Osnovni pojmovi



Yüklə 155,62 Kb.
səhifə1/3
tarix06.02.2018
ölçüsü155,62 Kb.
#26060
  1   2   3

KANTOVA KRITIKA ČISTOG UMA

OSNOVNI POJMOVI

Čulnost – sposobnost sticanja predstave tako da nas predmeti aficiraju; pomoću nje su nam dati predmeti; estetika je nauka o čulnosti. Receptivitet čulnosti – sposobnost našeg duha da prima predstave ukoliko je na neki način aficiran; daje opažaje.

Razum – sposobnost saznanja predmeta koja nije čulna. Spontanitet razuma je sposobnost razuma da proizvodi predstave pomoću kategorija; daje pojmove. Logika je nauka o pravilima razuma.

Opažaj – način kako se naša spoznaja odnosi na predmete; odnosi se neposredno na predmete i nastaje samo ako nam je predmet neposredno dat i aficira naš duh.

Empirijski opažaj se odnosi na predmet pomoću oseta (kada predmet deluje na nas i aficira nas) – ovako dobijamo pojavu. Pojava ima materiju (osetno, čulno, empirijsko, a posteriori) i formu ( ono što nam omogućava da raznolikost pojave bude u određenom odnosu, a priori).
Čist opažaj – opažaj bez empirije i oseta; dobijamo čiste forme čulnosti; proučava ih transcendentalna estetika.

Metafizičko tumačenje dokazuje čistu apriornost nekog pojma, dok transcendentalno tumačenje dokazuje da neki aprioran pojam omogućava neke druge sintetičke apriorne pojmove (dokazuje da su prostor i vreme nužni uslovi i konstituenti za spoznaju predmeta).



TRANSCENDENTALNA ESTETIKA

Svako saznanje se sastoji iz dve ljudske saznajne moći – čulnost i razum. Razumom predmete zamišljamo, a preko čulnosti su nam predmeti neposredno dati i aficiraju nas. Pritom, u iskustvu nam je sve dato preko forme i materije. Materija je ono osetno i čulno, a forma je ono što uređuje oset, te ne može biti oset niti bilo šta empirijsko. Dakle, forme saznanja su a priori date, a transcendentalna estetika se bavi čistim formama čulnosti, dok se transcendentalna logika bavi čistim formama saznanja.

Apstrahovanjem svega razumskog iz pojave (da je supstancija, da je deljiva itd) i apstrahovanjem svega empirijskog, ono što preostaje je forma. Prostor i vreme su čiste a priori forme čulnosti, pri čemu je prostor forma spoljašnjeg, a vreme forma unutrašnjeg čula. Oni su uslov mogućnosti iskustva uopšte, odnosno uslov pojava.

PROSTOR

Kant je utvrdio da je geometrija nauka o prostoru koja raspolaže sintetičkim a priori sudovima. Da je prostor pojam, geometrija bi bila analitička nauka. Ukoliko bi prostor bio iskustven, geometrija ne bi imala nužnost i opštost kakvu ima. Dakle, prostor nije pojam, već čist opažaj, jer je pojmovi ne mogu u sebi sadržati beskonačnu množinu predstava, dok se prostor upravo tako zamišlja, kao beskonačno deljiv, koji u sebi sadrži sve delove, ali je jedan i sveobuhvatan. Prostor nije ni svojstvo empirijskih predmeta koje apstrahujemo, jer svaki predmet već pretpostavlja prostor – mi možemo zamisliti prostor bez predmeta, ali ne možemo zamisliti predmet bez prostora. Zato je iskustvo ne moguće bez unapred datog prostora, pa je prostor zato a priori nužna forma čulnosti koja potiče iz subjekta. Pošto je prostor a priori opažaj, on se ne može odnositi na to kakve stvari jesu po sebi, već se odnosi na ono što mi unosimo u pojave – prostor je način na koji mi uređujemo pojave. Samim tim, to je konstituent i nužan uslov iskustva, pri čemu prostor ne zavisi od stvari ili pojava, već stvari zavise od prostora, odnosno od nas.

Transcendentalni idealizam u ovom kontekstu podrazumeva da prostor nije nikakva stvar po sebi, niti neka odredba stvari po sebi, već čista forma čulnosti (nadilaze iskustvo, tako da nije ništa van saznajnog subjekta). Empirijski realitet prostora podrazumeva da potpuno pripada stvarima, odnosno da ima objektivnu valjanost u iskustvu (dakle, nije da su stvari prostorne samo za nas, već su stvari prostorne.).

Lajbnic shvata prostor kao relaciju između supstancija, tako da prostor zavisi od entiteta, apstrahovanjem, pa je i pojam. Ujedno je i relativan, ne apsolutan i sveobuhvatan. Kant kritikuje ovo stanovište navodeći da je prostor a priori forma čulnosti. Nije pojam, jer pojmovi ne mogu u sebi sadržati beskonačno mnogo predstava, a prostor se upravo zamišlja kao jedno od beskonačno mnogo delova. Takođe, prostor nije ništa iskustveno što se može apstrahovati, već mora biti a priori – on mora prethoditi našoj predstavi da se nešto nalazi ispred ili iza nečega; da nije a priori, ne bi bilo moguće predstaviti bilo kakav odnos supstancija. Dakle, prostor ne zavisi od stvari, već je on uslov mogućnosti da nam se stvari uopšte pojave. Ukoliko bi prostor bio, kao kod Lajbnica, iskustvena apstrakcija, svi sudovi koji se baziraju na prostoru ne bi bili nužni, tako da ni geometrija ne bi bila nužna i opšta nauka. Prema tome, prostor, pošto je a priori, ne može biti odnos ili osobina stvari, jer odnos i osobinu ne možemo saznati pre samih stvari, a ne može biti ni stvar po sebi, niti neko svojstvo stvari, jer nam onda ne bi mogao biti dat a priori.

Isto se odnosi i na vreme, s tim što je vreme forma unutrašnjeg čula. Unutrašnjim čulom svest opaža sebe i svoje unutrašnje stanje, ali ne kao neki objekat i to opažanje biva uređeno formom vremena – te unutrašnje odredbe su predstavljene u odnosima vremena.

Ovim zapažanjima se postižu ciljevi transcendentalne estetike – dokaz da su prostor i vreme čiste a priori forme čulnosti i nužni uslovi za mogućnost iskustva, i da prostor i vreme nisu svojstva predmeta po sebi niti pojmovi, već nužni uslovi za apriornu spoznaju prostora i vremena – transcendentalni idealizam.



TRANSCENDENTALNA LOGIKA

TRANSCENDENTALNA ANALITIKA

Ako nam čula daju predstave, razum nam omogućava da na osnovu predstave zamislimo predmet koji stoji u osnovi te predstave. Bez razuma, ono što nam daje čulnost bilo bi nejasno. Dok se formalna logika, iako apriorna, bavi samo formom našeg saznanja, bez obzira na poreklo, transcendentalna logika uzima u obzir i poreklo naših apriornih predstava i bavi se poreklom naših apriornih saznanja. Preciznije, transcendentalna logika daje odgovor na pitanje kako razum može misliti neki predmet, odnosno kako uopšte nastaje pojam predmeta saznanja. Spoznaja u ovom smislu podrazumeva podudarnost pojma sa njegovim predmetom.



TRANSCENDENTALNA DEDUKCIJA KATEGORIJA

Razum oblikuje sadržaj koji mu daje čulnost i raspoređuje ga pod pojmove. U tom smislu, razum ima specijalnu funkciju povezivanja.

Kant u svom učenju polazi od pretpostavke da je naša spoznaja uvek izražena u sudovima. Svaki sud je određen prema kvantitetu (opšti, posebni, pojedinačni), kvalitetu (potvrdni, odrični, beskonačni), relaciji (kategorički, hipotetički, disjunktivni) i modalitetu (problematični, asertorični, apodiktički).

Ove forme sudova su zapravo forme odnošenja i povezivanja na osnovu kojih razum povezuje sastavne delove mišljenja (mišljenje je zapravo podvođenje pod pojam). Ukoliko ove forme sudova upotrebimo u stvaranju pojmova, dobićemo temeljne forme pojmova – kategorije. Kategorije su čiste a priori forme mišljenja na osnovu kojih su mogući svi iskustveni pojmovi, ali nisu u samim stvarima, već ih mi unosimo u same stvari.

Prostornim i vremenskim opažajima nam je neposredno dat sadržaj oseta u obliku opažaja. Dalje, uz pomoć kategorija, kada razum pojedina opažajna obeležja podvede pod pojmove, oni bivaju sintetisani u pojmovno jedinstvo, čime dobijamo empirijski pojam predmeta.

Tablica kategorija: kvantitet (jedinstvo, mnoštvo, celokupnost), kvalitet (realitet, negacija, limitacija), relacija (supstancija i akcidencija, uzrok i posledica, uzajamno delovanje), modalitet (mogućnost-nemogućnost, postojanje – nepostojanje, nužnost-slučajnost).

Osim empirijskih pojmova, povezivanjem prostornog i vremenskog opažanja i kategorija, mogu se stvoriti čisti pojmovi (predikabilije) – čisti, neiskustveni, ali izvedeni pojmovi, kao što su npr. sila, delovanje, trpljenje. Npr. pojam sile dobijamo povezivanjem prostora, vremena i kauzaliteta – Sila(supstancija) je sve što može biti uzrok (kauzalitet) promene kretanja. (promena kretanja – predlozi prostora i vremena).

Cilj transcendentalne dedukcije, odnosno ustaljivanje kategorija, jeste da se dokaže da ne možemo imati ništa u iskustvu što se ne može odrediti kroz kategorije (one su univerzalno valjane), kao i da ne možemo imati iskustvo bez svesti da ga imamo – kada imamo svest o predmetima, što već pretpostavlja primenu kategorija, mi imamo i oblik samosvesti –transcendentalne apercepcije (svaka svest uključuje samosvest). Drugim rečima, svaka spoznaja je sinteza neodređenih opažajnih sadržaja u jedinstvo na osnovu transcendentalne apercepcije (potiče od subjekta), odnosno mišljenjem.



TRANSCENDENTALNA APERCEPCIJA

Dakle, za iskustvo je, pored empiričkog opažaja, potreban i pojam da bi se predmet mogao saznati, tako da iskustvo podrazumeva da se raznovrsnost opažaja sistematski pod odgovarajuće principe. U navedeno, nužna je i apercepcija da bismo govorili o iskustvu. Apercepcija je uopšte primanje onog percipiranog, dovođenje toga u svest. Transcendentalna apercepcija je a priori apercepcija, uslov mogućnosti saznanja drugih a priori saznanja i uslov iskustva uopšte. Transc. Apercepcija se može izraziti kroz ono „ja mislim“ koje mora moći da prati sve moje predstave. Da bi iskustvo bilo iskustvo, predstave koje imam u iskustvu moraju biti moje, odnosno moramo biti svesni toga da smo mi ti koji podvodimo predstave pod isti subjekat (ja koje misli) u smisu sinteze predstava (sintetičko jedinstvo predstava koje je isto u svim svestima). Da nema tog identiteta, ne bi bilo moguće ni iskustvo. Ovo sintetično jedinstvo apercepcije je jedan akt spontaniteta razuma koje se ni iz čega ne može izvesti (praosnovno je), a uslov je svega drugog. Ovako posmatrano, da bismo mogli da nađemo bilo koje jedinstvo u raznovrsnosti, moramo prvo moći da shvatimo to jedinstvo u svojoj svesti. Tako, apercepcija kao uslov mogućnosti bilo kakvog jedinstva ujedno omogućava i primenu kategorija, kao jedinstvo sinteze koje uobrazilja vrši na osnovu raznovrsnosti opažaja, odnosno upotrebu razuma u suđenju, i na kraju, samo iskustvo.



ŠEMATIZAM

Svako iskustvo i saznanje se sastoji iz čulnosti koja rezultira opažajem i razuma koji rezultira pojmovima. Da bismo imali saznanje, potrebno je dati opažaj podvesti pod adekvatnu kategoriju – to je posao moći suđenja. Odgovor na pitanje kako povezati opažaj kao nešto čulno i pojam kao nešto intelektualno, jeste vreme. Apriornost vremena (u subjektu se nalazi taj a priori princip) i to što je preduslov svim čulnim opažajima, jeste zajedničko opažaju i pojmu. Vremenske odredbe predstavljaju šeme razuma, odnosno uslove pod kojima razum može primeniti neku kategoriju na opažaj. Ovako posmatrana šema jeste način postupanja uobrazilje u kojem ona za pojam traži njegovu odgovarajuću predstavu.

Šeme za svaku kategoriju : kvantitet – šema je broj, odnosno sukcesivno dodavanje jedinica u vremenu; kvalitet – šema realiteta je ispunjeno, a šema negacije prazno vreme; relacije – šema je trajnost u vremenu (perzistentnost, kauzalitet – sukcesivni sled, zajednica – koegzistiranje u vremenu); modalitet – vremenska ukupnost (mogućnost – postojanje u bilo kom vremenu, nužnost – ukupnost u svakom vremenu, stvarnost – u svom delu je ukupno).

Kako pak dolazimo do jedinstva objekata? Kada imamo čulne datosti u prostoru i vremenu, potrebna je uobrazilja da te čulne datosti poveže sa nekim datostima od ranije ili sa nekim za koje na osnovu kateogorija znamo da ćemo imati kasnije. Ona je uslov mogućnosti iskustva. Produktivna uobrazilja stvara samo na osnovu razuma (sposobnost da zamislimo stvari koje ne vidimo u datom trenutku, ali imamo neke datosti od ranije na osnovu kategorija), a reproduktivna samo na osnovu empiričkih pravila (sećanje na neke objekte koje smo već videli).



PRINCIPI ČISTOG RAZUMA

Osnovni stavovi čistog razuma jesu sintetički a priori stavovi koji se izvode iz kategorija i predstavljaju osnov svih drugih sudova. Dok šeme predstavljaju pravilnu primenu kategorija na opažaje, ovi principi su pravila primene kategorija u sudovima – pravila objektivne upotrebe kategorija.

Osnovni stav svih sintetičkih sudova: Svaki predmet mora stajati pod nužnim uslovima sinteze raznovrsnog u opažaju, u jednom mogućem iskustvu.

Osnovni stavovi se dele na 4 grupe: aksiome datosti u opažaju, anticipacije opažaja, analogije iskustva i postulati empiričkog mišljenja.

Primena kategorija na iskustvo može biti matematička (aksiome i anticipacije – uslovi iskustva, uslov da se nešto uopšte opazi; konstitutivni i nužni uslovi) i dinamička (analogije i postulati; uslov da se ono što je predmet iskustva sazna; regulativni, ali nužni). Ovi osnovni stavovi izražavaju da gotovo sve u iskustvu stoji pod kategorijama kao pravilima, čime sačinjavaju uslov mogućnosti iskustva.

Aksiom datosti – njihov princip je da svi čulno dati opažaji jesu ekstenzivne veličine, odnosno da veličine postoje u prostoru. Ovo nam omogućava da možemo primeniti kategoriju kvantiteta, jer ekstenzivna veličina podrazumeva neki kvantitet. Dakle, onda možemo primeniti šemu kvantiteta – broj. Ovo nam omogućavaju aksiome, jer mi objekat možemo odvojiti od okoline na osnovu njegove forme, odnosno ekstenzivne veličine.

Anticipacije opažaja – osnovni stav koji odgovara kategoriji kvaliteta (realitet, negacija, limitacija), odnose se na materiju, odnosno sadržinu, ono što je realno u pojavi. Princip anticipacije opažaja glasi da u svim pojavama, ono što je realno ima intenzivnu veličinu, odnosno neki stepen. Kant definiše anticipaciju kao svo saznanje koje se može saznati a priori i odrediti ono što pripada empiričkom saznanju. Kod aksioma nije teško pogoditi kako a priori da znamo da će nešto imati ekstenzivnu veličinu u prostoru i vremenu, ali kako kod opažaja možemo a priori znati kakvo će biti nešto što treba da dođe iz samog iskustva. Aprehenzija je uzimanje pojave u empiričku svest koja je izvedena posredstvom osećaja koji ispunjava samo jedan trenutak (subjektivni način na koji mi doživljavamo raznovrsnosti oko nas, nije isto što i opažaj – određivanje nečega što objektivno postoji u objektu; aprehenzija je samo sukcesivno ređanje raznovrsnosti) - npr. uzmemo knjigu i želimo da vidimo njenu veličinu – merimo centimetar po centimetar, ali to da je ona bele boje, deluje na nas samo jedan trenutak i to je ona intenzivna veličina, ono što aprehendiramo i uzimamo u empiričku svest kao jedinstvo. Ovako, mi smo aficirani nečim što dolazi iz iskustva i tako dobijamo osećaj. S obzirom na to da svaki naš osećaj ima intenzivnu veličinu, onda i materija mora imati intenzivnu veličinu, odnosno neki stepen – u zavisnosti od tog stepena imamo realitet, negaciju i limitaciju.

Analogije i postulati su osnovni stavovi čistog razuma, sintetički a priori stavovi, koje razum izvodi iz kategorija – relacija i modaliteta. Ima ih po tri, u skladu sa kategorijama koje potpadaju pod grupe kategorija.

Prva analogija je izvedena iz kategorije supstancija-akcidencija i glasi da kod svake promene u pojavama, kvantum supstancije ostaje nepromenjen. Naime, sve pojave se predstavljaju u vremenu. Naša aprehenzija raznovrsnosti je sama sukcesivna, pa se na osnovu nje ne može odrediti da li je objektivni odnos sukcesivan ili jednovremen. Ni vreme samo po sebi ne možemo opaziti, jer ono nije stvar, već forma, tako da osnov opažanja vremena ne može biti vreme samo, već nešto u vremenu, što se samo ne menja. Supstrat promene je supstancija, čiji kvantum, budući da se ona ne menja, jeste uvek isti. Prema tome, supstancija je ono što traje, što je postojano i u odnosu na šta možemo odrediti sve promene u vremenu. Akcidencije su, pak, realni načini na koji supstancija postoji – u datom vremenu, realan način postojanja supstancije. Na osnovu odnosa između akcidencija, mi možemo odrediti mesto u vremenu, te u aprehenziji možemo imati onaj sled raznovrsnosti, da se uvek javlja nešto pre drugog.

Druga analogija glasi da se sve promene u pojavama dešavaju prema zakonima uzroka i posledice. Odnosno, kad god opažamo zbivanja u vremenu, opažamo stanja stvari koja idu jedno za drugim – kao sinteza. Nijedna sinteza ne pripada samom čulu, jer je čulo prost receptivitet. Ta sinteza pripada moći uobrazilje. Primer sa ladjom – moramo je najpre opaziti na gornjem, pa na donjem toku, da bismo saznali kako plovi. - Sukcesija je u ovom smislu odredba stvari u vremenu, a ne vremenska odredba, jer nam samo vreme ne govori šta je prvo, a šta sledi. Nužnost ovakve sukcesije ne može poticati od samog vremena, a ni od same uobrazilje (jer je njena sinteza proizvoljna), dakle ona mora dolaziti od objektivnog sleda samih pojava. Da nije nužno i objektivno, mi bismo onda imali samo subjektivni sled aprehenzije i ne bismo mogli odrediti pojave po vremenskom odnosu, a samim tim ne bismo mogli ni imati iskustvo. Međutim, mi ne možemo samim objektima pridavati nikakvu nužnost bez pravila kategorije uzrok-posledica na osnovu kog su zbivanja a priori određena u pogledu vremena.

Treća analogija navodi da sve supstancije, ukoliko se mogu opaziti kao jednovremene (postoje u istom vremenu), stoje u odnosu uzajamnog dejstva. Ovo znači da je sinteza opažaja jedne i druge proizvoljnog sleda. Ovo ne možemo naći u uobrazilji, jer ona može samo pokazati jedan objekat i drugi objekat, ali ne i njihovu jednovremenost, a pogotovo ne nužnu jednovremenost. Ovo nam ne daje ni samo vreme, jer tek na osnovu jednovremenosti imamo svest o vremenu, pa ne možemo na osnovu samog vremena odrediti jednovremenost. Jednovremenost je, dakle, u kategorijama, a priori, a da bi bila objektivna, to nam omogućuje kategorija zajednice. Da nje nema, naši opažaji bi bili odvojeni, ne bi moglo nikako da dođe do sinteze, pa ni do iskustva.

Sve analogije se baziraju na stavu da je iskustvo moguće samo na osnovu predstave o nužnoj vezi između opažaja. Opažaj je sinteza čulne raznovrsnosti koja ne pripada ni samim čulima, niti toj samoj raznovrsnosti koju vrši uobrazilja (jer je njena sinteza sama po sebi proizvoljna i tu se ne može primetiti nužnost veze). S obzirom da iskustvo taj odnos mora predstavljati onako kako zaista jeste u vremenu, objektivno, to ne možemo primetiti ni iz samog vremena, jer vreme na osnovu njih i određujemo – mora postojati neki pojam, a priori – kategorije.

Postulati čistog razuma su osnovni sintetički stavovi a priori koje razum izvodi iz kategorija modaliteta:


  1. Moguće je ono što se slaže sa formalnim uslovima iskustva.

  2. Stvarno je ono što je u vezi sa materijalnim uslovima iskustva.

  3. Nužno je ono čija je veza sa materijalnim uslovima iskustva određena samim formalnim uslovima iskustva.

Modalitet predmetu ne pripisuje nikakvu novu odredbu, već samo predstavlja način na koji naše mišljenje postupa sa datim predmetom. Stoga ih Kant ne dokazuje, već samo obrazlaže, postulira.

Prvi postulat glasi da je moguće sve što nije protivrečno – minimum koji se mora ispuniti, negativan uslov. Ono što je protivrečno jeste nemoguće, ali to ne znači da je sve ostalo moguće. Neke stvari prema ovome mogu biti moguće, ali se ne slažu sa uslovima iskustva, sa formama opažanja i mišljenja, pa su nemoguće. Ono čemu pojam duguje mogućnost jeste sinteza kojom takav predmet, odnosno pojam, postaje – zahvaljujući kategoriji mogućnosti u odnosu na moguće iskustvo. Pošto je neki opažaj ipak potreban, tu su prostor i vreme kao čisti opažaji.

Modalitet stvarnosti je još teže izvesti iz samog pojma, jer je potrebno ono materijalno u opažaju, osećaj. To ne mora biti direktan opažaj, jer mi možemo, ako nam je dat uzrok, zaključiti posledicu, što opet stoji u vezi s nekim opažajem. Dakle, mi egzistenciju ne možemo znati a priori, već samo relativno a priori.

Isto tako i nužnost, koja se ne odnosi na nužnost samog pojma, već na materijalnu nužnost, na nužnost egzistencije, jedino što možemo saznati kao nužno jeste posledica iz nekog datog uzroka.



POBIJANJE IDEALIZMA

Kant navodi da mi imamo svest o sebi kao o nečemu što je postojano u vremenu, dakle određeni smo tek na osnovu određenosti vremena. Vreme onda ne može biti određeno na osnovu naše postojanosti u njemu, već mora biti određeno na osnovu nečeg drugog što je postojano u vremenu. Pošto mi vreme ne opažamo kao takvo, već samo promene u vremenu, mi vreme opažamo posredno. Promene u vremenu takođe bivaju određene tek na osnovu određenja nečega postojanog u vremenu, što ne može biti vreme samo, dakle to nešto mora pripadati spoljašnjem svetu. Drugim rečima, da nema nečeg postojanog u vremenu, mi ne bismo mogli da opažamo vremenske promene, pa ne bismo imali ni svest o bilo kakvom vremenskom protoku, a samim tim ni unutrašnje iskustvo, jer smo mi svesni sebe samo na osnovu vremena.

Spoznaja o sopstvenom individualnom postojanju nije moguća bez postojanja stvari izvan individua – to „ja mislim“ prati sve predstave i ako smo svesni toga, te predstave moraju postojati – kako je unutrašnje iskustvo preduslov spoljašnjeg, tako je i spoljašnje iskustvo preduslov unutrašnjeg iskustva.

Prema ovome, ni zli demon, ni iluzije, ni dekartovska alegorija sna nisu mogući, jer svaka reprodukcija podrazumeva prvobitnu produkciju, tako da ukoliko ne bi bilo verodostojnog iskustva, bilo bi besmisleno pričati o delirijumskim predstavama.



KANTOVO POBIJANJE IDEALIZMA

Pod pojmom ˈidealizamˈ, Kant podrazumeva teoriju: „koja smatra da egzistencija stvari u prostoru izvan nas jeste ili samo sumnjiva i da se ne može dokazati, ili je lažna i nemoguća.“

Pod Barklijevim „dogmatičkim idealizmom“, Kant podrazumeva onu teoriju po kojoj je, ˈprostorˈ i sve što ga sačinjava, „nemoguć kao nešto po sebi.“ ˈStvariˈ po Barkliju, kaže Kant, koje se nalaze u prostoru predstavljaju obična ˈuobraženjaˈ. Međutim, on se ovde ne bavi toliko Barklijevim idealizmom, jer kako i sam kaže, osnov ovog idealizma je uništen u transcendentalnoj estetici.

Ono čime se on ovde više bavi, jeste Dekartov problematični idealizam, koji ukazuje na to kako se ne može dokazati egzistencija stvari izvan nas, na osnovu neposrednog iskustva. I uopšte, ovaj problem nemarnosti koji je vladao među filozofima do Kanta, da se dokaže postojanje spoljašnjeg sveta naterala ga je da u fusnoti predgovora drugom izdanju Kritike čistog uma kaže kako „će zauvek ostati jedan pravi skandal za filozofiju i za ljudski um uopšte to što se postojanje stvari izvan nas mora zasnivati samo na verovanju.“


Ono što Kant ovim dokazom želi da pokaže je to da mi pored ˈfiktivnih predstavaˈ posedujemo i ˈiskustvaˈ. Njegova zamisao bila je da se to učini tako što ćemo dokazati da je postojanje našeg ˈunutrašnjeg iskustvaˈ jedino moguće ako postoji naše ˈspoljašnje iskustvoˈ. Teorema koju je izneo Kant pre iznošenja samog dokaza, a od koje dokaz polazi, glasi:
„Prosta, ali empirički određena svest o mojoj sopstvenoj egzistenciji dokazuje egzistenciju predmeta u prostoru izvan mene.“

Obrazloženje dokaza

1. „Ja sam svestan svoje egzistencije kao određene u vremenu.“ (premisa)
2. Svaka vremenska odredba predpostavlja nešto postojano u opažanju. (premisa)
3. Ali ovo postojano ne može biti neki opažaj u meni. Jer sve odredbe moga postojanja koje se mogu naći u meni jesu predstave i njima kao takvima potrebno je nešto postojano, različito od njih samih, u odnosu prema čemu se može odrediti njihov tok, te, dakle, i moje postojanje u vremenu u kome one teku. (premisa)
4. Dakle, opažanje ovoga što je postojano moguće je samo na osnovu neke stvari izvan mene, a ne na osnovu proste predstave u nekoj stvari izvan mene. Prema tome, odredba moje egzistencije moguća je u vremenu samo na osnovu egzistencije realnih stvari koje ja opažam izvan mene. (iz 1, 2 i 3)
5. Ali svest (o mojoj egzistenciji) u vremenu nužno je vezana za svest o uslovu mogućnosti ove vremenske odredbe: dakle, ona je nužno vezana i sa svešću o egzistenciji stvari izvan mene kao uslovu vremesnke odredbe; to jest svest o mojoj sopstvenoj egzistenciji jeste u isto vreme neposredna svest o egzistenciji drugih stvari izvan mene. (iz 1-5)

Za prvu premisu možemo postaviti dva pitanja na način na koji to radi Elison (Allison) i koja su po njemu ključna. Prvo pitanje je epistemološke prirode i bavi se razmatranjem toga da li svest koju Kant pominje u prvoj premisi treba poistovetiti sa pukom svešću ili sa stvarnim empirijskim znanjem o sebi. Drugo se odnosi na stvarni sadržaj prve premise i pita se ˈčega bi ja to stvarno trebalo da budem svestan kad kažem da sam svestan svoje egzistencije određene u vremenuˈ. On tvrdi da Kant ovde misli na samospoznaju, a ne na samosvest, a to potkrepljuje time što navodi da i sam Kant poistovećuje ovu svest sa unutrašnjim iskustvom. A kao što se da videti iz samog argumenta, ovo treba uzeti tako da je moguća empirijska samosvest. Ako se svest o sopstvenoj egzistenciji u vremenu izjednači sa unutrašnjim iskustvom, onda se, s obzirom na prethodno objašnjenje unutrašnjeg čula, ona mora sastojati u saznanju duha o njegovim sopstvenim predstavama uzetim kao da su „subjektivni objekti“. Ovi subjektivni objekti, u stvari predstavljaju mentalne pojave koje se ipak nalaze u nekom objektivnom vremenu. One se odigravaju u duhu, kao unutrašnje predstave koje se odigravaju u nekom određenom vremenskom toku. Predmet sopstvenog identiteta nam se pruža kao empirijski predmet. U meri u kojoj je svesno određen redosled sopstvenih predstava u vremenu, tako je isto određena svest o sopstvenoj egzistenciji na način utvrđen u vremenu.


U drugoj premisi nam se javlja postojanost koja je osnov vremenskog toka. Da bismo mogli opaziti postojanje sukcesije, odnosno vremenskog toka, potrebno je da postoji nešto u odnosu na šta ćemo vreme posmatrati. Ali za ovu premisu Kant nam ne daje neko dodatno objašnjenje.
O trećoj premisi se dosta spekulisalo o razlozima zbog kojih je Kant na kraju odlučio da izmeni treću premisu u fusnoti predgovora drugom izdanju. Formulacija koja stoji u dokazu glasi ovako: „Ali to što je postojano ne može da bude nešto u meni, jer upravo moja egzistencija u vremenu može da se odredi tek na osnovu toga što je postojano.“ Prema Elisonovom mišljenju razlog za naknadno ubacivanje ove izmenjene verzije je zbog toga što je Kant smatrao da će verzija koja stoji u dokazu biti nedovoljno jasna. Ovo ćemo prihvatiti kao dobar razlog, jer se izmenjena verzija stvarno ne razlikuje ni u čemu od one koja stoji u samom dokazu, osim po jasnijem načinu na koji je iznesena. Što se tiče problema postojanosti, ono kod Kanta nikako nije nešto što je u nama, jer je i naše „Ja“ dato u našoj predstavi. On potvrđuje i to da smo mi misleći subjekti (res cogitans), ali ne i da smo opažaj takvog subjekta, odnosno uvek moramo biti subjekat i nikako predikat nečega drugog. Kant u sledećem citatu vrlo eksplicitno objašnjava sve ovo:
Svest o meni samome u predstavi Ja nije apsolutno nikakvo opažanje, već jedna prosta intelektualna predstava o samodelatnosti jednoga mislenog subjekta. Otuda ovo Ja i nema ni najmanjeg predikata koji bi kao postojan mogao služiti vremenskoj odredbi u unutrašnjem čulu za korelat: kao što je otprilike neprobojnost na materiji kao empiričkog opažaja.
Smatram da su glavni razlozi za naknadnu izmenu ove treće premise objašnjeni u sledećem Elisonovom pasusu:
Situacija je popravljena u novoj verziji premise. Ne samo da tu Kant ukazuje na opažaj, već i pokušava da objasni zašto taj opažaj ne može biti ‘u meni’. S obzirom da svi opažaji, kao predstave ili modifikacije unutrašnjeg čula, jesu ‘u meni’ (u empiričkom smislu), jasno je da se termin ovde mora odnositi na predmet koji se opaža (das Angeschaute) a ne na sam opažaj (die Anschauung). Drugim rečima, Kant tvrdi da ta postojanost koja je neophodna ne može biti nešto iznutra opaženo, i ovo je ekvivalentno tvrdnji da to ne može biti objekat unutrašnjeg čula. Ovo sledi iz Kantovog u osnovi Hjumovskog gledišta vezano za unutrašnje opažanje ili iskustvo i njegove objekte. Ponovo, sve što mi iznutra opažamo je pojavljivanje naših sopstvenih predstava. Nema nekog dodatnog opažaja subjekta kom se te predstave pojavljuju (nema utiska sopstva). Posto je svako ovo pojavljivanje prolazno, unutrašnje opažanje ili iskustvo ne mogu pribaviti ništa što može odrediti postojanje subjekta u vremenu. Funkcija trećeg koraka u argumentu je ova negativna poenta. On pokazuje da ne možemo ‘potražiti iznutra’ tu postojanost koja je neophodna da bi se odredilo naše postojanje u vremenu.
Četvrti korak predstavlja sintezu dosadašnja tri koraka i i prelazak ka petom, zaključnom koraku. Iz prethodna tri koraka moglo se primetiti Kantovo odricanje od unutrašnjeg opažanja i unutrašnjeg iskustva, dok u ovom četvrtom koraku dolazi do prelaska na ono što mu je jedino preostalo, a to je spoljašnja opažaj. Kada ovde govorimo o spoljašnjim stvarima, moramo prvo sebi postaviti pitanje da li se to odnosi na stvari po sebi (noumena) ili na stvari u empirijskom smislu (phenomena). Međutim, ako govorimo o stvarima po sebi (noumena), za njih se slobodno može reći da postoje u nekom trivijalnom smislu i u tom slučaju nam dokaz, u suštini nije potreban. Pošto Kant predmete „izvan mene“ uzima u empirijskom smislu kako bi okarakterisao nešto opaženo, i pošto je prostor forma u spoljašnjem smislu, zaključak je taj da se postojanost mora odnositi na objekat, odnosno objekte u prostoru. Ali ovakav zaključak je i dalje skromnog sadržaja, tako da Kant objašnjava kako Ja opažam i stičem iskustvo, a ne uobražavam i ne polažem svoja verovanja u navodne produkte uobrazilje. On ovo objašnjenje, sa određenom dozom podozrivosti, daje u svojoj trećoj „primedbi“, a pored ovoga napominje i to da ova tvrdnja ne zahteva da sva moja opažanja spoljnjih objekata budu istinita. Ovde se javljaju problemi oko toga da li nam je on uopšte dokazao to da mi stvarno stičemo predstave u empirijskom smislu, a ne samo da uobražavamo, ali ovoga je i sam Kant bio svestan, te nam, u fusnoti predgovora, kaže sledeće:
Protiv ovoga dokaza verovatno će se reći: ipak sam ja neposredno svestan samo onoga što je u meni, tj. moje predstave o spoljašnjim stvarima; prema tome, ostaće zauvek nerešeno da li izvan mene postoji nešto što njoj odgovara ili ne.
Peti i zaključni korak Kantovog argumenta nam donosi nešto malo drugačije. Ovde se javljaju nove tvrdnje. Prva se odnosi na nužnu vezu između svesti o mojoj egzistenciji sa svešću o egzistenciji stvari izvan mene; dok se druga nova stvar odnosi na to da je svest o sopstvenoj egzistenciji istovremeno neposredna svest o egzistenciji stvari izvan mene. Sličnu tvrdnju, Kant nam daje i u fusnoti predgovora, gde kaže sledeće: „Prema tome, ova svest o mome postojanju u vremenu jeste identično spojena sa svešću o odnosu prema nečemu izvan mene.“ Ova napomena ukazuje na to da su ova dva režima svesti, u stvari dva aspekta jedne svesti. Odnosno, izgleda da Kant sada tvrdi da ovde ne postoji čisto unutrašnje iskustvo, koje je sigurno različito od tvrdnje da je spoljašnje iskustvo nužan uslov mogućnosti unutrašnjeg iskustva. Iako je istina da su ove tvrdnje različite, takođe je slučaj da ono što izgleda kao novi zahtev, već je bilo prisutno i ranije. Ovde je sad ključna stvar koja se da uvideti to da unutrašnje iskustvo uključuje ne samo ogoljenu svest o predstavama, već takođe i svest o postojanju određenom u vremenu. Argument je pokazao i da svest zahteva ukazivanje na nešto postojano, ali i da to postojano mora da se nalazi u prostoru. Ovde se može uočiti ne samo da je untrašnje iskustvo uslovljeno postojanjem spoljašnjeg iskustva, već i da je unutrašnje iskustvo uvek, na neki način, povezano sa spoljašnjim iskustvom. Ali, isto tako je spoljašnje iskustvo prema Kantu, na sličan način uslovljeno unutrašnjim iskustvom. Objekti oba ova iskustva se uvek nalaze u jednom univerzalnom vremenu. Na osnovu svega ovoga se da primetiti da Kant, za razliku od Dekarta, prednost daje spoljašnjem iskustvu. Odnosno, kako to Elison voli da kaže, spoljašnje iskustvo, u ovom slučaju „nosi pantalone.“ A, kao potvrdu za ovo nalazimo i kod Kanta u primedbi 3.: „Ovde je samo bilo potrebno da se dokaže da je uopšte unutrašnje iskustvo moguće samo na osnovu spoljašnjeg iskustva.“


Yüklə 155,62 Kb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə