Razvoj hrvatskog sustava osobnih imena u istočnoj hercegovini



Yüklə 256 Kb.
səhifə1/4
tarix26.09.2018
ölçüsü256 Kb.
#70753
  1   2   3   4

26. 10. 2010. ZM

RAZVOJ HRVATSKOGA SUSTAVA OSOBNIH IMENA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI

Domagoj VIDOVIĆ

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb


Istočna je Hercegovina u velikoj mjeri bila neistražena sve do kraja prošloga stoljeća iako se u njoj, ponajprije zbog njezina rubnoga položaja i tegobne povijesti, uščuvao najstariji hrvatski imenski sloj koji je u drugim hrvatskim krajevima (poglavito sjevernima) gotovo iščeznuo. U radu se nastoji iznijeti povijesni presjek razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena s osobitim naglaskom na onome što je u njemu razlikovno (očuvanje hrvatskih narodnih imena, kao što su Stojan i Vuk, te imena svetaca kršćanskoga Istoka ili kršćanska imena danas uobičajenija u srpskome sustavu osobnih imena, kao što su Jovan, Kostadin, Lazar, Mihajlo, Mitar, Sava ili Spasoje).
Ključne riječi: toponim, antroponim, osobno ime, imenski fond, kršćansko ime, sociolingvistika.
1. Uvod

Proučavanje toponima i antroponima mogli bismo nazvati svojevrsnom jezikoslovnom arheologijom s obzirom na činjenicu da su imena najstariji jezični spomenici u kojima su često okamenjena starija jezična stanja i u kojima se prožimaju različiti jezični sustavi. Osobna imena najstariji su hrvatski spomenici, zabilježeni čak od VIII. stoljeća, u najstarijem su sloju praslavenska baština, a odrazi kršćanskih imena u toponimiji ujedno su i prvi spomenici pokrštavanja te ranih romansko-slavenskih dodira.

Istočna je Hercegovina zbog svoje specifične povijesti veoma zanimljiva za antroponimijska istraživanja. Početkom XI. stoljeća ondje je osnovana Trebinjska biskupija, a samo na području Župe Ravno u Popovu uščuvano je čak 8 srednjovjekovnih crkava (od kojih je 5 i danas katoličkih, a za 3 se pouzdano zna da su nekoć to bile, iako se u njima danas obavlja bogoslužje po istočnome obredu).1 O povijesnim okolnostima zbog kojih su katolici postali manjina u istočnoj Hercegovini te danas nastanjuju samo najzapadnije i najjužnije dijelove ove mikroregije dosta se pisalo, pa iznesene činjenice ne treba ponavljati. Tek ističem kako je navedeni prostor već više stoljeća rubni dio hrvatskoga narodnog prostora, a upravo je ta rubnost pridonijela očuvanju nekih drevnih jezičnih crta, opstanku nekih običaja autohtonoga prethrvatskog stanovništva (poput krsne slave, koju se najčešće povezuje s kultom lara i penata), vjerovanja i osobnih imena koja su u drugim hrvatskim krajevima uglavnom iščeznula. Identitet se istočnohercegovačkih Hrvata zbog nekih dodirnih točaka sa susjednim srpskim zarana našao na udaru velikosrpske propagande, ali i hrvatskoga ekskluzivnog nacionalizma2 po kojem sve što nije „čisto“ hrvatsko nije uopće hrvatsko.

Na primjeru razvoja sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini u ovom se radu nastoji zorno pokazati kako se ni u jezikoslovlju, kao uostalom ni uopće u znanosti, ne treba povoditi za današnjim stanjem i uvriježenim mnijenjima, nego valja uvažavati snagu argumenata i onda kada se oni kose s ustaljenim obrascima bilo koje vrste.

U radu se, na temelju odabranih povijesnih vrela, onomastičke literature te terenskoga i arhivskoga istraživanja obrađuju najstariji odrazi osobnih imena u istočnohercegovačkoj toponimiji, a potom se promatra povijesni razvoj sustava osobnih imena navedenoga područja te se iznose bitne jezične i nejezične (ponajprije sociolingvističke) činjenice koje su na njega utjecale.
2. Najstariji odrazi osobnih imena u istočnohercegovačkoj ojkonimiji

