Slavni sofizmi

SLAVNI SOFIZMI
Slavni sofizmi obično se izlažu u obliku dijaloga između sofista i "žrtve" ili između dva sofista. Antički sofizmi imaju i svoja imena:
Rogati

• 
  Što nisi izgubio, imaš?
  
• 
  Da.
  
• 
  Rogove nisi izgubio?
  
• 
  Ne.
  
• 
  Dakle, imaš rogove.
  

Pokriveni

• 
  Da li možeš prepoznati ovog pokrivenog čovjeka?
  
• 
  Ne.
  
• 
  To je tvoj brat. Dakle ne možeš prepoznati svoga brata.
  

Ćelavi

• 
  Da li je čovjek ćelav ako mu iščupaš jednu dlaku?
  
• 
  Ne.
  
• 
  Da li će biti ćelav ako mu iščupaš dvije dlake?
  
• 
  Ne.
  
• 
  Da li će biti ćelav ako mu iščupaš tri dlake?
  
• 
  Ne.
  
• 
  Da li će biti ćelav ako mu iščupaš...
  

i tako se pitanja nastavljaju. Ako sugovornik u jednom trenutku odgovori s "da", sofist zaključuje da čupanje jedne dlake čini čovjek ćelavim, a ako sugovornik uporno odgovara negativno, sofist zaključuje da gubeći dlaku po dlaku čovjek ne može nikad oćelaviti.

Sorit (Gomila)

• 
  Čini li jedno zrno gomilu?
  
• 
  Ne.
  
• 
  A dva zrna?
  
• 
  Ne.
  
• 
  A tri zrna?...
  

Sofist nastavlja s pitanjima sve dok upitani ne prizna da neki određeni broj zrna čini gomilu. Tada sofist zaključuje:

• 
  Prijašnji broj zrna ne čini gomilu ali ako dodaš jedno zrno – čini. Gomila, dakle, nastaje dodavanjem jednog zrna.
  

Krokodil
Krokodil koji je uhvatio dijete obećava majci koja stoji na obali da će joj ga vratiti ako pogodi što namjerava učiniti s njim. Mati mudruje:

• 
  Ti namjeravaš ili da pojedeš dijete ili da mi ga vratiš. Ako namjeravaš da mi ga vratiš, vratit ćeš mi ga zato što namjeravaš. Ako namjeravaš da ga pojedeš, a ja to pogodim, vratit ćeš mi ga zato što sam pogodila. Prema tome, vratit ćeš mi ga u svakom slučaju.
  

Krokodil odgovara:

• 
  Ako namjeravam da pojedem dijete, a ti to pogodiš, neću ti ga vratiti zato što namjeravam da ga pojedem. Ako ne namjeravam pojesti dijete, a ti to ne pogodiš, neću ti ga vratiti zato što nisi pogodila. Dakle, neću ti ga vratiti ni u kom slučaju.
  

Protagora i učenik

Sofist Protagora poučavao je Euatla advokatskoj vještini. Pogodili su se da učenik plati odmah polovinu školarine, a drugu polovinu kad dobije prvu parnicu. Kako po završenom školovanju učenik nije vršio advokatsku praksu, tužio ga je učitelj sudu. Na sudu Protagora kaže:

• 
  Ti ćeš mi svakako platiti ostatak školarine. Jer ako izgubiš parnicu, platiti ćeš po odluci suda, a ako je dobiješ, platiti ćeš mi po našoj pogodbi.
  

Euatlo odgovara:

• 
  Ako dobijem parnicu, neću ti platiti jer je tako sud presudio. Ako izgubim, neću ti platiti, jer smo se tako pogodili.
  

Lažljivac

Ovaj je sofizam svakako najzanimljiviji, iako naoko najjednostavniji. Pripisuju ga Krećaninu Epimenidu, ali je vjerojatnije da je od Megaranina Eubulida:
Kad netko kaže:

• 
  Ja lažem
  

govori li on istinu ili laže?
Ako pretpostavimo da govori istinu, to znači da laže (jer to njegov istiniti sud tvrdi), a ako pretpostavimo da laže, znači da govori istinu, a govori istinu ako laže. Drugim riječima, obje pretpostavke, i ona da govori istinu, i ona da laže, dovode do kontradikcije.
Da li je moguće da sud bude istovremeno istinit i neistinit? Da li je moguće pokazati da je navedeni sud ipak samo istinit ili samo neistinit?
Nad ovim i sličnim pitanjima razbijali su glavu mnogi antički i srednjovjekovni logičari, a jedan grčki logičar, kako se tvrdi, čak je i umro, uzalud pokušavajući riješiti problem:

• 
  Putniče – kaže nadgrobni natpis – ja sam Philites, ubio me je argument, onaj lažljivi, i duboko noćno razmišljanje.
  

Je li tu puka igra riječi (kako misle neki novovjeki logičari) ili je riječ o ozbiljnom logičkom paradoksu ili antinomiji, koja upozorava na vrlo teške i važne logičke probleme (kako pretežno misle suvremeni logičari)?

Prema: G., Petrović, Logika, Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 123.-124.