Od bazelske do balfurove deklarcije


II: KONSTITUISANJE CIONISTIČKOG POKRETA



Yüklə 445,01 Kb.
səhifə2/7
tarix27.12.2017
ölçüsü445,01 Kb.
#18202
1   2   3   4   5   6   7

II: KONSTITUISANJE CIONISTIČKOG POKRETA

1. TEODOR HERCL

Kohen rodi Naftalija,

Naftali rodi Leopolda,

Leopold oženi Frumentu i rodi Simona,

Simon oženi Rebeku i rodi Jakova,

Jakov oženi Žanetu i rodi Teodora.54
Po legendi koju su pričali rođaci Teodora Hercla njegov predak Lebl (Loebl) je krajem XV v, bježeći iz Španije preko Insbruka, stigao u Zemun. Tu je, da bi zadobio povjerenje austrijskih vlasti, prezime Lebl (lev = srce) pogermanio u Hercl (Herzl; herz = srce). Porodica Hercl ubrzo je postala dobrostojeća i ugledna u Zemunu, pa su njeni članovi bili upravnici jevrejske opštine, a jedan od njih, po nekima, čak carski konzul u Plovdivu. Ovaj je, pored vjernosti Beču, bio zadojen jevrejstvom, pa se pred kraj života sa suprugom odselio u Jerusalim gdje je i našao vječno počivalište.55

Teodorov djed Sim(e)on bio je veliki prijatelj sa pomenutim rabi Alkalajem, vjesnikom političkog cionizma. Simonov najstariji sin Jakov (1833-1902) odselio je polovinom vijeka Budimpeštu gdje se bavio trgovinom i bankarstvom. Tamo je sa Žanetom (rođ. Dijamant, 1836-1911) stekao dvoje djece: Paulinu (1859) i Teodora (1860).56

Teodor u Budimpešti završava osnovnu školu i, pošto je bio sklon tehničkim naukama, upisuje "realku". Maštao je o tehničkim čudima (prokopavanju Panamskog kanala), ali na kratko. Već od četrnaeste godine sve više se interesuje za poeziju i istoriju, a ispoljava i organizacione sposobnosti – osniva đačko književno udruženje Mi (Wir), čiji je i prvi predsjednik. Zanima ga i novinarstvo, pa ubrzo postaje saradnik bečkog lista Leben koji objavljuje njegove "crtice" iz parlamentarnog života u Mađarskoj.57 Godine 1878. Herclu umire sestra Paulina (19 god.), a nešto ranije u jednoj transakciji otac mu doživljava i veliki poslovni neuspjeh. Tada Herclovi roditelji donose po njega sudbonosnu odluku – sele se u Beč.58

U jednoj od prijestolnica tadašnje evropske kulture mladi Hercl se nije izgubio. Naprotiv, vrlo brzo potvrdio je mnoge, naročito literarne, novinarske i organizatorske sposobnosti. Kao student pravnog fakulteta Hercl postaje član akademskog društva Albia u kome stiče veliku popularnost. Ističe se pojavom, otmenošću, univerzalnim obrazovanjem, ali i poznavanjem mačevanja i streljaštva. Ovim potonjim pobrao je opšte simpatije vršnjaka, mada nije bio pričljiv, pa su ga prozvali "Velika ćutalica".59

Početkom 80-ih godina XIX v. Austriju je zahvatio talas antisemitizma. Čuvena antisemitska knjiga Eugena Diringa Jevrejsko pitanje postaje popularna i među bečkim studentima. Mladi Hercl, uveliko asimilovan, nije se mnogo brinuo – antisemitizam je smatrao prolaznom pojavom. Ubrzo se pokazalo da nije bio u pravu. Naime, početkom 1883. u Beču su obnovljene antijevrejske manifestacije. Povod je bila sahrana kompozitora Riharda Vagnera koji je bio poznat i kao antisemita. U antijevrejstvu uzela je učešća i pomenuta Albia, zbog čega Hercl dolazi u sukob sa vođstvom društva, prvi put aktivno braneći jevrejstvo. Zbog toga su ga počeli zajedljivo nazivati "Tankred" (jedan od vođa Prvog krstaškog rata) ili "knez od Galileje i Antiohije".60

Samo na trenutak zainteresovan za jevrejsko pitanje, Hercl se brzo vraća obavezama i udobnosti svakodnevnog života, piše pozorišne komade i pjesme. Već sljedeće 1884. godine postaje doktor prava, te sudski pripravnik u Beču. Međutim, oduševljen životom, evropskom kulturom i blagostanjem uskoro napušta bavljenje pravom i posvećuje se staroj ljubavi – žurnalistici i pisanju pozorišnih komada. Sa putovanja po Evropi šalje bečkim listovima zanimljive i zapažene dopise. Definitivan uspjeh i popularnost Hercl doživljava nakon ovacija njegovom pozorišnom komadu Tabarin u Njujorku.61

Popularan i daleko od pogroma njegove braće u Rusiji i predcionističke djelatnosti Hoveve Ciona, Hercl postaje austrijski (njemački) pisac i novinar, uzoran građanin hrišćanske Evrope. Njegovi članci mogli su se čitati u mnogim bečkim listovima, a pozorišni komadi gledati u elitnim pozorištima. Ubrzo je postao urednik, a 1891. i dopisnik najuglednijeg bečkog lista Noje Fraje Prese (Neue Freie Presse) iz Pariza. Ovo će za Hercla, budućeg cionistu, biti presudno.62

Prvih godina rada u Parizu Hercl dokazuje svoje novinarske sposobnosti pišući živo, maštovito i znalački. Više od pedeset godina kasnije jedan poznati istoričar jevrejskog naroda napisaće: "Ima i danas još staraca, koji Herclovo ime ne poznaju po njegovom cionističkom radu, nego po žurnalističkom".63 Opijen ličnim uspjehom, Hercl u ovo vrijeme ne samo da ne pomišlja na cionizam već, naprotiv, mašta o opštem pokrštavanju Jevreja. Rad pariskog Rusko-jevrejskog komiteta za kolonizaciju Palestine, koga predvodi baron Hirš, Hercla ne interesuje, a poziv Jevrejima da se vrate u staru domovinu, iz jednog djela Aleksandra Dime – sina, oštro kritikuje, odbacuje i naziva "djetinjarijom".64 Međutim, uskoro će u Parizu izbiti jedna velika afera koja će u Herclovom stavu, a i životu, dovesti do sudbinskog zaokreta.




2. DRAJFUSOVA AFERA

Oktobra 1894. u Parizu uhapšen je pod optužbom za špijunažu generalštabni kapetan Alfred Drajfus (1859-1935). U njemačkom poslanstvu pronađeni su povjerljivi dokumenti francuske vojske, a francuska obavještajna služba našla je krivca za to u kapetanu Drajfusu, jedinom Jevrejinu u ministarstvu rata Treće republike.65 Slučaj je dobio ogroman publicitet u Francuskoj, pa i van nje. Javnost se podijelila na drajfusovce i antidrajfusovce. Prve su predvodili republikanci, demokrate i kosmopolite, a druge militaristički i klerikalno rojali­sti­čki krugovi. Tako je Drajfusova afera od samog početka bila u suštini samo vidljivi "vrh ledene sante" ispod koga su se krile dublje protivrječnosti u francuskom društvu.

Pod pritiskom antisemita ubrzo je organizovan sudski proces na kome je, na osnovu lažnih dokumenata i svjedočenja, nemoćni kapetan proglašen krivim i osuđen na doživotnu robiju. Prvih dana 1895. Drajfus je javno degradiran i izbačen iz armije. Razjarena masa je klicala: "Smrt Jevrejima!", a Drajfus je uzalud uzvraćao: "Vojnici! Izbacuju nevinoga! Živjela Francuska!"66

Dok je siroti Drajfus preživljavao muke u francuskoj kažnjeničkoj koloniji na Đavoljem ostrvu (blizu Gvajane), u Parizu se nisu stišavale napetosti. Naprotiv, "groznica Drajfusove afere" drmaće Francusku još godinama. Naime, već u vrijeme sudskog procesa javile su se ozbiljne sumnje u regularnost suđenja i krivicu kapetana Drajfusa. Sumnje su vremenom rasle, pa je u parlamentu i štampi započela kampanja za reviziju procesa. Nju predvode jevrejski novinar Bernar Lazar i poznati pisac Emil Zola. Januara 1898. Zola je u listu Zora (L'Aurore) objavio čuveno protestno pismo pod naslovom Optužujem (J'accuse).67 U njemu optužuje vrh francuske armije i druge reakcionarne krugove da su namjestili i izrežirali suđenje Drajfusu. Pariz je "proključao". Ponovo razjarena gomila sada je demolirala mnoge jevrejske radnje "iskajući za Zolu giljotinu, a smrt za sve Jevreje".68

