Razmjena u uslovima monopola

TEORIJA INTERVENCIONIZMA
U vrijeme velike ekonomske krize 1929.-1933, od ekonomske teorije očekivao se radikalan zaokret prema istraživanjima koja će u centru pažnje imati realna događanja i tražiti rješenja za oživljavanje privrede. Najznačajniji korak u razvoju ekonomske misli u to vrijeme bila je pojava teorije monopola i nepotpune konkurencije.
Britanski ekonomista italijanskog porijekla PIERO SRAFA u članku "Zakoni o propisima u uslovima konkurencije" ističe direktan zahtjev za napuštanjem pretpostavki slobodne konkurencije i u razmatranjima poći od monopola i nepotpune konkurencije kao stvarnosti kapitalističke privrede. Gotovo istovremeno, analizu monopola i nepotpune konkurencije dali su američki ekonomista EDVARD ČEMBERLIN u djelu "Teorija monopolske konkurencije" i profesorica na Kembridžu DŽOAN ROBINSON u djelu "Ekonomika nepotpune konkurencije".
DŽON MAJNARD KEJNS sa svojim poznatim djelom "Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca" označio je novu etapu u razvoju ekonomske misli na Zapadu, koja se obično naziva "kejnzijanskom revolucijom". Okosnicu Kejnsove makroekonomske analize čini: puna zaposlenost, ekonomski rast, ravnoteža privrednog sistema. Kejns se smatra ocem DRŽAVNOG INTERVENCIONIZMA jer otvoren pledira za državnom intervencijom.
U analizi dohotka Kejns pokazuje da dohodak i stopa zaposlenosti stanovništva zavise od UKUPNE TRAŽNJE koja se dijeli na POTROŠNJU i INVESTICIJE. Porastom dohotka opada potrošnja. Razlika između potrošnje i dohotka je ŠTEDNJA koja je FUNKCIJA DOHOTKA, a ne funkcija kamatne stope. Da bi država održala nivo dohotka, štednju treba da usišu investicije.
Sam mehanizam društvene privrede ne može ostvariti punu zaposlenost, a pogotovo na duži rok. Kejns pokazuje da je privredna ravnoteža moguća i u uslovima nepotpune zaposlenosti, ali samo zahvaljujući dejstvu vanjskih uticaja. Najjače dejstvo vanjskog uticaja Kejns vidi u INTERVENCIJI DRŽAVE, koja bi mjerama svoje ekonomsko-intervencionističke politike morala trajno povećavati sklonost potrošnji i davati nove podsticaje za investicije. Država je, po Kejnsu, vrhovni arbitar u sukobu klasnih interesa i neminovan faktor svakodnevnog privrednog života. Privredni sistem zakonito proizvodi nejednakosti među ljudima, zato je država ta koja mora ublažiti ne nejednakosti.
Razdoblje nakon II svjetskog rata je izraz svojevrsne kejnsijanske revolucije. U početku se najviše istražuju problemi nezaposlenosti, ekonomski poremećaji i privredni rast, a u novije vrijeme problemi stabilnosti novca, optimalnog privređivanja i inflatornih kretanja. U to vrijeme se kao vodeći kejnsijanac ističe američki profesor ALVIN HANSEN koji razvija teoriju SEKULARNE STAGNACIJE. Po ovoj teoriji, visoko razvijene zemlje dostigle su stanje "zrele ekonomije" u kojoj gube snagu klasični elementi u investiranju kao što su porast stanovništva, naseljavanje novih područja i brzi tehnički izumi radi ušteda u radu. Ovo je teorija koja govori o sve manjim mogućnostima investicionih ulaganja.
Intervencionistička privreda zapala je u STAGFLACIJU, koju karakteriše istovremena stagnacija u razvoju i izrazita inflacija. Takvo stanje je među teoretičarima uzdrmalo povjerenje u kejnsijansku teoriju. Oni se ponovo okreću mikroekonomiji u kojoj okosnicu prvenstveno čine problemi izvora investicija, tehinike proizvodnje, strategije razvoja preduzeća i sl.
JOSIP ŠUMPETER (1883-1959) u svom djelu "Kapitalizam, socijalizam i demokratija" uočava da dolazi vrijeme naučno-tehnološke revolucije koja otvara perspektive onoj organizaciji proizvodnje koja pretpostavlja decentralizirano upravljanje i rukovodstvo sinteze.
DŽON KENET GALBRAJT ukazuje da je brz ekonomski razvitak potisnuo magnata i svemoćnog menadžera. Ekonomska moć prelazi na širok krug stručnjaka i specijalista koji GALBRAJT naziva TEHNOSTRUKTUROM.
ROBERT RAJH u djelu "Rad nacije" ukazuje da kompjuterizacija i robotizacija dovode do renesanse tržišta i poduzetništva, da se vrši globalizacija privređivanja u obliku lokalnih i nacionalnih firmi i sl.


6. OSNOVE EKONOMSKOG RAZVOJA

O EKONOMSKOM RAZVOJU UOPĆE
Ekonomski razvoj može se definisati kao dinamički proces povećavanja stepena zadovoljavanja ljudskih potreba. Prema stepenu zadovoljavanja tih potreba u jednom društvu raspoznaje se i nivo njegove razvijenosti. Većina ekonomista prihvata nivo nacionalnog dohotka kao najpodesniju mjeru ekonomskog razvoja, a porast nacionalnog dohotka kao mjeru tempa ekonomskog razvoja. Mjerenje ekonomskog razvoja uzima se na duži rok, koji nije do kraja precizno određen. Mnogi ekonomisti smatraju da se ekonomski razvoj društva najbolje iskazuje preko per capita nacionalnog dohotka i taj se pokazatelj danas najviše koristi.
Na osnovu navedenog, ekonomski razvoj se mož e definisati kao proces dugoročnog rasta realnog nacionalnog dohotka, kako ukupnog, tako i po glavi stanovnika.

FAKTORI EKONOMSKOG RAZVOJA
Ekonomski razvoj-progres svake zemlje zavisi od 4 faktora i to:
1. Ljudski proizvodni faktori (ponuda radne snage, obrazovanje, disciplina, motivacija);

2. Prirodni proizvodni faktori (zemljište, rude, goriva, klima);

3. Formiranje kapitala (mašine, fabrike, putne komunikacije);

4. Tehnologija (nauka, inžinjering, upravljanje, poduzetništvo).

Iz ova 4 temeljna faktora izvode se i razni drugi, npr. veličina zemlje, društveno-ekonomsko uređenje, struktura privrede, struktura investicija, uslovi međunarodne razmjene itd.
EKONOMSKI RAZVOJ I DRUŠTVENA REPRODUKCIJA
Kada se proces proizvodnje posmatra ne kao izolovan, već u svom neprekidnom toku obnavljanja, onda je proces društvene proizvodnje (produkcije) istovremeno i proces reprodukcije. Društvena reprodukcija je reprodukcija u razmjerama ekonomije jedne zemlje. Ona je predmet izučavanja makroekonomije. Reprodukcija može biti prosta, proširena i umanjena.
PROSTA reprodukcija ostvaruje se u istim razmjerama kao i ranije, odnosno obim ukupne proizvodnje neke društvene zajednice se ne mijenja. Ona podrazumijeva stagniranje u razvoju, odnosno da se iz društvenog proizvoda izdvajaju sredstva koja će služiti za nadoknadu utrošenih sredstava za proizvodnju.
PROŠIRENA društvena reprodukcija ima za rezultat stalni rast društvenog proizvoda, odnosno obim proizvodnje se stalno povećava. Ona podrazumijeva da se dio društvenog proizvoda izdvaja za proširenje proizvodnje. Dominantan je tip reprodukcije u dosadašnjem razvoju ljudskog društva.
UMANJENA reprodukcija ima za rezultat opadajući društveni proizvod. Javlja se samo u posebnim situacijama (elementarne nepogode, ratovi, krize).
Društvena reprodukcija moguća je samo ako se raspolaže dovoljnom količinom sredstava za proizvodnju i sredstava za potrošnju. Do optimaliteta tih odnosa dolazi se kroz analizu društvenog proizvoda određene društvene zajednice. Od obima i strukture upotrebnih vrijednosti koje čine društveni proizvod, zavisi obim i pravac društvene reprodukcije.
Društveni proizvod se sa stanovišta učešća pojedinih dijelova u procesu reprodukcije može podijeliti na sredstva za proizvodnju i sredstva za ličnu potrošnju. Sredstva za proizvodnju direktno ulaze u proces reprodukcije, a sredstva za potrošnju indirektno, kroz reprodukciju radne snage jer služe za zadovoljavanje ličnih potreba stanovništva.
Analogno prethodnom, raspoloživi proizvodni kapaciteti mogu se podijeliti na 2 velike grupe (odjeljka) i to:
I Odjeljak u kome se proizvode sredstva za proizvodnju;

II Odjeljak u kome se proizvode sredstva za ličnu potrošnju.

Svaki odjeljak angažuje određeni konstantni (c) i varijabilni (v) kapital, te proizvodi određeni višak vrijednosti (m), što zajedno daje društveni proizvod (P), tj. P=c+v+m.
Proširena društvena reprodukcija
Proširena društvena reprodukcija zahtijeva određene materijalne pretpostavke i dodatnu radnu snagu.
Pod stvaranjem materijalnih pretpostavki podrazumijeva se obezbjeđivanje dodatnih količina sredstava za proizvodnju i potrošnju u odnosu na prethodni ciklus proizvodnje. Dakle, da bi imali veće proizvodne rezultate moramo imati i veća ulaganja u proces proizvodnje. Dodatna sredstva osiguravaju se putem akumulacije i vanjskotrgovinske razmjene.
Izvor dodatne radne snage je prirodni priraštaj stanovništva ili radna snaga iz inostranstva.
Akumulacija
Osnovni uslov proširene reprodukcije je da se dio viška rada izdvoji za nabavku dodatnih proizvodnih inputa. To znači da se iz nacionalnog dohotka izdvaja jedan dio za proširenje proizvodnje u vidu AKUMULACIJE koja će se upotrijebiti za kupovinu dodatnih sredstava za proizvodnju i radne snage u postojećim preduzećima, ili osnovati nova preduzeća.
Porast broja stanovnika i porast životnog standarda uslovljava potrebu za proširenom reprodukcijom, a time i za akumulacijom. Potreba za akumulacijom proizilazi i iz stalnog napretka tehnologije koji iz funkcije izbacuje postojeća i uvodi nova sredstva za proizvodnju. Izvori akumulacije su isti oni koji omogućuju stvaranje novostvorene vrijednosti. Tu su bitna 2 momenta: ostvareni nivo nacionalnog dohotka koji je rezultat korištenja varijabilnog kapitala (broj zaposlenih radnika u procesu proizvodnje); te raspodjela nacionalnog dohotka (veličina dijela namijenjenog za akumulaciju u odnosu na dio namijenjen za potrošnju). Odnos između akumulacije i nacionalnog dohotka izražava se kroz DRUŠTVENU STOPU AKUMULACIJE (Ap), gdje je: Ap=(A/ND)*100,

Ap=	A	x	100
	ND

gdje je A-amortizacija i ND-nacionalni dohodak.

Dio nacionalnog dohotka izdvojen za proširenu reprodukciju naziva se NOVČANA AKUMULACIJA. STVARNA AKUMULACIJA je ona koja je stvarno uložena u proces proizvodnje. Između novčane i stvarne akumulacije mogu postojati određene razlike. Npr.pod uticajem rasta cijena novčana akumulacija može rasti, ali da taj rast ne doprinosi i realnom rastu ulaganja u proizvodnju.
KRUŽNO KRETANJE KAPITALA U PROCESU DRUŠTVENE REPRODUKCIJE
Osnovne karakteristike procesa društvene reprodukcije su sukcesivnost i neprekidnost.
SUKCESIVNOST pokazuje da su sve faze društvene reprodukcije, nabavka, proizvodnja i prodaja međusobno uslovljene i da jedna proizilazi iz druge. Kapital uložen u reprodukciju obavezno prolazi kroz fazu kupovine kao novčani kapital, zatim fazu proizvodnje kao proizvodni kapital i fazu realizacije kao robni kapital.
NEPREKIDNOST znači da se u svim fazama društvene reprodukcije, u svakom trenutku nalazi određeni dio ukupnog kapitala kako ne bi došlo do prekida kontinuiteta reprodukcije.
Neprekidno kretanje kapitala kroz sve 3 pomenute sukcesivne faze reprodukcije naziva se KRUŽNO KRETANJE KAPITALA. Dvije faze kružnog kretanja odvijaju se u oblasti prometa, a jedna u oblasti proizvodnje. Kružno kretanje kapitala započinje metamorfozom novca u robu (nabavka sredstava za proizvodnju i radne snage). Druga faza se odvija u oblasti proizvodnje. U trećoj fazi proizvedena roba se pretvara u novac. Obzirom da je u robi opredmećen višak vrijednosti, ukupna količina novca ostvarena realizacijom robe uvećana je za masu viška vrijednosti. Novac zatim ponovo ulazi u kružni tok.
OBRT KAPITALA
Vrijeme zadržavanja kapitala u pojedinim fazama kružnog kretanja naziva se VRIJEME PROMETA i VRIJEME PROIZVODNJE. VRIJEME OBRTA KAPITALA je zbir vremena prometa i vremena proizvodnje, odnosno to je vrijeme potrebno da kapital obavi jedan kružni tok. Kao jedinica za mjerenje obrta obično se uzima jedna kalendarska godina. Koeficijent obrta nekog kapitala izračunava se tako što se broj dana u godini podijeli sa vremenom obrta kapitala (O=360/vo).
VRIJEME PROMETA sastoji se od vremena koje je potrebno da se novčani kapital pretvori u proizvodne inpute i vremena potrebnog da se robni kapital pretvori u novac, odnosno vremena realizacije. Vrijeme realizacije je ključna faza procesa društvene reprodukcije jer se prodajom potvrđuje društvena opravdanost proizvodnje. Od vremena realizacije zavisi i dužina obrta cjelokupnog kapitala.
VRIJEME PROIZVODNJE je vrijeme za koje kapital boravi u procesu proizvodnje. Treba razlikovati ukupno vrijeme proizvodnje i vrijeme rada. Nova vrijednost stvara se samo u vremenu rada. Razlike između vremena proizvodnje i vremena rada mogu biti uslovljene dejstvom raznih faktora koji dovode do prekida proizvodnje (kvarovi, problemi sa energijom itd). Uočljiva je razlika između vremena proizvodnje i vremena rada u poljoprivredi. Raskorak između vremena proizvodnje i vremena rada rješava se u sferi produktivnosti.
INVESTICIJE I RAZVOJ
Investicije
Investicije su širi pojam od akumulacije. Dok je akumulacija dio nacionalnog dohotka koji se ulaže u svrhu proširenja proizvodnje, investicije obuhvataju sva izdvajanja godišnje proizvodnje u svrhu ulaganja (akumulacija, amortizacija, pozajmljena sredstva itd). U zavisnosti od širine obuhvata razlikujemo investicije u širem i užem smislu.
INVESTICIJE U ŠIREM SMISLU obuhvataju sva izdvajanja iz godišnje proizvodnje za ulaganja, kako za obnavljanje tako i za proširenje proizvodnje.
INVESTICIJE U UŽEM SMISLU odnose se samo na ulaganja u proširenje proizvodnje.
Vrste investicija
Zavisno od kriterija, postoje razne vrste investicija. Sa stanovišta obuhvatnosti investicije mogu biti bruto, neto i nove investicije.
BRUTO INVESTICIJE obuhvataju ukupna izdvajanja iz proizvodnih učinaka za potrebe reprodukcije, tj.sredstva amortizacije i sredstva akumulacije. Amortizacija je dio sredstava je dio sredstava izdvojen iz učinaka proizvodnje, obračunat za dio utrošenih sredstava za rad. Ako su bruto investicije jednake amortizaciji, tada se ostvaruje samo prosta reprodukcija. Stopa bruto investicija je odnos ukupnih investicija u nekom razdoblju (godina dana) i društvenog proizvoda za isto razdoblje:

ib=	I
	GNP

ib=I/GNP (ib=stopa bruto investicija, I=investicije, GNP=društveni proizvod)

NETO INVESTICIJE čine ulaganja namijenjena za proširenje proizvodnje, tj.neto investicije jednake su akumulaciji. Dobiju se kada se od bruto investicija dbije amortizacija. Investira se prema potrebi, a amortizacija se po pravilo obračunava godišnje, te se može desiti da u određenom trenutku investicije budu manje od amortizacije. To je situacija DEZINVESTIRANJA u kojoj se ne nadoknađuje ni postojeća vrijednost osnovnih sredstava. Situacije dezinvestiranja su rijetke (krize, ratovi i sl), osim onih kojima se svjesno forsira razvoj jednih privrednih grana na račun drugih. Takve pojave izražene su u razvoju nerazvijenih zemalja. Stopa neto investicija je odnos između akumulacije i nacionalnog dohotka za određeni period:

In=	A
	ND

in=A/ND (in=stopa neto investicija, A=akumulacija, ND=nacionalni dohodak).

NOVE INVESTICIJE su potpuno nova ulaganja u fiksne i obrtne fondove, ali ne samo u smislu njihovog fizičkog povećanja već funkcionalne sposobnosti da učestvuju u procesu proizvodnje. U tome je njihova razlika u odnosu na neto investicije koje su više usmjerene ka fizičkom povećanju kapaciteta. Do veličine novih investicija dolazi se tako što se od bruto investicija odbije vrijednost zamjene fiksnih troškova (amortizacija nije jednaka zamjeni).
Obzirom na vrstu ulaganja investicije mogu biti investicije u fiksne fondove (osnovna sredstva) i investicije u obrtne fondove (obrtna sredstva). Često se prema ovom kriteriju investicije dijele na privredne i neprivredne. Privredne predstavljaju ulaganja u stalne i obrtne fondove u privredi (industriji, rudarstvu, poljoprivredi, saobraćaju, trgovini itd). Neprivredne su ulaganja u vanprivredne djelatnosti (obrazovanje, nauka, kultura, državne službe itd).
Prema izvoru sredstava investicije mogu biti iz domaćih i stranih izvora. Domaći izvori su amortizacija i akumulacija, a strani oni koji su izvan okvira nacionalne ekonomije (strani krediti, ulaganja i sl).
U zavisnosti od donosioca odluke, investicije se dijele na:

• 
  individualne, o kojima odluku donosi individualno preduzeće;
  
• 
  investicije krupnih korporacija, o kojima odluku donosi odgovarajući organ upravljanja (npr.skupština akcionara);
  
• 
  javne investicije, o kojima odluku donose državni organi.
  

Obzirom na motivaciju donosilaca investicionih odluka, investicije se dijele na inducirane i autonomne.

INDUCIRANE INVESTICIJE direktno su motivisane povećanom tražnjom za određenom robom na tržištu.
AUTONOMNE INVESTICIJE rezultat su potreba da se putem investicija stvore potrebni uslovi za normalno funkcionisanje privrede. Obično su to javna ulaganja u infrastrukturu, istraživačke radove i sl.
Odrednice investicija
Osnovne odrednice investicija su investicioni učinci, troškovi investicija i predviđanja budućih kretanja u privredi.
Investicioni efekat iskazuje se kao odnos povećanja društvenog proizvoda i ukupnih investicija.

ie=	P
	I

Odavde se lahko može izračunati povećanje društvenog proizvoda koje je rezultat investicija

P= i_e*I
Investicioni efekti u pravilu se izračunavaju godišnje.
Apsolutno povećanje proizvodnje (delta P) zavisi od veličine zemlje, razlika u produktivnosti rada i sl. Godišnje apsolutno povećanje proizvodnje veće je npr. u Kini nego u npr.Belgiji, mada je Kina slabije razvijena zemlja. Da bi se eliminisao uticaj veličine zemlje, rast društvenog proizvoda se računa po stanovniku, kako u apsolutnim veličinama tako i preko stopa rasta (delta P/P). Međutim, ni stopa rasta nije besprijekorno mjerilo brzine rasta i razvoja. U privredama sa punom zaposlenošću faktora proizvodnje mnogo teže je ostvariti dinamičan privredni rast i razvoj nego u nerazvijenim zemljama čije proizvodne mogućnosti su mnogo slabije iskorištene.
Granska struktura investicija utiče na ukupni investicioni učinak zemlje, koji je prosjek investicionih učinaka po granama. Dakle, potrebno je povećati investicije u one privredne grane koje imaju veći učinak. Pored promjena u granskoj strukturi investicija, ubrzavanje privrednog rasta putem promjene strukture investicija može se ostvariti otvaranjem ekonomije jedne zemlje prema svjetskom tržištu i tehničko-tehnološkim napretkom.
TROŠKOVI INVESTIRANJA su druga važna odrednica veličine investicija. Trošak investiranja računa se kao i trošak kapitala, putem kamate na zaduženje. Investitori sredstva najčešće obezbjeđuju putem kredita. Ako prihod od investicija ne može pokriti trošak kamate, to je znak da u njih ne treba ulaziti. Donošenje odluke o visini investicija zavisiće od toga koliku preduzimačku dobit investitor očekuje.
PREDVIĐANJA BUDUĆIH KRETANJA U PRIVREDI treći su element u određivanju visine investicija. Investirati znači kockati se sa budućnošću, jer nije do kraja sigurno da li će se očekivanim prihodima moći pokriti troškovi investicija. Npr.mnoge zemlje i firme oklijevaju sa ulaganjem u BiH neposredno nakon rata smatrajući BiH ekonomski i politički nesigurnim terenom.
U savremenoj ekonomskoj teoriji velika pažnja poklanja se dimenzioniranju veličine investicija koja će dovesti do optimalnih efekata, odnosno granicama ekonomski racionalnog povećanja investicija. S tim u vezi moraju se analizirati suma ukupnih potreba za investiranjem i mogućnosti investiranja. Donja granica investiranja determinirana je potrebama proširene reprodukcije na određenom stepenu, a gornja je ona koja neće nanijeti štetne posljedice po proces proširene reprodukcije.
Donja granica investicija morala bi zadovoljiti povećane potrebe uslovljene prirodnim priraštajem stanovništva. Takve investicije nazivaju se DEMOGRAFSKIM. Demografske investicije ne obezbjeđuju povećanje životnog standarda stanovništva, već samo njegovo održavanje na dostignutom nivou. Prekoračenje gornje granice investicija može u izvjesnim okolnostima izazvati inflatorne pojave i štetno djelovati na ekonomski razvoj.
NAČINI UBRZAVANJA RASTA I KONFLIKT RASTA
Jedan od načina bržeg razvoja nerazvijenih je otklanjanje ograničenja nedostatka kapitala kroz njegov uvoz iz inostranstva, te kroz uvoz tehnologija i poduzetništva (otvaranje stranih firmi u zemlji). Ovakav način ubrzanja rasta snažno se vezuje za prirodna bogatstva, tako da je taj rast neravnomjeran.
Suština AKTIVNE POLITIKE RASTA koja se primjenjuje u mnogim zemljama je povećanje obima investicija i njihovo usmjeravanje u grane koje se smatraju nosiocima razvoja (propulzivne grane). Da bi se povećao obim investicija koriste se mjere prinudne štednje (Brazil, Izrael), a na njihovo usmjeravanje u propulzivne grane utiče se putem poreske politike kombinovane sa državnim kreditiranjem ili direktnim investiranjem od strane države. U krajnjem slučaju pribjegava se i soluciji po kojoj država preuzima rukovođenje privredom. Zbog orijentacije na veća investiciona ulaganja u kapitalno intenzivne grane privrede, proizvodnja potrošnih dobara zaostaje što se nepovoljno odražava na nivo životnog standarda stanovništva.
I pored toga što se proizvodnja povećava, zahvaljujući novim investicionim ulaganjima potrošnja ne raste adekvatno ambicijama stanovništva. Tako nastaje tzv.KONFLIKT RASTA u kome se sukobljavaju interesi investicija i potrošnje, odnosno investittora i stanovništva. Što je sporiji rast društvenog proizvoda, taj konflikt je izraženiji. Konflikt rasta se neminovno pojavljuje pri naglom podizanju stope investicija.