Sveučilište u splitu

1.2. OBITELJSKI ODGOJ

Ivan Merz je rastao u situiranoj sredini. Kao sin jedinac uživao je roditeljsku ljubav, dobro je odgajan, ali građanski liberalno. Njegov otac Mavro Merz njemačkog je podrijetla, iz Plzena u Češkoj, dok je majka Terezija Mersch židovskog roda iz Velike Kaniže u Mađarskoj, a Ivan je pak rastao u hrvatskoj sredini u Banjoj Luci. «Banja Luka je u to vrijeme bila multinacionalni i multikulturalni grad koji je postao ekonomsko i kulturno središte sjeverne Bosne. U toj liberalnoj sredini visoko su se cijenile svjetske vrednote dok je kršćanstvo bilo više tradicija i formalnost, oznaka sociološke pripadnosti i nije zadiralo previše u svakidašnji život tog višeg sloja banjalučkog građanstva kojemu je pripadala i obitelj Merz. Liberalno usmjeren obiteljski odgoj oskudijevao je kršćansko – katoličkim, nacionalnim i etičkim poukama i vrijednostima.»[4]

Ivan je već zarana pokazivao zrelost i bistrinu duha. Po običaju nekih banjalučkih obitelji roditelji su ga dali u dječji vrtić časnih sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove u Banjoj Luci gdje je stekao prve osnove u glazbenoj pouci. Merz kod njih stječe i prve temelje vjerske pouke.

Prvu svetu pričest primio je u svojoj desetoj godini života 22. travnja 1906., a naredne godine biskup fra Marijan Marković podijelio mu je sv. Potvrdu kada će Merz dobiti još jedno ime Viktor, po kumu natporučniku Viktoru Hönigu. Nakon pučke škole u rujnu 1906. je počeo pohađati realnu gimnaziju u Banjoj Luci. Bio je svestran dječak, međutim, već zarana je imao problema sa vidom. U slobodno vrijeme bavio se je gimnastikom, tenisom, klizanjem, šahom, a revno je pohađao školu violine i glasovira, te privatno učio engleski i francuski jezik. Svoja osnovna vjerska znanja Ivan je dobivao na vjeronauku koji se tada podučavao u školi sve do mature.

Za njegovu vjersku orijentaciju nije bio toliko zaslužan niti obiteljski odgoj, niti službeni vjeronauk u školi nego primjer i utjecaj njegovog srednjoškolskog profesora, uzornog katoličkog laika dr. Ljubomira Marakovića. Dr. Maraković je bio jedna od najsnažnijih ličnosti Hrvatskog katoličkog pokreta svoga vremena. On je uz pomoć nastave književnosti i umjetnosti njegovao vrijednosno doživljavanje i razvijao smisao za vrijednosti. U moralnim i kršćanskim vrijednostima mladi Ivan Merz otkriva smisao života. Tu su korijeni njegovog moralnog, kršćansko – katoličkog pa i hrvatsko – nacionalnog usmjerenja.

Poslije, u zreloj dobi, o svojemu profesoru koji mu je otkrio svijet vrijednosti, napisao je: »Katolički svjetovnjak spasio me za vječnost.»[5] Merz kao srednjoškolac nema još jasnijeg stajališta oko tadašnjih gibanja. Kao đak realne gimnazije, iako živeći u liberalnoj sredini, čitao je «Hrvatsku Prosvjetu» i «Gral». Tu Merz kao mladić pronalazi svoju privremenu misao vodilju «Živjeti istini, dobroti i ljepoti» koju će nazvati estetskim katolicizmom, a u zrelijoj dobi će je napustiti i zamijeniti trezvenijim gledanjem na život, svijet i cjelokupnu stvarnost da bi svoje ishodište i uvir našao u soteriološkoj koncepciji.

1.3. ISKUSTVO PRVE ZALJUBLJENOSTI

Uz ovaj izvanjski prostorno-vremenski okvir, bitno je sada istražiti i neka Merzova iskustva koja su oblikovala njegovo poimanje obitelji i braka. Prvo od takvih iskustava za jednog mladića, iskustvo je zaljubljenosti, te se isplati vidjeti koko je on tome pristupio. U šesnaestoj godini, naime, Ivan je doživio prvu, idealnu ljubav, kako je sam naziva. Zaljubio se u djevojku njegove dobi Gretu Teschner, koju je upoznao u obiteljskom krugu prijatelja. Iskustvo prve ljubavi, koju je doživio veoma snažno i zanosno, ostavilo je duboke tragove u njegovoj duši, ne samo zbog samog iskustva, nego i zbog tragičnih posljedica, koje su naknadno slijedile, ali ne Ivanovom krivnjom. Djevojka Greta, međutim, dok je boravila kod svojih roditelja u Travniku, dala se je zavesti od jednog muslimana i kad ju je ovaj iskoristio i ostavio, razočarana počinila je samoubojstvo u mjesecu srpnju 1913. godine. Njezin tragičan svršetak proizveo je u Ivanu veliku krizu. Tako bilježi u svome dnevniku: «Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom … Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi.» Ovaj će ga događaj nagnati na trajno preispitivanje i promišljanje o tome je li se tragedija mogla izbjeći i što ju je sve prouzročilo.

Svoj dnevnik Ivan započinje više od pola godine nakon njezine smrti. Na početku dnevnika stavlja usklik: «Evviva l'arte! Potom slijedi moto dnevnika – stihovi uzeti iz Byronovog Manfreda:

«Za mladih dana želio sam vruće,
da srca drugih svojim prožmem srcem
da svijetlim narodima,
da se uspnem, ja ni sam neznah kamo…»

Ispod tih stihova Ivan je napisao: «To je moj vijenac, koji polažem na njen grob, Svetoj i časnoj uspomeni prve ljubavi, koja me je preporodila.»[6]

Tijekom pisanja dnevnika veoma se često sjeća Grete, analizira kritički svoj stav prema njoj za vrijeme života, osjeća prema njoj još uvijek veliku ljubav koja se sada produhovila i pročistila. Postaje mu kao «idol», bolno osjeća njezinu odsutnost, njezina duša se je iskristalizirala u njegovoj svijesti; također se moli za nju. Posebno je se sjeća za svaki njezin rođendan. Posljednji puta nalazimo bilješku o Greti u dnevniku od 18.12.1918. Već je prošlo pet godina od njezine smrti. Na početku toga dana Ivan piše samo ove riječi: »Gretin rođendan. Bog neka joj se smiluje!»[7]

Važno je analizirati onaj lom – preporod koji se zbio u Ivanovoj duši, a što je prouzročio tragični kraj njegove prve ljubavi. Premda Ivan sam nije opisao jasnim riječima u čemu bi se sastojao taj lom – preporod ipak se to može rekonstruirati od elemenata koje nam je ostavio kad piše i razmišlja o Greti i svojoj ljubavi. Sastavnice toga loma –preporoda bile bi ove:

a) Shvaćanje cjelovitosti ljudske ljubavi. Kritički analizirajući svoje ponašanje i reakcije za vrijeme zaljubljenosti, Ivan je dobro zamijetio da je ljudska ljubav sastavljena iz duhovnog i potom tjelesno – erotskog elementa; eros je međutim uvijek u službi duhovne dimenzije ukoliko treba proizvesti veće duhovno jedinstvo dvaju ljudskih bića. Potpuno mu je jasno da platonska ljubav između muškarca i žene ne može postojati.

b) Bez morala koji treba regulirati ljubav i seksualnost i usmjeriti ih višim ciljevima može se doći do samoubojstva. Moral je u temelju sretnog života u ljubavi. Ivan se pita i traži posljednje razloge zašto je Greta učinila samoubojstvo. Bila je protestantkinja. Nije posjedovala samo tjelesnu ljepotu, nego je imala i intelektualnih svojstava koja su odgovarala Ivanu: Zanimanje za literaturu, poeziju, umjetnost, povijest. Ali Ivan je dobro zamjećivao:

«Život je borba za istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je dvadesetog vijeka, laganih nadzora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije, ili možda ne. Možda bi i ja još bio dijete dvadesetog vijeka… Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, razmišljala kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Možda bi se udala, dobila djece i umrla.

Takav je život. No nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da ima vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, da dovode do spoznaje da je to sve od Duha Neizmjernog, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote, Ljepote. Prošla je, a proći ću i ja, a i sve ovo, ali mi ćemo svi biti.»[8]

Međutim posljednji razlog njezina samoubojstva Ivan nalazi u njenom krivom odgoju za što je prva bila odgovorna njezina majka koja nije držala shodnim usaditi svojoj kćeri čvrst i ispravan odgoj. Na dva mjesta u dnevniku Ivan to izričito tvrdi. Nalazeći se u Zagrebu na proputovanju, susreo je Gretinu mamu s njenom prijateljicom na ulici. Padala je kiša. Prolazila je jedna žena i podigla je suknju zbog kiše. Ivan dalje opisuje što se događalo: «Kad sam otpratio po kiši gospođe, prošla je jedna i digla suknju, da se je dosta vidjelo. Pošto sam se instinktivno okrenuo, počele su o erotičnom, da ću se promijeniti i dr. Bilo mi je teško da to baš čujem od Gretine mame, koju dosta volim, a vidim da je jedini ovaj erotični element u odgajanju i u kćeri ubio prirođeni religiozni život u čovjeku, tako da se je mogla odlučiti na samoubojstvo ili jasnije rečeno: Puštaj erotične misli, živim od dana u dan, bez molitve i misli na vječnost i život postane bez svrhe. Zašto se ne bi ubio, pita se čovjek u času rezignacije i neraspoloženja i to može da učini.»[9] Iz toga se iščitava i Ivanovo povjerenje u Boga, te njegovu snagu opraštanja grijeha, te on zamjera što Gretina majka nije svojoj kćeri usadila ono vjersko, osim što nije usadila moralno. Očito je bio svjestan da je mogla u slabosti pogriješiti, ali je trebala imati vjersku snagu da stane pred Boga koji joj može oprostiti i sanirati rane grijeha.

Iste godine zapisat će Ivan i ove misli: «To je žena koja ima 'esprit-duha’, ali bez moralnog temelja… Da, ona je na prvom mjestu kriva za Gretinu smrt.»[10]

Premda majka na kraju snosi odgovornost za tragediju svoje kćeri, Ivan optužuje također i sebe da je pridonio njezinoj tragediji, jer je u njoj gledao samo tjelesni, erotski vid, pustio se previše vući tom slatkom porivu prve ljubavi: «Bio sam životinja.» Ova samooptužba i osjećaj krivnje nema objektivnog temelja jer među njima nije bilo tjelesnih odnosa kao što jasno proizlazi iz dnevnika. Postojali su samo izrazi ljubavi uobičajeni među zaljubljenima koji su u njegovu slučaju kulminirali samo s poljupcima, kao što jasno spominje u dnevniku. Ove samooptužbe o njegovoj ''suodgovornosti" za tragediju ustvari otkrivaju osjetljivost njegove moralne savjesti kao što se jasno očituje i na drugim mjestima u njegovu dnevniku.

c) Treća karakteristika loma-preporoda jest produbljenje njegove spoznaje i vjere u Onostranost, povezano s ozbiljnošću promatranja i sučeljavanja sa životom u ovostranosti.

Ivan ozbiljno započinje razmišljati o misteriju smrti i vječnosti i odatle povlači posljedice. U tom smislu će zapisati: «Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože groza me hvata kada pomislim, da si je život sama uzela. Mrak me hvata kad pomislim, da je Vječnost izgubila. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce otruje daj Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde.»[11]

Koliko je Gretina smrt učinila da Ivan raste prema stvarnim vječnim vrijednostima svjedoči i sljedeći tekst: «Želim iz dna duše da je vidim tamo, na drugom svijetu.(…) Jest, Bože moj, ja te razumijem, život – veliš – je kratka teška kušnja – i tko ovu preboli istom stupa u život pun sjaja i boja.»[12] Ivan je posjetio i njezin grob u Travniku i duboko je potresen misterijem smrti i nestankom ove djevojke pune života. Razmišlja o smrti i postojanju nakon smrti.

d) Usko povezano s ovim produbljenjem njegova osjećanja za Vječnost, bilo je njegovo pojačavanje molitve i odnosa s Bogom kao Gospodarom života i vječnosti. Odmah nakon što je doznao za njezinu tragediju, jer još nije bila umrla, proveo je cijelu noć u molitvi: «Žarko sam se molio Bogu da je održi na životu, i bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti.»[13]

Međutim ovom prividnom neuspjehu njegove molitve nije slijedilo razočaranje ili apatija, nego dapače nastavlja moliti svakoga dana. «Nema dana kad ne mislim na nju i molim Boga za vječnost njezine duše.»[14] U dnevniku je ostavio lijepe molitvene zapise za Gretu i njezinu vječnost.

e) Kao posljednji vid ovog preporoda nastalog iz iskustva prve ljubavi jest praktično usmjerenje njezinog života koje nas sada najviše zanima. Već na prvim stranicama svoga dnevnika, nakon dugog uvoda, u kojem opisuje svoje uspomene na nju i na sretne dane koje je s njome proveo, dolazi do ovog zaključka: «Nema ženske, koja je njoj slična i zato svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim. Svrha – ideal – bi mi života bio, da dajem sobom dobar primjer i da u to ’mehaničko doba tehnike' i svoj dio pridonesem idealizmu.»[15]

Ivan je svjestan kakav bi utjecaj mogla ona imati na njega da je ostala živa upravo zbog svojih 'laganih nazora': «Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog vijeka. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje.»[16]

Sljedeće godine u mjesecu prosincu, najvjerojatnije za blagdan Bezgriješne 08.12.1915., Ivan je učinio privatni zavjet čistoće do braka. Ne znamo kako je došao do te ideje, niti da li mu je to tko savjetovao. O tome nigdje ne govori u svome dnevniku. Ali iz konteksta gdje spominje tu činjenicu, čini se da je iskustvo prve ljubavi pridonijelo dozrijevanju ove ideje i njezinu ostvarenju. Sjećajući se Grete i osjećajući još uvijek veliku ljubav prema njoj misli da bi joj trebao ostati vjeran cijeli život, da bi mu ona cijeloga života trebala biti idol. Potom nastavlja:

« Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno O Anti snivao, a sada sam opet vidio Gretinu sliku- možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bi joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki si čovjek treba naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom; ženski element je u mojem životu odigrao ulogu, koju mora. Sa ženskima više tude nema posla. Zaljubljivati s neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.»[17]

Ipak niti ovdje, kao ni drugdje svoj zavjet čistoće, kao ovaj privremeni, tako i onaj vječni koji je učinio 1923. u 27. godini, Ivan nigdje ne povezuje ni izravno niti neizravno s Gretom i doživljaje svoje prve zaljubljenosti niti s njezinom tragičnom smrću.

Zaključujući možemo reći da je ovo iskustvo prve ljubavi upravo zbog svoga tragičnog iskustva proizvelo u Ivanovoj duši mnogostruki pozitivan utjecaj, pravi 'preporod' kako on to sam veli. Pročistilo mu je shvaćanje i smisao ljudske ljubavi otkrivajući mu svu ljepotu i uzvišenost ove stvarnosti i pokazujući mu ulogu svakog elementa, napose seksualnosti. Od sada pa nadalje erotski moment u ljubavi što ga je djelomično doživio u svome odnosu sa Gretom, bit će nešto što bi ga moglo poniziti, okaljati, učiniti ga 'životinjskim', i stoga ga se treba kloniti.

Gretina se slika iskristalizirala u njegovoj duši tako da mu je postala duhovni, uzvišeni ideal prema kojemu je još dugo vremena težio: «No, što je na tome bilo zlo i prolazno nestalo je, ono uzvišeno i plemenito dalje živi u srcu mojemu, izdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako!»[18]

Ovo iskustvo kroz tragični kraj prve ljubavi pomoglo je Ivanu da se mogao djelotvorno boriti za čistoću svoje duše i da je mogao izaći pobjednikom kao što će se vidjeti kasnije. S druge pak strane jasno se vidi iz dnevnika, kako je iskustvo prve ljubavi sa svojim tragičnim završetkom usmjerilo njegove misli i njegovu dušu prema religioznim vrijednostima i tako pridonijelo njegovu religioznom dozrijevanju. Ovo iskustvo bit će mu svakako izvor jasnoće dok bude poučavao katoličku mladež katoličkim vrijednostima, pozivajući ih da sa svom ozbiljnošću pristupe odgoju za brak i obitelj.