Odraz prvih romansko-hrvatskih jezičnih dodira jesu toponimi tvoreni dalmatskim pridjevom san(c)tu(s), koji se uglavnom odnose na crkve podizane uz važnija naselja. Njihova rasprostranjenost označuju prostore snažnijega slavenskog naseljavanja te pokrštavanja do konca X. st.3 U istočnoj Hercegovini nalazimo tako sljedeće toponime tvorene dalmatskim pridjevom san(c)tu(s): Satulija (Sanctus Elias) u Dubljanima, Sutilija (Sanctus Elias) u gradačkom zaseoku Broćanac te Susvid (Sanctus Vitus) na Drijenu. Lokaliteti na kojima se nalaze navedeni toponimi arheološki su neistraženi, ali drži se da se na vrhu planine Žabe, na kojoj su i toponimi Sutilija i Ispod Sutilija, nalazila antička crkva. Neki povjesničari (poput Ivice Puljića) i hidronim Svitava drže sanktoremom (< Sanctus Vitus 'sveti Vid').

Veoma su zanimljivi i stari ojkonimi motivirani kršćanskim imenom Vid u kojima se čuva betacistički izgovor – Bitunja i Bitomišlja. Bitunja se u povijesnim vrelima spominje 1433. godine.4 U Lici pak nalazimo potvrdu antroponima Vitun (prema kojemu bi nastao antroponim *Bitun5) uščuvanu u hidronimu Vitunjčica. U Hercegovini nalazimo još dva toponima motivirana betacističkim izgovorom imena svetoga Vida: oronim Bitovnja6 (planina nedaleko od Konjica) i ojkonim Bitunjani7 (zaselak u Zvirovićima koji je pripadao Župi Brotnjo).

Od ojkonima motiviranih imenima svetaca izdvajam još selo Varina Gruda (usp. Varvara < Barbara) i Žakovo (< Žako8 < Jakov) u trebinjskoj općini te Žanjevica (< Žan 'Ivan') kod Gacka. Osobnim imenom Morana, koje je imala slavenska božica zime i smrti, motivirano je ime prijevoja i visoravni Morine9 u nevesinjskom kraju, a možda i toponim Mora u Gradcu (teško pristupačan klanac na sjevernoj strani Gradačkoga polja). U toponimu Mokoš (bilježim ga u Broćancu, zaseoku neumskoga Gradca) uščuvano je pak homonimno ime poganske božice uzročnice kiše i mokrine,10 a s Velesom, Perunovim protivnikom, povezuje se oronim Velež.11 Od starijih hrvatskih i općeslavenskih imena uščuvanih u ojkonimiji posebno se izdvajaju ojkonimi tvoreni antroponimnom osnovom Trěb- (< *trěba 'žrtva'): Trebihovo12 (< *Trebiha; Trebiha 'Trebihovo selo'), Trebinja ('Trebinovo selo' < *Trebin *-jь i Trijebanj ('Trijebovo ili Trijebino selo' < Trěb- + -o(n)/-a(n) + *-jь). Danas iščezlim hrvatskim narodnim imenima motivirani su ojkonimi Belenići13 (< Belen < Beloslav), Bjelimići (< Bjelim < Bjeloslav), Bjelojevići (< Bjeloje < Bjelimir/Bjeloslav14), Borut,15 Budisavina (< Budisav), Dobrovo16 (< Dobrahovo < Dobrahna17 < Dobromir/Dobroslav), Hodovo (< Hodoje < Hodimir/Hodislav),18 Hotanj (*Hota, *Hotjen),19 Hotovlje (usp. Hotanj), Krajković (< Krajko < Kranko < Hranko < Hranislav), Ljubomišlje (< Ljubomišlji 'Ljubomislov' < Ljubomisal), Mišljen (Mišljen < Mislav20), Premišlje (< Premišlji 'Premislavov' < Premisal), Radimlja (< Radimlja 'Radimova' < Radim < Radimir), Rotimlja (< Rotimlja 'Rotimova' < Rotim21), Slavogostići (< Slavogost), Tomišlje (< Tomišlji 'Tomislavov' < Tomisal; usp. Tomislav), Vranjevo Selo (< Branivoj)22, Žitomislići (< Žitomysl). Narodnim je osobnim imenom nadimačkoga postanja najvjerojatnije motivirano ime sela Pustipusi23 u općini Ljubinje. U korijenu ojkonima Čepelica kod Bileće uščuvan je antroponim Čepel koji se najčešće dovodi u svezu s poljskim apelativom czepieł 'ožeg' ili s glagolom čapnuti.24