Nedugo nakon ovoga novi šef francuske obavještajne službe pukovnik Pikar, na osnovu rukopisa spornog dokumenta nađenog u njemačkom poslanstvu, utvrdio je Drajfusovu nevinost i otkrio da se iza svega krije francuski pukovnik Esterhazi, bivši njemački vojnik mađarskog plemićkog porijekla. Komanda francuske vojske odbila je reviziju procesa plašeći se srozavanja svog ugleda, te je Pikara prekomandovala na službu u Tunis. Ali, Pikarova otkrića dospjela su do štampe, pa se francuska javnost opet podijelila. Uslijedile su demonstracije i drajfusovaca i antidrajfusovaca. Zola je osuđen na jednogodišnju robiju i novčanu kaznu, te je zbog toga pobjegao u Englesku. Zatvor nije uspio izbjeći pukovnik Pikar. Pojavili su se novi dokazi” protiv Drajfusa. Kada se otkrilo da su lažni, njihov autor pukovnik Anri ubio se.69

Pod pritiskom javnosti 1899. obnovljen je sudski proces. Na njemu je potvrđena Drajfusova krivica, ali je predsjednik Republike, na predlog suda, pomilovao osuđenika. Tek 1902. dokazana je Drajfusova nevinost, a četiri godine kasnije vraćen mu je čin i stari posao. Pravi krivac, pukovnik Esterhazi je samo penzionisan, ali je sigurnosti radi, ipak, pobjegao u Englesku.70




3. HERCL POSTAJE CIONISTA

Osim što je značila veliki i dugoročni poraz antisemitskih i drugih reakcionarnih snaga u Francuskoj, Drajfusova afera imala je još jednu, naročito po jevrejstvo i cionizam, važnu posljedicu – afera je Teodora Hercla definitivno načinila cionistom.

Do tada za jevrejstvo slabo zainteresovan, zaokupljen ličnim ambicijama i u velikoj mjeri asimilovan, Hercl preko noći postaje požrtvovani javni radnik i zagovornik jevrejskog nacionalnog pokreta – političkog cionizma. Nameću se pitanja: otkud taj zaokret u stavu i interesovanju Teodora Hercla?; da li je tome doprinijela isključivo Drajfusova afera koju je Hercl aktivno pratio kao dopisnik bečke Prese? Mišljenja su podijeljena. Među nekim poznavaocima Herclovog djela postoji mišljenje da je ova afera "samo jedan od povoda koji su doveli do potpunog sazrijevanja njegovog stava, njegovih ideja i planova".71 Međutim, njih je umnogome demantovao sam Hercl koji je jednom prilikom izjavio: "Prateći ovaj proces [suđenje Drajfusu] postao sam cionist".72 Kasnije se došlo do nekoliko važnih pojedinosti koje bacaju posebno svjetlo na sporna pitanja. Hercl je, naime, bio rijedak spoj zanesenjaka i realiste, pomalo željan ličnog uspjeha, a mnogo više veliki humanist sa urođenim instinktom i harizmom vođe, što donekle daje odgovore na pomenuta pitanja.

Bilo kako bilo, Drajfusova afera označava prekretnicu u Herclovom životu, a čini i važan događaj u istoriji cionizma.

Herclova nova shvatanja dobila su već novembra 1894. književnu formu u vidu drame Novi geto (Das Neue Gheto) u kojoj se autor buni protiv "vidljivih i nevidljivih vrata geta".73 Rukopis drame Hercl je poslao prijatelju Arturu Šnicleru u Beč da bi ga ponudio tamošnjim pozorištima. Međutim, bez obzira na Herclovu reputaciju, drama je u Gradu na Dunavu naišla na nerazumijevanje. Ipak, Hercl se ne predaje, već i dalje grozničavo radi. Postaje svjestan značaja svog izbora, svoje "misije". Zbog toga počinje pisati dnevnik u koji unosi sve: svaki događaj, susret, razgovor, pismo, opažanje, ideju i dr.74

Ubrzo odlučuje da zatraži pomoć evropskih vladara, diplomata i uticajnih Jevreja. U početku radi na pridobijanju Morisa Gidemana, poznatog rabina i naučnika, Cadoka Kana, vrhovnog rabina Francuske, te preko njih i bogatog jevrejskog bankara barona Edmunda Rotšilda. Posebnu pažnju pridaje vrbovanju barona Morisa Hirša koji je takođe bankar i filantrop poznat po svom pokušaju kolonizacije 2 000 000 ruskih Jevreja u Argentinu. U razgovoru sa Hiršom početkom juna 1895. Hercl osuđuje donatorstvo (dakle i Hirša) jer ono "gaji lijenjivce", kritikuje projekat "Argentina", te se zauzima za obnovu jevrejstva u dijaspori kao pripremu za organizovanu seobu u "Obećanu zemlju". S tim ciljem predlaže Hiršu da svoj novac daje na podsticanje obnove i razvoja običaja, morala, umjetnosti, nauke, inovatorstva i dr. Iako neki autori ističu da je Hercl ovom prilikom pridobio bogatog barona, mnogo bliže istini su oni koji tvrde da je to bio "razgovor čovjeka koji pripadaše prošlosti i proroka".75 Nezadovoljan utiskom koji je ostavio na Hirša, Hercl već sutradan (3. VI) piše baronu pismo u kome ga bespoštedno kritikuje kao reakcionara i skeptika, ali ipak vidi nadu za buduću saradnju. U pismu Hercl čak iznosi plan o "dugom maršu" Jevreja ka Palestini i narodnom zajmu od deset milijardi maraka (sic!) kojim bi se taj marš finansirao.76

U navedenim kontaktima sa baronom Hiršom još uvijek se uočava nezrelost Herclovih ideja i planova. On je znao šta hoće, ali ne i kako to ostvariti. To pitanje ga je mučilo narednih mjeseci. Mnogo je razmišljao, čitao, slušao; bilježio je sve ideje. Tako je nastala brošurica koja će mu definitivno izmijeniti život i potvrditi sudbinu cioniste.

U izdanju bečkog izdavačkog zavoda Brajtejnštajn (Breitenstein) 14. II 1896. izašla je čuvena Herclova knjiga Jevrejska država (Der Judenstaat). U ovoj omalenoj publikaciji Hercl daje sliku položaja jevrejskih masa u Evropi, kritikuje asimilante i "dobrotvore kolonizatore", za koje kaže da su "proizveli kod Jevreja samih sumnju u mogućnost upotrebe jevrejskog ljudskog meterijala". Ipak, "ono što je u malom besciljno i neprovodivo ne znači da nije moguće u velikom", optimistički ističe Hercl.77

Interesantno je da Jevrejska država ima dosta zajedničkog sa Pinskerovom Autoemancipacijom, mada je Hercl za nju saznao tek nekoliko godina kasnije. Jedina velika i bitna razlika jeste u tome što Herclov program ne zahtijeva hitnost u sprovođenju, što je, svakako, posljedica razlike u položaju Jevreja u Herclovoj zapadnoj Evropi i Pinskerovoj Rusiji. Ipak, ni Hercl nije mislio da se rješenje jevrejskog problema može odlagati u nedogled – čekanjem i vjerom u Boga ne može se ništa postići. Naprotiv, smatrao je da je potrebna nova, snažna ideja, "jer niko nije toliko jak ni bogat, da može jedan narod da premješta s jednog sjedišta na drugo. To može samo ideja", a ta ideja je jevrejska država.78

Autor brošure se ne zadržava na kritikama i teoretisanju, već iznosi konkretan, razrađen plan. "Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemljine površine, dovoljno velikim za naše pravedne potrebe, za ostalo pobrinućemo se sami", kaže Hercl. Gdje se nalazi taj "komad zemljine površine"? Prema ovom pitanju Hercl se definitivno ne određuje. U tom trenutku, po njemu, u obzir dolaze Palestina i Argentina.79 Ova "neodlučnost" djelimično objašnjava (opravdava?) zapostavljenost arapskog pitanja. Naime, Hercl se ni na jednom mjestu u brošuri ne interesuje za sudbinu mnogobrojnog arapskog stanovništava u Palestini, a i u svom dnevniku, koji ima skoro dvije hiljade štampanih strana, jedva da mu posvećuje malo pažnje.80

Hercl je, dakle, ostavio otvorena vrata i za druge solucije, ali je, ipak, Palestini pridavao najveći značaj. U tom smislu smatrao je da ključnu ulogu ima turski sultan, te da bi se Jevreji s njim mogli nagoditi. "Ako bi nam Njegovo Veličanstvo Sultan dao Palestinu, mogli bismo zauzvrat ponuditi da potpuno uredimo turske finansije", a "za sveta mjesta hrišćanstva našla bi se međunarodna forma eksteritorijalnosti", predlaže Hercl.81 Sa druge strane, jevrejska država štitila bi hrišćanstvo od islama, Evropu od Azije – sa ovim je računao Hercl u namjeri da za svoj projekat pridobije podršku velikih hrišćanskih sila.

U cilju operacionalizacije pomenutog programa njegov autor predlaže stvaranje Jevrejske kompanije i Jevrejskog udruženja. Kompanija bi se, na neki način, bavila unutrašnjom politikom, ona bi u praksi i "na terenu" sprovodila ono što Udruženje, kao neka vrsta ministarstva spoljnih poslova, naučno, politički i diplomatski pripremi. Kompanija bi organizovala i upravljala useljavanjem, te prodavala nekretnine Jevreja koji se sele, a Udruženje bi to politički obezbjeđivalo i nadziralo. Osim ovoga Hercl je razradio i precizan plan privrednog, socijalnog, pravnog, vojnog i vjerskog organizovanja buduće slobodne jevrejske države. U tome čak ide do detalja – zagovara sedmočasovno radno vrijeme (dva puta po tri i po sata), te državnu zastavu koja bi u skladu s tim imala bijelo polje, koje simboliše novi život, sa sedam zlatnih zvijezda kao "sedam zlatnih sati našeg radnog dana". Ta država bila bi svjetovna, aristokratska republika, djelimično po uzoru na nekadašnju Veneciju.82

Vječita aktuelnost jevrejskog pitanja, stanje u jevrejstvu i oko njega krajem prošlog vijeka, te Herclova popularnost u jevrejskim, pa i nejevrejskim krugovima uslovili su da Jevrejska država, i pored umjerenijeg podnaslova – Pokušaj jednog modernog rješenja jevrejskog pitanja – izazove pravu senzaciju. Reakcije su bile veoma različite, od nepovjerenja i podsmijeha do razumijevanja i oduševljenja. Osuda je, ipak, bila najčešća. Hercla su kritičari počeli nazivati "lažnim Mesijom", "jevrejskim Žil Vernom", a neki su čak tvrdili i da je mentalno obolio. Program je bio kuđen od asimilanata, liberala i socijalista, kao "revolucionarni nacionalizam i obična utopija", a Ljubitelji Ciona su ga osuđivali iz straha da ne izazove dodatno nepovjerenje Porte, što bi moglo omesti njihovu kolonizatorsku aktivnost. Protiv Herclovog cionizma ustao je i Simon Dubnov (1860- 1941), kasnije čuveni jevrejski istoričar, koji je u napisima pod nazivom O starom i novom judaizmu tvrdio da Jevrejima nije potreban državno-teritorijalni suverenitet već samo nacionalna samosvijest i kulturno-prosvjetna autonomija u dijaspori.83

Reakcije na Jevrejsku državu Štefan Cvajg, pisac oštrog oka za društvena gibanja, vidi ovako: "Kada se pojavila ta brošura, po obimu mala ali napisana prodornom snagom čelične strele, ja sam još sedeo u gimnaziji. Ipak mogu da se opomenem sveopšte zapanjenosti i jeda bečkih građansko-jevrejskih krugova. Šta se desilo, pitahu se oni zlovoljno, sa tim inače tako pametnim, duhovitim i prosvećenim piscem? Kakve on to ludorije pravi i piše? Što bismo mi u Palestinu? Naš jezik je nemački a ne hebrejski, naša otadžbina je lepa Austrija. Zar ne živimo odlično pod dobrim carem Franc Jozefom? Zar nam nedostaje čestita zarada, osigurano mesto? Zar nismo ravnopravni državljani, stalno nastanjeni i verni građani ovog ljubljenog Beča? I zar ne živimo u naprednoj epohi, koja će sve konfesionalne predrasude ukloniti za nekoliko decenija? Zašto on, koji međutim govori kao Jevrej i koji jevrejstvu hoće da pomogne, daje našim ljutim neprijateljima argumente u ruke, i pokušava da nas odeli, dok nas u stvari svaki dan sa nemačkim svetom povezuje sve bliže i intimnije? Rabini su se žestili sa propovedaonica, rukovodilac 'Neue Freie Presse', zabranio je da reč 'cionizam' bude ma i spomenuta u njegovim 'naprednim' novinama. Terzit bečke književnosti, majstor otrovnog podsmeha, Karl Kraus, napisao je brošuru 'Kruna za Cion', i kada bi Teodor Hercl stupio u pozorište kroz sve redove mrmljalo se podrugljivo: 'Pojavilo se njegovo veličanstvo!'"84

Slično je bilo i u mnogim drugim evropskim gradovima, naročito kada je u pitanju stav rabina. Oni su posebno revoltirani Herclovim idejama i planovima, a u osudi Jevrejske države prednjače londonski rabin Adler i bečki, doktor Gideman.85 Osnovna zamjerka jevrejskih sveštenika Herclovom cionizmu jeste da je protivan mesijanstvu. Iza toga se u velikoj mjeri krila borba rabinata za očuvanje svojih privilegija i uticaja. Hercl je, istina, bio protiv čekanja Mesije – izbavitelja, a propagirao je politički (svjetovni) cionizam čiji je cilj jevrejska država u kojoj bi rabini uživali počasno mjesto, ali bi, ipak, bili potisnuti u hramove. Time je Hercl ortodoksnom judaizmu suprotstavio cionizam, što će imati obostrano dalekosežne posljedice.

Oštre kritike pune skepticizma, ironije i ličnih uvreda teško su pogađale Hercla. On prvo biva uzrujan, a zatim pada u duboku depresiju. To je, svakako, "kumovalo" ozbiljnom oboljenju Herclovog srca, što će biti, pored velikih materijalnih izdataka, visoka lična cijena njegove borbe za cionističke ideje. Potišteni i gotovo slomljeni Hercl se pokolebao. U tim mjesecima razmišlja o odustajanju od svega, ali drama je bila njegov udes. Kada je, naime, napustio njihovo pisanje, dočekala ga je druga, životna drama. "Mehanizam događaja" bio je pokrenut, a iz njega se nije više moglo iskočiti.

U presudnom trenutku, u maju 1896. nakratko malaksali Hercl dobija podršku udruženja bečkih jevrejskih studenata: Kadima i Cion šalju mu peticiju ohrabrenja sa nekoliko hiljada potpisa, nude mu saradnju i traže od njega da preuzme vođstvo cionističkog pokreta. Peticija je Herclu ne samo vratila staro nego i dala novo samopouzdanje i snagu, te on osokoljen napušta posao dopisnika iz Pariza, vraća se na mjesto urednika u Beču i potpuno se posvećuje svojoj "misiji".86

Pridobijanje rabinova sina, ljekara, sociologa, novinara i publiciste, čuvenog Maksa Nordaua (1849-1923) značilo je za Hercla ogroman dobitak i sticanje saborca i prijatelja koji će ga vjerno pratiti do kraja života. Nedugo nakon toga uslijedile su i podrške iz Poljske, Sofije, Zemuna, Velikog Bečkereka, Beča, od uglednih jevrejskih privrednika Volfsona i Varburga, intelektualaca Gastera, Mendelstama, Mockina, Marmoreka, Rajnsa, Bodenhajmera, Hana, te ruskih Jevreja Usiškina i Vajcmana.87 Veliku pomoć Herclu pružio je i uticajni kapelan engleskog poslanstva u Beču Vilijam Hehler. On mu je "otvorio vrata" kod mnogih uvaženih ljudi a među njima i kod velikog vojvode Fridriha Badenskog, koji će postati prvi nejevrejin što je podržao Hercla i cionizam.88

Ohrabren masovnom i snažnom podrškom, Hercl sada odlazi u Carigrad da od sultana Abdula Hamida II (1876 1909) traži čarter (hatišerif, povelju) o autonomiji jevrejske Palestine. Zauzvrat mu nudi pomoć bogatih evropskih Jevreja u sanaciji turskih finansija i "oplemenjivanje" Turske "narodnim masama koje vole da rade". Uopšte, Herclova diplomatska aktivnost kod Porte sadržana je u njegovom geslu: "Turskoj se može pomoći pomoću Jevreja, a Jevrejima pomoću Turske". U suprotnom, Jevreji će čekati na raspad Otomanske imperije ili će tražiti drugu teritoriju.89

Posjeta Gradu na Bosforu, ipak, nije dala rezultate, pa Hercl odlazi u London gdje u jevrejskom klubu Makabi drži čuveni govor, te stiče brojne pristalice, naročito među siromašnijim Jevrejima. Tom prilikom sastao se i sa Lajonelom Volterom Rotšildom, ali je, kao i ranije kod barona Hirša, i ovaj put uspjeh kod bogatih izostao. Jula 1896. Hercl je već u Karlovim Varima gdje se sastao sa bugarskim kraljem Ferdinandom preko koga pokušava stići do ruskog cara Nikole II. U tome nije imao uspjeha, pa se vraća u Pariz i ponovo pokušava pridobiti barona Edmunda Rotšilda, filantropa koji je finansirao osnivanje i rad mnogih jevrejskih kolonija u Palestini. Nudi mu saradnju, pa čak i vođstvo pokretom, ali nepovjerljivi baron to odbija.90

Broj Herclovih pristalica i istomišljenika, ipak, raste, naročito kod jevrejske omladine i inteligencije srednje Evrope. Uz njihovu pomoć Hercl osniva prvi Akcioni komitet koji ga imenuje za predsjednika. Početkom marta 1897. održana je jedna konferencija cionista na kojoj učestvuju, pored članova Akcionog komiteta (Hercl, Šnirer, Kokeš, Kremenicki, Zajdner), i Jevreji iz Bugarske, Hrvatske, Galicije i Slovačke. Na konferenciji je odlučeno da se u Minhenu sazove jevrejski kongres na kome bi se vijećalo i odlučivalo o pitanjima od opštejevrejskog značaja. Usvojen je i Volfsonov predlog da se za zastavu cionizma uzme bijelo polje omeđeno plavim linijama (po jednima simbol rijeka, granica zemlje koju je Bog obećao Avramu, a po drugima simbol plavih linija na talitu) sa plavom Davidovom zvijezdom u sredini.91

Konferencija je izazvala novi talas osuda. Opet su najbučniji evropski jevrejski sveštenici koje Hercl naziva protestrabinima. Ali, Hercl je sada još uporniji: početkom juna 1897. u Beču pokreće list Die Welt (Svijet) kao glasilo "siromašnih, slabih, mladih i onih koji su se vratili svom plemenu iako nisu bili ugroženi". Kao cilj lista ističe se "razbi­janje predrasuda o Jevrejima kao reakcionarima i revo­lu­ci­ona­ri­ma", te propagiranje cionističkih ideja. Tako je Die Welt postao zvanična novina nastajućeg cionističkog pokreta u kojoj će Hercl u početku objavljivati podrške koje sve češće on i pokret dobijaju iz raznih krajeva dijaspore kao i svoje odgovore protestrabinima.92

Otpor protestrabina je ipak bio snažan. Savez rabina Njemačke i Jevrejska opština u Minhenu protivili su se idejama cionizma i sazivanju kongresa, te je zato odlučeno da se skup održi u Cirihu, ali je zbog novih otpora i napada na cionizam konačan izbor pao na Bazel. Sudbina je htjela da ovaj grad na gornjoj Rajni uđe u jevrejsku istoriju kao simbol početka novog doba, doba poluvjekovne borbe Jevreja za obnovu nacionalne države.


Yüklə 445,01 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə