Slika 95: Trijumf Hermesa nad zlom aždajom Tifonom.
aždaja. Henries je probode štapom i aždaja pade mrtva. Hermes potom
nestade.
Simbolizam ove priče jasno predočava Tutankamonovo vreme.
Hermesov opis (slika 95), po Manliju P. Holu, detaljno govori da nosi bradu
170
Rešefa, boga rata i groma, koji je poistovećivan sa Minom, bogom plodnosti,
što znači da je Hermes vodio bitku protiv neplodnosti (uzrokovanu padom
Sunčevih ciklusa). Na grudima on nosi perjanu zmiju, pokazujući svoju
povezanost sa ezoterijskom školom upućenih koji su razumeli uzvišenu
nauku Sunca. Na sebi ima još i piramidnu suknju sa kvadratnom osnovom,
koju egiptolog Belconi opisuje kao „masonsku kecelju". U levoj ruci visoko
drži glasnikov štap koji opet predstavlja trijumf duha (krila) nad telom
(zmija), simbolizujući trijumf mudrosti i dobrote Hermesa nad zlom aždaje
Tifon. U desnoj ruci drži smaragdnu ploču, ukupno čovečansko znanje. Ibis
povezuje Hermesa sa Totom, a pas, čovekov najbolji prijatelj, simbolizuje
vernost i služenje Bogu.
Fransis Baret ovako piše u Biografiji Antike:
... ako se Bog ikada projavio kroz čoveka, onda je to bio Hermes, što je
evidentno iz Poimandresa (koji opisuje stvaranje univerzuma), u koji
je preneo iznos bezdana i božansko znanje svim naraštajima; sa kojim
je pokazao da nije samo božanski nadahnut već i duboki filozof, koji je
svoju mudrost zadobio od Boga i nebeskih tela a ne od ljudi.
Sledeća priča o tome kako je Hermes stekao svoje superznanje bazira
se na opisima koji su izneti u hekoliko antikvarskih publikacija: Božanski
Pimander Hermesa Trismegistosa (London, 1650), koji je sa arapskog i
grčkog preveo dr Everard, sastoji se od 17 fragmentarnih spisa, od kojih
drugi, „Poimander" („Vizija") opisuje tajne božanskog znanja otkrivene
Hermesu; Hermetika (Oksford, 1942), koju je izdao Volter Skot; Hermes,
Misterije Egipta (Filadelfija, 1925), od Eduarda Sura; i
Trostnika veličina
Hermesa (London, 1906), od G. R. S. Mida.
Hermes, meditirajud u pustinji, odvojio je svest od svojih telesnih
čula i u isto vreme oslobodio svoju božansku prirodu, posle čega je ugledao
veliku aždaju „misterija života" (po svemu različita aždaja od Tifona). Aždaja
je upitala Hermesa zašto meditira na svetu misterija, i umesto odgovora,
Hermes je upitao aždaju da mu se pokaže. ,,Ja sam Poimander, um
univerzuma, kreativna inteligencija i apsolutni vladar nad svima." Kada je
Hermes upitao aždaju da mu objasni misterije, ovaj se pretvorio u pulsirajuće
svetlo. Ovakva, duhovna priroda same aždaje, okružila je Hermesa, koji se
odvojio od materijalnog sveta. Svetlost je uskoro nadvladao mrak i vodena
supstanca ubrzo zakovitla oko njega. Iščezavajuća svetlost pretvorila se u
jauke i je:.aje, dok je sasvim nije progutala tama. Hermesu je rečeno da je
„svetlost" bila priroda duhovnog univerzuma i da je iz ove svetlosti stvoren
svet. Tada je usledio razgovor kroz koji je Hermes postigao prosvetljenje:
„Onaj koji kroz zablude odanosti voli svoje telo završava lutajući u tami,
svestan svojih fizičkih čula, pati i umire, ali onaj koji shvati da telo nije ništa
drugo do grobnica njegove duše doživeće besmrtnost."
171
Hermes je ispitivao zašto će neuki biti lišeni večnog života: „... za
neuke, telo je sve, i oni nisu sposobni da shvate besmrtnost koja je u njima.
Znajući samo za telo, koje je predodredeno za smrt, oni veruju u smrt, zato
što obožavaju tu stvar (telo) koja je uzrok i stvarnost smrti."
Potom je Hermes upitao kako će pravedni i mudri preći kod Boga.
„Onaj što je reč Božija, reče: Pošto se Otac svih sastoji od života i svetlosti,
od čega je stvoren čovek; ako dakle čovek nauči i razume prirodu života i
svetlosti, onda će preći u večnost života i svetlosti."
Medutim, kako čovek može da dostigne večni život?
... neka čovek pronikne u svoj um i spozna samog sebe, i snagom svog
uma odvoji se od svog tela i postane sluga realnosti... Ja, Tot, Otac
sveta, dolazim zbog onih koji su sveti i dobri, čisti i milostivi, koji žive
pobožno i religiozno, i moje prisustvo je inspiracija i pomoć njima, jer
kada dođem, odmah me prepoznaju i obožavaju kao Oca univerzuma.
Pre smrti, ti mudri nauče da se odreknu svojih čula, znajući da su to
neprijatelji besmrtne duše. Neću dozvoliti da zla čula kontrolišu tela
onih koji me vole, niti ću dozvoliti da zle emocije i zle misli uđu u njih.
Ja sam vratar i zatvaram ih pred zlom, štiteći mudre od njihove niže
prirode. Ali zbog zlobnih, zavidnih i punih želja ne dolazim, jer takvi
ne shvataju misteriju uma; za njih nisam dobrodošao. Ostavljam ih
osvetničkom demonu koga su primili u svoje duše, jer zlo svakodnevno
raste i sve vise muči čoveka, i svako zlo delo dodaje se zlim delima od
ranije dok zlo konačno ne uništi sebe. Kazna za želje je agonija njenog
neispunjenja.
Poimander nastavlja: „... u trenutku smrti, materijalno telo čoveka
vraća se materiji od koje je postalo. I nevidljivi božanski čovek uzdiže se
ka izvoru iz kog je nastao. Zlo se premešta na mesto obitavanja demona, a
čula, osećanja, želje i telesne strasti vraćaju se svom izvoru. Priroda nižeg
čoveka ga uništava dok duhovnom čoveku daje život."
Poimander zatim objašnjava da pre smrti duša jedan period provodi
u Cistilištu, gde odbacuje svoje grehe pre sjedinjenja sa „krugom stalnih
zvezda". Ovde, oslobodena od iluzije, ona boravi u svetlosti i peva hvalopojke
Ocu glasom koji mogu da razumeju samo čisti duhom.
Posmatrajući velike misterije zvezda, vidimo da je Mlečni put plodno
tlo za duše, i iz njega one silaze u materijalni svet da bi se opet vratile.
Medutim, neke ne mogu da se oslobode materijalnog sveta... tako
ostaju večno zarobljene dok lutaju u tami, sa iluzijom čula i zemaljskog.
Put ka besmrtnosti je težak i pronalazi ga samo mali broj. Oni koje
je sačuvala svetlost misterije koju sam otkrio tebi, o Hermese, i za
172