Dio je starijih ojkonima motiviran inojezičnim osobnim imenima koja nisu kršćanska. Tako su bizantskim hibridnim imenima koji su sastavljeni od grčkoga pridjeva kalόs 'lijep' i kršćanskoga imena Juraj tvoreni ojkonimi Kalađurđevići25 ('lijepi Đurđ') u Žurovićima i Kolojanj (< Kalojan 'lijepi Jan, Ivan') u Donjemu Hrasnu te Komanje Brdo (< Koman < Komljen < Komnen26) kod Stoca. Mađarskim je imenom Kiš motivirano ime sela Kiševo kod Neuma, a vlaškim imenom Huta27 ojkonim Hutovo.
3. Povijesni razvoj sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini

3.1. Temeljna dijakronijska podjela

Dijakronijski se razvoj sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini može podijeliti u tri temeljna razdoblja omeđena povijesnim zbivanjima koja su u znatnoj mjeri utjecala na hrvatski antroponimijski sustav.

Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme od doseljenja do početka XVII. stoljeća. U tome razdoblju izrazito prevladavaju hrvatska narodna imena koja, po procjenama antroponomastičara, čine čak 90% imenskoga fonda. Potkraj navedenoga razdoblja održava se Tridentski sabor (1545.–1563.) nakon kojega Katolička crkva preporučuje da se novorođenoj djeci nadjenu kršćanska imena inojezičnoga (uglavnom latinskoga) postanja.

U drugome razdoblju (početak XVII. st.–1918. g.) u istočnoj Hercegovini, kao i u svim hrvatskim krajevima, pod utjecajem naputaka Katoličke crkve prevladavaju kršćanska imena. Ipak, hrvatska narodna imena među Hrvatima u istočnoj Hercegovini opstaju u mnogo većoj mjeri nego drugdje, a u imenskom je fondu uščuvan i dio imena svetaca kršćanskoga Istoka koji su odraz grčkoga utjecaja, što je dijelom plod negdašnje bizantske vladavine ovim prostorima, a dijelom i posljedica glagoljaškoga bogoslužja koje je u istočnoj Hercegovini preživjelo osmanlijsku okupaciju.

Treće razdoblje (nakon 1918.) obilježuje proširenje imenskoga fonda koji je u prethodnome razdoblju sveden na tridesetak muških i tridesetak ženskih imena. Pod utjecajem (kadšto nametnutim) susjednoga srpskog antroponimijskog sustava u službenoj uporabi izvedena osobna imena zamjenjuju temeljna te se imenski fond proširuje i imenima u kojima se odražavaju jezične značajke mjesnih govora. U trećemu razdoblju u imenski se fond vraćaju gotovo potpuno istisnuta imena hrvatskih narodnih vladara. Nakon Domovinskoga rata (1991.–1995.) dodatno se smanjuje udio hrvatskih narodnih i kršćanskih imena zajedničkih katolicima i pravoslavcima, a neka su od osobnih imena svojstvenih selima koja su ostala u tzv. Republici Srpskoj (kao što je osobno ime Sava) posve izumrla.


3.2. Prvo razdoblje razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini (od doseljenja do početka XVII. stoljeća)

Dvije su temeljne skupine hrvatskih osobnih imena: hrvatska narodna imena (koja su odraz praslavenske baštine) i kršćanska imena (kao odraz pokrštavanja i ulaska u kršćanski uljudbeni krug).

Prva su hrvatska narodna osobna imena potvrđena još u VIII. stoljeću.28 Njihov najstariji sloj čine samotvorna imena koja su se često nadijevala kako bi djecu kojoj su davana štitila od uroka i bolesti. Jedno od najčešćih i najranije potvrđenih samotvornih zaštitničkih imena osobno je ime Vuk koje je u temeljnom obliku prvi put u hrvatskome antroponimijskom sustavu potvrđeno 1201. u Zagrebu.29 Njegove su druge inačice zabilježene i prije, a najstariji izvedeni lik osobnoga imena Vuk nastao mocijskom tvorbom – Uil(cana) – zabilježen je u popisu hrvatskih hodočasnika u talijanska svetišta u drugoj polovici IX. stoljeća.30 U skupinu rano potvrđenih zaštitničkih imena spadaju i osobna imena motivirana apelativima rak i hlap, koja nalazimo u istočnoj Hercegovini i susjednim krajevima. Tako je sačuvana oporuka Rakovca Pribilovića iz Neretve od 15. travnja 1429.,31 a stari se dio sela Hutovo naziva Rači sela ('Rakova sela'). Za dubrovačkog je pak građanina 1350. primljen Petar Hlapović iz Ošljega u čijem se priimku32 čuva apelativ hlap. U skupinu zaštitničkih imena spadaju i osobna imena motivirana pridjevima grub (npr. Grube, Grubač, Grubiša, Grupko) i grd (npr. Grdan).

Od IX. stoljeća bilježimo složena imena kao što su Trpimir, Držislav ili Domagoj,33 od kojih su u istočnohercegovačkome antroponimijskom sustavu najbolje uščuvana imena motivirana početnom osnovom drag-, mio- i rad- kojima se najčešće pridružuju dočetne osnove -mir i -slav. U istočnoj je Hercegovini zabilježeno i osobno ime Dabiživ ('da bi bio živ') koje je (kao uostalom i osobna imena Žitomisal i Živadin/Živojin/Živko i njihove inačice) svojevrsna opreka poganskome nežitku, zlu duhu koji pomućuje um.



U povijesnim su vrelima zabilježena sljedeća hrvatska narodna imena: Dragoslav (XII. st.), Hvalimir (XII. st.), Tugomir (XII. st.), Dabiživ (1231.), Bogdan (1247.), Radoslav (1247.), Miroslav (1354.), Tvrtko (1284.), Bratislav (1285.), Dobromisa(l) (1312.), Toljen (1319.), Bogiša (1342.), Vladislav (1342.), Prven (1350.), Stojislav (1350.), Miloš (1352.), Dobroslav (1352.), Brajko (1363.), Miljen (1374.), Nenac (XIV. st.), Velislav (1370.), Bogoje (1376.), Stojko (1376.), Mišljen (1380.), Hrvatin (1381.), Vukac (1381.), Vukan (1382.), Bratoš (1392.), Belislav (1393.), Stojana (1393.), Vukašin (1395.), Vukosav (1395.), Vučina (1397.), Bogić (1396.), Ratko (1396.), Vuk (XIV. st.), Milisav (1401.), Novak (1405.), Pribjeg (1406.), Vukmir (1406.), Pribisav (1409.), Stanica (1411.), Ljubiša (1412.), Radovec (1412.), Branko (1413.), Dobrovoj (1413.), Novak (1417.), Pokrajac (1417.), Hrnjak (1418.), Krasoje (1418.), Boško (1423.), Miladin (1423.), Radat (1423.), Stanihna (1423.), Radosav (1425.), Buljat (1429.), Milorad (1436.), Obrad (1436.), Radimir (1438.), Gojsav (1444.), Radojko (1444.), Rasko (1444.), Gojko (1445.), Radonja (1459.), Brailo (1467.), Grubač (1470.), Dosro (1475.), Rahoje (1475.), Radič (1483.), Semorad (XV. st.)…34

Od samotvornih osobnih imena i njihovih izvedenica u hrvatskome je srednjovjekovnom istočnohercegovačkom antroponimijskom sustavu zabilježeno osobno ime Vuk i njegove izvedenice (Vučina, Vukac, Vukan, Vukašin). Među srednjovjekovnim pak priimcima u Dubravama nalazimo priimak Turković koji ne treba dovoditi u svezu s etnonimom Turčin jer je osobno ime Turjak potvrđeno na južnoslavenskom području od XIII., a u ruskome osobno ime Tur bilježimo od X. stoljeća.35 Turkovići kao naselje postoje barem od 1475., Miroslau Radgostich Turchovich, čovjek Grgura Nikolića, humskoga vlastelina, spominje se 1372.,36 a Vladislav Turković 1406.,37 dakle prije turskih osvajanja. Prema tome ni priimak Turković ni navedena osobna imena ne smijemo dovoditi u svezu s etnonimom Turčin, nego s osobnim imenom Turko koje je motivirano apelativom tur 'bik'38. Većinu složenih imena čine osobna imena tvorena dočetnom osnovom -mir (Hvalimir, Radimir, Tugomir, Vukmir) i -s(l)av (Belislav, Bratislav, Dobroslav, Dragoslav, Gojsav, Milisav, Miroslav, Pribisav, Radosav, Radoslav, Stojislav, Velislav, Vladislav, Vukosav). Osim njih nalazimo i osobna imena tvorena dočetnom osnovom -voj (Dobrovoj), -rad (Semorad 'zemlji rad, zemlji privržen'), -misal (Dobromisal), -dan (Bogdan). U istočnohercegovačkim hrvatskim srednjovjekovnim priimcima Brativojević (< Brativoj), Budislavić (< Budislav), Draživojević (< Draživoj), Miloradović (< Milorad), Radivojević (< Radivoj), Tihosaljić (< Tihosalji 'Tihoslavov' < Tihoslav), Vladisaljić (< Vladisalji 'Vladislavov' < Vladislav) i Vukosavić (< Vukosav) također nalazimo odraze složenih hrvatskih narodnih imena39. Od složenih narodnih imena različitim su dometcima izvedena sljedeća imena: Bogić/Bogiša/Bogoje (< Bogoslav), Boško (< Božidar), Brailo/Brajko/Bratoš (< Bratoslav), Buljat (< Budimir), Dobrašin (< Dobroslav), Gojko (< Gojislav), Krasoje (< Krasimir), Ljubiša (< Ljubislav/Ljubomir), Miladin/Miloš (< Miloslav), Mišljen (< Mislav), Prven (< Prvoslav), Radat/Radič/Radojko/Radonja/Ratko (< Radoslav), Rahoje (< Rahoslav), Rasko (< Rastimir/Rastislav), Stanihna (< Stanislav), Stojko (< Stojislav), Toljen (< Tolimir), Tvrtko (< Tvrdislav). U istočnohercegovačkim srednjovjekovnim priimcima kao što su Bjelojević (< Bjeloje < Bjeloslav), Bogetić (< Bogeta < Bogo < Bogomir/Bogoslav), Bokčin (< Bokčin < Bogomir/Bogoslav), Boro (< Boro < Boromir), Borovičić (< Borovica < Boro < Boromir), Branković (< Branković < Brane < Branimir/Branislav), Crnčević (< Crnko < Crnomir), Dapković (< Dapko < Dabiživ), Draščić (< Draško < Dražeslav), Gojaković (< Gojak < Gojislav), Gojčinić (< Gojčin < Gojko < Gojislav), Milanović (< Milan < Mile < Miloslav), Milatović (< Milat < Mile < Miloslav), Milišić (< Miliša < Mile < Miloslav), Milošević (< Miloš < Mile < Miloslav), Mioša (usp. Milša < Mile < Miloslav), Radetić (< Radeta < Rade < Radomir/Radoslav), Radilović (< Radilo < Rade < Radomir/Radoslav), Radohnić (< Radohna < Radomir/Radoslav), Trđanović (< Tvrden < Tvrdislav), Vlatković (< Vlatko < Vladimir) itd.40 također se čuvaju neka starija hrvatska narodna imena.

U istočnoj je Hercegovini zarana zabilježeno i narodno ime Hrvatin etnonimskoga podrijetla te niječnicom ne- tvoreno osobno ime Nenac. Od narodnoga je imena Nemanja nastao priimak Nemanjić. S obzirom na činjenicu da su Nemanjići imali posjede u Žitomislićima, na Pologoši pred Bijelim Virom nedaleko od Metkovića (u povijesnim se vrelima Pologoša naziva i Nemanjicom) te da iznad Vukova klanca u Vidonjama postoji homonimni oronim, očito je da su Nemanjići bili važni posjednici u srednjovjekovnoj humskoj Župi Luka. Osobno se ime Nemanja povezuje s narodnim imenom Manislav, ali i s kršćanskim imenima Emanuel i Nehemija. Zanimljivo je da je osobno ime Nemanja na hrvatskome povijesnom prostoru potvrđeno prije negoli na srpskom (na Krku je potvrđeno već u XII., u Zadru u XIII., a u Dubrovniku od XIV. st.41). Prefiksalnom su pak tvorbom nastala osobna imena Obrad i Ostoja.

U istočnoj Hercegovini nalazimo i neka imena nadimačkoga postanja kao što su Dosro (usp. dosrati), Hrnjak ('zecousti') te Novak i Pribjeg kojima se imenovalo doseljenike. Nadimačkoga su postanja i priimci Kučmanić (< kučma/kukma 'nadignuto perje na glavi ptice'; usp. kukmast 'čupav, nepočešljan') i Smoljanović42 (< Smoljan43).

Udio kršćanskih imena u to je vrijeme bio znatno manji. Razmjerno su rano potvrđena sljedeća kršćanska imena: Marija (1231.), Jakov (1285.), Rokman (< Roko; 1285.), Grgur (1312.), Petar (1327.), Luka (1380.), Čubran (< Ciprijan; XIV. st.), Sanko (< Sanko < Sano < Aleksandar; 1391.), Nikša (< 1395.), Juraj (XV. st.), Ivan (1401.), Đurađ (1415.), Marko (1423.), Matas (1423.), Maruša (1426.), Marin (1434.), Pavao (1434.), Šimun (1440.), Ivko (< Ivan; 1442.), Alečko (< Ale < Aleksandar; 1475.), Tarah (1477.) i Stjepuša (1488.).44 U istočnohercegovačkim srednjovjekovnim priimcima kao što su Klarić (< Klara), Kostadinić (< Kostadin < Kosta < Konstantin), Margaritić (< Margarita), Martić (< Marta) i Maslardić (< Maslarda < Masle < Toma) također su se odrazila neka kršćanska imena (i muška i ženska). Iako još 1475. "više od 90% imena bijaše domaćega (slavenskoga) izvora",45 udio kršćanskih imena u tom se razdoblju znatno povećao, što najočitije pokazuje podatak da je osobno ime Ivan najučestalije u Poimeničnome popisu sandžaka vilajeta Hercegovine.46 Među pobrojanim imenima izdvajam osobna imena Tarah te Masle/Maslarda. Prvo je osobno ime odraz štovanja grčkoga svetca Tarásisa te je u južnoj Italiji nosilo značenje 'zabrinut, nespokojan'. Drugo se osobno ime odrazilo u veoma rano potvrđenim prezimenima Masle, Maslešić (potvrđeno od 1468.), Maslo, Maslov i Maslović na dubrovačkome području te Maslać/Maslarda/Maslardić u Zažablju, a 1588. spominje se i konavoski zaselak Maslese.47 U makedonskome antroponimijskom sustavu postoje osobna imena Mase, Masilo, Masin, Masla, Maslaš, Maslik, Maso i Masul koja se dovode u svezu s osobnim imenima Damaskin, Maksimilijan ili Tomas,48 pa u njima (najvjerojatnije u kršćanskome imenu Toma) treba tražiti postanje navedenih priimaka i prezimena te pretpostaviti da je i u istočnohercegovačkome antroponimijskom sustavu nekoć postojalo i osobno ime *Masle. Sufiks -man uščuvan je u osobnome imenu Rokman, izvedenom od kršćanskog imena Roko. Priimak Šimrak zabilježen u neumskome Gradcu albanskoga je postanja. Kako su kršćanska imena znatno prisutnija u drugome razdoblju razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini, o njima ću opširnije govoriti poslije.

U istočnoj su Hercegovini uščuvana i neka inojezična osobna imena nekršćanskoga postanja. Najvjerojatnije je ilirskoga postanja priimak Burmaz (usp. alb. burr madhe 'velik čovjek') po kojem je nazvana skupina sela južno od Stoca. Imenima rimskih bogova i careva motivirana su prezimena Džono i Trojić nastanjena u Prapratnici odnosno Hotnju u Čarićima na području između Hutova i Gradca. Osobno ime Džono nosio je i glasoviti dubrovački književnik Džono Palmotić te je u njemu uščuvan dalmatski49 odraz latinskoga imena Junius (< Juno 'Junona'). Odraz toga imena uščuvao se i u nadimku Džuna koji je nosio dio Bogoja u Moševićima u neumskoj općini. Apelativ puljić Petar Skok50 dovodi u svezu s dalmatskim apelativom *pullius 'pilić'. Osnova pul- od najranijih je vremena ušla u hrvatski antroponimijski sustav i veoma je plodna. Tako je osobno ime Puljko potvrđeno u Radovčićima u Konavlima 1489.51, a prezime Puljić i danas je rašireno u okolici Stoca. Čini se da su, zbog područja rasprostiranja antroponima tvorenih navedenom osnovom, antroponimi tvoreni osnovom pul- vlaškoga postanja. Neki autori navedena dva antroponima povezuju i s etnonimom Puljiz koji se nadijevao doseljenicima iz Pulje (Apulije), ali i niskim muškarcima jer se Talijane i u prošlosti držalo ljudima niskoga rasta, no prednost dajem tumačenju koje prezime povezuje s osobnim imenom. U prezimenu Trojić52 uščuvana je uspomena na rimskoga cara Trajana koga pamti i narodna predaja (U cara Trojana kozje uši!). Nadalje, u priimku Vrsaljko,53 koje se 1401. spominje u Gabeli,54 uščuvano je rimsko ime Ursus (usp. lat. ursus 'medvjed').


Yüklə 256 Kb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3   4




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə