čak i apstraktniji sklopovi, naime konfiguracije ili zbivanja koji ne
odslikavaju baš ništa iz inventara fizičkog sveta. U umetnosti, naše
stoleće donelo je nepredmetno slikarstvo i vajarstvo. Ukazao sam na
impresionizam kada sam govorio o Tičenerovim slikama predstava;
i, zaista, prilično precizno može da se odredi koja faza modernog
slikarstva odgovara nekim njegovim primerima: »Konj je za mene
dvostruka krivina i propetost sa nešto grive; krava je duguljast pra-
vougaonik sa izvesnim izrazom lica, nekom vrstom preteranog pu-
ćenja.« Ali Tičener može da zvuči čak i još modernije. On opisuje
»sklopove« koje u njemu izazivaju neki određen pisac ili knjiga:
»Preda mnom kao da je neko prigušeno crvenilo. . . uglova a ne
krivine; privida mi se, prilično jasno, slika kretanja duž linija, slika
jasnoće ili pometnje tamo gde se stiču linije u pokretu. Ali, to je
sve — sve, bar, što uobičajeno samoposmatranje otkriva.« Dok je
Tičener beležio svoja samoposmatranja, umetnici kao što je Vasili
Kandinski (Kandinsky) istraživali su tajanstvenu oblast između pred
stavljanja i apstrakcije. Tičener vizualizuje pojam ,značenja' ili
smisla: »Značenje vidim kao plavosivi vrh nekakve kutlače, koji
gore ima malo žutog (verovatno deo drške), i koja uranja u neku
tamnu masu, očigledno neki mekan materijal« — što je slika koja
bi lepo mogla da stoji na izložbi Kandinskovog Plavog jahača.
Koliko je moderne umetnosti Tičener video i apsorbovao? Ja
to ne znam, ali u primerima koje sam naveo on je sigurno bio spo
soban da spoljašnji i unutrašnji svet uma gleda u duhu modernog
slikarstva. To nije važilo za prosečnog čoveka, uključujući proseč-
nog psihologa. Sve do naših dana, nije neobično da psiholozi, naro
čito kada se radi o opažanju, govore o umetnicima kao da se oni
bave stvaranjem varljivo sličnih kopija fizičke stvarnosti. Za psi
hologe koji su vodili oglede o »mišljenju bez slika«, kao i za njihove
ispitanike, slika je verovatno bila ona vrsta stvari koju su poznavali
sa realističkih ilustracija ili plakata. Ako su gledali čuvene slike iz
prošlosti — jednog Rafaela, jednog Rembranta ili čak Kurbea —
sa uobičajenom predrasudom i bez neke naročite pažnje, oni su izri
čito videli potpune kopije prirode, predela i enterijera, mrtvih pri
roda i ljudskih figura. Da li se od njih moglo očekivati da priznaju
postojanje krajne apstraktnih sklopova u svojim mozgovima ako pod
slikama podrazumevaju nešto potpuno drukčije? Teodil Ribo (Thé-
odule Ribot), koji je prikupio devet stotina odgovora, daje samo
jedan slučajan primer nepredmetnih formi; jedan njegov ispitanik
video je beskraj kao crnu rupu. Nije nikakvo čuda što ćemo uzalud
tražiti podatke i u najnovijoj psihologiji mišljenja, koja se bihevo-
rizmom deli naklonost ka spoljašnjim, vidljivim manifestacijama.
U ogledima koji su doveli do doktrine o mišljenju bez slika,
bez likova, nije verovatno da likova nije bilo. Ali, opažanje forme
o kojima se tu radilo mogle su lako da budu apstraktnije od onih
koje su Kofka i Bine opisali. Ova druga proučavanja jedva i da su
zahtevala mišljenje. Slike izazvane rečima kao što su šešir ili zastava
mogu da budu zaista konkretne, dok se pri rešavanju teoretskih
problema najčešće radi o veoma apstraktnim konfiguracijama, koje
se u mentalnom prostoru predstavljaju kao topološke i često kao
geometrijske figure. Te nemimetičke slike, često do te mere slabe
da se jedva razaznaju, verovatno su bile onaj .nečulni sadržaj4, ona
.neopažanja osećanja odnosa' koji su zadavali toliko glavobolje zbog
96
svog paradoksalnog statusa. One mogu da budu sasvim normalne,
sasvim obične i čak neophodne kada čovek misli u opštim pojmo
vima i kada mu je zbog toga za razmišljanje potrebna opštost čistih
formi. »Sklon sam da verujem«, priznao je Ribo, »da je logika slika
osnovni pokretač konstruktivne uobrazilje.«
97
7. POJMOVI STIČU OBLIK
Ako se mišljenje događa u oblasti slika, odnosno likova, mnogi
od tih likova moraju da budu veoma apstraktni, pošto um često deluje
na visokim nivoima apstrakcije. Ali, dospeti do tih likova nije lako.
Pamenuo sam već da dobar deo likova može da ostane ispod svesti
i da čak i ako su svesni, takvi likovi mogu ljudima koji nisu navikli
da se bave nezgodnim poslom samoposmatranja i da ne budu bez da
ljega dostupni. I pod najpovoljnijim uslovima, mentalne slike se teško
opisuju i lako se poremete. Stoga su dobrodošao materijal crteži za
koje se može očekivati da se odnose na takve likove.
Crteži se često upotrebljavaju u ogledima o pamćenju. Oni ne
mogu da budu verne kopije mentalnih slika, ali verovatno imaju
neke zajedničke osobine. Stoga, ono malo primera koje ću izneti u
ovoj glavi nemaju za cilj da dokažu kako izgledaju likovi na kojima
se zasnivaju, nego da ukažu na neke strukturalne odlike koje oni
možda imaju. Pokazaću da takve slikovne predstave mogu da budu
dobar pribor za apstraktno mišljenje i kakve dimenzije misli one
mogu da predstavljaju.
Prototip crteža koji imam na umu jesu oni dijagramski brzopo
tezni crteži što ih nastavnici i predavači crtaju na tabli da bi opisali
konstelacije ove ili one vrste — fizičke ili socijalne, psihološke ili
čisto logičke. Pošto su takvi crteži često nemimetički, to jest ne sadrže
nikakvu sličnost sa predmetima ili događajima, sta oni u stvari pred
stavljaju? U kakvoj se vezi nalaze sa pojmovima koje prikazuju?
Kakva im sredstva predstavljanja stoje na raspolaganju? Kako po
mažu mišljenju? Koji činioci određuju koliko takvi crteži dobro služe
svojoj svrsi?
APSTRAKTNI GESTOVI
Razlika između mimetskih i nemimetskih oblika na prvi pogled
je isasvim verodostojna; pa ipak, radi se u stvari o razlici u stepenu.
Ovo je očigledno, na primer, u opisnim gestovima, tim pretečama
linijskog crteža. I tu se dolazi u iskušenje da se pravi razlika između
gestova koji su piktografski i onih koji to nisu. U stvari, prikazivanje
gestom retko kad obuhvata više od jednog svojstva ili dimenzije,
recimo veću ili manju veličinu stvari, zoljin struk zgodne žene,
oštrinu ili neodređenost neke konture. Po samoj prirodi gestovnog
medijuma, ovaj prikaz je veoma apstraktan. Za nas je ovde važno
koliko je ipak ova vrsta vizuelnog opisivanja uobičajena, koliko za
dovoljavajuća i korisna. U stvari, ona je korisna ne uprkos svojoj
98
Dostları ilə paylaş: |