obuhvaćaju samoglasnike: a, e, i, o, u, ě i suglasnike: ustne: v, f, b, p, m; jezične: n, l, r; jezične mehke: nX, lX; zubne: d, t; zubne mehke: dX, tX = ć; žumboreće: z, s, c; žumboreće mehke: ž, š, č; gerlačke: g, j, h, k.

Babukić je bio protiv “vukovskog” načina pisanja, tj. protiv jednačenja suglasnika po zvučnosti.¹⁸

Zanimljivo je da Babukić na popisu pismena niti igdje u tekstu nema dž, koje je godinu ranije zabilježeno u “Daničinoj” Sbirci.

Slogotvorno r u Osnovi Babukić dosljedno bilježi dvoslovom er: gerlački, pervi.

Slijede poglavlja u kojima se obrađuju glasovne promjene samoglasnika i suglasnika.

U poglavlju o naglasku opisuje tri ilirska naglaska: kratki i dva duga, oštri i zavinjeni.

kratki: ràna (ranna)

oštri: klás (klàas); súd (sùud). Oštrim naglaskom označuju se i pokraćena zaimena (kontrahirani oblici zamjenica).

zavinjeni: bôr (boòr), rûka (ruùka).

Ilirsko narječje ima 8 vrsta riječi (“stranah govorenja”):

1. imena, koja obuhvaćaju imenice, pridjeve i brojeve

2. zamjenice

3. glagole

4. participe

5. prijedloge

6. priloge

7. veznike

8. uzvike

Stave li se u suodnos oblici zatečeni u Babukićevu predgovoru Matičinog Osmana (1844.) i oblici propisani u njegovoj Osnovi slovnice uočavaju se zanimljive razlike: Babukić je u gramatici zagovaratelj “rogatog e”, u predgovoru jat tako ne bilježi, već dvoslovom ie (u riečih, Viekoslav); slogotvorno r u gramatici bilježi dvoslovom “er”, u predgovoru “àr” (prezime zagrebačkog kanonika Adama Baltazara Krčelića navodi dva puta i to u obliku Kerčelić), glagolski pridjev radni ima u oblicima mogó, rekó, a Osnova slovnice propisuje glagolski pridjev radni na -l; imenicu posao/posal ima u obliku posó.
Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike

Antun Mažuranić: Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike. Zagreb, 1839., 1842.

Već u Predgovoru su vidljiva neka slovna, morfološka i sintaktička rješenja:
– jat je “rogato e”: čověk, světlo

– slogotvorno r označeno je dvoslovom er: pervi, izverstnost

– niječna čestica spojena je s glagolom: netraži

– imenicu smetja piše s neslivenom suglasničkom skupinom tj. U Osmanu je dosljedno provedeno smeća.

– glagolski pridjev radni na -al/-ao je nedosljedan, bez kontrakcije i s kontrakcijom: prinesao, upiso

– genitiv množine imenica na -ah: jezikah

– dvojina: izmed ovih dviuh jezikah; izvan ovih trih genitivah

U poglavlju O Pravočitanju nabraja 31 slovo novoilirske abecede:

a, b, c, č, ć, d, dj, e, ě, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, š, t, tj, u, v, z, ž. Zanimljivo je da, kao ni Babukić 1836., nema grafem dž koji se već 1835. u Sbirci “udomaćio” (u riječima turskog podrijetla).
Osman iz 1844. (transkripcija i Dopuna), djelo na kojem je Antun Mažuranić radio, grafem dž ima ne samo u riječima turskog podrijetla (hodža, Redžep) već i u hrvatskim riječima gdje je provedeno jednačenje suglasnika po zvučnosti: sàrdžba, rasàrdžba.
Neka ortoepska pravila u Mažuranićevoj gramatici:

“ć izgovara se kao tj u rěčih: bratja, platja; dakle ćud, moć, noć, čitaj tjud, motj, notj;”¹⁹

Mažuranić navodi pravilo iz kajkavske fonologije (nema ć).

– jat (rogato e) se izgovara kao ié ili je. Budući da se u raznim stranama našeg jezika izgovara na četiri načina: e/i/je/ije, najshodnije ga je bilježiti jednoslovom (ě), a u školama i u čitanju izgovarati kao ié ili je.

– sastavljena slova dj, lj, nj, tj su meko izgovoreni d, l, n, t, npr. gradja, veselje, suknja, bratja.

– Mažuranić u instrumentalu jednine imenica vrste i ima oblike: zapovědju/-djom, -di.

Babukić u gramatici nastavak -i nema kao propis, nego spominje da ga imaju Dubrovčani, Srbi i Crnogorci.

– o nastavcima genitiva množine imenica vrste a kaže: “Premda je genit. na ov, ev s genitivom drugih slavenskih narěčjah jednak, ipak se nemože za učeni ilirski jezik preporučiti; jedno iz toga, što najveća strana južnih Slavjanah genit. plur. na ah potrěbuje; drugo, što se u svih boljih knjigah ilirskih samo ah nalazi; a tretje, što se po tom svaka nerazumivost i sumnja u govoru izběgne, buduć da genitiv na ov, ev takodjer Ime pridavno biti more; n. p. trud učenikov, neznam je li labor discipuli ili discipulorum, a trud učenikah nemože ništa drugo znamenovati.”²⁰

Zanimljiva je, također, u ovom kratkom citatu morfološka dubleta prezenta glagola moći: more, nemože.

Genitiv množine imenica vrste e na nulti morfem Mažuranić naziva zagrebačkim genitivom, a ilirski s nastavkom -ah smatra boljim: ženah je bolje nego žén.

Rječnici
Sbirka někojih rěčih, koje su ili u gornXoj ili u dolnXoj Ilirii pomanXe poznane
Sbirka někojih rěčih, koje su ili u gornXoj ili u dolnXoj Ilirii pomanXe poznane, “Danica”, 1835.

U bilješki pod tekstom piše: “Nazočni mali rěčnik na město, i u račun Danice br. 51 i 52 izdaje se, ter svim tak staroga kak i novoga tečaja NOVINAH naših predplatitelXem poděliti se ima.”²¹

Sbirka je nepotpisana²² i nema navedene izvore iz kojih su uzimani primjeri.

Grafijska rješenja:

– jat je u Sbirci bilježen “rogatim e” (Naměra), ali ima i odstupanja: listva, e, ž. (lojtra) portatilis scala, Leiter

– slogotvorno r bilježeno je dvoslovom er (Serda)

– epentetsko l: kopje, a, n. / koplXe, a, n. hasta, lancea, Lanze

– palatalni suglasnici: č, ć, dž, š, ž,

dj i dX, Djedjeran, v. hrabren, serdčan; DXundX, a m. gemma, Edelstein

gX, (u riječi stranoga, grčkoga podrijetla: KalugXerica)

lj i lX, Učitelj; ulXudan

nj, nX, Zanjka, e, ž. v. UzanXka

tj, tX, UzdignutXe, UzhitXen, ali Netjak

– svaka riječ koja se objašnjava pisana je velikim početnim slovom

– tri su različita naglasna znaka: (Ê) Mûka, e, ž. farina, Mehl; (É) Lúg, a, m. lucus, Wald; (È) Prèdam, ati, trepido, paveo, erzittern

Na kraju Sbirke nalazi se popis Několiko turskih rěčih. Zanimljivo je da su i u osnovnom tekstu Sbirke neke turske riječi: aždaja, buzdovan/buzdohan, ćorda, delia, demeskinXa sablXa, hasan, jagma, karanfil, kàplan, (…)

U osnovnom tekstu imenica hasan objašnjena je:

Hasan, hasni, ž. Vortheil, Nutzen. Turcizam je, dakle, objašnjen samo njemačkim riječima. U dodatku je uz imenicu fajda objašnjenje na četiri jezika: Fajda, e, ž. korist, hasan, lucrum, Nutzen.

U Sbirci možemo razlikovati nekoliko tipova objašnjenja:

1. hrvatske riječi objašnjene latinskim i njemačkim riječima: knXižnica, e, ž. Bibliotheca, Bibliothek

2. riječi objašnjene riječima samo iz jednog jezika:

a) Baršun, a, m. Sammet (njemački); Čutura, e, ž. eine Art hölzerne Flasche (njemački)

b) riječ Hotnica objašnjena je francuskom riječi maitresse

3. primjer (u osnovnom tekstu) u kojem je objašnjenje na hrvatskom, latinskom i njemačkom: Parip, a, m. konX, equus, Ross

4. znatan broj riječi nije objašnjen “na mjestu”, nego se upućuje na neku drugu riječ, npr. hungarizam aldov upućuje na žertva

5. u dodatku se nalaze samo imenice iz turskog jezika. U najvećem broju primjera navedena je turska riječ, zatim objašnjenja na hrvatskom, latinskom i njemačkom, dok su neke riječi objašnjene riječima iz dvaju jezika:

Sokak, a, m. ulica, platea, Gasse

Harambaša, e, m. poglavica, Häuptling

Jedek, a, m. equus, Pferd von der Reserve
Citatski oblik imenica je nominativ jednine, a pridjeva nominativ jednine muškoga roda.

Citatski oblik glagola je 1. lice jednine prezenta: Kaznim, iti, punio, plecto, straffen.

Citatski oblik glagola biti (jesam) i glagola bìti (biem) je infinitiv.

Zanimljivo je objašnjenje imenica dumna i opatica:

Dumna, e, ž. v. KaludXerica

Opatica, t. j. Abatissa, die Aebtissin, v. KalugXerica

KalugXerica, e, ž, monialis, Nonne

U primjerima kalugXerica i kaludXerica različito je pisan palatalni suglasnik u istoj riječi grčkog podrijetla.

Zanimljivo je objašnjenje riječi labud.

Labud, a, m. 1) cignus, Schwan. 2) ime konXa

Rječnik A. M. Richtera i A. J. Ballmanna (I. dio)

Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik na korist Nemacah i Ilirah u Horvatskoj, Slavonii, Sremu, Dalmacii, Bosni, Serbii, Albanii, Dubrovniku, Cernoj Gori, u Hercegovini, Banatu, Ugarskoj i. t. d.

Polag najsigurniih i najboljih izvorah²³ izdilan i izdan Adolfom Miroslavom Richterom i Adolfom Joz. Ballmannom.

Parvi illiti: ilirsko-nemacski dio.

U Becsu, 1839. Kod Mihailja Lechnera, knjigara sveucsiliscta. 370 str.

Bibliografski podatci navedeni su i na njemačkom jeziku, goticom.

Na početku rječnika nalazi se nepaginirani Pridgovor, paralelno dan i na njemačkom jeziku (goticom).

Pridgovor glasi:

“Ilirski se jezik ne samo u c. kr. Austrijskih, nego i u inostranih, osobito turskomu Xezlu podvarxenih derxavah od visce nego pet milionah ljudih kao materinski govori. U nijednom se jeziku, kogagod naroda, razlicsna naricsja tako csudnovito ne slaxu, i od svih tako lahko razumiu, kakono u Ilirskom.

Izvor starodavna imena: Illyricum: u trinaesto prid narodjenjem Krista stolitje pada. Danas se jezik ilirski u svih gore – u naslovu – imenovanih derxavah i pokrainah sa neznatnom skoro naricsjah razlicsnostju govori. Ilirskoga nisctanemanje izvora si dan danascnji svi Puci i Narodi, koji, izvan spomenutih derxavah i pokrainah, u Korusckoj, Krainskoj, u Primorju, Cseskoj, Moravskoj, Sclezii, Poljskoj, i Ruskoj stanuju. Svi ovi su ilirskoga plemena, koje jedan isti, samo u visce naricsjah razdiljen, jezik govori, i u svih duhovnih i telesnih vlastnostih slaxe se. Komu dakle ilirski jezik jest poznan, onaj bez svake tegobe svekolike zemlje ove prochi, ter u svem opcsenju i tergovini chutenja svoja dosta razumljivo odpriti moxe.

Scto se jur slovnika ovoga ticse, on sa svom moguchom pomnju i izverstnim izborom ricsih i izrecsjah gledech na opcse upotribljivanje u svakomu redu i staliscu ljudih – polag najboljih i najnoviih pomochnikah jest izdilan. Izdatelji njega takodjer nastojahu, da u njemu – osim bezpotribnih – nijedno slovo, oli se ono u obchinskom, oli u posobnom govorenju upotribljivalo, neuzmanjka, da se ovim nacsinom obchinskom ocsekivanju i svakdanjoj potribi zadovolji.”²⁴

U Pridgovoru je u nekim primjerima napisan pogrešan suglasnik:

glagolska imenica opcsenje /opčenje

opisni pridjev opcse /opče

U ovim primjerima na mjestu suglasnika ć je suglasnik č. Provedeno je i jednačenje suglasnika po zvučnosti.

Primjer u kojem nije provedeno jednačenje suglasnika po zvučnosti je npr. posvojni pridjev obćinski.

Grafijska rješenja:

– jat: bilježen je na više načina:

a) i: izdilan, razdiljen, ricsih; svit, ta, m. die Welt; istisctiti; svittovatise, snixnost

b) je: istjesctiti, ljetto, svjest

c) ije: grijescan

d) e: grescan

– slogotvorno r bilježi na dva načina, ar i er: podvarxenih derxavah; cerv, cerveni luk, bardo/berdo.

– pisanje palatalnih suglasnika:

– č: cs naricsjah

– ć: ch prochi

– dž: cx u turcizmima: abbacxija, abbacxiluk, chebecxija, ferecxa

– đ: dj narodjenje, takodjer

– lj: lj Poljska

– nj: nj danascnji

– š: sc visce (prilog)

– tj: tj stolitje

– ž: x slaxe se

U rječniku postoje primjeri u kojima je izostavljeno slovo h: maati umj. mahati. Takvom načinu pisanja žestoko se usprotivio Vjekoslav Babukić u svojoj Osnovi slovnice slavjanske.²⁵

Naglasna obilježja nisu označena, ali udvojeni suglasnici označuju prethodni kratki naglašeni samoglasnik.

Lippa, pe, f. die Linde, der Lindenbaum

ljetto, ta, n. 1) das Jahr; 2) der Sommer

Rječnik sadrži opći leksik i onomastikon. U rječniku je velik broj turcizama.

Onomastikon obuhvaća imena ljudi i toponime.

Vlastita imena ljudi: Jeca, Draginja, Joksim, Ivan, Maria,…

Toponimi:

Filiba, be, f. n. pr., (grad) Philippopoli, (eine Stadt in Thracien)

Zagreb, Agram

Rječnik A. M. Richtera, A. J. Ballmanna i R. Fröhlicha

Nemacsko-ilirski i ilirsko-nemacski rukoslovnik na korist Nemacah i Ilirah u Horvatskoj, Slavonii, Sremu, Dalmacii, Bosni, Serbii, Arnautskoj, Dubrovniku, Cernoj Gori, u Hercegovini, Banatu, Ugarskoj i. t. d.

Polag najsigurniih i najboljih izvorah izdelan i izdan Adolfom Miroslavom Richterom i Adolfom Joz. Ballmannom. Drugi illiti: nemacsko-ilirski dio, izdelan Rud. Fröhlichom. U Becsu, 1840. Kod Mihailja Lechnera, knjigara sveucsiliscta. 400 str.

Isti je tekst i na desnoj strani, pisan njemačkim jezikom i goticom.

Na početku rječnika je nenaslovljeni uvod. Tekst uvoda dan je paralelno njemačkim i hrvatskim jezikom.

Ovaj rječnik sastavio je Rudolf Fröhlich. Ballman je priredio svega 36 prvih stranica. Knjiga sadrži:

– uvod

– rječnik, str. 1. – 388.

– popis muških i ženskih imena, str. 388.

– dodatak, str. 389. – 400.

Fröhlich je u uvodu obrazložio da se zbog nedostatka vremena nije mogao služiti Stullijem, Belostencem i Jambrešićem. Problem je bio i to što nije imao gotov njemačko-ilirski rječnik kojim bi se služio. Napominje da je rječnik tiskan kod Kurzbecka više staroslavenski nego ilirski. O izvorima navodi:

“Ja sam zadovoljan bio, recsnik G. Vuka Stefanovicha prevoditi i malo manje poznate recsi iz Danice²⁶ G. D^ra. Gaja zabiljexiti. Nemacsko-ilirski slovari od manje vrednosti, slovnice ilirske G. Berlicha i Lanossovicha, slovenski recsnik G. Murka, kako i ruski recsnici Heyma i Schmidta su mi mlogo pomagali. Malo delo Solaricha ‘Rimljani slavenstvovavsciQ i nekoja druga socsinjenja sam takodjer upotrebovao: i to je sve scto sam imao izvorah. Scto mi je josc potlim, kad se vech ovo delo sctampati pocselo, na um palo, ono sam na koncu dela nadometnuo.”²⁷
Rječnik Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića

Deutsch-ilirisches Wörterbuch von I. Mažuranić und Dr. J. Užarević.

Němačko-ilirski slovar, sastavljen po I. Mažuraniću i Dru. J. Užareviću. Agram 1842. Verlag und Druck der k. priv. ilirischen National-Buchdruckerei von Dr. Ljudewit Gaj. 486 str.

Rječnik sadrži:

– nepaginirani predgovor (Vorrede) Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića. Paralelno idu njemački tekst (goticom) zatim hrvatski. Predgovor glasi:

“Duh němačkoga jezika različit je jako od duha ilirskoga jezika. Što Němac kadkada kaže jednom rěči, to mi nemoremo neg s više; a što mi često jednom rěči izgovorimo, tomu trěba u njega kadgod i tri i četiri. A to se još većma ukazuje u frazah, u poslovicah i td. S toga nastojasmo, da i u tom razliku izmedju ova dva jezika pokažemo, u koliko nam biaše moguće. U obće nastojali smo prevodit ne samo gole rěči, nego i duh jezika.

U nas je osobito velika nevolja, kad imaš prevesti koi posebni izraz, jer se u nas dosele niti u školi, niti u dělarnici nebesědjaše jezikom domaćim ništa, ili jako malo. To polje je još sasvim neobradjeno. Zato će po svoj prilici bit u ovoj knjizi najviše pogrěšakah, što se tiče izrazah poslovnih, a osobito travarstva, jer kako sve znanosti, tako ti je obradjena u nas i botanika, to će reć, – nikako.²⁸ Što imamo dobra, to spada svekoliko u krug od običnoga svakdanjega jezika. I to je osobitò ono, što smo nastojali najvećom pomnjom obraditi; jer je to temelj svakoga jezika, to je korěn i stablo, koje kad ojača jedared, pustit će lasnò i granje na sve strane i prolistati. Kad naši budu razuměli dobro svoj svakdanji jezik, ako budu dobrò i temeljitò věšti kojoj nauci i od naravi k tomu pozvani, napravit će oni lasnò svekolike izraze, koji su nam još potrěbiti. Što neučini jedan, hoće drugi. Samo valja da bude čvàrst temelj.

Što se u ovoj knjizi govori o němačkoj slovnici, uzeto je iz slovara němačko-francezkoga od Henšela; njemu dakle i ukor i slava; jer mi němački slovničari nit jesmo, nit hoćemo da budemo.”²⁹

Grafijska rješenja u Mažuranić -Užarevićevu rječniku:

– jat je bilježen “rogatim e”: ić gorě dolě; dělarnica

– slogotvorno r je bilježeno dvoslovom àr: odkàrhnuo se, àrt, sàrdce

palatalni suglasnici su:

– č: električnost, poručiti

– ć: doći, ćutljivost

– dj: groždje, prisudjivati, govedja koža; Mönch, m. kaludjer, fratar, monak, samoživac (u riječi grčkoga podrijetla, kaluđer)

– gj: U rječniku, imenica Engel je objašnjena:

Engel, m. angjeo. U popisu imena je

Angelica, f. Andjelia (fam. Andja, Andjica, Andjuša).

U ovim primjerima (Engel, Angelica) vidi se kako je u stranim (grčkim) riječima istoga korijena različito riješeno pisanje istoga palatalnog suglasnika.

– lj: primitelj, priatelj

– nj: neimanje, njušiti

– tj: prijatje, platja

– epentetsko l: cěditi rubje; na dàrvju, dupljaš (golub)

– niječna čestica pisana je skupa s glagolom (neslagat se, nepogadjat se)

U rječniku zatim slijede:

– Pàrvi početki němačke slovnice, str. I. – XVIII.

– Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar

– Mužka i ženska imena (popis osobnih imena, “osnovnih” i izvedenih i popis mitoloških imena). Primjeri:

Angelica, f. Andjelia (fam. Andja, Andjica, Andjuša).

Aeolus, m. Eol, Eolo (bog i vladalac větarah)

Xerres, m. Kserkas, Kserkse, Serse

– Zemljopisni slovar. U ovom popisu nalazi se različito zemljopisno nazivlje: oronimi Anden, (die) Ande; hidronimi Adriatischer Meer, n. adriansko, jadransko more; nazivi gradova: Agram, n. Zagreb, Graz, n. Gradac (němački); nazivi država Holland, n. Olandia, Olandezka (zemlja); ktetici Agramer, m. Zagrebac, Zagrebčanin; -in f. Zagrebkinja, Zagrebačkinja; posvojni pridjevi Genfer, adj. ginevarski, Graner, adj. ostrogonski, …

– Tabla od glagoljah pàrve sprege i glagoljah nepravionih

U rječniku nije naveden popis izvora.

Rječnik u Osmanu 1844.
Rječnik u izdanju Osmana iz 1844. sastoji se od dva dijela: temeljnog dijela i Dodatka. Oba dijela su nepotpisana. Profesor Vončina u raspravi Hrvatski narodni preporod i Gundulićev Osman³⁰ autorstvo osnovnog dijela rječnika pripisuje Ivanu Mažuraniću (popis riječi i objašnjenja, ali bez lingvističkih pojedinosti), dok autorstvo dodatka i lingvistička objašnjenja pripisuje Antunu Mažuraniću.

Rječnik sadrži dosta necitatskih oblika riječi:

“Doše, prikratjeno miesto dodjoše. Od ovoga ima dosta primierah u narodnih piesmah, gdie se često, osobitò u hercegovačkih, nalazi doše, m. dodjoše; poše, m. podjoše, paše, m. padoše itd.”³¹

U tekstu Dopune ovaj glagol ima prozodijsku oznaku: dóše.

“Obazdru (XIV. 139.) po dubrovačkom nariečju, miestò obazru, od obazrieti se, što vidi.”³²

U objašnjenjima uz ova dva glagola nalaze se prilozi s morfološkom oznakom: miestò; osobitò.

U Dodatku (133. str.) je objašnjenje:

Sele, e, f. Schwester, sorella.

U osnovnom dijelu rječnika (86. str.) objašnjena je ista imenica: Séle, e, f. miesto sestra, Schwester, sorella.; Sélom, miesto sestrom, vidi sele, e, f.

Ova imenica se u Osmanu javlja samo jednom, u Dopuni, i ima prozodijsku oznaku: pred sélom.

Riječi koje počinju slovima lj i nj uključene su pod slova l i n.

U pisanju priloga između Dopune i rječnika postoje neke nepodudarnosti, npr. u sljedećim prilozima iz skupa “samo Mažuranićevo”:

Dopuna	Rječnik
po svud	posvudiere
ob noć	obnoć
od sgara, od sgare, od sgora, odasgar	odsgar, odsgara, odisgara, odisgare, odsgora

Imenica sàrdžba u Dopuni je pisana u ovom obliku, s provedenim jednačenjem suglasnika po zvučnosti. U temeljnom dijelu rječnika su objašnjenja:

Sàrdžba, e, f. v. sàrčba.

Sàrčba, e, f. Zorn, rabbia, collera.³³

Oblik sàrdžba upućuje na oblik s neprovedenim jednačenjem suglasnika po zvučnosti (sàrčba), kakav se u Osmanu iz 1844. ne pojavljuje.

U tekstu Osmana (transkripciji Gundulićevih pjevanja i u Dopuni) imenica srdžba javlja se devet puta i uvijek s provedenim jednačenjem suglasnika po zvučnosti: sàrdžba.

Primjeri iz Dopune: oblasna (ruka) (str. 222.) i žalosna (duša) (str. 233.) u rječniku imaju oblike:

Oblastan, stna, o ili sna, o, adj. gewaltig, mächtig, potente (osnovni dio) (silan, moćan)

Oblastan, stna, o, ili sna, o, adj. takodjer frei, libero; ermächtig, autorizzato, XVII. 28. (Dodatak)

Žalostan, stna, o, i sna, o, adj. traurig, mesto, affitto.

U Osmanu su primjeri s reduciranom suglasničkom skupinom -stn- > -sn-.
Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik Josipa Drobnića

Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića. Sa osnovom gramatike ilirske (protumačenom němački i talianski) od Věkoslava Babukića. Tiskom jermenskoga manastira. Troškom Matice ilirske. U Beču, 1846. – 1849. 812 str.

Ilirsko-njemačko-talijanski rječnik Josipa Drobnića objavljen je 1849. u Beču, “tiskom jermenskoga manastira”, jer, kako kaže Vjekoslav Babukić u predgovoru: “Ovako malenih pismenah, kao što je ovaj rěčnik štampan, neima zadosta, žalibože, u nijednoj štamparii naše domovine.”³⁴

Rječnik sadrži:

1) Predgovor Josipa Drobnića (str. III. – IV.)

U predgovoru autor navodi izvore: rječnik iz Osmana 1844., Belostenec, Jambrešić, Stulli, Voltiggi, Vuk Stefanović, Richter i Ballman, Ivan Mažuranić i Jakov Užarević.

Antun Mažuranić je rječnik preradio, “znamenito umnožio” i dodao talijanska objašnjenja.

Namjera malog rječnika bila je da “za pàrvu potrěbu kao mali tumačitelj dotle posluži, dok izvàrstniim rěčnikom, kakov južno Slavjanstvo s neodoljivom željom izgleda, veštii leksikografi (rečnikopisci, rěčničari) književnost ilirsku neobdare i neobogate.”³⁵

U predgovoru autor navodi da je slogotvorno r označeno dvoslovom ar, a jat “rogatim e”. U nekim primjerima jat nije “rogato e”, ali te riječi upućuju na oblik s “rogatim e”.

Bio, běla, o, adj. f. Běl (6. str.)

Sikira, f. f Sěkira (362. str.)

Autor navodi da su turcizmi uzimani iz Vuka i označeni zvjezdicom.

U rječniku osim riječi označenih zvjezdicom ima još turcizama: balčak, papuča, hasna, bedevia, bašća…

Objašnjenje turcizma karaman glasi: *Karaman, m. Brieftasche, f. portalettere; Schreibtafel, f. taccuino. (82. str.)

U Škaljićevim Turcizmima ova riječ je objašnjena:

“Karàman (tur.) prezime. < tur. Karaman, ime grada u okružju Konje u Turskoj i, ranije, ime čitave oblasti u tom kraju: Karamanija, Karamanska. Naziv došao po imenu Seldžučkog poglavice Karamana. Osn. zn.: ‘veoma crn čovjek’. V. Karamanka.

karàmānka, karàvānka f, vrsta kruške koja je u naše krajeve prenesena iz Turske. (…)”³⁶

U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića objašnjeno je: “karàman tur. (karaman) 1. crnoputan čovjek, 2. čovjek iz Karamanije u Maloj Aziji; 3. životinja (ovan, pas) iz Karamanije; (…)”³⁷

Njemačka objašnjenja: Brieftasche die, -, -n lisnica; Schreibtafel die, -, -n ploča za pisanje, školska ploča³⁸ i talijanska objašnjenja portalettere [-ètere] m inv. listonoša, pismonoša; taccuino [-ìno] m notes, džepna bilježnica f; arh. (almanacco) kalendar, almanah³⁹ ne podudaraju se s objašnjenjima imenice karaman koja označuju tamnoputa čovjeka, stanovnika Karamanije, životinju iz Karamanije ili vrstu kruške.

2) Predgovor Josipa Drobnića preveden na njemački i talijanski, tiskan dvostupačno, str. V. – VIII.

3) Predgovor drugi od V. B. (Vjekoslava Babukića) str. IX. – XV.

Autor drugog predgovora i ilirske gramatike na njemačkom jeziku je Vjekoslav Babukić. Navodi ulogu Antuna Mažuranića u radu na rječniku: njemu je “starešinstvo gorespomenutoga družtva⁴⁰ vàs rukopis pověrilo bilo time, da ponešto němačka znamenovanja izpravi i talianska dodade, imajuć naime ponajviše u tom razlog posestrime naše Dalmacie, gdi je talianski jezik po gradovieh zavladao.”⁴¹

Antun Mažuranić je Drobnićev rukopis usporedio s izvorima te iz njih još vadio riječi. Najviše se služio Stullijevim i Vukovim rječnikom, a upotrijebio je još, osim izvora navedenih u Drobnićevu predgovoru i rječnik Ardelija Della Belle. Usavršavanje i proširivanje rječnika počelo je od riječi “greben”. U radu na rječniku od sredine slova “o” pomagao mu je Vjekoslav Babukić.

Antun Mažuranić nije stigao slovnicu protumačiti talijanski. Taj dio posla obavio je Vladislav Vežić.

Rječnik još sadrži:

4) tumač kratica

5) kazalo gramatike

6) rječnik, str. 1. – 530.

7) nepotpisani popis muških i ženskih krsnih imena 531. – 539.

U popisu krsnih imena ima jedno zanimljivo objašnjenje. Na 535. strani je primjer:

Konjrad, m. Konrad, m. Conrado; Philipp, m. Filippo

(U popisu imena ime Filip upućuje na Pilip, a Pilip na Konjrad.)

Ime Filip znači “ljubitelj kónjā”⁴², ali germanizam Konrad nema veze s konjima, nego znači “mudar savjetnik”⁴³.

Pogreška je i u talijanskom obliku imena, koje bi trebalo glasiti Corrado.

Još je jedan zgodan primjer pučke etimologije, koji je već postao i dio tradicije. Na 533. strani su primjeri imena: Draginja i Dragoila je Carolina, a Dragutin je Carl i Carlo.

8) nepotpisani popis zemljopisnih imena, str. 541. – 550.

Popis zemljopisnih imena osim toponima sadrži i etnike (Arapin, Arbanas, Jermen, Francez); ktetik (Bečanin); posvojni pridjev (danski); opću imenicu (demeskinja sablja).

9) ilirsku gramatiku

Prva gramatika je na njemačkom i nosi naslov: Grundzüge der ilirischen Sprachlehre von Professor Věkoslav Babukić. Str. 551. – 687.

Slijedi gramatika na talijanskom Fondamenti della Grammatica illirica di professore Věkoslavo Babukić tradotti da V. V – ž – ć. Str. 689. – 812.

Grafijska rješenja:

1. sve riječi koje se objašnjavaju počinju velikim slovom

2. palatalni suglasnici su: č, ć, dž, dj, gj, lj, nj, š, ž.

Sačuvana je skupina tj: pitje, bratja, satje, taknutje.

Suglasnička skupina gj sačuvana je u riječima stranog podrijetla: angjeo, kalugjerica.

Riječi koje počinju palatalima dj i dž u rječniku su objašnjene pod slovom d; one koje počinju slovom lj su pod l, a one koje počinju slovom nj su pod n.

3. u rječniku imamo iste riječi s epentetskim l i bez epentetskog l:

kopje, koplje; snopje, snoplje.

4. jednačenje suglasnika po zvučnosti: ima primjera u kojima je provedeno i u kojima nije provedeno jednačenje suglasnika po zvučnosti:

gostba upućuje na gozba

gibkost, glasba

ali: zbor upućuje na sbor; zbog upućuje na sbog

sàrdžba

Pisanje intervokalnog j nije dosljedno: diak, bedevia : kapija, prijatelj.

Citatski oblik glagola je infinitiv, iza kojeg slijedi nastavak za 1. l. jd. prezenta.

U rječniku su zabilježena tri nadslovka:

– pâsti (travu)

– pás, pojas

– pàs, psa