Srđan Damnjanović



Yüklə 17,79 Kb.
tarix14.05.2018
ölçüsü17,79 Kb.
#43848

LINK spec – kreativne industrije

Strana: 30-31

Foto: P7149143

Broj karaktera: 11.710

Autor: dr Srđan Damnjanović
Jahte i starlete, a ne zvona i praporce!

Letimičan pogled na obilje domaćih tv programa ostavlja mučan utisak. Svi su oni u službi kapitala i to ne samo onog koji direktno stoji iza kič produkcija i neprozirnog vlasništva, nego uopšte: služba kapitalu sastoji se u kreiranju programa shodno ukusu onih koji ne žive od svoga rada, nego od prisvajanja viška vrednosti, kako je to definisala marksistička politička ekonomija ili od „ugrađivanja”, kako su to izvoleli sami imenovati, shodno kapicitetu vlastite moći razumevanja. Taj ukus nije isključivo umetničke, nego ekonomske prirode. Uživanjem u posmatranju tv programa ili medijske scene uopšte (a još više njihovim kreiranjem), utičemo na to da bogati postaju još bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Premda se ona druga strana koja stoji na tasu medija, politički establišment, kune da je njena misija upravo da tom kapitalu stane nogom zavrat i da omogući izgradnju „socijalno odgovornog društva”, svaki njen iskreni ili neiskreni pokušaj uvaljuje nas u još dublje blato. A žrtve i promotorke multimedijalne kontra-kulture (spona zabave, žute štampe i interneta), tzv. „starlete”, nisu ništa drugo do polit-komesarke nove klase iznikle na mutnom kapitalu „ugrađivanja”, baš kao što su komesarke i komesari prethodne „nove klase” bili zamenjeni profesorima i učiteljicama koji tumače zvaničnu varijantu srpskog nacionalizma i voditeljkama opskurnih tv emisija u kojima se „komunicira” sa publikom koliko i sa gostima i njihovim mračnim idejama. Zato funkcija starleta, tog „lunpenproleterijata” medijskog sveta, nije nimalo naivna.


Ili kako je to video Herbert Markuze: represija je na delu baš kada je u pitanju tzv. oslobođenje erosa, odnosno reč je o mehanizmu represivne desublimacije. Termin represivna desublimacija skovao je Herbert Markuze u delu Čovek jedne dimenzije, da bi označio način na koji je princip zadovoljstva inkorporiran u princip realiteta, dok je „seksualnost oslobođena (ili, preciznije, liberalizovana) u društveno konstruktivne forme”. Funkcija starlete je i te kako konstruktivna odnosno liberalizovana, kada je kapital u pitanju. Širi koncept represivne desublimacije objašnjava kako je moguće da se spontano prihvata ono što se nudi i to na osnovu, kako misli Markuze, većeg stupnja seksualne slobode. To je moguće, između ostalog, zato što ona postaje tržišna vrednost i deo društvenog ponašanja. Zato je starleti dopušteno da izloži svoju seksualnost na različite načine, provokativno, šokatno, neukusno i sl, ali uvek u skladu sa zakonima cirkulisanja kapitala i stavaranja viška vrednosti. I naše starlete, ma koliko sebe predstavljale kao ličnosti koje krše društvene tabue i pomeraju granice slobode, zapravo se kreću unutar tog šablona. Represivnom desublimacijom se umanjuje stvaralačka, produhovljena, sublimirana ili naprosto, erotska energija, a „intenzivira seksualna energija”, ali na kapitalu prihvatljiv način. Istovremeno, tehnološka stvaranost, kao važan faktor u sistemu represivne desublimacije, umanjuje potrebu za sublimacijom. Zauzvat, pojedinac se mora i može adaptirati u svetu klišea. Na taj način veća sloboda deluje u prilog održanja status quoa opšte represije, a ne protiv njega, vodeći stvaranju „autoritarne ličnosti našeg vremena”, veruje Markuze. Ukoliko je to tačno, žutilo žute štampe ili manipualcija „pozadinom” neke starlete važnija su pojava, u ideološkom smislu, od npr. Krstarice Potemkin. Odnosno, što je red pred javnom kuhinjom duži, starlete će biti sve bestidnije.

Komunikacija i fetiš komunikacije, ili zašto su dobri đaci ispali iz igre?


A sve je počelo tako poletno. Na sve strane slavila se komunikacija i njena moć. Komunikacija će nas osloboditi i raščarati kada otvorimo komunikacione kanale i potrudimo se da oni ne posluže samo kao odušak, nego kao sredstvo razmene ideja i transformacije sveta. Tako je i Habermasova teorija komunikativnog delovanja, koja ispituje demokratski ili emancipatorski karakter racionalnosti i tehnologije, u toj meri postala popularna, da se na osnovu nje učvrstio i fetiš komunikacije, premda je za fetišizaciju komunikacije sam Habermas ponajmanje kriv. Naprotiv, dobro je predvideo slom komunikacije i bujanje njenih patoloških formi.
Format Velikog brata ali i sličnih tv programa savršeno se uklopio u novi (emancipatorski) model komunikacije, gde se na osnovu argumenata i „realnih” postupaka suočavaju ličnosti koje bi teško u svakodnevnom životu bile bliže povezane. Za prve serijale Velikog brata u Srbiji moglo bi se tvrditi da su bili bliski konsenzualnoj komunikaciji i komunikaciji zasnovanoj na načelima komunikativnog delovanja. Komunikativno delovanje, kako je to video Habermas, počiva na skupu javnih pravila ali učesnici Velikog brata, pogotovo u različitim varijantama, favorizuju nezvanična pravila. Odnosno, postoji nezvanično pravilo “svađaj se što više”, i tako da se učesnici koji su u jednom krugu bili odstranjeni zbog nasilničkog ponašanja, u drugom vraćaju u serijal. Tako je nastao obrazac patologije medijske komunikacije. Naoko se zalažući za ove ili one zvanične vrednosti, naši mediji, pogotovo sijaset televizijskih kanala preko kablovske televizije, promovišu logiku i ukus korupcionaškog, mešetarskog, a ponekad i razbojničkog kapitala.
I Habermas nalazi da je sasvim moguće zagovorati emancipatorske vrednosti, a na osnovu upravo tog zagovaranja zadovoljiti isključivo sebični interes. Današnji mediji i televizijski programi sadrže jedan naglašeno racionalno-instrumentalan stav, usled koga je moguće vršiti generalno strategijski uticaj na odlučivanje drugih učesnika posredstvom premošćavanja (bypassing) procesa konsenzualno orijentisane komunikacije. Odnosno, producenti tv programa kao što je Veliki brat, mogu se pozivati na emancipatorsku moć komunikacije, baš kao što se i vlasnicei žute štampe pozivaju na pravo građana da sve sazna. Radi se o formuli koje društvo čini modernim na način delotvornosti i ispunjavanja ciljeva bogatih u sistemu novca i moći.
U uslovima moderne države savremenog kapitalizma, vrednosti instrumentalnog i komunikativnog frekvetno stupaju u kolizije graničnih kriza. Odnosno, pobeđuje onaj ko svesno i sračunato „izigra” sistem, ali sam sistem počiva na tom momentu, na mogućnosti da bude izigran.
Otuđena komunikacija ili zašto onaj drugi ne zna šta govori
Prema Lakanu, svaka komunikacija je otuđena komunikacija. Jezik je tu koliko da bi se pronašli u Drugome, toliko i da bi nas sprečio da se razumemo. Fetiš komunikacije prikriva sve napetosti realnog. Odnosno, mediji funkcionišu na pretpostavci da publika ne samo da ne zna šta govori, nego i zahteva nekog drugog da je osvesti i da u njeno ime organizuje komunikaciju. Zato producenti i vlasnici bestidno promovišu ideju da je u našem interesu da sve znamo kao i da zavirimo u svaki kutak nečijeg tela.
Na osnovu ovog primera moguće je shvatiti da se Žižekova (po poreklu lakanovska teorija) i Habermasovo učenje nalaze u odnosu „protiv-blizanca”. To znači da dele izvesne zajedničke pretpostavke, ali i sadrže izvesne nespojive pa i međusobno isključujuće karakteristike. Na primer, Žižek nedvosmisleno diskvalifikuje komunikativnu paradigmu zato što ona isključuje univerzalnost za koju se ona zalaže, premda treba istaći da Habermas, kao što je pokazano, naglašava patologiju i dekadenciju komunikacije. Iz lakanovske perspektive, nije prihvatljiva ideja da se društvom upravlja mimo volje građane, nego je prihvatljivija ideja da se isključivanje i esksploatacija odvijaju upravo u skladu sa voljom građana, koji između ostalog, postaju slepi za vlastitu isključenost. Ne samo da, npr. Veliki brat i televizijski programi počivaju na principu isključivanja iz trke za dobiti uz dodeljivanja utešnih nagrada (npr. ukoliko skroz propadnete, možete živeti na selu), nego se iza navodne zaštite i uključivanja u komunikaciju krije još jedna manipulacija. Publika nastoji da se identifikuje sa pobednicima serijala, ostajući sasvim slepa za svoju potpunu isključenost i desupstancijalizovanost, isto kao što publika osuđuje gašenje javnih kuhinja, ali ne i razloge zbog kojih hiljade naših sugrađana postaje nesposobno da se prehrani.

Stanija ili zašto je ćurak bliži od kape



Komunikacija koju favorizuju naši mediji je instrumentalnog karaktera, a nikako ne komunikativnog, protagoniste naših medija motivišu egzibicionizam i grabežljivost, i zato su oni servilni prema vlasniku kapitala i onda kada od toga nemaju neposredne koristi. Dakle, sve je podređeno ukusu eksploatacije.
Položaj starlete se može uporediti sa položajem lumpenproleterijata. Ne mislim pri tome na deklasirane slojeve društva, nego na klasu pripadnika zavisnika od mrvica (ili od skupih poklona) sa kapitalističke trpeze. Premda pripadaju radničkoj klasi, oni su s obzirom na svoj način života zainteresovani da se ispune ciljevi bogatih. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu vlasniku zemlje, fabrika, oruđa za rad. Jedan deo radnog dana radnik upotrebljava za to da pokrije troškove za izdržavanje sebe i svoje porodice (nadnica), a drugi deo dana radnik radi besplatno, stvarajući višak vrednosti za kapitalistu, odnosno radeći radi profita i bogatstva kapitalističke klase.U tom se položaju nalazi i naša junakinja, npr. Stanija Dobrojević, koja će nam poslužiti kao očigledan primer: U diskursu Velikog brata Stanija Dobrojević je eksploatisana starleta, pa makar bila i srpska starleta no. 1, odnosno buntovnik i „primiritelj” istovremeno. Buntovništvo je tu da nas uvede u zadani kliše: „Njena beskrajna sloboda i buntovnički duh uneli su veliki preokret i skandal u njen život, kada su njene obnažene fotografije, na kojima se sama slikala u ogledalo, dospele na internet. Popularnost je buknula preko noći, fanovi su je prozvali „serbian sex bomb”. Postala je glavna tema internet diskusija mnogih foruma, Facebooka, Twittera... naročito našeg najvećeg foruma Burek gde njena tema ima preko milion pregleda. Ukraden identitet, virtuelni imidž, doneo joj je titulu prve srpske internet zvezde”. A šta starleta no. 1 kaže o sebi: „Ja sam još pre “Farme” rešila da stavim tačku na golotinju jer imam 28 godina i smatram da je to vreme prošlo. Ja sam primer mladim devojkama da žive punim plućima, da putuju, zarađuju... a kada dođu deca, da se onda lepo smire”.
Buntovništvo ima svoje jasne granice. Nakon jasnog razlikovanja identiteta udate žene i žene van bračne zajednice, podrazumeva se da ikona majčinstva svojim sjajem može da odagna sve smelosti i slobode predbračnog života. U stvari, radi se o učvršćivanju postojećeg poretka, jer on i počiva na suspenziji morala i javnih pravila. Odnosno, ja mogu i grešiti, to se podrazumeva a i zahteva, ukoliko ogrešenje učvrćuje postojeći simbolički poredak. Pravilo važi uz „tajni” izuzetak. Zato je najbolji način da upropastite vlastiti život da budete dobar student, ličnost koja poštuje zakon, slobodu i istinu i da delujete u skladu sa eksplicitnim simboličkim pravilima koja regulišu društvenu interakciju. Nasuprot tome, „proboj” i „socijalna promocija” mogući su na osnovu „snalaženja” odnosno poznavanja zamršene paučine nepisanih, „implicitnih” pravila, koja obezbeđuje munjevit uspeh. Ovaj uvid nije poznat samo ličnostima sklonim apstraktnim konceptima teorijske psihoanalize Slavoja Žižeka, nego svima onima koji su „nadrljali” 1948, 1968, 1971, 1988, 1991..., odnosno onima koji su se pozvali na eksplicitni simblički sistem, umesto na rezon ćurak je bliži od kape. A to je implicitno načelo po kome funkcionišu naši mediji, sprovodeći nemilosrdnu starletizaciju medijskog prostora. Kanali koji na kablovskoj televiziji emituju porodične i umetničke filmove zamenjuju ovim drugim, koji nedvosmisleno promovišu geslo iz naslova ovog teksta.
Yüklə 17,79 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə