Ontologija metafizika



Yüklə 95,31 Kb.
Pdf görüntüsü
tarix06.02.2018
ölçüsü95,31 Kb.
#26181


Lino Veljak 

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 

Ivana Lučića 3. 

HR-10000 Zagreb 



lveljak@ffzg.hr 

 

[objavljeno u: Logos, 1 (2013), br. 2, str. 9-19] 



 

Ontologija i metafizika 

 

Sažetak 

U  ovom  radu  razmatraju  se  značenja  pojmova  ontologija  i  metafizika,  te  se  rekonstruira 

korijen  današnjih  tendencija  u  teorijskim  aspektima  suvremene  filozofije.  Kantov 

transcendentalni  obrat  i  u  njemu  sadržana  kritika  tradicionalne  metafizike  predstavlja 

osnovnu  razdjelnicu  suvremene  filozofije,  čiji  jedan  dio  ustrajava  na  postulatima  klasične 

metafizike (te opovrgava Kanta), a drugi dio na različite načine slijedi Kanta odnosno polazi 

od  njegova  obrata.  Pri  tom  se  u  okviru  postkantovske  filozofije  javljaju  različite  antiteze, 

među kojima se ističe ona koja se uspostavlja između onih koncepcijâ koje ostaju pri  danosti 

i koncepcijâ koje naglašavaju procesualnost stvaranja i proizvođenja svega što je zatečeno. 

 

Ključne  riječi:  ontologija,  metafizika,  kritika  metafizike,  analitička  filozofija,  povijesno 

mišljenje 

 

Pogledamo li kakvu definiciju ontologije ustanovit ćemo da se tu mogu sresti odredbe prema 



kojima je ontologija “filozofijska disciplina koja proučava ono što jest i u čijem se središtu 

nalaze  pitanja  kao  što  su:  Što  uopće  znači  biti  ili  postojati?  Što  postoji?  Koja  su  osnovna 

svojstva  onoga  što  postoji?  Koji  su  osnovni  odnosi  među  stvarima  koje  postoje?»

1

.  Prema 



autoritativnom rječniku Kraljevske španjolske akademije ontologija je «dio metafizike koji se 

bavi  bićem  (ser)

2

  općenito  i  njegovim  transcendentalnim  svojstvima»



3

.  A  metafiziku  taj 

                                                 

1

 Filozofski leksikon, Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb 2012, str. 840. Usp. s definicijom 



ontologije prema kojoj je to «znanost o biću kao biću ili znanost o bitku bivstvujućeg kao takvom» (Hrvatska 

opća enciklopedija, sv. 8, Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb 2006., str. 92.): ne mora dakle sve 

novo nužno biti bolje ili preciznije od staroga. 

2

 U istom se rječniku kao prvo značenje riječi ser navodi glagolsko značenje biti, jest, a potom se daje i značenje 



imenice: «oznaka za bit ili narav, stvorenu stvar, ljudsko biće, način postojanja, te kao vrhovno biće – 

istoznačnica za Boga (Real Academia Española /ur./, Diccionario de la lengua española, RAE, Madrid 2001., 

sv. II, str. 2051.- 2052.). Tko bi primijetio kako takva definicija mimoilazi «ontologijsku diferenciju» 

(razlikovanje bića od bitka, onoga Seiende od Sein, što hispanofoni filozofi inače razlikuju tako što bitak 

imenuju kao ser a biće kao ente, usp. npr. 

http://www.monografias.com/trabajos87/ente-y-ser/ente-y-ser.shtml

viđeno travnja 2013.; slično i na talijanskom, gdje se ente razlikuje od Essere, usp. V. Possenti, Il nichilismo 



teoretico e la „morte della metafisica“, Armando, Roma 1995, posebno str. 173. ) ne bi, dakako bio u krivu, ali 

bi se trebao suočiti s, primjerice, podatkom da inače izvrstan njemački rječnik Antuna Hurma pod imenicom 



Sein podrazumijeva «biće, bivstvo, postojanje, život» (Njemačko-hrvatskosrpski rječnik, Školska knjiga, Zagreb 

1959., str. 609.), te da imenice Seiende tu naprosto nema (usp. i A. Hurm, Hrvatskosrpsko-njemački rječnik

Školska knjiga, Zagreb 1958: riječi bitak nema, dok su riječi bivstvo i bivstvovanje, označene kao sinonimi, 

prevedene riječima Wesen, tj. bit, Sein, tj. bitak, te Existieren, tj. postojanje, bivstvovanje, usp. str. 20.). Ima li to 

nerazlikovanje kakve veze s podatkom da je autor rječnika bio profesor njemačkoga u karlovačkoj gimnaziji 

koju je polazio Gajo Petrović (dakle, onaj naš filozof koji je odbacio termin bitak u prilog bivstvovanja) – stvar 

je pukoga nagađanja. Iz usmene je predaje poznato da je Gajo Petrović upravo svom profesoru Hurmu 

zahvaljivao produbljeno poznavanje njemačkog jezika. 

3

 Usp. Diccionario de lengua española, str. 1623. U Španjolsko-hrvatskom rječniku V. Vinje ontología se 



prevodi kao „ontologija, nauka osnovama bitka“ (usp. 3. izdanje, Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 840.), a 

metafisica kao „metafizika“, te, figurativno, „razglabanje, filozofiranje“ (isto, str. 778.). Zanimljivo je da je u 


 

 

 



rječnik  definira  kao  «dio  filozofije  koji  razmatra  biće  (ser)  kao  takvo,  te  njegova  svojstva, 

principe i prve uzroke»

4

. Sličnu odredbu nalazimo i u raznim anglosaksonskim filozofijskim 



rječnicima,  gdje  se  ona  definira  kao  grana  filozofije  koja  se  bavi  proučavanjem  prirode, 

strukture,  komponenti  i  temeljnih  principa  zbiljnosti  ili  pak  temeljnom  prirodom  bitka  i 

svijeta

5



Ontologija  se  pak  definira  veoma  sličnim  terminima  kao  metafizika,  pri  čemu  se  nerijetko 

naglašava kako je njezin predmet uži od predmeta metafizike, utoliko što ona ne tematizira 

probleme  „specijalnih  metafizikâ“  (tj.  u  skladu  s  klasičnom  odredbom  Christiana  Wolffa, 

probleme tzv. racionalne teologije, racionalne psihologije odnosno antropologije i racionalne 

kozmologije), već se kao „opća metafizika“ usredotočuje na pitanja naravi  bitka, postajanja, 

opstojnosti i/ili realnosti odnosno na pitanje koja bića opstoje ili mogu opstojati te kako se ta 

zbiljska i moguća bića mogu klasificirati

6



U  današnjim  se  raspravama  ontologija  i  metafizika  nerijetko  razumiju  kao  sinonimi,  a  od 

filozofijske  ontologije  treba  -  počevši  od  posljednjih  dvadesetak  godina  -  razlikovati 

informatičku ontologiju, koja istražuje formalne sisteme reprezentacije

7



No,  svrha  ovoga  rada  ne  sastoji  se  u  analizi  razlike  između  ontologije  i  metafizike  niti  u 

odgovoru na pitanje ima li te razlike u relevantnom smislu riječi

8

, nego je ona usredotočena 



na pitanje što danas ontologija znači i koje su njezine perspektive. Prvo što upada u oči jest da 

krilatice  kritika  metafizike  i  prevladavanje  (a  često  čak  i  ukidanje)  metafizike  već  odavno 

dominiraju u filozofijskom diskursu. To započinje zapravo još s Immanuelom Kantom, iako 

on pojam metafizika koristi u afirmativnom smislu riječi

9

. No, on hoće zasnovati metafiziku 



                                                                                                                                                       

navedenom Vinjinom rječniku ente prevedeno kao „biće“ (usp. isto, str. 479.)  a ser (u smislu imenice) kao 

„osnova, priroda, biće, vrijednost, smisao“, a kao filozofijski termin to znači - „bitak“ (isto, str. 1058.). 

4

 Diccionario de la lengua española, str. 1496. 



5

 Usp. npr. R. Audi (ur.), „Metaphysics“, u: The Cambridge Dictionary of Philosophy, Cambridge University 

Press, Cambridge 1999. ili N. L. Geisler, u: Baker Encyclopedia of Christian Apologetics, Baker  Books, Grand 

Rapids 1998., str. 446. Slične definicije standardno nalazimo i u njemačkom govornom području (usp. npr. F. 

Kaulbach, Einführung in die Metaphysik, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1991. ili F. Ricken 

(ur.), Lexikon der Erkenntnistheorie und Metaphysik, Beck, München 1984.), kao i u francuskom (usp. npr. J. 

Grondin, Introduction à métaphysique, Presses de l’Université de Montréal, Montréal 2004.) te talijanskom 

jeziku (usp. E. Berti, Introduzione alla metafisica, UTET, Torino 1993.). 

6

 Usp. npr. H. Burkhardt/B. Smith (ur.), Handbook of Metaphysics and Ontology, Philosophica Analytica, 



München 1991.; B. Weissmahr, Ontologie, Kohlhammer, Stuttgart 1991.;  H. Rombach, Strukturontologie. Eine 

Phänomenologie der Freiheit, Alber, Freiburg/ München 1988. ili pak M. Ferraris (ur.), Ontologia, Guida, 

Napoli 2003. 

7

 Usp. S. Staab/R. Studer (ur.), Handbook on Ontologies, Springer-Verlag, Berlin/Heidelberg/New York 2009. 



8

 Klasična distinkcija ontologije (opće metafizike) od specijalnih metafizika (teologije, psihologije i 

kozmologije) danas očigledno ne važi: racionalna ili spekulativna teologija odavno je u disciplinarnom smislu 

postala dijelom sistematske teologije, racionalna psihologija nadomještena je djelomice (u terminologijskom 

pogledu: u potpunosti) empirijskom i eksperimentalnom psihologijom, a djelomice antropologijom, fizičkom i 

socijalnom, koje ni po samorazumijevanju niti formalno i sadržajno ne spadaju u područje filozofije, dok 

filozofijska antropologija sebe uglavnom ne razumije kao ontoantropologiju – s rijetkim iznimkama poput Gaje 

Petrovića; racionalna kozmologija predstavlja dio fizike, preciznije astrofizike, a u svojoj se filozofijskoj 

dimenziji profilira kao jedna dimenzija filozofije znanosti i/ili filozofije prirode. Drugo razlikovanje ontologije i 

metafizike, kakvo predlaže, primjerice, Alwin Diemer (usp. Einführung in die Ontologie, A. Haim, Meisenheim 

am Glan 1959.), a koje bi se u pojednostavljenom obliku dalo svesti na definiciju ontologije kao istraživanja 

mogućnosti mišljenja bitka i bića, za razliku od metafizike koja bi se imala pitati što bitak uistinu jest (što uistinu 

znači da nešto jest ili nešto nije) i koji je njegov smisao, otvara prostor za raspravu, ali ta se rasprava ne može 

voditi na razini klasične metafizike.   

9

 Ne bi, međutim, trebalo zaboraviti da je prije Kanta David Hume podvrgao radikalnoj kritici (kritici koja 



kulminira u zahtjevu za spaljivanjem bezvrijednih knjiga) „nauk o Bogu“ (tj. racionalnu teologiju, u njegova 

vremena legitiman dio metafizike) kao i „školsku metafiziku“, ukazujući na to da se one ne mogu niti 

kvantificirati niti pozvati na bilo koju empirijsku činjenicu (od recentnijih interpretacija Humeove filozofije usp. 

npr. P. Russell, The Riddle of Hume’s Treatise: Skepticism, Naturalism and Irreligion, Oxford University Press, 




 

 

 



kao znanost, te mu se stoga nužno nadaje potreba preispitivanja je li ona uopće moguća. U 

svojoj Kritici čistog uma on jednoznačno osporava mogućnost spoznavanja onoga što izmiče 

iskustvu („stvari o  sebi“, Ding an sich), nadomještajući time metafiziku gnoseologijom, što 

oblikuje Kantov kriticizam. Pojmovi prirode se tako očituju ne kao prirodni pojmovi već kao 

pojmovi  subjekta    koji  se  odnose  na  prirodu

10

.  No,  priroda  je  –  bar  u  svojoj  pojavnosti  – 



dostupna ljudskom iskustvu. Za razliku od toga,  predmeti kojima se bavi klasična metafizika 

(kao što su: Bog, duša ili cjelina svijeta) nisu dani u svojoj pojavnosti, te je stoga metafizika u 

njezinu tradicionalnom obliku posve nemoguća (osim kao spekulativna konstrukcija). Odatle 

ipak ne slijedi da metafizička pitanja (o Božjoj opstojnosti, slobodi volje, itd.) ne opterećuju 

ljudski  um,  jedino  što  ih    metafizika  ne  može  tematizirati  na  primjeren  način  (valjana  će 

rješenja Kant stoga potražiti u jednoj drugoj dimenziji, na razini praktičkog uma). 

Hoće li se razumjeti utemeljenje Kantova ukidanja pretpostavki na kojima se zasniva klasična 

metafizika mora se uzeti u obzir ključan pojam njegova iskoraka, a to je pojam predmetnosti 



predmeta  (Gegenständlichkeit  des  Gegenstandes).  Kant  posredstvom  tog  pojma  pita  za 

mogućnost  predmeta,  ne  samo  za  mogućnost  njegove  spoznaje,  već  i  za  mogućnost  da  taj 

predmet  uopće  bude,  da  mu  se  pripiše  bitak  (u  klasičnom  logičkom  silogizmu  to  je 

pripisivanje bitka izraženo kopulom je ili jest), iako on ne izvodi konačne konzekvencije tog 

pitanja,  ostajući,  formalno,  na  gnoseologijskoj  razini  tematiziranja  predmetnosti  predmeta. 

Ono što u Kantovoj elaboraciji pojma predmetnosti predmeta do kraja nije eksplicirano – ali 

je u bitnom smislu sadržano – jest upravo ta ontologijska dimenzija. Kako je to u zaoštrenom 

obliku  formulirao  Milan  Kangrga,  Kantovo  svođenje  spoznavalačkog  subjekta  na  aktera 

sabiranja  ili  razumskog  sintetiziranja  osjetilnih  podataka  nije  dovoljno  da  bi  se  shvatilo  po 

čemu je spoznati predmet uopće moguć. Ako je u pitanju stol, onda je on moguć time što ga je 

netko napravio. Stol „nije moguć po mojoj spoznaji nego po stvaranju, po tome da ga stolar 

mora napraviti!... Prema tome, kad govorimo o predmetnosti predmeta, govorimo o njegovoj 

proizvedenosti“

11

.  



Kako  bilo,  klasična  metafizika  s  Kantom  dospijeva  do  svojih  granica

12

.  I  tu  nastupa 



razdjelnica moderne filozofije, koja će biti od odlučujuće važnosti za teorijsku filozofiju. Na 

jednoj  su  strani  svi  oni  koji  polaze  od  Kantova  raskida  s  klasičnom  ili  tradicionalnom 

metafizikom, neovisno o tomu na koji način interpretiraju i elaboriraju taj raskid: među njima 

će se profilirati svi mogući oblici kritike i nadmašivanja/ukidanja metafizike. Nasuprot njima 

stoje oni koji opovrgavaju održivost Kantova skepticizma u pogledu teorijskih odgovora na 

metafizička  pitanja:  među  njima  su  najistaknutiji  ili  bar  najvitalniji  i  najuporniji  zastupnici 

neoskolastičke  (posebice  neotomističke)  filozofije,  kakva  se  pod  patronatom  crkvenog 

autoriteta razvila u okružju katoličkih visokih učilišta

13

.  


                                                                                                                                                       

New York-Oxford 2008.). Poznato je na koji je način upravo Humeov skepticizam Kanta „probudio iz 

dogmatskog drijemeža“. 

10

 Usp. I. Kant, „Űber den Gebrauch teleologischer Prinzipien in der Philosophie“, u: Werke, sv. VIII, 



Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1968, str. 141.-144. 

11

 Klasični njemački idealizam, nav. djelo, str. 295. 



12

 Usp. klasično (premda manje poznato) Oesterreichovo tumačenje Kantova pristupa metafizici u: K. 

Oesterreich, Kant und die Metaphysik, Reuther und Reichard, Berlin 1906., kao i novije interpretacije: G. 

Lebrun, Kant et la fin de la métaphysique: essai sur la Critique de la faculté de Juger, A. Colin, Paris 1970; P. 

Guyer, Kant and the Claims of Knowledge, Cambridge University Press, Cambridge 1987; O. Höffe, Kants 

Kritik der reinen Vernunft. Die Grundlegung der modernen Philosophie, Beck, München 2003; V. F. Asmus, 

Иммануил Кант, Высшая школа, Moskva 2005; M. Kangrga, Klasični njemački idealizam, FFpress, Zagreb 

2008; te – za analitičku filozofiju i intenziviranje njezina interesa za Kantov kriticizam u odlučnoj mjeri 

mjerodavno – djelo P. F. Strawsona The Bounds of Sense: An Essay on Kant’s Critique of Pure Reason

Methuen, London 1966. 

13

 Usp. J. B. Lotz (ur.), Kant und die Scholastik heute, PPF, Pulach bei München 1955; O. Muck, Die 



transzendentale Methode in der scholastischen Philosophie der Gegenwart, Rauch, Innsbruck 1964; G. 

Bontadini, Conversazioni di metafisica, Vita e pensiero, Milano 1995. Među hrvatskim neoskolastičarima 




 

 

 



Kant je posljednji mislilac o čijoj veličini vlada konsensus u današnjoj filozofiji. Od Kanta se 

ili  polazi  (na  različite  načine,  od  epigonskoga,  kao  što  je  to  slučaj  među  dijelom 

neokantovaca,  pa  do  kritičkoga)  ili  ga  se  kritički  opovrgava  i  negira  opravdanost  njegova 

odbacivanja  tradicionalne  metafizike.  No,  Kanta  se  ne  prešućuje  niti  ga  se  unaprijed 

proglašava irelevantnim autorom. To nipošto ne važi za njegove nastavljače. Konkretno, ne 

važi ni za zastupnike klasičnoga njemačkog idealizma, Fichtea, Schellinga i Hegela, koji su 

predmet najdivergentnijih ocjena, u širokom rasponu od nekritička slavljenja, pa do totalnog 

ignoriranja (s njima se ponekad postupa, kritički je zapaženo

14

, posebice u odnosu na Hegela, 



kao „s crknutim psima“). 

Fichte, Schelling i Hegel bili su prvi koji su preuzeli i dalje razvijali Kantovu kritiku klasične 

metafizike,  ponajprije  time  što  su  preuzeli  Kantov  transcendentalni  obrat  koji  se  očituje  u 

nadomještanju  metafizike  (razumljene  kao  težnje  za  objektivnom  spoznajom)  istraživanjem 

subjektivnih  uvjeta  mogućnosti  spoznavanja  i  dosezanja  spoznaje  (što  će  izazvati  kritičku 

ocjenu  kako  se  tu  radi  o  nadomještanju  tradicionalne  metafizike  „metafizikom 

subjektivnosti“)

15

.  Hegelova  Znanost  logike  (čiji  je  ključan  pojam  identitet  identiteta  i 



neidentiteta)

16

  predstavlja  prema  uobičajenim  ocjenama  vrhunac  prikazane  (bolje  rečeno:  u 



naznakama ocrtane) kritike klasične metafizike koja proizlazi iz Kantova transcendentalnog 

obrata, ali prema nekim tumačenjima ovo je Hegelovo djelo ujedno i posljednji veliki sistem 

zapadnjačke metafizike, sinteza realističke i konstruktivističke ontologije

17



Naime, kritika metafizike zadobiva u 19. stoljeću i neke nove tonove. Iako i Hegel govori o 

metafizici  s  negativnim  vrijednosnim  predznakom,  ovdje  riječ  metafizika  postaje 

jednoznačnom pogrdom. Na krilima neviđena napretka pozitivnih znanosti u drugoj polovini 

19.  stoljeća  jačaju  različite  forme  „znanstvene  filozofije“,  poprimajući  bilo  oblik 

                                                                                                                                                       

svojom se kritikom Kanta posebno istaknuo Stjepan Zimmermann. Usp. Kant i neoskolastika, sv. II: studije

Nadbiskupska tiskara, Zagreb 1921. Bilo bi, međutim, posve neadekvatno ako bi se neoskolastičko tematiziranje 

ontologije i metafizike svelo na kritiku i opovrgavanje Kanta (ili, još  neprimjerenije, na oponašanje Tome 

Akvinskoga i drugih učitelja skolastičke filozofije). U novije je vrijeme tako uočljiva i tendencija da se 

neoskolastičke koncepcije učvršćuju i inoviraju posredstvom metodske i sadržajne razmjene s postkantovkim 

kritikama metafizike, pri čemu je zanimljivo da se značajniji dio te razmjene zbiva na releciji s raznim 

varijantama analitičke filozofije (usp. npr. I. Macan /ur./, Filozofija u susret teologiji: radovi simpozija 



Filozofsko-teološkog instituta D. I., Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb 1989. 

14

 Čini se da je taj izraz prvi upotrijebio Karl Marx, i to u pogovoru za drugo izdanje Kapitala. Referirajući se na  



tretman Hegela među tadašnjim njemačkim filozofima, primijetio je da se oni spram Hegela odnose onako kako 

se svojedobno „vrli Moses Mendelssohn u Lessingova vremena“ odnosio spram Spinoze, naime kao spram 

„mrtvog psa“ (usp. K. Marx, Das Kapital, sv. I, Dietz, Berlin 1975, str. 27.).   

15

 Klasičnu definiciju metafizike subjektivnosti dao je Wolfgang Struve. Usp. Die neuzeitliche Philosophie als 



Metaphysik der Subjektivität, Alber, Freiburg/ München 1948. Valja svakako napomenuti da „metafizika 

subjektivnosti“ nipošto ne započinje s klasičnim njemačkim idealizmom, a ni s Kantom, već njezine zbiljske 

početke treba tražiti kod Descartesa (usp. npr. J. Kent, „Subjectivism“, u: A. Richardson/J. Bowden /ur./, A New 

Dictionary of Christian Theology, SCM Press, Norwich 1983., str. 552), a korijene još u prijelazu iz antičke u 

srednjovjekovnu filozofiju, tj. u filozofikaciji monoteističkih religija, kojima je, osim svega drugoga, zajedničko 

to što se apsolutno biće poima kao osoba (te stoga, dakako, i kao apsolutni subjekt) a ne kao nekakav apstraktan  

(bezličan, čisto objektivan) entitet platonističke ideje ili aristotelovskoga nepokretnog pokretača. No, to je tema 

koja zaslužuje monogo veću pozornost od one koja joj se smije pridati u ovom kontekstu. 

16

 O značenju toga ključna pojma Hegelove filozofije usp. ranu formulaciju u: G. W. F. Hegel, Differenz des 



Fichteschen und Schellingschen System der Philosophie, u: Werke in zwanzig Bänden, Das europäische Buch, 

Belin 1986., str. 96. 

17

 Usp. npr. P. Heintel, Hegel: Der Letzte universelle Philosoph, Mohr Siebeck, Tübingen 1970. ili J. D’Hondt 



(ur.), Hegel et la pensée moderne, Presses Universitaires de France, Paris 1970. Trebalo bi u ovom kontekstu 

također spomenuti i to da se na tragu Hegelove kritike metafizike oblikuje i Marxova kritika filozofije kao 

kontemplacije, s time da je zahvaljujući Friedrichu Engelsu ta kritika u svojoj ortodoksno-marksističkoj recepciji 

transformirana u verbalno antimetafizički „dijalektički materijalizam“, uklopivši se tako u dominantne 

tendencije pozitivističko-materijalističke „znanstvene filozofije“ s konca 19. i početka 20. stoljeća i stvorivši 

pretpostavke za kanonizaciju lenjinsko-staljinskog „dijamata“ (usp. L. Veljak, Marksizam i teorija odraza

Naprijed, Zagreb 1979.). 



 

 

 



„znanstvenog materijalizma“ bilo pak „pozitivizma“. U tom je pogledu reprezentativan slučaj 

tvorca  termina  pozitivizam  Augustea  Comtea,  koji  će  oblikovati  pozitivnu  filozofiju,  takvu 

filozofiju  koja  nadmašuje  i  ukida  prethodeće  metafizičko  mišljenje,  obilježeno  time  što  se 

bavi „predznanstvenim pitanjima“

18

. Filozofija odustaje od metafizičkih (ali i ontologijskih) 



problema,  svodeći  se  na  čistu  teoriju  spoznaje  i  znanosti.  Ontologijska  pozicija  se  tu 

podrazumijeva. Ono što jest – jest jedino i isključivo ono što je moguće empirijski dohvatiti i 

znanstveno istražiti (na sličan način postupa i materijalizma, deklarirao se on kao dijalektički 

ili drugačije). Sve drugo su tlapnje. 

Ipak, u današnjoj analitičkoj filozofiji ontologija predstavlja legitimnu filozofijsku disciplinu. 

Ontologija  je  suprotstavljena  epistemologiji  (teoriji  spoznaje)  u  tom  smislu  što  je  valjana 

(znanstveno  utemeljena)  spoznaja  kriterij  opstojnosti  predmeta  spoznaje,  dok  je  zadaća 

ontologije  nešto  skromnija:  posredstvom  jezičko-analitičkog  razjašnjavanja  ontologijskih 

pitanja (kao što je pitanje o stvari, svojstvu, zbivanju, dijelu i cjelini, ovisnosti i neovisnosti) 

ona je zapravo dopuna logike i filozofije jezika, te mora niti treba odgovarati na pitanje je li 

njezin  predmet  opisivanje  svijeta  kakav  on  po  sebi  jest  ili  svijeta  kakav  se  nama  javlja 

odnosno kakvim ga naše teorije opisuju, pri čemu neki autori takvu ontologiju definiraju kao 

metaontologiju

19

.  U  okviru  analitičke  tradicije  pristupa  problemu  i  predmetu  ontologije 



posebno  mjesto  pripada  Willardu  Van  Ormanu  Quineu,  koji  u  prvi  plan  stavlja  pitanje  o 

uvjetima  istovjetnosti  entiteta  koji  pripadaju  različitim  kategorijama,  što  on  u  konačnici 

transponira  na  razinu  logike.  Pri  tom  mu  se,  za  njegov  pristup  karakteristično,  nameće  i 

pitanje  o  ontologijskom  statusu  fiktivnih  bića  („Postoji  li  Pegaz?“),  što  onda  razrješava 

prevođenjem  izmišljenih  ili  lažnih  bića  (kakva  se  sreću  u  običnom  govoru)  u  kanonske 

notacije logike predikata, te oblikovanjem koncepcije ontologijske relativnosti

20



Drugačije  su  varijante  kritike  metafizike  koje  se  sreću  u  tzv.  kontinentalnoj  filozofiji. 



Friedrich  Nietzsche  podvrgao  je  metafiziku  razornoj  kritici  polazeći  od  svoje  kritike 

sokratovskog intelektualizma i kršćanskog morala. U metafizici, jednako kao i u religiji, radi 

se  tek  o  psihologijski  objašnjivim  spekulacijama  čija  je  funkcija  zapravo  tek  opravdanje 

određene  moralne  pozicije

21

.  Postmodernistička  recepcija  Nietzscheove  kritike  metafizike 



preobrazila  je  tu  kritiku  u  predložak  za  kritiku  moderne  filozofije,  posebno  njezine 

diskurzivnosti i logocentričnosti, pri čemu se – strukturalno istovjetno analitičkom rastvaranju 

ontologije  u  logiku  i  filozofiju  jezika  ovdje  zbiva  osebujno  razrješenje  ontologije  u  estetici 

(koja se ponekad imenuje kao „meka ontologija“)

22



Dijelom  na  Nietzscheovu  tragu



23

  Martin  Heidegger  će,  polazeći  od  svoje  ontologijske 

diferencije  (razlikovanja  bitka  od  bića)  povijest  metafizike  ocijeniti  kao  epohu  zaborava 

                                                 

18

 Usp. A. Comte, Premiers cours de philosophie positive: Préliminaires généraux et philosophie mathématique,  



Presses Universitaires de France, Paris 2007. zanimljivo je da je jedan od utemeljitelja logičkog pozitivizma 

Rudolf Carnap na temelju analize jezika dospio do sličnog zaključka: sva metafizička pitanja su besmislena (usp. 

R. Carnap, Logical Positivism, Free Press, Glencoe, Ill. 1959.). 

19

 Usp. npr. J. Heil, From an Ontological Point of View, Oxford University Press, Oxford 2005. te J. Heil, The 



Universe as We Find It, Oxford University Press, Oxford 2012.  Recentno djelo posvećeno metaontologiji 

objavio je E. Hirsch (usp. Quantifier Variance and Realism: Essays in Metaontology, Oxford University Press, 

Oxford 2011.). 

20

 Usp. W. Van Orman Quine, Ontological Relativity and Other Essays, Columbia University Press, New York 



1969.  

21

 Usp. osobito Jenseits von Gut und Böse, u: F. Nietzsche, Kritische Studienausgabe, sv. 5., München/New 



York 1980. Usp. i E. Fink, Nietzsches Philosophie, Kohlhammer, Stuttgart 1960. te  M. Clark, Nietzsche on 

Truth and Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge 1990. 

22

 Za opsežniju argumentaciju usp. L. Veljak, Od ontologije do filozofije povijesti, HFD, Zagreb 2004. 



23

 U vezi s njegovim pristupom Nietzscheu usp. M. Heidegger, Nietzsche I-II, Klett-Cotta, Stuttgart 2008. Usp. i 

K. J. Huch, Philosophiegeschichtliche Voraussetzungen der Heideggerschen Ontologie, Europäische 

Verlaganstalt, Frankfurt/M. 1967. 




 

 

 



bitka


24

. Naime, bitno pitanje ontologije, a to je pitanje o smislu bitka, prepušteno je u povijesti 

metafizike  zaboravu.  To  je  očigledno,  uvjeren  je  Heidegger,  još  kod  Aristotela,  koji  je  u 

svojoj prvoj filozofiji (metafizici) prepustio kategoriziranje različitih područja ili regija bitka 

bićima,  onom  bivstvujućem,  utoliko  što  je  razlikovao  neovisnu  supstanciju  od  ovisnih 

akcidencija,  čime  je  onemogućeno  postavljanje  pitanja  o  tomu  što  jest  smisao  bitka.  Tom 

marafizičkom zaboravu bitka Heidegger suprotstavlja svoju fundamentalnu ontologiju, da bi u 

kasnijoj  fazi  odustao  i  od  nje,  kako  bi  naglasio  nužnost  prevladavanja  metafizike

25



Heideggerovu  je  ranu  fundamentalnu  ontologiju  dalje,  premda  na  bitno  diferenciran  način, 



razvio Jean-Paul Sartre u svojem (prema pretežnom broju interpretacija) najznačajnijem djelu 

Bitak  i  ništa

26

,  pri  čemu  se  njegova  radikalna  kritika  tradicionalne  metafizike  ponajprije 

očituje  u  jednoznačnom  nadređivanju  egzistencije  esenciji.  No,  ontologija  nije,  dakako, 

dovedena u pitanje: jedino što je tu riječ o ontologiji koja preokreće tradicionalnu hijerarhiju 

pojmova (ili, bolje, njihovih zbiljskih adresata). 

Ipak, i sama je ontologija kao takva dovedena u pitanje. Bar u jednom slučaju. Naime, prema 

Milanu  Kangrgi,  koji  uspostavlja  antitezu  metafizika  –  povijesno  mišljenje  (odnosno,  u 

kasnijoj fazi, antitezu filozofija – spekulacija)

27

, svaka je ontologija nužno metafizika (a bit je 



metafizike sadržana u apsolutizaciji danosti); nema pojmovne ni vrijednosne razlike između ta 

dva  pojma,  kako  je  to  očigledno  već  i  iz  njegovih  standardnih  identifikacija  tipa  „svako 

metafizičko ili ontološko“

28

, s naglaskom na onom identificirajućem ili. Ontologiju bi stoga 



trebalo eliminirati iz okružja povijesnog ili spekulativnog mišljenja. No, drugi Kangrgi bliski 

mislioci 20. stoljeća, poput Ernsta Blocha ili Gaje Petrovića (da ostanemo samo na njima), ne 

bi se složili s takvim radikalnom opovrgavanjem legitimiteta ontologije. Ako ovaj svijet nije 

uistinu  ljudski  svijet,  to  ne  znači  da  treba  odustati  od  potrage  za  „autentičnim  ljudskim 

bivstvovanjem“ (kako to formulira Petrović)

29

 ili da pojam još-ne-bitak (tj. ono što još nije ali 



može biti) nije od fundamentalne važnosti za poimanje mogućnosti „uspravnog hoda“ (to su 

Blochove formulacije)

30



Suglasnost  se  postiže  oko  sljedećega:  Da  bi  se  bilo  što  sudilo,  ocjenjivalo,  vrednovalo, 



spoznavalo (ili: da bi se o nečemu sudilo), da bi se s bilo čime nešto planiralo, da bi se bilo što 

održavalo, modificiralo, mijenjalo ili ukidalo – mora to nešto najprije biti. A je li to nešto što 

jest  zatečeno,  dano,  stvoreno,  proizvedeno  (i  tko je  ili  što  je  nositelj  toga  proizvođenja  i/ili 

stvaranja)  –  splet  je  pitanja  oko  kojih  se  odvija  i  razvija  diskusija  u  ontologiji  (bila  ona 

metafizički  ili  transmetafizički  odnosno  antimetafizički  konotirana),  ali  i  u  filozofiji  kao 

cjelini (ali, valja reći, ne isključivo u filozofiji), pitanja oko kojih će sporovi i prijepori trajati 

sasvi sigurno dotle dokle god bude nečega takvoga kao što je filozofija. A filozofije će biti sve 

dok bude ljudskih bića koja će imati potrebu za upitanošću o tomu što uistinu jest i zašto to 

što jest jest upravo takvo kakvo jest. 

                                                 

24

 Usp. M. Heidegger, Kant und das Problem der Metaphysik, Klostermann, Frankfurt/M. 1998. te posebice  



M. Heidegger, Vorträge und Aufsätze, Neske, Pfullingen 1967. i Vom Wesen der Wahrheit, Klostermann, 

Frankfurt/M. 2001. 

25

 Usp. O. Pöggeler, Der Denkweg Martin Heideggers, Neske, Pfullingen 1990. 



26

 Usp. K. Hartmann, Grundzüge der Ontologie Sartres in ihrem Verhältnis zu Hegels Logik: eine Untersuchung 



zu „L'étre et le néant“, W. De Gruyter, Berlin 1963. 

27

 Usp. posebno M. Kangrga, Spekulacija i filozofija: od Fichtea do Marxa, Službeni glasnik, Beograd 2010. 



28

 M. Kangrga, Praksa-vrijeme-svijet, Nolit, Beograd 1984., str. 492.). O razlici između Kangrge i Petrovića usp. 

L. Veljak, „Povijesno mišljenje u djelu Milana Kangrge“, Filozofska istraživanja, br. 94.-95. (2004.). 

29

 Usp. G. Petrović, Filozofija prakse, Naprijed, Zagreb /Nolit, Beograd 1986. 



30

 Usp. E. Bloch, Zur Ontologie des Noch-Nicht-Seins, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1961, kao i: E. Bloch, Tübinger 



Einleitung in die Philosophie, Suhrkamp,Frankfurt/M. 1970. Usp. i G. Flego, W. Schmied-Kowarzik (ur.), Ernst 

Bloch, utopische Ontologie, Germinal, Bochum 1986. te Habermasovo kritičko suočavanje s Blochovom 

ontologijom: „Ernst Bloch. Ein marxistischer Schelling“, u: J. Habermas, Politik, Kunst und Religion. Essays 



über zeitgenössische Philosophen, Reclam, Stuttgart 1978. 

Yüklə 95,31 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə