Morfologija zamjenica
Rěčnik němačkoga i ilirskoga jezika Rudolfa Veselića
Yüklə 0,78 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- MORFOLOGIJA OSMANA IZ 1844. PREMA MORFOLOŠKIM PRAVILIMA KAŠIĆEVE GRAMATIKE
- OBRADA SMÈRTI I DOPUNE Pravopis Pravopis Smèrti Čengić-age
- Pravopis Mažuranićeve Dopune
Rěčnik němačkoga i ilirskoga jezika Rudolfa Veselića Rěčnik němačkoga i ilirskoga jezika, sastavio ga Rud. V. Veselić. Drugi iliti němačko-ilirski dio. Troškom A. A. Venedikta, slavenskoga knjigara. U Beču, 1854. 775 str. Grafijska rješenja: – jat: plěviti, svěća, viděti, měd; kresnica, svitac (cèrv) – č: bričiti, punač (piće punč) – ć: kolićan, dućan, pluća, svěća – dj: oslobodjenje, kaludjer – gj: angjeo – dž: džigerica běla – lj: zakriljenica – nj: lovnja, Ivanje, njega – š: godište – tj: povratjenje – ž: puž – slogotvorno r bilježeno je dvoslovom èr: nizbèrdica, hèrzanje U ovom kratkom prikazu preporodnih rječnika vidi se pravo grafijsko šarenilo: u bilježenju palatalnih suglasnika, pisanju jata, bilježenju nadslovaka, pisanju slogotvornog r, nedosljednom pisanju epentetskog l, nedosljednom jednačenju suglasnika po zvučnosti… Ivan Mažuranić i Jakov Užarević u svom su predgovoru istaknuli i važan jezični i leksikografski problem: nedostatak hrvatskog stručnog nazivlja. MORFOLOGIJA OSMANA IZ 1844. PREMA MORFOLOŠKIM PRAVILIMA KAŠIĆEVE GRAMATIKE Prva hrvatska gramatika, Kašićeva latinski pisana Institutionum linguae illyricae libri duo (Rim, 1604.), vremenski je bliska s nastankom remek-djela dubrovačke književnosti razdoblja baroka: Osmanom. Dijele ih niti dva desetljeća. O jezičnoj podlozi na kojoj je gramatika nastala, u pogovoru pretisku izdanja piše dr. Darija Gabrić-Bagarić: “Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku. S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti.”44 Proučavanje morfologije Gundulićeva Osmana na temelju predloška – transkripcije iz 1844. i usporedba s morfološkim pravilima navedenima u Kašićevoj gramatici su problematični, a problem je u izvorniku. Bez pouzdana izvornika ne možemo točno znati kako je on pisao. Taj problem počinje već od “najjednostavnijeg” – grafije, interpunkcije, prozodijskih obilježja, zatim leksika (onoliko koliko možemo ekscerpirati iz Kašićevih hrvatskih primjera), morfologije… Kako Vjekoslav Babukić, uz Antuna i Ivana Mažuranića jedan od suradnika na izdanju Osmana u predgovoru navodi, tekst je priređen prema dubrovačkom izdanju Ambrozija Markovića “i prispodobismo ga sa sedam drugih rukopisah od različitih dobah”.45 “Prispodobivši sve gori imenovane rukopise s izdanjem dubrovačkim, uzesmo u dvojbenom slučaju ono uprav za dielo Gundulićevo, što kao najbolje iznadjosmo, bilo u većini rukopisah ili u manje njih, samo ako nam se inače pristojnie i liepše vidjaše (…)”.46 Problem pravog teksta može se ilustrirati jednim primjerom, a to je izostanak oblika brime / brieme (= vrijeme) u Matičinu izdanju. Matičino prvo izdanje Osmana (1844.) koje su priredili Ivan i Antun Mažuranić i Vjekoslav Babukić ne sadrži imenicu brijeme koja bi značila vrijeme. (U 13. pjevanju je brieme koje znači teret: “Na glavi mu ’e težko brieme,” (…). Kako je navedeno u predgovoru ovog izdanja, ono je priređeno prema Markovićevu izdanju (Dubrovnik, 1826.) i prema sedam različitih rukopisa iz različitih doba. Imenica brijeme je važan leksički podatak (raguzeizam) i njezin izostanak u Matičinu izdanju nije jasan. Pitanje je: – zar u sedam rukopisa i tiskanom izdanju kojima su se priređivači služili nije zabilježen ovaj raguzeizam? – jesu li prepisivači i priređivači malo “osvježili” tekst? Zamijeniti brijeme i vrijeme isto je što i zamijeniti kufa i labuda. Konkordancija nam otkriva da je u tekstu Osmana prema kojem je rađena zabilježen oblik brijeme. Konkordancija je rađena prema tekstu Osmana objavljenom u PSHK, a koji je priredio profesor Milan Ratković. O izdanju u PSHK piše u Napomeni prof. Ratkovića: “Osman je u ovoj knjizi štampan prema ‘Zorinom’ izdanju iz godine 1955, a to je opet izdano prema trećem izdanju Gundulićevih djela u Starim piscima hrvatskim, knj. 9. (1938), gdje je taj ep objavljen prema tekstu u Ohmučevićevu i Vatikanskom rukopisu.”47 Ohmučevićevim rukopisom naziva se najstariji poznati rukopis Osmana, kojeg je s izvornog Gundulićeva rukopisa prepisao Nikola Ohmučević, prijatelj Gundulićeva sina Frana. Ohmučević je prepisivao rukopis od kolovoza 1651. do travnja 1654. Babukić spominje promjene koje su rađene na tekstu Matičina izdanja 1844.: “Gdiegod prilazi poslie rieči ‘gdie’ koigod od samoglasnikah, u toj sgodi sliedeći primier blagoglasja (euphonia) narodnih naših piesamah stavismo ‘gdi,’ izvan pàrvih niekoliko pievanjah, u kojih to nije podpuno ovàršeno. U poznatih pako riečih: bielo, viera, piesan (…) stavili smo svagdie ‘ie’ – na koliko nam rima nije priečila, – dočim se u različitih rukopisih različito sad e, sad i, sad ie, sad je nalazi, kako su već ćudi prepisalacah različite bile48. U ostalom nismo nikakove druge promiene načinili, osim što smo radi obćenitoga razumljenja razlučili predložne riečice ‘pre’ i ‘pri’ u sastavljenih riečih, kao prevelik i privelik, prenieti i prinieti, što Dubrovčani bez razlike ‘pri’ izgovaraju.”49 Sam Ivan Mažuranić je u pismu bratu Antunu upućenom 10. srpnja 1842. među ostalim napisao: “Kako je Gund. pisó, valjalo bi tražit po starinskieh rukopisih, ako ih ima od njegove ruke”.50 “U važnoj morfološkoj pojavi izdanje Osmana 1844. Gundulića je temeljito inoviralo. Riječ je o nastavku za genitiv množine imenica. Gundulićevo -ā (gdje se kvantiteta nije izražavala čak ni geminatom vokala -āā) sistematski se mijenja u ilirsko -āh, (…)51 Kad je (preporoditeljski) nastavak -ah ometao rimu izostavljalo se h i nadomještalo izostavnikom. Babukić u predgovoru Osmana poručuje čitateljima: “Zato pozivamo svesàrdno svukoliku gospodu rodoljube, koji rukopisah od Osmana Gundulićeva imadu, neka blagoizvole svoje rukopise sa ovim našim izdanjem prispodobiti, i ako bi štogod boljeg iznašli, marljivo zabilježiti i nama ovamo za buduće ravnanje poslati.”52 Navedeni podatci vode prema zaključku da se tekst iz 1844. zbog rađenih promjena ne može pouzdano usporediti s morfološkim pravilima navedenima u Kašićevoj gramatici. Sami priređivači su naveli da su ćudi dotadašnjih prepisivača bile različite, a naveli su i svoje intervencije. OBRADA SMÈRTI I DOPUNE Pravopis Pravopis Smèrti Čengić-age – negacija je sastavljena s glagolom: nemoš, neće, neima, nejeknù, neresi, neprati – nedosljedno bilježi slogotvorno r: er i èr. U Osnovi Babukić dosljedno bilježi slogotvorno r dvoslovom er. – nedosljedno je bilježen nadslovak (morfološka oznaka aorista)53 – pisanje velikog početnog slova: Babukić u poglavlju o pravopisu navodi pravila za pisanje velikog slova: a) na početku govorenja b) iza točke i na početku upravnog govora c) vlastita imena d) riječi iz počasti Pisanje velikog i malog slova u Smèrti Čengić-age: a) ima primjera kad rečenica iza upitnika i uskličnika počinje malim slovom: Idje četa, kuda? kamo? b) Iza točke slijedi veliko početno slovo. Upravni govori počinju velikim slovom. c) Vlastita imena 1. svi antroponimi pisani su velikim početnim slovom: Čengić-aga, Mirko, Bauk, Safer, Durak, Novica, Hrist, Isus 2. etnici su pisani velikim početnim slovom: Cèrnogorci, Turci, Turad (zb. im.), Ture (pejorativ); Moračani; Bèrdjani (Crnogorci) 3. toponimi (nedosljedno): Cèrna Gora i Gora cèrna; polje cetinjsko; u polje Kosovo (A jd.), po polju kosovome (L jd.), pieva po Kosovu (L jd.) U Smèrti Čengić-age imenica Bog pisana je nedosljedno: velikim i malim početnim slovom. U Babukićevoj gramatici imenica Bog počinje velikim slovom. – Babukić na popisu prijedloga ima uz 2. padež prijedloge s, sa, a uz 7. padež s, sa, so. U Dopuni, a i u Smèrti Čengić-age česta je veza prijedloga s i riječi koja počinje slovom s: s suncem, s sievera… – epentetsko l: Babukić u Osnovi piše: “Za ustnimi glasi v, b, p, m umitXu Iliri često, kano i Rusi jezični glas l, koj se sa slědećim ja u lXa, sa je u lXe, sa ji u lXi, a sa ju u lXu staplja. (…) Pazka. Bolje bi věndar bilo, da se zubni glas l svagdě bez razlike neumitXe.”54 Primjeri iz Mažuranića: robje, divji, kopje; zemlja Epentetsko l se bilježi u oblicima glagolskog pridjeva trpnog (v. poglavlje Glagolski pridjev trpni u Smèrti). – tj – ć. U Osnovi piše: “ Med ć i tX ta je razlika: da se ć na početku, srědini i na kraju pisati može; n. p. ćut, ćutenXe, – reći, vući, sěći, dići, srěća – već, cić, prišć; tX pako samo na srědini u proizvodXenih (derivatis) rěčih n. p. platXa, bratXa, svetXa, sretXa.”55 Primjer iz Mažuranića: ć: će, ćeš, Ćor-Safer; Lovćen, noćca, noćište, bezćutan; Čengić, videć, uzpreć, obnoć, Vlašići tj: ljutji, pitja, pitje, bitje, guštji, prevertjuć, pozlatjen, šaptjuć, zveketje, nadlietje, nadmetje – ima grafem dž u riječima stranoga podrijetla. Primjeri: džilit, džilitnut se. U riječi sèrčba nije provedeno jednačenje suglasnika po zvučnosti. Babukić u Slovnici (1836.) ni na jednom mjestu ne spominje grafem dž. – intervokalno j nedosljedno je bilježeno: antroponim Čengiića/Čengijića.
– negacija se piše zajedno s glagolom: nehtiedè, neizbrisà, nevidim – slogotvorno r bilježi se dvoslovom àr: pàrst, vàrh, izvàršiti, svàrtje – upravni govor počinje velikim slovom. – antroponimi počinju velikim slovom: Osman, Korevski, Krunoslava, Ljubica, Esad-efendia. Isto tako, imena božanstava počinju velikim slovom: Jove, Marte, Saturno. – supstantivizirani pridjev višnji pisan je nedosljedno – malim i velikim slovom. Ja prikazah višnjem’ goru (…) kršć. Bog Ali ukloni Višnji s nebi (…) Alah I tvú mlados Višnji sgare: (…) kršć. Bog – toponimi: nazivi gradova i država pišu se velikim slovom: Siria, Egipat, Drienopolje, Carigrad – u hidronimima nije dosljedno provedeno pravilo o velikom početnom slovu: Od càrnoga miesec móra (…) S zapada mu biehu paka Bielo More i munare, (…) tj – ć ć: će, ćitap, smeća, kuća, hteć, kvareć U Mažuranićevoj gramatici imenica smetja piše se s neslivenom suglasničkom skupinom: smetja. tj: kàrstjanin, bitje, bratja, prevratjuć, kretju, snebitje, ćutjenstvo, listje, vratjat, žeštji, štitjen Epentetsko l nedosljedno je bilježeno: divji; zemlja, te primjeri glagolskih pridjeva trpnih u kojima bilježi epentetsko l (v. poglavlje Glagolski pridjev trpni u Dopuni). dj = đ: idje, mladjahan, sidje... Dvoslov dž javlja se u riječima stranoga podrijetla (turcizmima): hodža, kapidži, baltadžia, … i u riječima sàrdžba i rasàrdžba, s provedenim jednačenjem suglasnika po zvučnosti. U Mažuranićevoj Dopuni brojni su primjeri kad iza prijedloga s slijedi riječ koja počinje istim suglasnikom. Isto tako, ima i primjer kad iza prijedloga k slijedi riječ koja počinje istim slovom: S kieh k kàrstjanskom’ greš otáru. (…) I s slobode paka moje (…) Pade s sile zlotvor veće. (…)
Intervokalno j: nedosljedno: sto galijah, svačii trudi, čijim, čii… Nedosljedni su nastavci -ije i -ie u 3. l. jd. prezenta:
Drugi što je, triebi nije Sada u sàrdžbi svój ne umije Ni na molbe zrie priklone U Smèrti je ovaj nastavak -ije.
– u kosom padežu imenica na -ija/-ia: kraj Podolije, od zmije; od jacije – prilog: prije (također i oblik prie) – u imenici grčkog podrijetla: hijena (nejatovsko podrijetlo) Tablica: usporedba pravopisno-fonoloških rješenja u Smèrti i u Dopuni
Demeter je u raspravi Misli o ilirskom književnom jeziku naveo da su stari dubrovački pisci imali pojednostavljenu suglasničku skupinu -stn- > -sn-. U Dopuni je skupina -sn-, a u Smèrti -stn-. 
Mažuranićev rukopis Smèrti U Kašićevoj gramatici nalaze se primjeri s punom suglasničkom skupinom -stn-: namistnik, kripostno (prilog). Primjeri iz oba teksta pokazuju da se rijetko provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti, npr. u Smèrti: britka pala, britka sablja; u Dopuni: rasàrdžba, sàrdžba. Također, u oba teksta bilježimo čuvanje udvojenih suglasnika na granici prefiksa i osnove, u skupinama -zs-, -zz-. Odstupanje od ovog pravila je primjer iz Dopune: rasàrdžba. Navedeni primjeri pokazuju da je pravopis Smèrti i Dopune bio uglavnom morfonološki. Jat Jat u Smèrti Bilježenje jata: Babukić u gramatici navodi da je uvijek potrebno u pisanju bilježiti ě. U Smèrti Čengić-age (1846.) bilježenje jata je “směšano”. U djelu je jedno rogato e, nekoliko ikavskih oblika, jedan ekavski, dvoslov ie koji označava dugi i kratki jednosložni jat i troslov ije koji upućuje na dvosložni izgovor dugog jata. Kao potvrda da je slijed -ije- na mjestu jata stvarno čitan dvosložno poslužili su mi, osim izdanja iz “Iskre” i kopija autografa (preuzeta iz knjige Davora Kapetanića59) i kopija Tkalčeva izdanja iz 1857. U predgovoru Imbro Ignjatijević Tkalac navodi da je za to izdanje sam Mažuranić korigirao izdanje Smèrti Čengić-age objavljeno 1846. u “Iskri”. Profesor Vončina je, proučavajući opus Ivana Mažuranića, pokazao da je i ranije Mažuranić razlikovao bilježenje dvosložnog i jednosložnog izgovora jata.60 Primjer je deseteračka pjesma Nenadović Rado “balada (…) ispjevana u narodnom duhu.”61 objavljena 1836. u “Danici”. Jat je bilježen rogatim e, a zbog metrike Mažuranić je posegnuo i za dvosložnim izgovorom bilježenim dvoslovom ie. Ilustracije: a) primjer iz autografa 
b) “Iskra” 
c) Imbro Ignjatijević Tkalac 
Ova analiza još je jedna potvrda da se u autorova grafijska rješenja ne smije zadirati jer zamjena skupa -ie- troslovom -ije- dovodi do ukidanja postojećih opreka. Primjeri dugog jednosložnog jata: Stoji aga, gorsko zviere, Vlašići bi, zviezde sitne, Ne mašajte za oružje svietlo Primjeri dvosložnog jata: Tko je junak, na ždrijelo Na ždrijelo, junak tko je! Pak gdie vidiè kakav plijen U istom su stihu imenice u kojima bilježi jednosložni i dvosložni izgovor dugog jata: Iz cvijeta i iz biela svieta Tablica: jat u Smèrti Čengić-age
Romanizmi pastier i duplier javljaju se samo u ovom obliku, sa sekundarnim jatom, tj. prijelazom ir u ier. Imenice gnjezdo i gnjev pisane su samo u ovom obliku, isto tako i u Dopuni. Yüklə 0,78 Mb. Dostları ilə paylaş:
|