Predmet 93/71, Leonesio



Yüklə 18,83 Kb.
tarix04.12.2017
ölçüsü18,83 Kb.
#13889


Predmet 93/71, Leonesio
Izložena viškovima mlijeka na tržištu, Europska je zajednica, u okviru zajedničke poljoprivredne politike, odlučila uvesti mjere da se viškovi mlijeka smanje. Jedna od takvih mjera bila je uredba kojom se proizvođače mlijeka potiče na prestanak takve proizvodnje i klanje krava muzara. Da bi ih se na to potaklo, Vijeće je uredbom predvidjelo subvencije na koje imaju pravo proizvođači koji se odluče na klanje krava muzara, a Komisija je temeljem te uredbe donijela provedbenu uredbu.

Gospođa Leonesio, talijanska državljanka, zaklala je svoje krave muzare te zatražila da joj talijansko Ministarstvo financija isplati uredbom previđene subvencije. Iako je donijelo načelno pozitivnu odluku kojom odobrava plaćanje, Ministarstvo je odgodilo samo plaćanje, tvrdeći da mu za to nisu alocirana sredstva iz talijanskog proračuna, o čemu je odluku ovlašten donijeti samo talijanski parlament. Stoga je gospođa Leonesio podnijela zahtjev pred nacionalnim sudom tražeći da Ministarstvu naloži isplatu.


Pitanja za razmišljanje i raspravu

  • U ovom predmetu riječ je o uredbama, tj. o sekundarnom izvoru prava Zajednice. Jesu li učinci uredbi u nacionalnom pravu država članica jednaki učincima Osnivačkih ugovora?

  • Iako su Ugovorom definirane kao akti koji se izravno primjenjuju u državama članicama, mislite li da sve odredbe uredbe uvijek imaju izravni učinak u smislu da stvaraju utuživa subjektivna prava?

  • Koji su uvjeti za izravni učinak (sjetite se predmeta van Gend en Loos)? Što ECJ utvrđuje u paragrafima 8 i 11 presude Leonesio?



Predmet 93/71

Orsolina Leonesio v Ministero dell'agricoltura e foreste

(1972) ECR 287

U predmetu 93/71,

zahtjev za prethodnu odluku upućen Sudu temeljem članka 177 Ugovora o EEZ od strane Pretore di Lonato u postupku koji se pred tim sudom odvija između Orsoline Leonesio, farmerice iz Monice (Provincija Brescia, Italija) i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Republike Italije,

o tumačenju

- članaka 1 do 4 Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1957/69 od 6. listopada 1969. kojom se uspostavlja sustav subvencija posebice za klanje krava (OJ L 252, str. 1);



- članaka 3 do 11 Uredbe Komisije (EEZ) br. 2195/69 od 4. studenog 1969. kojom se usvajaju detaljna pravila za primjenu tog sustava (OJ L 278, str. 6),

  1. Temeljem rješenja od 3. studenog 1971. koje je sudski registar zaprimio 17. studenog 1971., Pretore iz Lonata podnio je Sudu dva pitanja koja se tiču tumačenja Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1957/69 od 6. listopada 1969. i Uredbe Komisije (EEZ) br. 2195/69 od 4. studenog 1969. koje se prvenstveno odnose na dodijelu subvencija farmerima za klanje njihovih krava muzara.

  2. Prvo pitanje traži da Sud odluči „da li su odredbe Uredbe br. 1957/69 i Uredbe br. 2195/69 izravno primjenjive u talijanskom pravnom poretku te, ako je na to pitanje dan pozitivan odgovor, da li stvaraju individualna prava koja nacionalni sudovi moraju štititi“. Drugo pitanje pita, u biti, da li, kada su uvjeti propisani člankom 5(1) i (2) i člancima 6 i 9 Uredbe br. 2159/69 ispunjeni, te uredbe, utoliko koliko se tiču subvencija za klanje, dodjeljuju farmerima u pitanju pravo u odnosu na državu članicu kojoj pripadaju na plaćanje te subvencije, a da je to pravo takvo da mu nacionalni sud mora pružiti trenutačnu zaštitu i da ga država ne može ograničiti dodatnim uvjetima, posebice u vezi s razdobljem dozvoljenim za plaćanje temeljem članka 10 Uredbe br. 2159/69.

  3. Ta su pitanja postavljena Sudu temeljem činjenice da je tužiteljica u glavnom postupku vjerovala da je ispunila sve uvjete o kojima ovisi dodjeljivanje subvencija za klanje krava muzara temeljem navedenih uredbi te je stoga pred Pretora iz Lonata podnijela zathtjev da se talijanskom Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva naredi da isplati subvenciju. Dodatno, temeljem dokumenata priloženih predmetu, čini se da su nacionalne vlasti odobrile subvenciju temeljem „privremenog odobrenja“, ali su suspendirali plaćanje, držeći ga ovisnim o tome da talijanski parlament prethodno usvoji zakonodavne odredbe kojima se alociraju nužni fondovi.

  4. Budući da su ta dva pitanja usko povezana, na njih se može odgovoriti zajedničkim odgovorom.

  5. (2) Drugi paragraf članka 189 Ugovora predviđa da uredba ima „opću primjenu“ i da „jest ... izravno primjenjiva u svim državama članicama“. Stoga, zbog svoje prirode i svoje svrhe u sustavu izvora prava Zajednice ona ima izravni učinak i jest, kao takva, sposobna kreirati individualna prava koja nacionalni sudovi moraju štititi.

  6. Budući da se radi o novčanim pravima prema državi, ta prava nastaju kada se ispune uvjeti propisani uredbom i nije moguće na nacionalnoj razini podvrgnuti njihovo ispunjenje donošenju provedbenih mjera, osim onih koje zahtjeva sama uredba. Na postavljeno pitanje treba odgovoriti u svjetlu tih navoda.

  7. (3) U vezi s uvjetima koje farmer mora ispuniti da bi mogao zahtijevati plaćanje subvencije, vlast koja je obvezna platiti subvenciju i rok u kojem je nužno obaviti plaćanje, potrebno je uzeti u obzir članke 1 do 4 i 12 Uredbe br. 1975/69 i članke 3, 7, 9 i 10 Uredbe br. 2159/69.

  8. Članak 1 Uredbe br. 1975/69 predviđa da „farmeri koji imaju barem dvije krave muzare mogu, temeljem prijave, primiti subvenciju za klanje pod uvjetima koji su specificirani niže“, u iznosu predviđenom u članku 3(1) te Uredbe na 200 obračunskih jedinica za svaku zaklanu kravu muzaru.

  9. Članak 2 te uredbe predviđa da „je dodijela subvencije, posebice, podložna pisanom preuzimanju obveze od strane primatelja da: (A) odustane u potpunosti od proizvodnje mlijeka i (B) organizira klanje svih krava muzara na svojoj farmi tijekom razdoblja koje će se odrediti, a najkasnije do 30. travnja 1970.“

  10. Članak 4(1) iste Uredbe predviđa da će se „farmerima koji imaju dvije do pet krava muzara subvencija isplatiti kada podnositelj zahtjeva podnese dokaz da je poduzeo radnju koju zahtjeva članak 2(B)“.

  11. Članak 12 Uredbe predviđa da će „Europski fond za poljoprivredno vođenje i garancije, odjel za vođenje, vratiti državama članicama 50 posto subvencije u pitanju, što implicira da su države članice dužne isplatiti te subvencije farmerima.

  12. Prema članku 3 Uredbe br. 2159/69 „prijava za dodjelu subvencija podnosi se nadležnom tijelu koje imenuje svaka država članica tijekom razdoblja od 1. do 20. prosinca 1969.“ te treba sadržavati određene informacije i izjave.

  13. Članak 7 te Uredbe predviđa da „razdoblje klanja koje se spominje u članku 2(B) Uredbe (EEZ) br. 1975/69 traje od 9. veljače do 30. travnja 1970.“

  14. Članak 9 iste Uredbe određuje način na koji farmeri trebaju podnijeti dokaz predviđen člankom 4(1) Uredbe br. 1975/69.

  15. Članak 10 Uredbe br. 2159769 predviđa da „će se plaćanje subvencije predviđene člankom 4(1) ... Uredbe (EEZ) br. 1975/69 izvršiti unutar dva mjeseca od podnošenja dokaza o klanju u skladu s člankom 9 ove Uredbe.“

  16. Iz članka 5(1) Uredbe br. 2195/69 slijedi da dodjela subvencije dodatno ovisi o nalazu Komisije „da se može odobriti nastavak postupka za podnesenu prijavu“, a koji nalaz je dan u vezi sa svim prijavama podnesenim temeljem članka 3 te Uredbe, člankom 1(A) Uredbe br. 140/70.

  17. Članak 10 Uredbe br. 1975/69 ovlašćuje Komisiju da odobri državama članicama „nametanje dodatnih uvjeta“ za dodjelu subvencija u pitanju, a članak 19 Uredbe br. 2195/69 nabraja takve uvjete te zahtjeva od država članica da obavijeste Komisiju u odgovarajućim slučajevima o odredbama koje su usvojile temeljem tog članka. Poznato je, međutim, da Italija nije iskoristila takvu mogućnost. Također je utvrđeno da je Republika Italija usvojila tehničke mjere predviđene člancima 4, 5(2), 6, 8 i 11 Uredbe br. 2195/69.

  18. (4) Učinak svih tih odredbi jest da jednom kad su uvjeti predviđeni Uredbama br. 1975/69 i 2195/69 ispunjeni, te uredbe dodijeljuju farmerima pravo, koje nacionalni sudovi moraju štititi, na plaćanje subvencije za klanje od strane države članice kojoj pripadaju; takva se prava mogu ostvariti u svakom slučaju po isteku razdoblja od dva mjeseca od podnošenja dokaza o izvršenom klanju kao što predviđa članak 10 Uredbe br. 2195/69.

  19. Od tog trenutka, gore spomenute uredbe daju farmeru pravo da zahtjeva plaćanje subvencije onemogućavajući državu članicu da se poziva na argumente utemeljene na bilo kakvim zakonodavnim odredbama ili administrativnoj praksi da zadrži takvo plaćanje. Ovakav zaključak podupire i sedmi odlomak preambule Uredbe br. 2195/69 koji naglašava da „treba osigurati da su subvencije plaćene u svim državama članicama unutar istog razdoblja“.

  20. Bez obzira na sve navedeno, talijanska vlada smatra da uredbe u pitanju ne stvaraju pravo na plaćanje subvencije kada nacionalni zakonodavac nije alocirao nužne fondova u tu svrhu.

  21. Prvi paragraf članka 5 Ugovora predviđa da će „države članice poduzeti sve odgovarajuće mjere, bilo opće ili posebne, da osiguraju ispunjenje obveza koje nastaju temeljem ovog Ugovora ili su rezultat djelovanja institucija Zajednice.“ Kada bi se prihvatila primjedba talijanske vlade, to bi rezultiralo stavljanjem farmera u toj državi u lošiju poziciju od farmera u drugim državama članicama uz zanemarivanje fundamentalnog pravila koje zahtjeva ujednačenu primjenu uredbi u cijeloj Zajednici. Štoviše, Uredbe br. 1975/69 i 2195/69 iscrpno predviđaju uvjete o kojima ovisi nastanak individualnih prava u pitanju, a među njima se ne nalaze razlozi proračunske prirode.

  22. Da bi se primjenjivale s istom snagom na državljane svih država članica, uredbe Zajednice postaju dio njihova pravnog sustava primjenjive unutar njihovog nacionalnog teritorija, koji mora dozvoliti da izravni učinak predviđen člankom 189 djeluje tako da oslanjanje pojedinaca na njega ne može biti frustrirano domaćim odredbama ili praksom.

  23. Proračunske odredbe država članica ne mogu, stoga, štetiti izravnoj primjeni odredbi Zajednice i kao posljedici, ostvarenju individualnih prava kreiranih takvim odredbama.

  24. Troškovi koje je imala vlada Republike Italije i Komisije Europskih zajednica koja je Sudu podnijela primjedbe ne mogu se povratiti. Kako je ovaj postupak, što se tiče stranaka glavnog postupka, po prirodi samo korak u postupku koji se odvija pred nacionalmim sudom, odluka o troškovima stvar je nacionalnog suda.

Sud,

u odgovoru na pitanja koja mu je podnio Pretore di Lonato rješenjem tog suda datiranim 3. studenog 1971., ovdje odlučuje:

1. Uredba Zajednice ima izravni učinak i jest, kao takva, sposobna stvarati individualna prava koja nacionalni sudovi moraju štititi. Novčana prava prema državi, dodijeljena takvom uredbom, nastaju kada se ispune uvjeti predviđeni uredbom i njihovo ostvarenje ne može se podvrgnuti na nacionalnoj razini provedbenim odredbama, osim onim koje bi mogla zahtjevati sama uredba.

2. Jednom kada su uvjeti predviđeni Uredbama br. 1975/69 i 2195/69 ispunjeni, te uredbe dodjeljuju farmerima pravo, koje njihovi nacionalni sudovi moraju štititi, na plaćanje subvencije za klanje od strane države članice kojoj pripadaju; takva prava mogu se u svakom slučaju ostvariti po isteku razdoblja od dva mjeseca koji teku od podnošenja dokaza o izvršenom klanju kao što predviđa članak 10 Uredbe br. 2195/69.



Od tog trenutka, gore spomenute uredbe daju farmeru pravo da zahtjeva plaćanje subvencije onemogućavajući državu članicu da se poziva na argumente utemeljene na bilo kakvim zakonodavnim odredbama ili administrativnoj praksi da zadrži takvo plaćanje.
Yüklə 18,83 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə