Platon, kao uostalom I njegovi prethodnici, nastoji razriješti pitanje promjene I mnoštva



Yüklə 30,68 Kb.
tarix04.12.2017
ölçüsü30,68 Kb.
#13744

(10) (11) Ontološko razdoblje – Platon

SLIDE 2

Kao potomak ugledne aristokratske obitelji, Platon (grč. široki), pravim imenom Aristoklo, osjeća obvezu sudjelovanja u javnom životu, ali ga politički događaji i oblici vlasti koji se mijenjaju (demokracija, tiranija) uvjeravaju da je s javnim životom Grka nešto u osnovi pogrešno. Vrhunac ogorčenja je smrtna presuda njegovu učitelju Sokratu 399. godine.

Platon napušta Atenu i odlazi na dugogodišnja putovanja tijekom kojih se detaljnije upoznaje s filozofskom tradicijom i pobliže s matematičkim naukom (kod čuvenog matematičara Teodora iz Kirene). Između ostalog, kod Sirakuškog vlastodršca Dionizija nastoji na Siciliji urediti idealnu državu prema svom filozofskom nacrtu. Biva uhićen, a od novca prikupljenog za njegov otkup (Kirenjanin Anikerd, koji ga je otkupio nije prikupljeni novac htio uzeti) kupuje se zemljište u Akademovim vrtovima (dio Atene) na kojem je 387. godine osnovana čuvena Akademija.

Večina sačuvanih Platonovih spisa je u obliku dijaloga naglašene umjetničke forme. U njima se sa Sokratom kao glavnim likom raspravljaju mnogi čuveni likovi filozofa i poznatih Atenjana. U dijalozima ranog razdoblja Platon iznosi Sokratovu filozofiju (ti su nam dijalozi, budući Sokrat nije pisao, jedini izvor za proučavanje Sokratove filozofije), dok u spisima zrelog razdoblja iznosi vlastitu filozofsku poziciju – učenje o idejama. Najvažnijim Platonovim djelom smatra se «Država» u kojoj u 10 knjiga Platon isprepliće svoja ontološka, spoznajna, etička, politička, antropološkai i estetička promišlanja. U «Državi» Platon sustavno razvija svoje učenje, međusobno povezujući razne zamisli oko centralne ontološke koncepcije – učenja o idejama. Stoga se njim započinje tzv. ontološko razdoblje grčke filozofije ili razdoblje velikih sustava (Platonova i Aristotelova).


SLIDE 4

U alegoriji o spilji Platon nam slikovito predstavlja osnovne elemente svog objektivnog idealizma. Zamislimo u dnu spilje neke ljude okovane lancima tako da ne mogu okrenuti glavu prema ulazu u spilju. Zamislimo također da kroz otvor spilje dopire svjetlo sunčanog dana, a da na samom ulazu netko podiže i spušta neke likove iza zidića, kao u lutkarskom kazalištu. Što okovani ljudi, pita se Platon, misle da je zbilja? Naravno, jedinom zbiljom smatraju ono što vide, a to je jedan drugoga i sjene likova s ulaza spilje na suprotnom zidu.

Upravo takvi sužnji smo mi ljudi; okovani osjetilima ne možemo okrenuti glavu (razum) prema istinskoj zbilji – likovima na ulazu u spilju (svijet ideja), nego živimo u polumraku opsjene i varke (svijet pojava). Potrebno je otrgnuti se s lanca (tu će nam dobro doći pomoć kakva filozofa da nas «trgne» iz samodostatnosti vlastitog neznanja) i uputiti se k izlazu, što je mnogima, kao kad iznenada pogledaš u jarko svjetlo, bolno iskustvo napuštanja poznatog i sigurnog staništa, ma kako lažno ili neprimjereno ono bilo.

Posebno mjesto u alegoriji ima sunce. Ono predstavlja ideju Dobra; u Platona je riječ o najvišoj ideji, najvišem dobru po kojem jest sve što jest. Kao što sunce svojom svjetlošću daje postojanje ne samo sjenama na zidu, nego i likovima na ulazu u spilju (jer, kako bi Hegel rekao, «U mraku su sve krave crne.») i kako bez njega ničega ne bi bilo, tako i ideja Dobra stoji kao bitak svemu što jest. Sve što jest jest tek ukoliko je dobro. Liječnik je liječnik ako je dobar liječnik, postolar je postolar ako zna praviti i popravljati cipele. Svatko sebe može smatrati čime god, može se tako čak i nazivati (biti nominalno), ali jest nešto samo ako je dobar to što jest. Ostala dva aspekta iste ideje su Istina i Ljepota, po kojima je neko biće lijepo tek kad je istinski to što jest (lijep čovjek je onaj koji je uistinu čovjek, dobar čovjek, čovjek koji nalikuje ideji čovječnosti). Ideja Dobra je u Platonovom objektivnom idealizmu bitak po kojem jest sve što jest, a sve što se u pojavnom svijetu pojavljuje kao negativno (ružno, loše, nesposobno, izopačeno...) nije utemeljeno ni u čemu supstancijalnom (ne postoje negativne ideje) nego je nedostatak dobra. Dok se za sve ideje može reći da su istovremeno biti (esencije) pojava, ali i samostalna bića (vječna, nepromjenjiva, opća...), za ideju Dobra se može reći da je pored toga i bitak.



SLIDE 5

Platon, kao što je to uvijek slučaj sa svakom pravom filozofijom, ne filozofira «iz glave», nego vodi dijalog sa vlastitom filozofskom tradicijom. On, kao uostalom i njegovi prethodnici, nastoji razriješti pitanje promjene i mnoštva.

Milećani, prvi pretpostavljaju nužnost postojanja nečeg nepromjenjivog u promjenama, temeljeći mnoštvenost promjenjivih bića u materiji. Po materiji svijet je jedinstvo.

Pitagorejci nužnu stalnost i nepromjenjivost pronalaze u idealnom pricipu – matematičkim odnosima koji prožimaju sva bića privodeći promjene k harmoniji. Svijet jedinstvenim čine brojčani odnosi. Znati, znači poznavati te odnose.

Za Heraklita, promjena je apsolutna, bića su u neprestanom mijenjanju. Ništa nije nepromjenjivo, osim logosa – zakona koji determinira promjene i, kao i pitagorejski broj, usklađuje ih. Logos čini svijet jedinstvenim. O pojedinačnom biću u stalnoj promjeni nema znanja; znati se može samo logos.



Parmenid i ostali elejci promjenu i mnoštvo smatraju prividom, a pravo, od osjetila oslobođeno znanje, otkriva nam istinu. Sve je Jedno. Jedno je vječno i nepromjenjivo, budući je promjenjivost u sebi proturječna.

Demokrit, napokon, iznova ono promjenjivo i mnoštveno utemeljuje u materijalnom. To materijalno, međutim, kao uostalom i Anaksimandarov apeiron, nije ništa vidljivo, nego razumska konstrukcija. Atomi i prazan prostor su vječne i nepromjenjive pretpostavke svake promjene.

Sokrat, Platonov učitelj, nije se bavio ontološkom problematikom, smatrajući da je filozofija praktična disciplina zadatak koje je učiniti ljude boljima ukazivanjem na njihovo neznanje. Unatoč tome, Sokrat je inspirirao Platonovu ontologiju svojom stalnom potragom za onim općim – pojmovima u kojima je utemeljeno znanje kao znanje općega.
S Milećanima Platon dijeli misao o nužnosti nepromjenivog, s Pitagorejcima ljubav prema matematici i uvjerenje da je princip promjene nešto idealno, s Heraklitom se slaže da o pojedinačnom i promjenjivom nema spoznaje, a s Elejcima i Demokritom da nas osjetila vode prividu stvarnosti, odnosno da se ono vječno i nepromjenjivo ne vidi «vanjskim», nego «unutarnjim» okom.

SLIDE 6

Matematika svjedoči o postojanju idealnih određenja neovisnih o našoj spoznaji tih određenja ili o njihovom ostvarenju (opredmećivanju) u osjetilnom svijetu.

Objasnimo. Duljina ili napetost žice na žićanom instrumentu i visina tona u određenom su odnosu koji ima svoje idealno određenje – jednadžbu. Jednadžba je idealni oblik tog odnosa koji je stvaran i neovisan o žićanim instrumentima kao i o našoj spoznaji tog odnosa. Jednadžba (iako se može zapisati) nije nešto što je spoznatljivo osjetilima, nego isključivo razumom. Kao što osjetilna spoznaj ima svoj vlastiti predmet – promjenivo i pojedinačno biće (grč. phainomenon – ono što se pojavljuje), tako i razumska spoznaja mora imati svoj predmet spoznaje – nepromjenjivo, opće, idealno biće (grč. noumenon – ono što samo sebe mišlju dohvaća). Vidimo da Platon, iz različitih vrsta spoznaje (osjetilna i razumska) zaključuje na različito ontološki utemeljene predmete spoznaje (materijalno i idealno).

Dajmo još jedan primjer. Jednadžbom C-(a+b)=0 dato je idealno određenje pravokutnog trokuta. Ono nedvojbeno izražava što pravokutni trokut jest (njegova bit) i koje uvijete nešto mora zadovoljavati da bi bilo pravokutni trokut. Idealno određenje dato rečenom jednadžbom vrijedi, dakle, za sve pravokutne trokute (općenito je) i neovisno o svakom ostvarenom pravokutnom trokutu, kao i o našem znanju o pravokutnim trokutima. Tako shvaćeno idealno rješenje, neovisno u svojoj egzistenciji od materijalnog i neovisno od toga je li ili nije sadržaj svijesti (spoznato) je ono što Platon misli pod imenom «ideja».

Ideja se, iz rečenog je to sada jasno, unatoč mnogim sličnostima, razlikuje od Sokratovog pojma. Za razliku od pojma (koji je također općenit i izražava bit, odnosno nužna obilježja, te je stoga objektivan) ideja je u svojoj egzistenciji neovisna o čovjekovoj spoznaji (pojam, s druge strane, svoje postojanje duguje čovjekovoj sposobnosti apstrahiranja, odnosno indukciji*). Ona je, pored toga, iako je bit predmeta, svojim postojanjem neovisna o postojanju tog predmeta. Ideja nije jedino i prvenstveno misao o biti nekog bića, niti bit toga bića, nego je biće za sebe – idealno (nematerijalno), savršeno, vječno, nepromjenjivo, objektivno. Ideja je noumenon – biće što se samo mišlju dohvaća.

*Induktivna spoznaja je spoznaja općeg preko pojedinačnog. Sokrat, nasuprot sofističkom relativizmu, ustraje na spoznaji općega smatrajući je mogućom. Čovjek, kao razumno biće, u stanju je iz niza pojedinačnih predmeta (indukcija) izlučiti ono što im je zajedničko (apstrakcija). Tako nastaju pojmovi, a u njima leži spoznaja, jer spoznaja je spoznaja općega. Iz ovoga je bjelodano da su pojmovi proizvod i sadržaj ljudske svijesti i da su, kao takvi, ovisni o ljudskoj svijesti.




SLIDE 7

Udaljimo li se, međutim, od teorijskog područja (gdje je matematiziranje, odnosno kvantificiranje dominantan obrazac) naići ćemo na poteškoće definiranja pojmova praktične filozofije. Tom je zadatku Sokrat posvetio svo svoje vrijeme i sve svoje snage. Dodijavao ja građanima Atene svojim neprestanim propitivanjem o vrlini, a oni, u nedostatku znanja (kreposti) dadoše ga pogubiti. Sokratova potraga za definicijama praktičnih pojmova (iz područja etike i politike), kako bi se u pojmu (općemu) moglo utemeljiti znanje, pa onda i kreposno djelovanje, a nasuprot tada očito popularnom sofističkom relativizmu, inspiriralo je Platona na još čvršće utemeljenje vrijednosti od pojmovnog. “Osjećamo”, naime, da je određenje “pravednosti” jednako idealno kao i određenje “kružnice” ili «pravokutnog trokuta», ali dok su matematički pojmovi teorijski (znanstveni) i stoga univerzalni*, određenje «pravednosti», budući pripada praktičnoj filozofiji, može biti jedino predmetom argumentirane rasprave. Sokratovo i Platonovo vrijeme svjedočilo je da se često, pa možda i u pravilu, sofističkim smicalicama dolazilo da «raznih» definicija praktičnih pojmova. No, samo zato, rezonira Platon, što ne postoji slaganje među ljudima o tome što je “pravednost” (što ne postoji opće prihvaćena definicija pravednosti, što sadržaj pojma «pravednost» nije jednoznačno utvrđen i objektivan), ne znači da njeno idealno određenje ne postoji. Upravo to idealno određenje, neovisno od svakog pojedinog pravednog čina i od svake moguće interpretacije pojma je ono što Platon naziva idejom.

Na jednak način na koji nam postojanje idealnog određenja kružnice omogućava kako crtanje kružnica tako i njeno razumijevanje (spoznaju), te razlikovanje raznih kružnica s obzirom na njihovu veću ili manju sličnost idealnom određenju, tako nam i postojanje idealnog određenja pravednosti omogućava pravednost naših postupaka, usporedbu tih postupaka kao više ili manje pravednih i napokon, argumentirani dijalog o pravednosti.

Raspravljajući o mnogim pojmovima praktične filozofije (etika, politika), Platon će u svojim dijalozima, u skladu sa Sokratovom metodičkom koncepcijom i sa likom Sokrata kao glavnim propitivačem, propitivati sadržaj praktičnih pojmova, ukazujući na naše neznanje i potičući na argumentiranu raspravu, ali će se čuvati vlastitih jednoznačnih rješenja. U praktičnoj filozofiji, naime, valja težiti objektivnosti znanja kakva je prisutna u matematici (ćemu i služi argumentacija), bez pretenzija da se matematički stupanj izvjesnosti može dostići. Ili, kako će to kasnije utvrditi Aristotel, stupanj izvjesnosti znanja ovisan je o područnom predmetu. Jednako je neprimjereno od matematike tražiti vjerojatnost, kao od etike nužnost.


*Pojam kružnice i ideja kružnice su u smislu objektivnosti i općenitosti, takorekuć na istom nivou. No, to ne znači da ih smijemo identificirati. Pojam uvijek ostaje pojam (bez obzira na stupanj objektivnosti i univerzalnosti), proizvod je ljudske svjesti. Ideje imaju vlastiti bitak (neovisnost), stoga vječnost i nepromjenjivost.
Zašto Platon ustraje na idealnoj zbilji kao prvotnoj i neovisnoj? Odgovor koji se nameće je jedini logičan.

Kad otkrijemo zakonitosti koje vrijede u našem svijetu (logos), pravilnosti koje se opetuju čineći naš promjenjivi svijet skladnim i uređenim (kozmos), dakle, kad otkrijemo da «sve što se spoznaje ima broj», zasigurno ne držimo da otkriveni principi ovise o našoj spoznaji. Mi, doduše, spoznavši ih posjedujemo svijest o njima (pojam), ali jasno ih razlikujemo od pojmova. Navedeni principi nisu osjetilno dostupni, ne pokazuju nam se zorno, jer nisu materijalni. Spoznati ih se može samo snagom uma*, no nisu zbog toga ništa manje zbiljni. Štoviše, u svojoj neovisnosti od naše spoznaje, kao i od onoga čega su principi, u svojoj neovisnosti od materijalne zbilje (nastale, promjenjive, nesavršene...) posve su i apsolutno zbiljni (vječni, nepromjenjivi, savršeni...)


*Platon to naziva «drugom plovidbom», što je termin za plovidbu pomoću vesala u nedostatku vjetra.
Kao i teorijskim uvidom otkrivene zakonitosti koje determiniraju materijalnu zbilju, tako i vrline (razboritost, pravednost, hrabrost, umjerenost ...) koje bi trebale vrijediti u praksi moraju imati egzistenciju neovisnu kako o samoj praksi tako i o našem razumijevanju ili interpretaciji istih. Jednako kao što Arhimedov zakon determinira materijalnu zbilju (pa je samim time na višem stupnju zbilje, jer uzrok je prvotniji od posljedice), postoji neovisno o njoj (o vodi i svim mogućim tjelima koja se u nju mogu zaroniti) i o nama (vrijedio je i prije Arhimeda jer ga ovaj nije izumio nego otkrio), tako i pravednost postoji neovisno o našem razumijevanju pravednosti i svim mogućim pravednim postupcima, a postoji tako što ne determinira našu praksu (što je zbog slobode volje nemoguće), ali ju teleološki* usmjerava.
*Teleologija (grč. telos – svrha, cilj + logos – iskaz, nauk) je naučavanje o usmjerenosti događanja k nekom cilju, svrsi. Izvorno «s-vrha» upućuje na određenje tog cilja nekud s vrha, kao i stremljenje svega k vrhu. Pretpostavlja hijerarhijsku strukturu zbilje, s obzirom na to u kojoj mjeri se u pojedinom biću ostvarila svrha. Kod Platona teleološko obrazloženje nastoji premostiti jaz dvaju svjetova – idealnog (ideje) i materijalnog (pojave). Sve teži idejama, odnosno svako biće se u svojoj nesavršenosti nastoji približiti vlastitom idealnom određenju (savršenstvu), odnosno ideji dobra.
Idealno je, dakle, prvotno, jer ono određujuće djeluje na materijalnu zbilju, bilo tako što je uređuje (logos) ili usmjerava (vrijednosti - kreposti).

Nameće se još jedan mogući dokaz ideja kao samostanih idealnih zbiljnosti (bića). U materijalnom svijetu (kao i u praksi) neprestano se susrećemo s bićima koja hijerarhijski vrednujemo. Na osnovu čega jednu kružnicu (recimo onu iscrtanu šestarom) smatramo boljom, pravilnijom od neke kružnice iscrtane rukom. Usporedba dviju kružnica i njihovo «rangiranje» moguće je tek na temelju savršene kružnice. Tek u usporedbi s njom, jedna se kružnica može smatrati boljom od druge, boljom utoliko što se više približila idealnom određenju. Svaka hijerarhijska organizacija moguća je tek po postojanju onog prvog, najvišeg, na osnovu kojeg se sve ostalo raspoređuje na svoje mjesto u hijerarhiji.* Isto vrijedi za neka dva čina hrabrosti ili razboritosti. Moguće neslaganje među ljudima u vezi ovog potonjeg ne obara argument o nužnosti postojanja savršenog mjerila. Ono, samo nije toliko očito i posve otkriveno kao što je slučaj s idealnim određenjima matematičkih entiteta.


*Ovaj tip argumentacije pojavljuje se u srednjem vijeku kao jedan od (a posteriori) dokaza Božje egzistencije.
Ovdje se nameće još jedan zaključak. Budući nam idealno određenje nije neposredno osjetilno dostupno niti ga je (poput pojma) moguće induktivno apstrahirati iz niza pojedinačnih bića (jer kako razumjeti savršeno iz nesavršenog), postavlja se pitanje - otkud nam znanje o idealnom (savršenom) pomoću kojega uspoređujemo ono manje savršeno. Jedino logično objašnjenje je, a dava ga i sam Platon, o a priornosti* našeg znanja. Znanje nam je urođeno (ljudska besmrtna duša i sama je ideja - recimo ideja čovječnosti – koja je zarobljena u tijelu i znanje joj je zatupljeno osjetilima). Potrebno nam je malo pomoći, niz pravilno usmjerenih pitanja koja će nas «trgnuti» iz «samozaborava», iz lažnog uvjerenja da znamo (majeutika - Sokratova porodiljska vještina) da ono istinsko znanje u nama iznesemo na svjetlo dana. Spoznaja je, zapravo prisjećanje (grč. anamnesis) duše na iskonski joj zavičaj i «stvari» u njemu. Ona je spoznaja ideja «(2+2)=(2x2)», onog što je uvijek isto, što nije zamjetljivo (jer o promjenjivom i zamjetljivom nema znanja).
* Apriorno (lat. a priori - od nečeg ranijeg, prethodnog) je ono što je prije iskustva (ovdje, prije osjetilnog iskustva i pojedinačno-materijalne egzistencije čovjeka), ono što nam je urođeno.


SLIDE 9

Želeći utemeljiti vrijednosti u njima samima kako bi ih sačuvao od «sofističkih opovrgavanja» i relativiziranja, a opčinjen vječnošću i idealnošću matematičkih određenja, Platon je podvojio zbilju na svijet ideja i svijet pojava. Sva su bića svijeta pojava dobila svoju odgovarajuću ideju kao savršeno određenje na koje su teleološki (svrhovito) upućena. Svijet ideja je izvorna zbilja koju ova naša materijalno-osjetilna zbilja, u kojoj je sve prolazno, promjenjivo i više manje relativno, pa stoga i nespoznatljivo (Heraklit), teleološki nastoji «kopirati» ali u tome uglavnom slabo uspjeva.

Platon, međutim, ovakvim objašnjenjem upada u poteškoće svojstvene svakom dualizmu. Utemeljivši svijet pojava u materiji i suprostavivši mu idealan svijet ideja, Platon gubi mogućnost njihovog povezivanja. Često koristeći riječ «sudjelovati», Platon nam pokušava vezu dvaju svjetova objasniti kao sudjelovanje pojava u idejama. Pojave, na svoj nesavršeni način, participiraju u idejama oponašajući ih. Ostaje, međutim, nejasno kako i da li je to ikako moguće. Između dvaju svjetova postoji stroga crta (ontološka) koju nije moguće preći, čak niti kada se odnos ne tumači kauzalno (uzročno), nego teleološki (svrhovito).*

*Platon je i sam itekako bio svjestan tih problema posvetivši čitav jedan dijalog (Parmenid) samokritici vlastitog stanovišta. Iznjet ćemo jedan mogući prigovor koji Platon upućuje samome sebe kroz usta imaginarnog Parmenida, Sokratovog sugovornika..



Složimo li se da postoji samo jedna ideja ljepote a mnoštvo lijepih stvari, te da su lijepe stvari osjetilno-materijalne, a ideja ljepote idealna, pitanje njihova odnosa je: je li ideja ljepote prisutna u lijepim stvarima tako što se raspodijelila među njima ili je prisutna u cjelini u svakoj stvari? Prva pretpostavka otpada jer ideja nije nešto materijalno pa je nedjeljiva. Opredjeljujući se za drugu pretpostavku Platon daje sliku dana, koji kad je prisutan, prisutan je na svakom pojedinačnom mjestu na kojem je dan i osvjetljava ga. Objašnjenje previđa da su, za razliku od ideje ljepote i lijepih stvari, dan i mjesto istog ontičkog statusa (ista su vrsta bića – materijalno-osjetilna), pa isto jedro (još jedna analogija koju koristi Platon) može pokriti više ljudi, ali ih ideja jedra ne pokriva.

Naposlijetku, pred kraj života Platon je revidirao svoje temeljno učenje, ukinuvši općemu (idejama) samostalni bitak, ponovno ih tumačeći kao pojmove.

Yüklə 30,68 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2022
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə