kada situacija ukazuje na upotpunjavanje. Na primer, u Kelerovim
ogledima, šimpanzo vidi da se dva šuplja bambusova štapa različitog
prečnika uklapaju jedan u drugi, čim njihov položaj ukazuje na ne
posredan vizuelni odnos (si. 58B).
Slika 58B
U osnovi, dakle, stvari se stavljaju u odnos asimilacijom ili kon
trastom a često i kombinacijom to dvoje. Asimilacija je verovatno
prvobitan odnos. Homogenost preovladava sve dok dovoljno jaka draž
ne razbije polje u odvojene jedinice, kao kada se neki crven predmet
vidi na zelenoj osnovi ili kada su delovi polja odvojeni prostornom
razdaljinom ili, pak, kada se predmet kreće kroz nepokretnu okolinu.
Izdvajanje po razlici nameće se i onda kada se od ispitanika traži
da načini izbor među datim predmetima. Psiholozi su proučavali ovo
stanje u takozvanim diskriminacionim ogledima.
58
OPAŽANJE PRAVI RAZLIKU
U tim ogledima, neka životinja ili čovek primoravaju se da
nauče koje je od dve jednostavne draži. tj. dva geometrijska sklopa,
vezana za nagradu. Pošto nema primetne veze između vizuelnog
znaka i nagrade, zadatak je intelektualno neprivlačan, iako je prak
tično probitačan. Najbolje što pacov, ili majmun ili, pak, čovek mogu
da učine jeste da ponavljanim pokušajima iznađu koja slika dobija.
Ovi ogledi pokazuju koliko se opažajne inteligencije ispoljava čak i
pod nepovoljnim uslovima.
Šta životinje vide može da se zaključi samo na osnovu onoga
što one čine ili, pak, analogijom sa ljudskim iskustvom. Kada se
prviput suoči sa dve draži nekog diskriminacionog ogleda, ispitanik
će verovatno da vidi prilično jedinstven sklop, manje više jasno po-
deljen u približno simetričan par. Ovaj nedostatak naglaska na raz
lici između to dvoje naročito je verovatan kada ta dva oblika nisu
inspunjena nekim određenim značenjem iz minulog iskustva, te se
stoga sjedinjuju time što su oba nova. Probni sklopovi mogu manje-
-više jasno da se ističu na osnovi. Zna se da je razlučivanje između
figure i osnove bazična pojava; ono je elementarnije od opažanja
oblika. Koliko će dva sklopa izgledati da su u bliskom odnosu zavisi
od toga koliko su oni međusobno blizu, koliko liče jedan na drugi
objektivno, i koliko se od te sličnosti opaža.
Da li ispitanik obraća pažnju na celinu a ne na delove sklopa
zavisi od okolnosti, koje jedva mogu da se uopštavaju. Takođe, na
to koliko se vidova forme i boje poimaju i koliku težinu svaki vid
nosi u celini, uticaće pojedinačne razlike. Poznato je da različite
vrste životinja u ovom smislu više vole jedno nego drugo, a prouča
vanja dece pokazuju da ona snažnije reaguju na boju u jednom
uzrastu a na oblik u drugom. Zna se da odojčad razlikuju oblike
prilično dobro čak i u prvim mesecima života i da se više zanimaju
za izvesne vrste figura nego za druge; na primer, duže će gledati
šarene nego one koje nisu šarene. Ono što mi je za sadašnju svrhu
važno jeste da ni u prvim sučeljavanjima na početku ogledâ ni u
poznijim fazama viđenje se ni malo ne sastoji od mehaničkog bele-
ženja oblika i boja iznesenih pred oči ispitanika.
OPAŽANJE UPOREĐUJE
Opšta jednoobraznost parnih sklopova lako može da preovlađuje
sve dok situacija ne zatraži razlikovanje. Ovo se događa kada ispi
tanik shvata da je jedna od dveju figura »ispravna« a druga »po
grešna«, na primer, kada se izbor jedne od njih nagrađuje. Pod
pritiskom nagrade, izgled sklopa kao jedinstvene celine ustupa mesto
izgledu jednog para alternativa. Opažanje prelazi sa sličnosti na raz
lučivanje. Diferencijacija nastaje zato što situacija to zahteva.
Za vreme učenja, u prvi plan izbijaju one crte probnih sklo
pova koji dovode do razlučivanja. Razlika može da bude bilo u vrsti
bilo u stepenu. Ako je razlika u stepenu, kao što je veličina ili
jačina, učenje se tipično bavi odnosom između draži a ne njihovim
apsolutnim veličinama. Ispitanik, životinja ili čovek, nauči da oda
bira veću od dve veličine ili tamniju od dve sive boje. U izvesnim
59
granicama, na njega ne utiče premeštanje para vrednosti na više
ili niže mesto na lestvici; a razmak između dve vrednosti može da
se suzi ili proširi. Slično tome, kada je razlika jedne vrste — crveno
prema zelenom ili trougao prema krugu — učenje se neće upuštati
usko i mehanički u specifičnu nijansu zelenog ili poseban oblik
trougla. Nauči se samo razlika između crvenila i zelenila, između
trouglosti i kružnosti. U saznajnom smislu, ovo znači da se razluči
vanje koje je zadatak tražio drži na opštem nivou grupe onoliko
visoko koliko to zadatak dopušta. Ovo je sušta suprotnost mehanič
kom beleženju vrednosti draži.
Podaci o ovoj inteligentnoj ekonomiji u opažajnom učenju po
tiču iz ogleda o »ekvivalenciji draži« ili »uopštavanju draži«. Ovde
učenje mora da se prenese na drukčiji skup oblika ili boja, koji je
na neki način sličan prvobitnom. Ako su, na primer, čovek ili živo
tinja koji se ispituju naučili da odaberu krug a ne neku drugu sliku,
da li će ispitanik preneti taj nauk na elipsu? Ako to učini, on poka
zuje da je sposoban da apstrahuje odlike koje okrugli oblici imaju
kao zajedničke od ovih po kojima se razlikuju. Ovo zahteva dvo
struku sposobnost da se otkriju ključna zajednička svojstva a da se
odbace ona koja ne odgovaraju. Ne videti sličnost između dveju
stvari i ne prihvatiti ih zato što one nisu potpuno istovetne može
da bude znak ograničene pameti.
Različita bića različito su sposobna i voljna da nešto prihvate
kao slično. Ako se pacov obuči da raspoznaje pun crn trougao, pa
se suoči samo sa konturom trougla istovetnog oblika, on će najpre
da okleva, pokazujući da u stvari opaža razliku između onoga što je
naučio i onoga što sada vidi. Ali, sličnost oblika navodiće na uspešan
prenos.
Konačno, kontura trougla istovetno postoji u oba slučaja. Ovaj
primer, međutim, ne srne da se shvati kao da znači da je prenos
nužno najlakši kada dva data sklopa sadrže odlučujuću odliku u
sasvim istoj formi. Važnije je koliko je lako ili teško da se uoči
odlučujuća odlika u svom kontekstu. Već sam ranije pomenuo oglede
koji dokazuju ono što svaki umetnik zna iz praktičnog iskustva,
naime, da dati oblik može da se apsorbuje ili raščlani strukturom
okolnoga sklopa na takav način da samo uz veliku teškoću može da
se raspoznaje, dok lako može da se izdvoji iz svoje okoline kada mu
je struktura relativno nezavisna od strukture sredine u kojoj se na
lazi. Takođe, kada ključna zajednička odlika ima veoma različito
mesto i funkciju u dvama kontekstima koji treba da se uporede —
kada vlada jednim a potčinjava se u drugom — može da bude teško
da se otkrije čak iako je tačno istog oblika i prilično dobro se izdvaja
iz svoje okoline. Oklevanje životinje podseća nas da se za jednu istu
stvar u dvama različitim kontekstima ne može reći da je psihološki
istovetna.
U mnogim ogledima, elementi na kojima se apstrakcija zasniva
znatno se razlikuju jedan od drugog. Kada se pacov uvežbava da
razlučuje horizontalne pruge od vertikalnih, on će reagovati na
razliku između horizontalnosti i vertikalnosti čak i ako su prostorni
pravci predstavljeni samo sa po dve-tri tačkice. Po rečima Karla
Lešlija (Lashley): »Diferentujući karakteri uvek su apstrakcije opštih
odnosa koji postoje između figura, te ne mogu da se opisuju nikak
vim konkretnim objektivnim elementima situacija draži«. Kako se
60
Dostları ilə paylaş: |