Pravna prevencija suicida

PRAVNA PREVENCIJA SUICIDA

Zbornik PFZ, 39(1)27-43(1989).

Dr. ŽELJKO HORVATIĆ, DK 340.622:343.85

Profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Pregledni znanstveni rad

Suicid je kao individualan čin i društvena pojava oduvijek prisutan u ljudskom društvu. Pravni sistemi u prošlosti i danas na različite načine iskazuje negativan stav prema tom činu. Suicid više nije krivično djelo, ali je svako poticanje i pomaganje kriminalizirano u suvremenim krivičnim pravima. Preventivno djelovanje prema suicidantu može biti legitimno i kada se on prinudno sprečava u ostvarenju odluke o oduzimanju vlastitog života, jer se polazi od pretpostavke da on nije normalan. Ako jest, njegovo pravo da raspolaže svojim životom ograničeno je pravima drugih da budu spašeni kada pokušaju samoubojstvo u stanju duševne poremećenosti i kada im je makar i prinudna pomoć potrebna.
Suicid je kao individualan čin i društvena pojava oduvijek prisutan u ljudskom društvu. Raspravljati o pravnoj prevenciji suicida znači baviti se normama nekog pravnog sistema radi utvrđivanja da li i u kojoj mjeri one imaju za cilj sprečavanje suicida. Taj, kao i svaki drugi, pravni sistem svojim normama koje nešto dopuštaju ili zabranjuju ili na nešto obavezuju odražava stav društvene zajednice prema raznim ponašanjima, pa tako i prema oduzimanju vlastitog života. Pri tome valja voditi računa da u istoj društvenoj zajednici u različitim povijesnim razdobljima, i u različitim društvenim zajednicama u istom povijesnom razdoblju, mogu biti prema nekom ponašanju ispoljeni drugačiji stavovi. Treba imati u vidu i mogućnost da pravni sistem u određenom trenutku, zbog svoje inertnosti ili iz drugih razloga, ne mora vjerno i dosljedno odražavati prevalentne i dominantne stavove u društvenoj zajednici prema nekom ponašanju. Te razlike između društvenog i pravnog odnosa prema nekom ponašanju ili pojavi nije uvijek jednostavno utvrditi, pa se s određenim rezervama uzima da norme pravnog sistema «u pravilu» sadrže stavove društvene zajednice. Smatramo li, dakle, da nam je za saznanje o stavu društvene zajednice prema nekom ponašanju kao najpouzdanija informacija «za prvu ruku» dostupan ipak pravni sistem, sasvim spekulativnim pristupom možemo zamisliti tri najmarkantnija stava prema suicidu: a) Pravni sistem ima n e g a t i v a n stav prema oduzimanju vlastitog života. Taj negativni stav može biti izražen u različitom intenzitetu, kao neodobravanje, zabrana i sl., a povezano s različitim posljedicama za one koji se ponašaju protivno normama koje ispoljavaju takav stav. b) Pravni sistem ima a f i r m a t i v a n stav prema oduzimanju vlastitog života. Oduzimanje vlastitog života nije nedopušten čin, već, štoviše, svaki član društvene zajednice ima pravo sam odlučivati o prestanku svog života. Krajnji domet takvog stava možemo zamisliti kao pravno reguliran postupak za ostvarenje prava na samoubojstvo (država je dužna osigurati ostvarenje tog prava), ali mogu se kao i kod negativnog stava ispoljiti različite varijante intenziteta, u ovom slučaju, odobravanja suicida. c) Pravni sistem ima i n d i f e r e n t a n stav prema oduzimanju vlastitog života. U njemu ne nalazimo norme čiji sadržaji bilo što naređuju, zabranjuju ili dopuštaju u vezi sa suicidom.

Analiza suvremenih pravnih sistema i onih iz prošlosti nedvojbeno upućuje na zaključak da oduvijek i danas većina njih zauzima negativan stav prema suicidu. Takav stav proizlazi iz shvaćanja da je oduzimanje vlastitog života socijalno nepoželjan čin, da se ono nasilno suprotstavlja instinktu življenja, da je u suprotnosti sa zahtjevima prirode, božanskim zapovijedima, i sl. Ipak, nisu sva samoubojstva jednako tretirana. Platon o tome ovako razmišlja: «A šta treba da snađe čovjeka koji je oduzeo život onome koji mu je najmili i najbliži? Pri tome imam na umu čovjeka koji je ubio sam sebe, nasilno se lišio onog dijela života koji mu je bio dosuđen, iako ga država nije osudila na takav postupak, a nije ga ni nevolja natjerala na to, izazivajući teške bolove, a on nije u stanju da je izbjegne, niti je na njega pala sramota koje se ne može osloboditi i koja mu život čini nesnosnim, nego je sam sebi, bez ikakvog opravdanja presudio. Kojih se obreda treba pridržavati pri obredu očišćenja od takvog grijeha i prilikom sahranjivanja samoubojice, to sam bog točno zna, a dužnost je njegove obitelji da pita za savjet tumače i same zakone i da točno ispuni sve ono što oni naređuju za takvu priliku. Grobovi samoubojica koji na taj način završavaju život moraju biti smješteni na usamljenim mjestima i tamo nitko drugi ne smije biti sahranjen. Takve ljude treba sahraniti bez ikakvih počasti, na nekom neplodnom i nepoznatom mjestu... Grob ne smije obilježavati nikakav spomenik niti natpis.» (bilj.1 - PLATON, Zakoni, knjiga IX, par. 873, D. izd. BIGZ, Beograd 1971, 385). Šta se može iz ovoga zaključiti? Da postoji bezrazložno i opravdano samoubojstvo. (Ovo drugo, kada samoubojica trpi teške bolove zbog neke nevolje ili mu je život nesnosan zbog sramote, a oboje ne može na drugi način otkloniti.) Da je bezrazložno samoubojstvo grijeh za koji samoubojica mora biti kažnjen makar i poslije smrti načinom i mjestom pokapanja njegova tijela.

Samoubojstvo može biti smatrano kao znak posebne hrabrosti i viteštva (stari Rim, Japan) ili vjerski ceremonijal obaveznog samožrtvovanja (Indija, Aljaska, Madagaskar) (bilj.2 - ŠEPAROVIĆ, Z., Granice rizika, Zagreb, 1985, 154), ali i zločin za koji su propisane vrlo oštre kazne. U posljednjem slučaju naravno da se pojavljuje problem kažnjavanja ako zločin samoubojstva bude uspješno dovršen. U tom slučaju kazna, kao na primjer konfiskacija imovine, pogađa obitelj samoubojice. (No, ta kazna nikada nije posve osobna.) Posebno negativan stav prema samoubojstvu ispoljio se u srednjevjekovnom krivičnom pravu pod jakim utjecajem kršćanske zabrane oduzimanja vlastitog života (v. Constitutio Criminalis Carolina 1526, C. C. T. 1786, pa npr. anglosaksonsko krivično pravo u kojem se još donedavno moglo naći krivično djelo samoubojstva u Engleskoj i Kanadi.) (bilj.3 - KAPAMAĐIJA, B., ŠOVLJANSKI, M., Pravo i samoubistvo, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, Beograd, 2/1982.). Francuska revolucija, koja je u mnogo čemu bilo prijelomna, s idejama koje su joj prethodile i nakon nje imale priliku da se slobodno razvijaju, u sklopu građanskih sloboda doprinosi shvaćanju da je i lišiti se vlastitog života jedna od tih sloboda. Time je u procesu laicizacije krivičnog prava u kontinentalnoj Evropi dobivena valjana osnova za dekriminalizaciju samoubojstva. U to vrijeme, tamo gdje je postojalo krivično djelo samoubojstva, ukoliko je došlo do suđenja za pokušaj, kažnjavanje se nastojalo izbjeći proglašenjem suicidne osobe neuračunljivom zbog psihičkog poremećaja tempore criminis (bilj.4 - TURČIN, R., Pravni aspekti suicidalnih čina, Zbornik radova 1. jugoslavenskog simpozija o prevenciji samoubojstva, Zagreb, 1973.). Istovremeno s dekriminalizacijom samoubojstva ostaju ili se unose u krivične zakone odredbe o kažnjavanju poticanja i/ili pomaganja o samoubojstvu, što koincidira s razvojem učenja o izvršilaštvu i saučesništvu u teoriji krivičnog prava. Prema nekim autorima, na kasnije evropsko zakonodavstvo, koje predviđa krivičnu odgovornost trećih osoba za sudjelovanje i doprinos u nekom samoubojstvu, utjecale su odredbe sadržane u 20. poglavlju i par. 834. Pruskog općeg zemaljskog zakonika iz 1794. (bilj.5 - HIRJAN, R., SINGER, M., Maloljetnici u krivičnom pravu, Zagreb, 1978, 310.).

U tom smislu zanimljiva je jedna interpretacija austrijskog krivičnog prava iz 1852. koje nije sadržavalo izričito djelo navođenja na samoubojstvo ili pomaganja pri samoubojstvu. Najpogodniji za primjenu u tu svrhu bio je postupak iz par. 335 – stvaranje opasnog stanja koje ugrožava život ili tijelo, sa svojim bićem: «Svako djelo ili propust, o kojem je činitelj već po naravskih posljedicah istoga što ih svatko lako razabrati može, ili po propisih osobi to obznanjenih ili po svom stališu, uredu, zvanju, obrtu, po svom zanimanju ili obće po svojih osobitih razmjeri, prosuditi i uviditi kadar, da djelo ono ili propust onaj prouzročiti ili povekšati može pogibelj za život, za zdravlje ili za tjelesnu sigurnost ljudi, ima se ako odtuda uzsljedi teška tjelesna ozleda (par. 152) kojega čovjeka, glede svakoga krivca kazniti kao prekršaj zakonom od jednoga do šest mjeseci, uzsljedi li pako smrt kojega čovjeka, kao prestupak strogim zatvorom od šest mjeseci do jedne godine dana». Kasacijski sud u Beču svojim rješenjem br. 8012 M. 501 od 11. XI. 1882. izjasnio se da «tko osobi koja je izrazila da će na sebi počiniti samoubojstvo, znajući za to u tu svrhu pribavi otrov, te ga ovaj priredi za piće, počinio je prestupak iz par. 335 k.z.» (bilj.6 - V. Kazneni zakonik ..., u red. ŠILOVIĆ, J., s komentarom, Zagreb, 1901. Ovaj primjer spominju i HIRJAN-SINGER u djelu cit. U bilj.5) čime je pomaganje u samoubojstvu i bez izritičite odredbe u krivičnom zakonu smatrao kažnjivim ponašanjem. Osnove Kaznenoga zakona o zločinstvih i prestupcih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju iz 1879.g. (tzv. Derenčinov projekt) u § 257. predviđao je izričitu inkriminaciju: «Tko navede drugoga na samoubojstvo ili mu pruži sredstva da se sam liši života, kazni se radi prestupka uzom ne ispod dvije godine».

U Krivičnom zakoniku iz ranije Jugoslavije iz 1929. nalazimo § 169. koji glasi: «Ko navede nekog na samoubistvo ili mu pomogne u izvršenju samoubistva kazniće se ako ovo bude izvršeno strogim zatvorom, a ako ostane u pokušaju, zatvorom; /Ko pri tom samoubistvu upotrebi prema navedenom opasna ili vrlo teška predstavljanja da bi ga naveo na samoubistvo kazniće se robijom do deset godina;/ Ako je navedenik bio u stanju neuračunljivosti, dete ili mlađi maloletnik, učinilac će se kazniti po § 167” (Ubistvo).

Kažnjavanje kao izražavanje negativnog stava društvene zajednice i pravnog sistema prema samoubojstvu nalazimo u suvremenom krivičnom zakonodavstvu uglavnom na ova dva načina kako smo prikazali na primjeru tumačenja austrijskog KZ iz 1852. ili izričitog inkriminiranja kao u jugoslavenskom KZ iz 1929. Za prvi slučaj tipičan je primjer krivično pravo SR Njemačke koje odgovornost za učešće trećih osoba u samoubilačkom činu postiže tzv. Posrednim izvršilaštvom. Krivična djela koja u svom biću sadrže ponašanje koje doprinosi ostvarenju samoubilačkog čina nalazimo npr. u krivičnim zakonima koji se primjenjuju u Italiji, Mađarskoj, SSSR i dr.

Prema tome, iako se samoubojstvo danas više ne smatra u toj mjeri nedozvoljenim činom da bi trebalo predvidjeti njegovu kažnjivost, zbog moralnih, etičkih i socijalnih stavova, koji se ne mogu posebno identificirati, pravni sistemi ne dopuštaju bilo kakvu aktivnost ili propuštanje od strane članova društvene zajednice u odnosu na suicidalni akt nekog od njenih članova. Taj negativni stav prema samoubojstvu različito se rješava u pojedinim pravnim sistemima, pa opisano valja smatrati samo lapidarnim povijesno-komparativnim osvrtom koji nam služi kao uvod u bit našeg raspravljanja. Ostavljajući po strani raspravu o pravnim sistemima koji bi imali prema samoubojstvu afirmativni ili indiferentni stav, koncentrirat ćemo pažnju na naš pravni sistem. U njemu ćemo tražiti i tumačiti one sadržaje koji izražavaju negativni stav prema suicidu (a naš pravni sistem nesumnjivo spada u tu kategoriju) i istovremeno analizirati kako i u kojoj mjeri pravne norme mogu djelovati u sprečavanju suicida, dakle kako funkcionira pravna preventiva suicida u našim prilikama.

Već je ranije rečeno da se negativni stav prema samoubojstvu može u pravom sistemu izraziti propisivanjem samoubojstva kao krivičnog djela i predviđanjem kazne za samoubojicu. Bez obzira na to što se takvo «preventivno» djelovanje u odnosu na suicid ne predviđa u našem krivičnom pravu, smatram potrebnim o takvom, naizgled ekstremno negativnom, stavu prema suicidu reći još nekoliko riječi. Čitatelj je vjerojatno primijetio da sam u prethodnoj rečenici termin preventivno upotrijebio u navodnicima. Time sam htio dati na znanje da propisivanje samoubojstva kao krivično djela ne smatram pravim načinom pravne prevencije takvog ponašanja. Da li uopće inkriminiranje suicida može imati preventivno djelovanje, naime takvo da samo propisivanje samoubojstva kao krivičnog djela i prijetnja kaznom koja bi trebala biti primijenjena prema učiniocu neuspjelog samoubojstva (za kažnjivi pokušaj) suzbija odnosno smanjuje takva ponašanja? Prema općim teorijama o preventivnom djelovanju krivičnog prava propisivanjem društveno opasnih ponašanja kao krivičnih djela i kaznama protiv učinilaca, strah od kažnjavanja samo je jedan od elemenata koji bi trebali destimulativno djelovati na potencijalne učinioce. Poznata je teza da nije strah od kazne, već naprotiv njena izvjesnost, dakle strah od otkrivanja, odlučujući destimulativni činilac za neka zabranjena ponašanja i u određenim slučajevima. (U nekim slučajevima i za neka krivična djela nikakav strah ne djeluje dovoljno odbijajuće zbog intenziteta djelovanja motiva za izvršenje djela ili drugih prevladavajućih činilaca.) Ako samoubilački čin ima kao krajnji cilj smrt, onda kažnjavanje učinioca u slučaju dovršenog djela nema smisla. Utoliko bi se krivično djelo samoubojstva razlikovalo od gotovo svih ostalih krivičnih djela kod kojih kažnjavanje itekako dolazi u obzir nakon što je djelo dovršeno. Mrtav učinilac djela, suicidant, ne može biti osobno kažnjen, pa kažnjavanje dolazi za njega u obzir samo ako preživi, tj. ako djelo ostane u pokušaju. Paradoksalno ali istinito ili barem vjerojatno izgleda zaključivanje da inkriminiranje suicida može umjesto preventivnog djelovanja imati sasvim suprotan efekt. Suicidant, naime, kad je već jednom započeo radnju izvršenja mora u njoj ustrajati, mora nastojati, ako se računa sa strahom od kazne kod njega, da uspije da se liši života, jer ako se ipak dogodi da ostane živ, bit će kažnjen. Takva bi pravna norma, moglo bi se reći, poticala na temeljitost u samoubilačkoj aktivnosti i umanjivala šanse za preživljavanje suicidanta. Moglo bi se doduše suprotstaviti ovakvom pristupu i razmišljanje o barem kakvim-takvim preventivnim efektima propisivanju samoubojstva kao krivičnog djela. Tako bi se npr. moglo tvrditi kako samo saznaje da je samoubojstvo krivično djelo, ili – što teže zvuči – zločin, djeluje psihološki na suicidanta i ograničava njegove pripremne radnje. Sama zabranjenost njegovog ponašanja sužava njegove mogućnosti realizacije djela s obzirom na mjesto, način i sredstvo izvršenja suicida. To može u nekim slučajevima i unatoč kulminaciji krize biti odlučujuće u destimulativnom smislu i možda definitivno otkloniti suicid. Propisivanje suicida kao kažnjivog ponašanja moglo bi se braniti i preventivnim djelovanjem straha od krivičnih sankcija koje i ne moraju biti osobne, tj. mogu destimulativno djelovati na potencijalnog učinioca, iako on osobno neće biti kažnjen jer će biti zbog svoje smrti nedostupan za kažnjavanje. Takvo djelovanje, na primjer, mogla bi imati kazna konfiskacije imovine, koja inače prati neka teška krivična djela, pa i kad se radi o primjeni smrtne kazne. Kada bi, uzmimo, ta kazna bila propisana za krivično djelo samoubojstva, moglo bi se operirati s pretpostavkom da bi takvo propisivanje sankcije koja bi pogodila najbliže srodnike samoubojice moglo preventivno djelovati na potencijalnog učinioca tog krivičnog djela. Kalkuliranje sa tom ili sličnim sankcijama bilo bi, međutim, u suprotnosti sa suvremenim shvaćanjem osobnosti krivičnih sankcija. Danas se nastoji iz krivičnog prava eliminirati sve krivične sankcije koje nemaju strogo osobni karakter ili kod kojih barem obilato ne prevladava osobni elementi u posljedicama koje stanovita sankcija ima. Zalaganje za kaznu koja bi se zbog krivičnog djela samoubojstva direktno primjenjivala prema najbližim srodnicima, nasljednicima učinioca, bilo bi sasvim neumjesno. Ovaj slijed misli koji nas vodi prema posljedicama koje eventualno moraju snositi srodnici suicidanta, ako su te posljedice neprihvatljive za suvremeno krivično pravo, mogu nas možda usmjeriti na druge pravne grane. To zbog toga što preventivne efekte ne treba tražiti isključivo u domeni kaznenog prava. Pravna prevencija suicida može se realizirati u pravnom poretku i bez izravnog propisivanja da je samoubojstvo krivično djelo. Ako bi npr. u nasljednom pravu postojala norma po kojoj bi za slučaj samoubojstva ostavitelja sva njegova imovina pripala državi ili bi se raspodijelila u dobrotvorne svrhe i sl., ali svakako uz isključenje zakonskih ili oporučnih nasljednika, takvoj se normi ne bi mogao a priori negirati mogući preventivni efekt. Ako bi npr. u obveznom pravu bilo propisano da se u slučaju samoubojstva gubi pravo na ugovoreno životno osiguranje, ili ako se u radnom i socijalnom pravu onemogući pravo na mirovinu iza pokojnika samoubojice, takvi sadržaji također bi se mogli smatrati preventivnima u pogledu samoubojstva. Ova digresija od krivičnopravnog preventivnog djelovanja na potencijalne samoubojice neće nas zasada dalje okupirati, jer bi se valjalo u vezi sa strahom od krivičnopravne represije barem nakratko osvrnuti na strah koji bi mogao djelovati destimulativno na samoubojicu, a radi se o strahu od posljedica koje se u represivnom smislu mogu na njega odnositi. Ne treba naime izostaviti samo spominjanje posljedica koje imaju slično ali znatno drastičnije represivno djelovanje od krivičnih sankcija. Radi se o stoljećima njegovanom strahu od posljedica grešnog života na ovom svijetu. Pa ako je samoubojstvo «smrtni grijeh», a to prema nekim religijama jest, onda ispaštanje i kazna na «onom svijetu» tek dolazi u obzir kad se umre po vlastitoj volji. Strah od sankcija koje se primjenjuju prema samoubojici u njegovom «zagrobnom životu» može, istini za volju, djelovati preventivno kod nekoga koji doista vjeruje u zagrobni život i u propisana pravila svoje religije, no takva prevencija ima jednu vrlo slabu točku, a ta je da nema dokaza o posmrtnoj represiji. Usto neki fanatični vjernici upravo samožrtvovanjem, koje može uključivati i suicid, mogu steći uvjerenje da će na upravo samožrtvovanjem, koje može uključivati i suicid, mogu steći uvjerenje da će na «drugom svijetu» imati baš zbog toga privilegirani položaj. U svakom slučaju, religijski stav prema suicidu ne bi trebao a priori odbaciti kao indiferentan za preventivno djelovanje na suicid. To tim više što raspravljajući o pravnoj prevenciji suicida ne možemo ignorirati činjenicu da su u prošlosti pravni sistemi bili pod značajnim utjecajem religijskim poimanja života i grijeha, dopuštenog i nedopuštenog, a manje ili više tragova tih sadržaja nalazimo i danas u suvremenom pravu. Kad je već o religiji riječ, ne treba izostaviti ni pravne zabrane sahranjivanja samoubojice na zajedničkim grobljima i uz uobičajene pogrebne ceremonije, što je na potencijalne samoubojice koji se nisu htjeli posmrtno odreći takvim mogućnosti moglo djelovati destimulirajuće.

Da zaključimo. Propisivanje samoubojstva kao krivičnog djela koje se kažnjava krivičnim sankcijama, i prije svega kaznom, u suvremenim uvjetima ne bi imalo smisla ni opravdanja. Preventivni efekt takvog normiranja bio bi posve zanemariv, a svi ostali razlozi za inkriminaciju suicida per se ne dolaze u obzir. Apsolutan apsurd bio bi dostignut kad bi se najoštrijom kaznom koja se još zadržala u nekim krivičnim pravima, smrtnom kaznom, penalizirao i sam pokušaj suicida!

U našem krivičnom pravu samoubojstvo, naravno, nije propisano kao krivično djelo, no u pozitivnim krivičnim zakonima nalazimo u katalogu inkriminacija delikte protiv života i tijela, kojima se predviđa društvena opasnost i kažnjivost ponašanja kada druge osobe doprinose suicidnom činu nekog ljudskog bića.

Radi se o krivičnom djelu koje je u republičke i pokrajinske krivične zakone iz 1977. preuzeto iz ranijeg KZ – onog iz 1951. s neizmijenjenim nazivom: Navođenje na samoubojstvo i pomaganje u samoubojstvu. U KZ-1951. bio je to član 139, a sada: u KZ BiH čl. 40, u KZ CG čl. 43, u KZH čl. 39, u KZK čl. 36, u u KZSL čl. 50, u KZSR čl. 51, u KZM čl. 41. i KZV čl. 32.

Tekst inkriminacija ili opisi djela u suštini su u našem krivičnom pravu ostali kroz sve vrijeme od prve kodifikacije 1951. neizmijenjeni. Novelom iz 1959. izvršena je nebitna promjena izostavljanjem dijela opisa iz st. 1: «ili pokušano». Naime, ako bi samoubojstvo bilo samo pokušano, za krivično djelo navođenja ili pomaganja učinilac se može kazniti po općem propisu koji je sada formuliran u novom st. 5. Istovremeno za djelo iz st. 1. sada je propisana stroža kazna. Do 1959. bila je to kazna zatvora od šest mjeseci (do tri godine = opći maksimum) ili strogog zatvora do pet godina (od najmanje jedne godine = opći minimum), a nakon novele samo strogi zatvor od jedne do pet godina. Mala korekcija izvršena je u propisanoj kazni i za djelo iz st. 4 (navođenje na samoubojstvo surovim ili nečovječnim ponašanjem...) tako da se umjesto minimuma od tri mjeseca zatvora sada propisuje minimum od šest mjeseci. Opći maksimum od tri godine zatvora ostao je nepromijenjen, a isto tako i alternativno propisana kazna strogog zatvora od jedne do pet godina. Ove korekcije, moglo bi se reći, izražavaju stav zakonodavca o potrebi veće zaštite ljudskog života koji bi bio ugrožen navođenjem ili pomaganjem u samoubojstvu. Time je istovremeno izražen stav o potrebi pojačane prevencije takvih ponašanja koja bi trebala biti rezultat većeg straha potencijalnog učinioca od strože propisane kazne. U novim zakonima prihvaćeni su uglavnom nepromijenjeni tekstovi opisa djela iz KZ 1951, a svi zakoni osim KZH propisali su iste kazne za sve oblike djela. Jedino je KZH umjesto kazne zatvora (ranije strogog zatvora) od jedne do deset godina za navođenje i pomaganje u samoubojstvu maloljetnika iznad 14 godina i osobi čija je sposobnost da shvati značenje svoga djela ili da upravlja svojih postupcima bila bitno smanjena posebni maksimum snižen na osam godina. U KZ SR Slovenije predviđen je i jedan poseban slučaj, za koji je propisana i blaža kazna no za sve druge oblike tih djela (zatvor do tri godine). Radi se o pomaganju u samoubojstvu koje bude izvršeno a kad postoje posebne olakotne okolnosti (čl. 50, st. 5).

Krivično djelo (ili djela) o kojima je riječ pokušat ćemo ukratko i precizno protumačiti služeći se tekstom KZSRH (čl. 39).

U stavu 1. jednostavna dispozicija sadržava oba zabranjena i kažnjiva ponašanja iz naziva djela. Navođenje ili podstrekavanje na samoubojstvo jedan je način doprinosa odlučivanju na samoubojstvo. Potencijalni samoubojica stvara odluku o suicidnom činu zato jer ga druga osoba na to nagovara. To nagovaranje može biti vrlo različito, u kraćem ili dužem vremenskom razmaku, ali uvijek mora biti ozbiljno i učinilac djela mora imati svijest o tome da kod drugoga stvara ili učvršćuje odluku na samoubojstvo i da to želi ili barem da na to pristaje. Radi se o klasičnom podstrekavanju koje uključuje razne načine utjecanja na volju samoubojice, samo što je kažnjivost podstrekavanja na samoubojstvo zakonodavac morao riješiti propisivanjem posebnog krivičnog djela, budući da se kažnjivost ne može riješiti propisivanjem posebnog krivičnog djela, budući da se kažnjivost ne može riješiti primjenom općeg instituta podstrekavanja iz općeg dijela KZ SFRJ. A to upravo zato što samoubojstvo per se nije krivično djelo po našem krivičnom zakonu. Isto tako morao je zakonodavac posebno propisati kao krivično djelo pomaganje u samoubojstvu, jer kad nema posebnog krivičnog djela samoubojstva, ni u ovom slučaju ne dolazi u obzir primjena općeg instituta pomaganja kao oblika saučesništva u krivičnom djelu. No, za tumačenje pomaganja za ovu inkriminaciju bez sumnje dolazi u obzir formulacija o pomaganju iz općeg dijela KZ SFRJ (čl. 24), a ta sadržava mutatis mutandis ove opise: pomaganjem se smatra osobito davanje savjeta za izvršenje samoubojstva, ali i niz drugih postupaka i radnji koje bi se inače smatrale izvršenje samoubojstva, ali i niz drugih postupaka i radni koje bi se inače smatrale suizvršilačkim akcijama i djelovanjem. Osnovno razgraničenje između pomaganja i neke druge kriminalne radnje u vezi sa samoubojstvom je ujedno i razgraničenje između krivičnog djela iz čl. 39, st. 1. i krivičnog djela ubojstva. Tamo gdje prestaje pomaganje po svom kvalitetu i svom intenzitetu doprinosa lišenja života počinje ubojstvo druge osobe. Pri tome za samo postojanje djela nije bitno da i i osoba koja se lišava života to želi ili na to pristaje. (Tako na primjer kod eutanazije, što nije drugo no samoubojstvo putem druge osobe, na zahtjev ili molbu da druga osoba svojim postupcima nadomjesti postupanje suicidanta. Ubojstvo iz samilosti ostaje uvijek ubojstvo, ali s nizom olakotnih okolnosti.) Navođenje na samoubojstvo i pomaganje u samoubojstvu po samom zakonskom opisu djela iz st. 3. čl. 39. KZH i jest ubojstvo samim time što se pomaganje i navođenje odnosi na dijete ispod 14 godina života ili na osobu koja u vrijeme kada je se nagovara, navodi da izvrši suicid ili joj se u tome pomaže nije u stanju shvatiti značenje svojeg djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti ili poremećaja ili zaostalog duševnog razvoja. Onaj tko u takvom slučaju pomaže u suicidu ili navodi na suicid takvu osobu odgovarat će za krivično djelo ubojstva iz čl. 35, KZH. Ako se radi o maloljetnom samoubojici koji ima od 14 do 18 godina ili o osobi čija je sposobnost da shvati značenje svog djela ili da upravlja svojim postupcima bitno smanjena, neće se raditi o ubojstvu, već o težem obliku navođenja na samoubojstvo i pomaganja u samoubojstvu iz st. 2. čl. 39. KZH koje je kažnjivo od jedne do osam godina zatvora (u svim ostalim zakonima do deset godina).

Poseban način navođenja na samoubojstvo opisan je u st. 4. čl. 39. KZH i odgovarajućim članovima krivičnih zakona drugih republika i pokrajina. Radi se o tome da to djelo čini onaj tko surovo ili nečovječno postupa s osobom koja je prema njemu u odnosu takve podređenosti ili zavisnosti, pa ta osoba izvrši samoubojstvo koje je takvim postupanjem izazvano. Za konačni rezultat koji se sastoji u samoubojstvu učinilac djela odgovara makar je u pogledu tog rezultata nehatno kriv. On naime mora biti svjestan da zbog njegovog postupanja osoba koja je prema njemu u nekom odnosu podređenosti ili zavisnosti može učiniti samoubojstvo, ali olako drži da do toga neće doći ili da će to moći spriječiti, odnosno postojat će to krivično djelo i njegova odgovornost i kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja takve posljedice, ali je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan te mogućnosti (čl. 14. KZ SFRJ – odredbe o nehatu). Propisana kazna za takvo ponašanje kojim se izaziva samoubojstvo samo je neznatno u minimumu blaža od kazne za izravno navođenje i pomaganje (šest mjeseci zatvora), dok je težina oba oblika djela po propisanom posebnom maksimumu kazne do pet godina potpuno jednaka.

Konačno, u KZ SR Slovenije nalazimo poseban lakši oblik samo pomaganja, s propisanom kaznom zatvora do tri godine, kad postoje posebne olakotne okolnosti. Te okolnosti mogu biti upravo one o kojima je bilo riječi kod eutanazije.

Da bi postojalo krivično djelo navođenja na samoubojstvo ili pomaganja u samoubojstvu ili izazvanog samoubojstva surovim ili nečovječnim ponašanjem prema nekoj podređenoj ili zavisnoj osobi, samoubojstvo treba biti izvršeno ili barem pokušano. U slučaju pokušanog samoubojstva kazna se učiniocu djela može prema općim pravilima o ublažavanju kazne smanjiti ispod propisanog minimuma za pojedine oblik djela ili zamijeniti novčanom kaznom (samo u slučaju iz st. 5. KZSL).

Opisanim inkriminacijama, može se reći, na zadovoljavajući je način izražena društvena opasnost ponašanja kojima se utječe na odluku o samoubojstvu ili se uopće na relevantan način doprinosi realizaciji nekog suicidnog akta. Drugo je pitanje koliko se u praksi te norme primjenjuju, odnosno kolika je "tamna brojka" ovih delikata (brojka nepoznatih krivičnih djela). Koliko u realnosti ima navođenja na samoubojstvo i ili, što je, mislim, rjeđe, pomaganja u samoubojstvu, a koliko tek surovog ili nečovječnog ponašanja prema osobama koje su podređene ili zavisne i koliko je stvarno izvršenih samoubojstava rezultat takvih ponašanja, a da nitko nije bio optužen za navedeno krivično djelo? Može se opravdano pretpostaviti da tih djela ima znatno više no što bi se moglo pretpostaviti, a sasvim je nerealno da se u sudskim statistikama, npr. za 1981-1987. za SRH, uopće ne pojavljuje ni jedna osuđena osoba za krivično djelo iz čl. 39. KZH! Ne smatram da bi trebalo prihvatiti zbog toga tvrdnju da je navođenje na samoubojstvo kao krivično djelo odredba u krivičnom zakonodavstvu koja ne samo što zvuči anahrono nego je i nerealna, a historijski i kazualno gledano potpuno je nejasno kako je i zašto "zalutala" u naše krivično pravo? (bilj. 7 – KAPMAĐIJA, B., ČOVLJANSKI, M., op. cit. u bilj. 3) Nedvojbeno je, naime, da samoubojstvo po svojoj genezi nije individualni, dobrovoljni i slobodni čin pojedinog člana ljudskog društva. Ako je kod ubojstva jasno da se radi o direktnoj tipičnoj međuigri dvojice ili više ljudi od kojih je jedan ubojica, a drugi njegova žrtva, i kod samoubojstva treba voditi računa o tome da je samoubojica kao član društva neminovno i čvrsto vezan i ovisan o drugim članovima društva s kojima čitav život radi i umire. (bilj. – ŠUBIĆ, B., Društvo i pojava samoubojstva, Pogledi, časopis za društvene znanosti, Split, 1/1986.) Samoubojstvo je stoga sazdano od faktora koji uključuju međuigru socijalnih, kulturnih, ekonomskih, fizioloških, intrapsihičkih i drugih elemenata. U tim elementima ima sigurno i sadržaja koji se odnose na neprihvatljiva postupanja u pogledu bilo čijeg života. Kad nema tih slučajeva u sudskoj praksi, ne znači da ih nema u životu i da je inkriminiranje navođenja na samoubojstvo, izazivanja (prouzrokovanja) samoubojstva i pomaganja u samoubojstvu nepotrebno ili neopravdano. Bili bismo na neprihvatljiv način pristaše potpunog indeterminizma ljudskih ponašanja kada bismo tvrdili da je svako samoubojstvo čin za koji se samoubojica odlučio bez utjecaja drugih i da ne postoji realna mogućnost o odlučujućem djelovanju upravo tuđih postupaka u suicidogenim motivima. Ako imamo uvid u malobrojne slučajeve iz sudske prakse koji se odnose na kažnjivo prouzrokovanje samoubojstva surovim ili nečovječnim ponašanjem, ova će situacija biti jasnija. Svaki od primjera zanimljiv je za sebe, ali nam prostor ne dopušta da ih opisujemo. Ima tu postupanja vojnog starješine prema vojniku višekratnim danonoćnim saslušavanjem i prijetnjama vojnim sudom (presuda Vrhovnog vojnog suda K-538/75) do izvršene obljube obećanjem braka i napuštanja (V. s. BiH. Kž-327/64).

Osim ovog krivičnog djela koje sadrži tri modaliteta učestvovanja drugih osoba u suicidu i dvije varijante posebnih težih kažnjivosti s obzirom na dob i mentalni status samoubojice te jednu varijantu pomaganja u KZ SL koju prate neki opravdavajući elementi, u krivičnom zakonodavstvu naše zemlje nalazimo još barem dva krivična djela o kojima se može raspravljati u kontekstu s krivičnopravnom prevencijom samoubojstva. To su krivično djelo nepružanja pomoći iz čl. 44. KZ SRH (i odgovarajućih članova drugih krivičnih zakona) i nepružanje liječničke pomoći iz čl. 175. KZ SRH (i odgovarajućih članova drugih krivičnih zakona). Kao što je inkriminiran pod određenim uvjetima aktivan doprinos samoubilačkom činu, tako je inkriminirana, doduše posredno, i pasivnost u odnosu na takav čin. Propisivanjem krivičnog djela koje se sastoji od nepružanja pomoći osobi koja se nalazi u neposrednoj opasnosti za život i nepružanja neodložive liječničke pomoći osobi kojoj je takva pomoć potrebna, a zbog toga može nastupiti i smrt te osobe, konsekventno je krivičnom pravu proveden princip očuvanja ljudskog života kao apsolutnog i najvišeg ustavnopravnog dobra i krivičnopravnog objekta zaštite. Radi se o realizaciji i jednog drugog ustavnog principa koji je formuliran u čl. 196. Ustava SFRJ (i odgovarajućim članovima ustava federalnih jedinica): "Dužnost je svakoga da drugome pruži pomoć u opasnosti.." O pitanju da li je time naloženo spašavanje nekog i protiv njegove volje, odnosno da li je opravdano kažnjavati nekog što nije spriječio samoubojstvo osobe koja je po svojoj vlastitoj volji, po svom trijeznom i slobodnom izboru odlučila oduzeti sebi život, odnosno da li je kažnjivo ne pružiti takvoj osobi liječničku pomoć i bez njenog zahtjeva, može biti raspravljano radi odgovora na njega s raznih stajališta. U krivičnopravnom smislu prevladava tumačenje da se kod oba krivična djela pod "neposrednom opasnošću za život" smatra i opasnost koja postoji kod akta samoubojstva. Ta opasnost postoji od poduzimanja samoubilačke radnje do nastupanja smrti (bacanje u vodu, uzimanje otrova, vješanje). Opravdanost takvog rezoniranja može se braniti i tako da se u trenutku ili stanju neke opasnosti ne može znati da li je osoba koja je u životnoj opasnosti dobrovoljno ili na neki drugi način došla u to stanje, da li se radi o voluntarističkom djelovanju ili ne. (bilj. 9 – KAMBOVSKI, V., Krivičnopravni aspekti na prevenciju na samoubistvata, zbornik radova: I. jugoslavenski kongres o provenciji samoubistva, Ohrid, 20-22, IV. 1983, 153.) Ako se međutim zna da se netko dobrovoljno i pri potpunoj mogućnosti shvaćanja značenja svog djela i upravljanja svojim postupcima odlučio na samoubojstvo, jedan je problem da li u tom slučaju osoba koja za te okolnosti zna čini krivično djelo ako to samoubojstvo ne spriječi, pa makar i kada već nastupi neposredna opasnost za život samoubojice (po čl. 44. KZH), odnosno da li liječnik čini u tom slučaju krivično djelo iz čl. 175. ako ne pruži pomoć kojom se spašava život i time sprečava samoubojstvo, a drugi je problem opravdanosti, pravne dopuštenosti i legitimnosti prinudnih akcija s ciljem da se spriječi takvo samoubojstvo. S jedne strane promatrano, dakle, imamo sadržaje pravne prevencije suicida propisivanjem zabranjenih ponašanja kojima se doprinosi ostvarenju suicida ili ponašanja kojima se ono ne sprečava, a s druge strane one sadržaje pravne prevencije suicida koji posredno upućuju na dozvoljenost inače protupravnih, pa i kažnjivih zadiranja u prava i slobode pojedinaca, ako je u pitanju njihovo djelovanje protiv vlastitog života. Pojednostavljeno rečeno: Ako je kažnjivo nepružanje pomoći nekome tko je u neposrednoj životnoj opasnosti, pa bio to i samoubojica, kada se ne zna da li je ta opasnost rezultat vlastite i slobodne volje tog samoubojice (ako je duševno bolestan i sl.), da li tumačenjem argumentum a contratio dolazimo do zaključka da je dopuštena pasivnost kada se zasigurno zna da se radi o potpuno mentalno zdravom (?) suicidantu i , nadalje, da li je dopuštena upotreba sile ili drugih inače pravno nedopuštenih sredstava da se takvo slobodno samoubojstvo spriječi? Radi se o pravnoj situaciji člana društvene zajednice koji se dobrovoljno i slobodno odlučio na lišenje vlastitog života i o pitanju u kojoj su mjeri moguća i pravno opravdana ili čak obavezna ponašanja kojima se takvo lišenje vlastitog života ima spriječiti. To je već više puta i na razne načine razmatrano pitanje sadržaja ljudskih prava i slobodan, odnosa tih prava i sloboda prema ovlaštenjima državne vlasti i prava te vlasti da individualne slobode ograničava u ime svojih interesa ili interesa društvene zajednice. Spada li uopće lišenje vlastitog života u slobodne akte čovjekove volje koji se ne mogu iz pravnih razloga ometati, ili naprotiv? S jedne strane na to se pitanje može odgovoriti sasvim općenito, naime da pojedinac ima pravo raspolagati svojim životom, ali kako je samoubojstvo ne samo individualna pojava već i socijalnopatološki čin, društvo mora učiniti svoje da prepriječi samoubilačku nakanu, u interesu tog pojedinca, osoba iz njegova kruga i društvenih probitaka, posebice kad se radi o mlađim osobama u naponu snage (bilj. 10 – ŠEPAROVIĆ, Z., op. cit. u bilj. 2, str. 154.). Taj interes, ako je realan i općeprihvatljiv, saopćen u pravnim normama, morao bi te norme, kao poruke, učiniti također prihvatljivima u toj mjeri da njihovo kršenje dolazi samo izuzetno u obzir. Prihvatljivost norme (koja proizlazi iz njene korisnosti) za pojedinca dolazi u pitanje onda kada se neki posebni interesi tog pojedinca ukazuju važnijima od onih koji su općeprihvaćeni u, da tako kažemo, normalnim uvjetima. Tada on zbog posebnih interesa krši normu u kojoj su izraženi i njegovi opći interesi. Ako je norma o nedopuštenosti suicida (ne norma o krivičnom djelu suicidanta, već o dopuštenosti intervencija contra suicidu) općeprihvatljiva u smislu zaštite pojedinca uopće i naročito njegovog života, ne samo od napada drugih već i od njega samoga, onda i njeno kršenje predstavlja izuzetnu situaciju koja opravdava intervenciju već samim time što se pojedinac momentalno suprotstavlja svojim općim interesima, bilo da ih nije u stanju spoznati ili se nije u stanju oduprijeti kontramotivima. U oba slučaja valja mu pomoći, i takva pomoć je pravno opravdana. U takvim situacijama pravno može biti praćeno i medicinskim sadržajima relevantnima za ocjenu opravdanosti intervencija contra suicidu, naročito kada se dogodi da suicidant odbija pomoć. Tada i liječnički pristup ima problema s prisilnom hospitalizacijom i protuvoljnom intervencijom u odnosu na pravo samoodlučivanja o vlastitom životu i smrti. Na to se može odgovoriti da u svakodnevnoj liječničkoj praksi treba važiti pravilo po kojem se kod svakog suicidalnog bolesnika treba iscrpsti sve mogućnosti ljudskog pristupa i terapijske pomoći (bilj. – HAASZ, I., HAASZ, A., LJUBIČIĆ, DJ., Mogućnosti i granice krizne intervencije kod suicidalnih, zbornik radova nav. u bilj. 9.) (podv. Ž. H. radi upozorenja da se radi o bolesniku i terapiji, koja može biti i takva da onemogućava suicid prinudnim mjerama. Da li je bolesnik = pacijent u ovom smislu ili doista osoba koja pati od neke bolesti, i ne samo psihičke?). Građanska sloboda koja bi se sastojala i u tome da je slobodno lišiti se vlastitog života vrijedila bi, i to valja opetovano naglasiti, samo za potpuno psihički zdravog i neometenog suicidanta. Treba li njega ili ne treba ostaviti da učini što namjerava? No ta dilema ne dolazi u pitanje kada se radi o mentalno bolesnom ili poremećenom suicidantu, naročito ako on u vrijeme kada djeluje suicidalno nije u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupka ili upravljati svojim postupcima. (Ovdje nam dobro dođe formula o uračunljivosti za pojam krivične odgovornosti iz općeg dijela KZ SFRJ, iako se ne radi o kriminalnom činu.) Takvoj osobi može se i mora p o m o ć i prinudnim mjerama u sprečavanju suicida, jer ona pogrešno smatra da se želi lišiti života ili nije u stanju oduprijeti se takvoj ideji. U tom slučaju sve mjere pomoći pravno su dopuštene i ne mogu biti protupravne jer onaj tko ih poduzima čini to u m j e s t o samog suicidanta koji si nije u stanju pomoći. Takvo djelovanje umjesto samoubojice u njegovu korist i u njegovom interesu ne samo da je pravno dopušteno već je i pravno obavezno. Život suicidanta u društvenoj zajednici uključuje njegovo oslanjanje na druge članove društva da će mu u kriznoj situaciji pomoći i oni su to dužni učiniti. Takva konstrukcija, neka vrsta krajnje nužde, opravdana je i zbog toga što brojni slučajevi ukazuju na to da samoubojice računaju na takvu pomoć (bilj. 12 – HAASZ, I., HAASZ, A., Procjena mogućnosti recidiva nakon pokušaja samoubojstva, zbornik radova II. jugoslavenskog simpozija o prevenciji suicida, Beograd, 1976.).

Time što se radi ocjene legitimnosti intervencija u sprečavanju suicida suicidanti dijele na dvije grupe: potpuno, recimo, uračunljivih i potpuno neuračunljivih, nije ni približno riješen problem o kojem raspravljamo. Prije svega, ako je opravdana teza o dozvoljenosti, legitimnosti intervencija kada se radi o potpuno neuračunljivom suicidantu, ostaje da se zauzme stajalište o raznim stupnjevima smanjene i bitno smanjene uračunljivosti. Da li je u tim slučajevima dozvoljena "djelomična" ili "ograničena", "umanjena" intervencija ili je takvo stupnjevanje besmisleno? No, ono što je i važnije od toga odnosi se na problem ocjene uračunljivosti u krivičnom pravu (kada se radi o učiniocu krivičnog djela, što se mutatis mutandis može primijeniti na suicidanta, učinioca samoubojstva), ili na problem n o r m a l n o s t i ponašanja. Da li je neko ponašanje normalno, prije svega u psihičkom smislu, pitanje je koje se ne može izostaviti u kontekstu problema odgovornosti, ali ono je odlučno i za ocjenu suicida. Nenormalnost suicida općenito, ili u nekom određenom slučaju, vodi nas prema zaključku o legitimnosti intervencija u sprečavanju abnormalnih ponašanja, ali ne i vice versa. Ako je suicid akt kojim se manifestira abnormalno stanje učinioca, intervencija je, iz već ranije nagoviještenih razloga, bez sumnje legitimna. Ako to nije, ovisi o drugim razlozima iz pravnog sistema da li će takva intervencija biti manje ili više legitimna.

Problemu normalnosti može se pristupiti iz više pravaca: psihijatrijskog, psihološkog, općemedicinskog, društvenog, filozofskog. Sveobuhvatni pristup osvjetljava ovaj problem s više strana, ali ne daje ono što svi očekuju – općeprihvaćenu definiciju ovog pojma. (bilj. 13 – IGNJATOVIĆ, M., Značaj normalnosti u psihijatriji, zbirka radova: Avalske sveske – Normalnost i psihijatrija, 2/1979, 8.) Normalno je uvijek i normativno, tj. određuje se prema važećim normama. Ocjenjujući sociološki pristup normalnosti treba podvući da se on nadopunjuje s biološkim i psihološkim i da je sam za sebe nedovoljan da definira ovaj pojam. S druge strane, sociološki pristup je poticajno revitalizirao pojam normalnog dajući mu vrijednosnu vremensku i društvenu dimenziju. (bilj. 14 – POPOVIĆ, M., Socijalni pristup normalnosti, zbirka radova nav. u prethodnoj bilj., str. 19.) Prema jednom gledištu, termin normalnost treba ograničiti na one opise ili definancije u kojima prosječna ličnost predstavlja standard ili normu zdravlja. Normalno je ono što je u skladu s normom. Prema tome, normalan čovjek nije stvarno zdrav. On je samo unutar zadanih granica: bolestan unutar granica. Abnormalna osoba je ona koja je prešla granice, a razlika je između obje osobe samo u stupnju. (bilj. 15 – VITTURI, A., Psihoanaliza i normalnost, zbirka radova nav. u bilj. 13, str. 27.) Smatra se da danas ni izdaleka ne znamo tako pouzdano što je to psihička (ab)normalnost kao što se u prošlosti smatralo da međe ludila predstavljaju zidovi ludnica. Suvremeno znanje o psihičkoj (ab)normalnosti, preventivno orijentirana psihijatrija učinila nas je još manje sigurnim arbitrima pred pojavama koje moramo ili želimo (iz bilo kojeg razloga) kvalificirati (ili dijagnosticirati) kao psihički (ab)normalne. (bilj. 16 – KECMANOVIĆ, D., Normalnost u socijalnoj psihijatriji, zbornik radova, nav. u bilj. 13. str. 50 i 55.) Doda li se tome podatak, prema Culpinu koji je na osnovi ispitivanja 1000 osoba svih populacija i uzrasta pronašao da 60% pokazuje znakove mentalne bolesti, neurotičnih simptoma, kompulzija i sl., da bi se moglo statistički tvrditi da je normalno biti pomalo neurotičan, definicija normalnosti postaje još nedostižnija. Mnogi oblici visoke specifične abnormalnosti postoje kod velikog broja ljudi, i da li će se neka osoba smatrati ekscentričnom, teško je reći kad se te abnormalnosti mogu naći kod ljudi koji su u cjelini normalni. (bilj. 17 – VUČKOVIĆ, S., CVETKOVIĆ, M., RADKOVIĆ, J., Normalnost i neuroze, zbornik radova nav. u bilj. 13, str. 76.) Ovako nesigurni kriteriji za ocjenu normalnosti ili abnormalnosti nečijeg ponašanja kad se radi o suicidu ne bi nam mogli mnogo korisiti za opravdanje prinude u sprečavanju suicida kada ga poduzima a b n o r m a l n a osoba, ali ne i za prinudne intervencije kada se radi o n o r m a l n o j osobi. Pojedinac, član jedne društvene zajednice, bio on mentalno zdrav ili bolestan, poremećen ili zaostao u mentalnom razvoju, nije mehanizam koji funkcionira sam po sebi i koji je uvjetovan samo vlastitim unutrašnjim zakonima. Naprotiv, individuum postoji i određuje se kao socijalno biće. Uklopljen u određeno društvo on se nalazi u određenoj točki, na određenom mjestu u širokoj mreži interpersonalnih odnosa. Socijalni način postojanja pojedinca nije određen "individualnim", nego obrnuto. Društveni status i društvena praksa uvjetuju njegov način djelovanja, njegove osjećaje, mišljenja, u zlu i u dobru, i u onome što mu ide od ruke i u onome što mu čini poteškoće. Mentalni je poremećaj uglavnom rezultat životnih neprilika i poteškoća koje su uvjetovale određene načine interpretacije životnog iskustva i posebne načine reakcije na buduća iskustva. Ti načini interpretacije i reakcije imaju dvojaku karakteristiku: prvo, društvena okolina u kojoj subjekt živi smatra ih "abnormalnima", i drugo, oni su odista nekorisni i štetni za tu osobu, osim ostalog i zbog toga što ih je društvo ocijenilo kao "abnormalne". Specifični problem mentalne abnormalnosti danas je i u tome što se tim općim i drugim ekvivalentnim terminima, kao što su npr. psihoza, mentalna bolest ili čak mentalna alijenacija, konvencionalno naziva jedna skupina d e v i j a n t n i h ponašanja kojima je zajedničko i najočitije i najobičnije svojstvo da se površnom promatraču čine teško predvidiva, nekontrolirana i u biti iracionalna. Ocjena takvog stanja zapravo je uvijek vrijednosni sud povezan s moralnim vrednovanjem, a donijeti nepristrasan, ozbiljan i objektivan sud o mentalnoj bolesti ili poremećenosti praktično je nemoguće. Ludilo je "samo po sebi" nevidljivo, i to ne samo zbog svoje prividne nerazumljivosti nego i zbog činjenice da je njegovo postojanje pokriveno sudom o ludilu kao o neizbježnoj presudi devijantnosti, vrijednosnim sudom i osudom. Ustvari ne postoji nikakav objektivan način kojim bi se moglo jasno razlikovati mentalno poremećenog čovjeka od onog koji to nije. Poznati su, na primjer, eksperimenti koje je provodio Rosenhan. Ako se netko staložen i miran javi u psihijatrijsku bolnicu i počne davati lažne izjave da je "čuo neke glasove" i da želi biti primljen kao bolesnik, ponašajući se pri tom najnormalnije i ne skrivajući i ne izmišljajući ništa iz svog privatnog života, suđeno mu je da dobije etiketu shizofrenika, da bude podvrgnut najrazličitijim liječenjima i konačno da za nekoliko tjedana dobije otpusnicu s napomenom da mu se stanje "popravilo". Ne samo da niti jedan od Rosenhanovih lažnih bolesnika nije bio otkriven, već kad je on sam obavijestio jednu bolnicu da će poslati još lažnih bolesnika, ta je bolnica od 193 pacijenta ocijenila kao namjerno poslane simulante njih 41, iako ustvari nije bio upućen ni jedan. (bilj. 18 – JERVIS, G., Kritički priručnik psihijatrije, Zagreb, 1978, 82.)

I sada ponovljeno pitanje: Da li se, ako doista tako stoje stvari s mogućnostima razlikovanja normalnih od abnormalnih osoba, duševno bolesnih i poremećenih od zdravih, legitimnost sprečavanja samoubojstva s a m o abnormalnih osoba može razlikovati od postupanja kad su u pitanju normalne osobe? Možda bi se zbog toga trebalo zadovoljiti s ocjenom koja je jednom prilikom o tom problemu ovako saopćena: Etičkofilozofski i pravni problem slobode pojedinca da prekrati svoj život i pravo društva da eventualno prinudno intervenira u suicidalnim situacijama tretira se vrlo često na stručnim i naučnim skupovima najčešće u vidu jalovih maratonskih diskusija o tome da li su samoubojice "normalni" ili "nenormalni" te da li čovjek ima pravo da prekrati svoj život ili ne. Za većinu onih koji se nalaze "u prvim redovima fronte" i koji neposredno rade sa suicidantima u trenucima krize i kasnije, ovo je čisto nadrifilozofska skolastika. Pitanje se potpuno pogrešno postavlja. Ne radi se o tome da li je suicidant normalna ili nenormalna osoba, već da li je u vrijeme samoubojstva odnosno pokušaja bio u stanju stabilne psihičke ravnoteže ili je bio u stanju psihičkog debalansa. Ne samo empirija "operativaca" iz ovoga područja već i statistički podaci da od deset onih koji su pokušali samoubojstvo i preživjeli devet njih to nikada više ne pokuša, jasno govori da nema hladnokrvnog "filozofskog" samoubojstva. Ako nije duševno bolestan (a većinom nije), samoubojica je u stanju koje bi se pravnim jezikom moglo nazvati stanjem privremene duševne poremećenosti. Njegova volja i rasuđivanje, zbog djelovanja jakog afekta i sljedstvenog iskrivljavanja logike i zdravog razuma, do te su mjere uvijek poremećeni da je to uvijek, praktički uzevši, stanje privremene duševne poremećenosti i potpune poslovne nesposobnosti. Budući da se radi o urgentnim, akutnim situacijama, nema vremena za bilo kakav pravosudni postupak, i primjena prinude – pa i fizičke, da bi se osigurala medicinska intervencija, uključivši i prinudnu hospitalizaciju, nešto je o čemu ne bi smjelo uopće biti ni dileme ni diskusije, ako se to gleda s točke gledišta morala i etike u kojoj su zdravstveni radnici cijelog svijeta oduvijek odgajani i bit će odgajani. Uostalom, oni koji zagovaraju osobne građanske slobode tamo gdje tome nije mjesto treba da znaju: ako netko zaista "filozofski" hoće da se ubije pa je njegov pokušaj samoubojstva tehnički neuspio dijelom i zato što je u tome bio spriječen upotrebom prinude, ima još uvijek dovoljno "građanskih sloboda" i tehničkih mogućnosti da to kasnije opet pokuša i ovaj puta to "bolje" uradi. (bilj. 19 – KAPAMAĐIJA, B., i ŠOVLJANSKI, M., op. cit. u bilj. 2.) Za nuždu moglo bi se i ovako rezonirati. Opravdanost prinudne intervencije i njen legitimitet osniva se na tezi o duševnoj poremećenosti suicidanta kojemu se mora pomoći, jer on bi to htio kada bi bio "normalan". Ako i nije duševno poremećen, kada to ne znamo, valja opravdano pretpostavljati da to jest, jer nema vremena da to ustanovimo. U prilog tom, dosta simplificiranom, rješenju problema s kojim smo se suočili govori podatak o recidivizmu u pokušaju samoubojstva koji je već iznesen (oko 10:1) kao i ovi: broj pokušanih samoubojstava u cijelom svijetu je u porastu, i to znatno većem od broja dovršenih samoubojstava. Prema nekim procjenama, zbog tamne brojke (kao i kod kriminaliteta!), ne radi se samo o odnosu pokušanih i dovršenih 10:1, već možda i čak 50:1. Prema Minzu u vezi s tom problematikom značajan je i možda utješan i ohrabrujući podatak da je od populacije koju je on promatrao u roku od dvije godine nakon pokušanog samoubojstva samo 2% osoba doista izvršilo naknadno suicid. Katamneze nakon pet godina pokazuju da i bez intenzivnog psihoterapijskog liječenja na 100 prethodnih pokušaja dolazi samo jedan suicid sa smrću, a po nekim drugim istraživanjima na čak 1000 pokušaja dolazi jedan ostvareni! Od 138 bolesnika koji su pokušali samoubojstvo a bili su liječeni na jednom psihijatrijskom odjelu u Londonu, nakon četiri godine samo se jedan ubio (Stengel), a na 2000 pokušanih suicida u roku od jedne godine samo je jedan uspješno ponovljen (Ringel). (bilj. 20 – HAASZ, I. i HAASZ, A., op. cit. u bilj. 12.)

Ako je tako, onda se sloboda volje i pravo na oduzimanje vlastitog života i eventualno ustezanje od prinudnog zadiranja u tuđu slobodu da raspolaže svojim životom, bez obzira na problem: normalan ili nenormalan samoubojica, pokazuju u sasvim drugom svjetlu. Ako, naime, jednom spašen, kada mu se pružila pravodobna pomoć u pravilu odustaje od suicida, onda je intervencija bila opravdana i praktički ju je on odobrio, makar i naknadno. A u tom slučaju ona ne može biti protupravna. To i bez obzira na podatak da je opasnost od ponovljenih pokušaja daleko veća od dovršenih samoubojstva u odnosu na raniji pokušaj. Štoviše, to ponavljanje pokušaja samo govori u prilog tezi o legitimnosti intervencija.

Svaki puta kada dolazi do krizne situacije potencijalni suicidant jednako reagira i jednako mu je potrebna pomoć, i valja mu je pružiti. Takva je pomoć često puta izričito tražena a nerijetko najavljivano samoubojstvo, ma kako odlučno izgledalo, sadrži ustvari poruku o potrebnoj intervenciji kojom će se uspostaviti određena ravnoteža: samoubojstvo kojim se prijetilo bilo je ozbiljno, samoubojica bi uspio da ga se nije spriječilo. Sačuvano je dostojanstvo samoubojice, u njegovoj svijesti nema osjećaja stida i nelagodnosti da je otkrivena njegova želja da bude spašen, a okolina se ponaša kako je on očekivao. To mu vraća samopouzdanje i on stječe dovoljno optimizma da nastavi život koji se činio bezizlaznim. Taj scenarij, ma koliko izgledao idealiziran i možda apstraktan, ne treba a priori odbaciti. Pravnu osnovu za intervencije možemo naći i u propisima o zdravstvenoj zaštiti. Tako npr. u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju SRH od 30. I. 1980. (NN, 10/1980) čl. 32. propisuje:

Kirurške i druge intervencije mogu se poduzimati samo uz prethodni pristanak oboljele osobe, a ako je ona maloljetna ili lišena poslovne sposobnosti, uz prethodni pristanak roditelja odnosno staratelja.

Iznimno u hitnim slučajevima, kada je život oboljele osobe u opasnosti, kirurške i druge medicinske intervencije mogu se oduzeti i bez prethodnog pristanka ako je oboljela osoba u takvom stanju da ne može sama odlučivati ili ako zbog hitnosti nije moguće pribaviti pristanak roditelja odnosno staratelja.
Član 33. istog zakona sadrži ovu normu:

Osobe oboljele od duševne bolesti, koje predstavljaju opasnost za njihov život, život građana ili imovinu smjestit će se u hitnim slučajevima na privremeno stacionarno liječenje u psihijatrijsku bolnicu.

Osobe oboljele od duševnih bolesti upućuju u psihijatrijsku bolnicu zdravstveni radnici. Ako takve osobe prilikom upućivanja u psihijatrijsku bolnicu pružaju fizički otpor, zdravstveni radnici zatražit će pomoć nadležnog sekretarijata za unutrašnje poslove. Općinski sekretarijat dužan je pružati pomoć dok fizički otpor traje.
Ova ovlaštenja medicinskog osoblja, iako se odnose samo na jedan segment suicidentne situacije, naime kad već dođe do kontakta sa suicidantom koji je, u slučaju iz čl. 32, već izvršio samoubilačke radnje, ali je još u životu, pravno omogućavaju spašavanje života i protiv volje suicidanta, ako je takvu volju saopćio, uzmimo, prije poduzimanja samoubilačkih radnji. Što se tiče propisa iz čl. 33, sklon sam tumačenju po kojem se ne radi o utvrđenoj duševnoj bolesti kao condicio sin qua non za prinudnu hospitalizaciju. Ovu zakonsku ekspresiju shvaćam kao potrebu da postoji osnovana sumnja da određena osoba boluje od neke duševne bolesti ili da je teško duševno poremećena. O toj sumnji odlučuje zdravstveni radnik i ta sumnja, koja se bez odlaganja nakon prinudne hospitalizacije mora (uz obavijest nadležnom općinskom sudu po čl. 33, st. 3) potvrditi ili odbaciti, dovoljna je za poduzimanje te mjere ako je ponašanje osobe o kojoj je riječ opasno, u ovom slučaju samoubojstvo, za njen vlastiti život.
Rekapitulacija iznesenog u ovom radu omogućava ove zaključne konstatacije o pravnoj prevenciji suicida:

1. Samoubojstvo je svjesno i namjerno uništenje vlastitog života. Za postojanje samoubojstva relevantna su tri elementa, ujedno uvjeta koji se moraju kumulativno ispuniti: svijest o svojim postupcima i njihovim posljedicama, zatim volja ili namjera da se ti postupci, radnje izvrše i konačno samo izvršenje čina koji dovodi, prouzrokuje smrt. Svaki drugi postupak kojim bi se izazvalo lišenje vlastitog života nije samoubojstvo već zades. Ako dakle nisu ispunjeni neophodni uvjeti da se jedan događaj sa smrtnom posljedicom bez ikakvog učešća druge osobe može smatrati samoubojstvom, već udesom ili zadesom, nesretnim slučajem, onda nema sumnje o tome da se takav slučaj može i mora sprečavati, da postoji pravni mehanizam koji takve slučajeve prevenira, od propisa opće sigurnosti, zaštite na radu itd. do krivične odgovornosti za nepružanje pomoći osobi koja je u životnoj opasnosti uslijed zadesa i krivične odgovornosti liječnika za nepružanje liječničke pomoći. Ako se neki događaj možda po nekim značajkama može činiti kao samoubojstvo, valja biti oprezan da se ne radi o zadesu (jer recimo manjka suicidna motivacija ili volja, ili kod osobe koje stradava nema svijesti o lišavanju vlastitog života i sl.) jer u tom slučaju uopće ne dolaze u obzir neke dileme koje se mogu u pogledu pravne regulative ponašanja trećih osoba pojaviti ako je u pitanju suicid.

2. Kada se radi o pravom samoubojstvu, da bismo utvrdili postojanje pravno preventivnih sadržaja u našem sistemu, dakle onih sadržaja koji imaju za cilj da destimuliraju samoubojstveni čin negativnim pravnim konsekvencijama i da onemoguće postupanje drugih osoba koje bi moglo doprinijeti realizaciji tog čina, i konačno da se njima nalažu pod prijetnjom sankcija obaveze aktivnog postupanja u sprečavanju pokušaja samoubojstva ili nastupanja posljedica samoubojstvenih postupaka, dobro je da te sadržaje promatramo prema mogućim stadijima suicida. Obično se mogu razlikovati tri takva stadija: primarni, sekundarni i tercijarni. Prema njima možemo govoriti o primarnoj itd. prevenciji. Primarna bi bila prevencija kojom se nastoji djelovati na one činioce koji stvaraju neurotičnu, pomalo psihotičnu, ili samo frustriranu, pa i čisto bilansnu, filozofsku situaciju za eventualne samoubilačke odluke. Sekundarna prevencija bi se odnosila na postupanja prema osobama koje su već izrazile svoju suicidalnu namjeru u većoj ili manjoj mjeri. U sekundarnu prevenciju ulaze već i urgentne mjere za otklanjanje neposredne opasnosti od predstojećeg suicida. U tercijarnu ili finalnu prevenciju uvrštava se ona neposredna urgentna somatska pomoć koja se pruža samoubojici da bi se spriječilo nastupanje smrti nakon što je on sve učinio da do nje dođe. (bilj. 20 – O podjeli na preventivne stadije v. sl. i RINGEL, E., Osnovi savremene profilakse samoubistva – iz materijala Prvog jugoslavenskog simpozija o prevenciji samoubojstva, Zagreb, 1972, 17.) O pravnoj prevenciji može se govoriti u sva tri preventivna stadija. U primarnom stadiju po analogiji s djelovanjem kriminogenih faktora u kriminogenezi mutatis mutandis pravno valja djelovati na otklanjanje onih činilaca koji mogu djelovati suicidogeno. Ne upuštajući se u detalje, i upućujući na elementarne sadržaje iz kriminologije i socijalne patologije, samo da podsjetimo na neke od njih: odgoj, obrazovanje, obiteljski uveti života, socijalna sigurnost, zapošljavanje, skitnja, prostitucija, alkoholizam, droge, alijenacija, bolest i mogućnost liječenja, adolescencija, starost, itd. budući da se samoubojstvo u našem društvu tretira kao socijalnopatološka pojava, sve što vrijedi za suzbijanje i preveniranje svih takvih pojava p r a v n i m sredstvima odnosi se i primjenjuje i na samoubojstvene opće i posebne endogene i egzogene uzroke u ovoj fazi provencije. Opravdanost i legitimnost tih pravno preventivnih sredstava u relaciji prema slobodnom opredjeljenju za prestanak vlastitog života zbog karaktera tih mjera još ne dolazi u obzir. (To bismo mogli usporediti s pušenjem: ono prema spoznajama prouzrokuje statistički visok postotak oboljenja od karcinoma pluća. Valja činiti socijalne napore da se smanji broj pušača. I pravnim sredstvima treba uklanjati mogućnosti za vlastito trovanje pušenjem. Pozivanjem na to da netko ima "pravo na pušenje" ne mogu se dovesti u pitanje restrikcije reklamiranja cigareta, zabrane pušenja u određenim prostorijama itd. Isto i kada je štetnost alkohola u pitanju, akcije protiv AIDS-a, ali i izgladnjelosti, bolesti, avitaminoze itd.) U sekundarnoj fazi već su izraženije pravne intervencije koje se odnose izravno na osobu koja je potencijalni samoubojica. Prava prevencija djeluje u više smjerova i na više načina. U krivičnom pravu ona se izražava propisivanjem krivičnog djela pomaganja i navođenja na samoubojstvo (uključujući izazivanje surovim ili nečovječnim ponašanjem) i krivičnim djelima garantnog propuštanja (odnosi koji garantiraju sigurnost uključuju i odgovornost za suicid povjerene osobe: maloljetnik, pacijent, štićenik, staranik i sl.), ali ne i propisivanjem samoubojstva kao krivičnog djela iz razloga o kojima je opširno raspravljeno u prvom dijelu ovog rada. Od ostalih izvankrivičnopravnih normi u ovoj fazi valja upozoriti na mogućnost prinudnog hospitaliziranja osobe čije ponašanje upućuje na postojanje duševne bolesti ili poremećaja i koja manifestira mogućnost suicida (predstavlja opasnost za svoj život). Što se tiče drugih prinudnih intervencija u vrijeme kada samoubojstvo neposredno predstoji, radi se o opasnosti za život čovjeka i prema tome se prosuđuje njihova pravna obaveznost ili dopuštenost. Obaveznost može u nekom konkretnom slučaju proizlaziti iz odgovornosti za propuštanje pomoći osobi koja se nalazi u neposrednoj opasnosti za život (krivična odgovornost po čl. 44. KZH i odgovarajućih članova drugih krivičnih zakona), a otklanjanje protupravnosti prinudnog sprečavanja u poduzimanju određenih radnji koje neposredno mogu prouzrokovati vlastitu smrt postiže se upotrebom instituta krajnje nužde iz krivičnog prava (čl. 10. KZ SFRJ) i zablude o svojevoljnosti i dobrovoljnosti suicida zbog sumnje u duševno stanje suicidanta.

U tercijarnom stadiju, pored nekih od preventivnih pravnih mjera o kojima je bilo riječi i koje dolaze u obzir i u sekundarnoj fazi, posebno treba istaknuti krivično djelo nepružanja liječničke pomoći, budući da se tercijarna faza odnosi na onaj dio samoubilačkog događaja kada je poduzeta radnja lišenja vlastitog života, ali posljedica još nije nastupila. Izvan krivičnog prava u toj fazi dolazi kao legitimna svaka intervencija za spašavanje života i prema čl. 32. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Ako je barem djelomično točna tvrdnja da je u gotovo svakom samoubojstvu, ili barem većini samoubojstava, sadržan i apel za pomoć, koji suicidant, iako se radi o svjesnom i voljnom suicidu, upućuje svojoj okolini, onda je postupak radi onemogućavanja suicida odgovor na taj apel. Taj postupak onda nije i ne može biti protupravan jer se akcija osniva na onom dijelu volje i svijesti suicidanta koji sadrži volju za životom i potrebu za pomoći. Ako se u takvim postupcima potkrade i neki slučaj koji bi značio poremećaj samoubojičinog plana za brzo, efikasno, dobrovoljno i voljno okončanje života, zbog čega bi se prouzrokovale njegove duševne ili fizičke patnje (ili oboje) uopće ili veće nego što je očekivao i bio spreman podnijeti, a nedvojbeno je odlučio umrijeti, i to će ponovno, nakon što je spriječen ovoga puta, pokušati realizirati. Ništa zato. Za opravdanje takvih slučajeva "neopravdanih" intervencija, koji su bez sumnje u manjini, služi brojnost opravdanih prinudnih intervencija. Manji broj onih koji nikako ne žele i ne trebaju pomoć ako budu "zatečeni na djelu" moraju podnijeti žrtvu opstanka na životu, makar i privremeno, zbog onih kojima je ta pomoć potrebna i oni je očekuju. To je njihov rizik što žive u društvenoj zajednici koja ne opravdava samoubojstvo.

3. Samoubojstvo posredstvom druge soobe pod posebnim uvjetima, iz samilosti i na molbu, i nije samoubojstvo u pravnom smislu, već ubojstvo koje se pod pojmom eutanazije različito rješava u pravnim sistemima. U našem pravu prevencija i takvih lišenja života provedena je u krivičnom pravu izjednačavanjem s običnim ubojstvom (uz izuzetak mogućnosti blažeg kažnjavanja u KZ SL.).

4. Pravno preventivno djelovanje ne obuhvaća sve moguće slučajeve samoubojstva. Moguća su i samoubojstva koja se ostvaruju, a da nitko nije bio pravno obvezan da ih spriječi (u tom smislu da će kad se samoubojstvo dogodi snositi neke pravne posljedice). U društvenom životu, kojeg se ne možemo odreći, svi smo na neki način odgovorni za sebe i za druge, i kad netko izvrši samoubojstvo, ako po pravu nitko nije odgovoran ne znači da nitko od nas nije više, a drugi manje odgovoran i za to što se netko dobrovoljno i svjesno ubio. A ako nam je promaklo da je to učinio u stanju duševne poremećenosti, kad i tada nitko ne odgovara prema pravnim normama, nešto ipak nije funkcioniralo, bilo pravno u prevenciji ili konkretnim događajima. I to što nije funkcioniralo kako treba u jednom određenom slučaju ne bi se smjelo ponavljati u narednima. A to se ipak događa, i zbog toga o tome ima smisla, makar i na ovaj način, raspravljati.

S u m m a r y

Ž e l j k o H o r v a t i ć : Legal Prevention of Suicide
Suicide as an individual act is a social phenomenon which has always been present inhuman society. An analysis of the legal systems in the past and today shows beyond any doubt that most of them take a negative view of suicide. It is considered that taking one's own life is a socially undesirable act and that it is therefore necessary to provide for specific legal sanctions for such behaviour. Defining suicide as a criminal offence has now been completely abandoned, but we find in criminal codes prohibition of incitement to and assistance in suicide. Anyway, defining suicide as a criminal offence and punishing attempted suicide would not have satisfactory preventive results. Our criminal law contains satisfactory solutions concerning the punishability of assistance in suicide and inciting a potential suicide to this act, but judging by data on final senteces for such criminal offences, it can be concluded that they are difficult to discover. (In the course of five years no one in the Socialist Republic of Croatia has been punished for the criminal offence defined in Article 39 of the Criminal Code of this Republic). "Dark figures" for such acts most probably exist, but it is not know how big they are. There is also another question. If suicide is not a criminal offence, is it then allowed? And further, is it legally permitted or even indispensable to prevent a potential suicide from carrying into effect his/her intention? Is it in this connection legally allowed to use force on the prinicple of legal emergency? Needless to say, only mentally healthy persons are meant here, because when a mentally abnormal person is involved, we find in legal systems not only a justification for preventing suicide, but also norms which make it obligatory for certain persons to do so. However, the problem of the "normality" of potential suicides is not easy to solve. The problem can be approached from several aspects: psychiatric, psychological, general-medical, social and philosophical. It is difficult to formulate a general definition of normality. Therefore, the following can be used as a makeshift: The justifiability and legitimacy of forceful intervention to prevent suicide are based on the persumption of derangement of the potential suicide, who must be helped because he/she would want it if he/she were normal. If, however, quite a normal potential suicide is involved, the fact that he/she must suffer coercion which is not legitimate could be considered as social necessity, as a contribution to saving those who because of their abnormality need such forcible help.

Even if it is not necessary to identify suicide with a criminal offence, it is at least allowed to sompare it with socially deviant behaviour. When such behaviour is involved, legal prevention is only a small part of preventing and combating suicide. The most important preventive steps should be taken in other spheres. Such preventive activities must be stimulated by the legal system. In the genesis of every suicide there are certainly phases in which through a combination of non-juridicial and juridical prevention certain results can be achieved. That this is indispensable can best be seen from data on a steady rise in the number of suicides, which are certainly not all the result of the free will of a free and indeterminate human being who has the right freely to decide whether or not to terminate his/her life, without being obstructed by anybody.