Tajni zivot doktora Dulitla
Yüklə 495,18 Kb.
|
TAJNI ŽIVOT DOKTORA DULITLASvima koji su daleko od sebe.
Prešao sam žutu vrpcu i našao se u priči. Za ulazak to je bilo dovoljno, ali izlazak nije tako jednostavan. Još sam uvijek u priči i ne vidim joj kraj. Kako je počela? Nisam siguran. Ne mogu se pouzdati u svoje sjećanje jer mnogo se toga dogodilo, a ni vrijeme mu nimalo ne pomaže. Čini mi se da ima previše vremena, što je gotovo jednako kao da ga uopće nema. Bilo bi jednostavnije da sam poput jednodnevne mušice o kojoj je doktor Dolittle rekao: - Vrlo sam radoznao, Stubbinse, da saznam kakav je osjećaj živog bića koje se rodi, proživi cijeli svoj vijek i umre u jednom danu. Pas živi od deset do dvadeset godina, čovjek od šezdeset do devedeset, planine žive više tisuća godina prije nego što se raspadnu. Ali ovi sićušni stvorovi sve svoje radosti i životna iskustva svedu u svega dvadeset i četiri sata. Saznati nešto od njihove filozofije i životnih iskustava bilo bi, mislim, vrlo korisno za nas. Tako je rekao dobri doktor. Volio bih da sam pametan kao on, ali nisam. Njemu je sve bilo jasno. Meni ništa nije jasno. Zato ću pokušati s činjenicama. Ni to nije lako. Sve je moglo trajati najviše nekoliko mjeseci, a ono što se dogodilo u toj kući čini mi se davnim, što je, u krajnjoj liniji, i moguće, budući da sam ležeći ovdje izgubio osjećaj vremena. Svoje dobro pamćenje oduvijek sam uzimao zdravo za gotovo i stoga me iznenađuju rupe koje u njemu pronalazim. Budući da sada nemam problema s nedostatkom vremena, polako se prisjećam svake sitnice i od nekoliko detalja koji su mi nakon buđenja ostali u sjećanju, priča se ponovno stvara. Ohrabruje me to što svakoga dana uspijevam duže ostati pri svijesti. Ravnomjerni zvuk koji prati otkucaje mog srca dokazuje da sam živ i da još uvijek imam vremena sjetiti se svega. Rupe u sjećanju polako se popunjavaju. Nisam siguran sliježu li se u te rupe osvježeni otisci stvarnih događaja ili se u njih prelijeva rastopljeni sadržaj mojih sjećanja. To ne bi bilo dobro, ali što se tu može. Sve u svemu, kako rekoh, pamćenje mi se polako oporavlja. Kad se svega sjetim, preostat će mi teži dio, Morat ću shvatiti zašto je priča završila tako kako je završila. Kažu da sve ima neki smisao. Kažu i da ga čovjek može otkriti, ako se dovoljno potrudi, naravno. Gluposti. Ni najveći trud nije dovoljan bez mnogo sreće. Muči me to što ne mogu znati potječu li možda moja sjećanja od snova ili priviđenja. Svi tragovi djeluju mi jednako vjerojatno i ne mogu odrediti porijeklo električnih naboja u svojem mozgu. Događaji kojih se sjećam možda ni ne pripadaju meni. Sjećanja o njima mogao mi je dati netko drugi. Moguće je da sam se, poput jednodnevne mušice, s njima rodio. Jedino čega se pouzdano sjećam priča je o doktoru Dolittleu. Vjerujem da je on jedini koji mi može pomoći. I tako smo, piše dalje Stubbins, počeli raditi s blijedom, kao paučina prozračnom zelenom mušicom koristeći naš najosjetljivi stroj za slušanje. Sirota životinjica bila je u sredovječnom dobu, rođena je rano istog jutra, a tada je bilo oko dva poslijepodne. - Stubbinse - rekao je doktor - mi smo doista svirepi. Ne smijemo dozvoliti da nam ovo stvorenje govori duže od pola sata. To je jedna četrdesetosmina njenog života. U našem životu to bi iznosilo oko godinu i pol. Mijenjali smo mušice svakih pet minuta. Ta vrsta kukaca govorila je vrlo brzo i sažeto. Uz to, njihova moć zapažanja bila je odgovarajuće brzine. - Nitko tko nije proučavao jezike kukaca ne može imati neku predstavu o tome kako to doprinosi modernoj misli i filozofiji - rekao je Dolittle. - Kukci znaju svoj jezik prije rođenja u letećem obliku. Zamišljam, Stubbinse, da je jedan od razloga za tu činjenicu to što kukci stječu izvjesno životno iskustvo dok su u obliku gusjenica. Otud se način za prenošenje njihovih ideja, koji se zove jezik, ne može smatrati stvarnim govorom za koji se jezik mora uvježbati da bi proizvodio glasove. Njihov oblik života nasljeđuje znatno više iskustava nego što je to slučaj kod ljudi ili krupnih životinja. Njihovo pamćenje vraća se dalje u prošlost, preko granice njihove kratke egzistencije, i donosi doživljaje i ideje koji zapravo pripadaju jatu – dakle vrsti. Znaš, Stubbinse, to filozofi zovu intuitivnim znanjem, znanjem s kojim si rođen. Kod ljudi ono je vrlo maleno. Kao bebe mi znamo kako da se deremo kad nam je potrebno mlijeko ili sišemo dudu kad nam se pruži. I to je sve. I to je sve. Nemam drugog izbora nego prihvatiti kao istinito sve što mogu pronaći u svojoj glavi i krenuti od onoga za što mi se čini da bi trebao biti početak. Recimo da sam od svog prijatelja koji radi u policiji slučajno čuo priču o čovjeku koji je ispario. Iskreno rečeno, mi nikada nismo bili prijatelji. Išli smo u isti razred, ali nismo se previše družili. Roko nije imao prijatelja. Kad malo bolje razmislim, nisam ih imao ni ja. Nakon dovoljno vremena ljudi počnu drugačije gledati na to doba i prijateljima zovu one koji im to nisu bili, niti su mogli biti. Ipak, kad smo se te noći napili, a napili smo se strašno, kao životinje, Roko i ja postali smo najbolji prijatelji. Opijali smo sve dok se obojica nismo počeli čuditi činjenici da se svih ovih godina nismo nijednom čuli ni vidjeli. Nazdravljali smo jedan drugom čašama dobrog i jakog crnog vina, ispijali smo ih naiskap, a on me svaki čas udarao po ramenu, što meni nije nimalo smetalo. Čak me i poljubio u obraz. Mnogo kasnije shvatio sam da ne znam kako smo se tog dana uopće sreli i to je jedna od pukotina u mojem sjećanju za koju gubim svaku nadu. Nije lako početi razgovor s nekim koga nisi vidio gotovo dvadeset godina. Počeli smo s prisjećanjem naših školskih kolega. Gdje su, što rade? Taj dio razgovora trajao je kratko, budući da ni jedan od nas o njihovom sadašnjem životu nije znao gotovo ništa. Pošteno rečeno, nisu me zanimali ljudi s kojima sam tek pukom igrom slučaja podijelio nekoliko godina života. Kako smo se opijali, sve je bilo lakše. Manje smo govorili, više smo pili i nije nam bilo loše. Moj prijatelj Roko izvadio je iz džepa neku tabletu i progutao je, zalivši je vinom. Nije mi htio reći što je to, ali ponudio je jednu i meni, a kad sam odbio, zavalio se u stolici i zatvorio oči. Zapravo, nisam siguran jesam li odbio tu tabletu. Taj dio ostao mi je maglovit. Djelomična amnezija mogla bi se pripisati upravo miješanju alkohola i nekakve droge. Gubio sam svijest, a činilo mi se da ni njemu nije nimalo bolje. Roko se naglo prenuo, unio mi se u lice i počeo priču o čovjeku koji je nestao. – Nije nestao – rekao je moj bivši školski kolega. – Ispario je. Imam i izjave svjedoka, one se ne slažu ni u čemu osim u tome da se dogodilo nešto što nije normalno. Ono što su objavili u novinama nije ništa. Ludilo, prijatelju. - Ti si također čovjek od knjige – rekao je kad sam slegnuo ramenima – Pogledaj ovo. Možda ćeš mi moći pomoći, tko zna. - Roko se nasmiješio neuvjerljivo, ali srdačno. Smrdjelo mu je iz usta. Tada sam prvi put vidio priču o doktoru Dolittleu. Listove koje mi je pružio preletio sam na brzinu. Bio je to manji dio priče, tek početak. Na tim listovima, osim priče, nalazili su se zameci još nekoliko priča i pet-šest bilježaka koje bi, da nisu bile previše nevjerojatne, podsjećale na dijelove dnevnika. Roko je rekao da će pričekati da ih pročitam do kraja. – Sve? – pitao sam. – Sve. Iako su slova plesala i izazvala me na povraćanje, nekako sam uspio doći do kraja teksta. Ostatak me čekao iza žute policijske vrpce. Sada znam da je čekao baš mene. Moj prijatelj Roko rekao je da mu je slučajno palo na pamet spomenuti mi cijelu priču. Znam da nije tako. Te noći sjedili smo u gostionici u kakve inače ne svraćam i nemam pojma kako sam se tamo uopće našao, a on je sa sobom baš tada ponio dijelove izvještaja i bilješke nestalog čovjeka. Još prije nego što sam se otrijeznio shvatio sam da ništa nije slučajno. Pretpostavio sam da mi je cijelu priču namjerno smjestio, ali sad više u to ne vjerujem. Roko možda i misli da me je nadmudrio, ali ni on ne zna sve. Cijelu priču smislio je netko puno pametniji i od njega i od mene. Još sam jednom ovlaš prešao nekoliko listova, on me pitao što mislim o svemu i ja sam rekao – Zanimljivo. - Zadrži ih - rekao je - to su fotokopije. Originali su spremljeni na sigurno mjesto. Samo te molim da budeš diskretan. Znaš da ne bih smio ovo raditi. Smatraj to uslugom, znam da bi volio imati materijala za svoje priče. Dugo sam iščitavao ove posljednje, imaš mašte. Sviđaju mi se. Rekao sam mu da ne izmišljam priče, da pišem samo o onome što se dogodilo. - U tom slučaju - odgovorio je - povlačim kompliment i zamjenjujem ga drugim. Imaš dobro oko. Trebao bi raditi za policiju. Ili za nas… zar do doista izgledam poput policajca? – namignuo mi je. - Što ti uopće radiš? - upitao sam ga, a on se samo nasmiješio. - Pročitaj to još jednom, na miru - rekao je - Ne moraš se javljati, ja ću pronaći tebe. I ne žuri, imaš vremena. Važno je samo da sve obaviš dobro. Siguran sam da ćeš to napraviti kako treba. Je l' tako? – opalio me šakom po ramenu i ja sam kimnuo, ne razmišljajući o tome da nemam pojma što zapravo trebam napraviti. Bol u ramenu osjetit ću tek sljedećeg jutra. Ponovno sam spustio pogled na papire i zaspao. Kad sam se probudio, Roka više nije bilo, a račun je bio plaćen. Moja žena zove se Marija. U to vrijeme bila je u četvrtom mjesecu trudnoće. Krenuo sam pješke, nadajući se da će me šetnja otrijezniti. Kad sam stigao kući, Marija je spavala. Odložio sam listove i legao pored nje, okrenuvši joj leđa kako ne bi osjetila moj zadah. Mamurluk koji sam osjetio sljedećeg jutra nije bio previše strašan, budući da je vino bilo iznenađujuće dobro. Na smotak papira koji me čekao na stolu nehotice sam odbacio pročitane novine i tako zaboravio na priču. Ali, ne zadugo. Recimo da sam održao obećanje dano čovjeku koga sam nazvao prijateljem i nisam joj pokazao priču. Recimo da sam opet pročitao te bilješke i postao znatiželjan. Pažljivo sam ih pročitao još nekoliko puta, ni sam ne znajući zašto, i naposljetku odlučio doznati kako priča završava. Kao da sam imao izbora. Tog jutra nježno sam poljubio Mariju, pazeći da je ne probudim. Prvo u obraz, pa u trbuh. Promatrao sam ga dovoljno pažljivo da uočim kako svakim danom postaje sve obliji. Stavio sam na njega ruku, ali nikakvo micanje još se nije moglo osjetiti. Svejedno sam zatvorio oči i pokušao uhvatiti najsitnije pokrete, one koje je možda mogao prouzročiti uobičajeni rad njene utrobe. Ništa se nije događalo. Sad mi je žao što nisam pričekao još malo, jer bih možda osjetio nešto, makar to bio i privid. Da nisam bio uvjeren da ću se vratiti za nekoliko sati s pričom koju ću joj te večeri ispričati za laku noć, probudio bih je i objasnio joj sve. Tada joj nisam imao ništa za objasniti, budući da mi ni na kraj pameti nije bilo da bi se moglo dogoditi išta što bi me razdvojilo od Marije na dulje od nekoliko sati. Od početka Marijine trudnoće do tog jutra stalno sam bio uz nju. Nismo htjeli znati je li dijete žensko ili muško prije nego što se rodi. To ne znam ni sad. Ne znam hoću li to ikad saznati. Ne znam ni djetetovo ime, ne znam kako je izgledalo kad se rodilo, kako izgleda sad, kako će izgledati za godinu, dvije ili dvadeset godina. Tada nisam znao kako će završiti moj put i stoga sam ga započeo brzo i laka srca. Spremio sam se i u tišini iskrao iz stana. Marija je još spavala. Trebao sam pronaći mjesto na koje trebam otići. Zaboravio sam adresu koju mi je Roko rekao dok smo se držali za stol, pokušavajući se održati u sjedećem položaju. - Zapiši – rekao je. – Toliko si pijan da ne znaš kamo trebaš krenuti. Kao i ja, prijatelju. - Zapamtit ću, dobro pamtim – odmahnuo sam i izbio mu iz ruke olovku koja je pala na pod i tamo ostala, budući da se nijedan od nas nije bio u stanju sagnuti. Krenuo sam, ne znajući kuda trebam ići. Prepustio sam se hodu i, prije nego što sam to očekivao, pronašao kuću čovjeka koji je ispario. Znao bih da sam na pravom mjestu i da na njoj nije bila nalijepljena policijska žuta vrpca koja je prelazila preko prozora i vrata. Vrpca koja je značila da je prolaz zabranjen već se počela odljepljivati pod utjecajem kiše i vjetra. Recimo da sam je, ni sam ne znajući zašto, počeo popravljati. Dok sam to radio, slučajno sam pritisnuo vrata i ona su se otvorila. Znači, to je poziv, pomislio sam. Svejedno je kako sam ušao, jesam li se sagnuo ili sam žutu vrpcu prekoračio. Odmah sam otišao u radnu sobu. Na stolu od trešnjina drveta čekao me uredno složen rukopis. I priča je počela.
Hugh Lofting i dr. John Dolittle prvi su se put sreli u kasnu jesen 1917. godine. Lofting se s nekoliko irskih časnika nalazio za stolom krčme negdje u sjevernoj Francuskoj, u mjestašcu čije će ime zaboraviti ubrzo nakon što iz njega ode. To će ga začuditi, budući da je Hugh Lofting imena oduvijek pamtio veoma dobro. Časnici su po stoti put raspravljali o razlici između piva i vina. Zemljaci njegove majke četvrtu su se večer za redom žalili zbog toga što su zbog nestašice piva morali piti domaće crno vino. Lofting se nije slagao. Američka piva bila su znatno lošija od engleskih i on je stoga prešao na ukusna kalifornijska vina. U Francuskoj mu je postalo svejedno što pije i osjećao je kako svakim danom sve više gubi osjećaj za mjeru. Kao što su ga umarali buka, blato i rat, umarali su ga i takvi razgovori. Teško je kad čovjek ne može pronaći temu za razgovor. Tada valja pronaći najmanji zajednički nazivnik i čovjek osjeti zahvalnost prema svemogućem zbog toga što je stvorio klimu, kriket, kao i glad, korupciju, nasilje, bojne otrove, rat i sve ostalo nad čime se ljudi mogu bar složno zgroziti i tako zbližiti s drugim ljudima s kojima imaju malo toga zajedničkog. Poručnik Hugh Lofting osim glasnih časnika koji su ga po majčinoj liniji smjesta prihvatili kao zemljaka drugoga društva nije imao. Te večeri Lofting i Irci razgovarali su još i o moralnim, tehničkim i zdravstvenim posljedicama upotrebe iperita, o francuskoj hrani koja je ponosnim potomcima Kelta bila grozna, a Loftingu se sviđala, osim u danima kada bi sile Osovine presjekle opskrbu i stoga bi morali jesti splačine, o tjelesnoj građi (vrlo dobroj, doista!) francuske konobarice koja je zatrudnjela, a nije se znalo s kim, pa su i te spekulacije ispunile dio večeri, te je sve vodilo tome da i ta večer bude podnošljivo privedena kraju. Otkako je kao inženjer radio na zapadnom ratištu, Lofting je svakim danom pio sve više, i u trenutku kad je visoki mršavi čovjek u urednom crnom odijelu s leptir mašnom sjeo za njihov stol bio je, usprkos redovnom treningu, na pragu teškog pijanstva. Dr. John Dolittle bio je veterinar, ali je često liječio i ljude, što je Ircima bilo dovoljno da ga zovu «doktore». Kao diplomiranom veterinaru koji je, doduše, završio i dvije godine opće medicine, specijalnost su mu svakako bili konji, ali na ratištu izbora često nije bilo. Dolittle je pošao na odsustvo ili nekakav put nešto prije Loftingova dolaska, tako da je inženjer bio jedini u društvu koji još nije poznavao doktora. Dolittle je govorio tihim baritonom i nije pio alkohol, ali Loftingu se ipak svidio na prvi pogled. Usprkos pristojnosti, bilo je očito da se prema Ircima odnosi s distancom i Lofting se nadao da će prisustvo novog poznanika odnos snaga u društvu dvostruko popraviti u njegovu korist. Inženjer je, omekšan pijanstvom, u Dolittleu vrlo brzo pronašao srodnu dušu. Irci su bjesomučno pili i govorili glasno teškim naglaskom, a Lofting je petljao jezikom i zaboravljao što je htio reći. Tapšao je doktora, osjećajući kako ga je jako crno vino ošamutilo toliko da ne može misliti. Jedva je glavu držao uspravno, o ustajanju nije bilo ni govora. Sljedećeg jutra Loftinga su probudile eksplozije. Prethodne noći vrlo se slabo sjećao i nije znao kako je uopće stigao do svoje barake Boljela ga je glava i svaki prasak ubadao ga je kroz sljepoočnice, primičući se njegovu malom mozgu. Ustao je i pogledao kroz prozor. Bombardirali su logor u kojem je bila smještena konjica, udaljen manje od petsto metara od njegove barake. Ubrzo su započeli još novi zvučni udari – sile Antante uzvraćale su udarac – i Lofting je oteturao do kreveta pritisnuvši jastuk na glavu. Brojao je do sto, pa do tisuću, pjevušio pjesme koje je kao dječak naučio na vjeronauku, i kad se više nije mogao sjetiti ni jedne, počeo je s psovanjem. Kad je potrošio sve psovke koje je znao, preostalo mu je samo stenjanje. Stenjao je, uvjeren da će eksplozije, uzvici i njištanje konja trajati vječno. Pucnjava je odjednom prestala i Lofting je napokon mogao čuti promukli zvuk iz svoga grla. Pročistio je grlo, otpjevao The Trees They Do Grow High i krenuo na tuširanje. Dok je hodao prema logoru kako bi pogledao posljedice bitke, osjećao je tek neznatno olakšanje. Dr. John Dolittle je s medicinskom ekipom vadio dijelove ljudskih i životinjskih tijela iz ruševina logora. Konjski butovi, noge, iznutrice i rascijepljene gubice miješali su se s dijelovima ljudskih tijela. Lofting je pratio crijevo čiji se jedan kraj nalazio pokraj ulaza u logor, a drugi bio omotan oko obezglavljenog torza odjevenog u uniformu irskih konjanika. Tog je jutra Hugh Lofting naučio da duljina konjskog crijeva može iznositi više od trideset metara. - Dvadeset i jedan čovjek i četrdeset i tri konja – rekao je Dolittle – Svejedno kojim redoslijedom. Ugurao je prosuta crijeva u utrobu još živoga konja i pokazao vojniku glavu životinje. Okrenuo se prema muli sa slomljenim prednjim nogama i kleknuo pored nje. Pričekao je da odjekne pucanj, a onda ustao i pokazao mulinu glavu. Lofting je bez riječi hodao za Dolittleom, pazeći da mu ne stane na put. Mahao je rukama, pokušavajući rastjerati muhe koje su se, usprkos tome što je vrijeme bilo svježe, skupljale oko leševa. Proklete muhe, prošaptao je. Doktor Dolittle kasnije će, ako slijedimo vrijeme pisanja knjige, ili ranije, ako slijedimo vrijeme događaja u njoj, odlučiti podići dom za kućne muhe. - Kad bi imale svoj dom ili više njih – rekao je doktor, ili će tek reći – više ne bi dolazile u kuće ljudi. Vječni rat među vrstama – čovjek protiv štakora, štakor protiv mačke, mačka protiv psa, mora na kraju dovesti do izvjesne tiranije. U ovom trenutku čovjek je vrhovni tiranin. On zapovijeda životinjskom carstvu. Ali mnoga njegova niža braća, ako ih tako mogu nazvati, pate zbog tih zapovijesti. Ono što bih ja volio da vidim, to je sretna ravnoteža. Nisam, Stubbinse, još naišao na neku vrstu kod koje nije bilo ničega dobrog zajedno sa štetnim. Na primjer, kućna muha – nemam pojma kakvo je dobro od nje, ali siguran sam da ono postoji. Sve je bilo gotovo do podneva. Razbacana tjelesa bila su dovedena u britanski savršen red, ljudi i životinje odvojeni su i razvrstani, a muhe su se negdje izgubile. Lofting je zamijetio da su ljudska tijela, iako su uglavnom bila u gorem stanju od životinjskih, bila posložena nešto urednije. Jedan konj bio je lakše ranjen šrapnelima granate. Bez prestanka je njištao i propinjao se. Nitko mu se nije usuđivao prići. Dolittle je mirno došao do životinje, pomilovao je po grivi i nekoliko minuta glave prislonjene uz dugo konjsko uho izvodio nešto što je Loftingu zvučalo kao kombinacija njištanja i frktanja. Konj se smirio i doktor mu je pažljivo isprao i povio rane. Izvadio je iz džepa kocku šećera i ugurao je u konjske žvale, što je bilo vrlo neobično, budući da tih dana šećera nije bilo ni za ljude. - Gotov sam. Sad možemo na piće. Krenuo je, ne čekajući Loftingov odgovor, a ovaj je protrljao bolne sljepoočnice, pomislio - klin se klinom izbija - i krenuo za Dolittleom. U to doba godine za dana se još moglo sjediti u dvorištu krčme. Dok je konobarica pred njih stavljala dvije čaše konjaka, Lofting je zadivljeno promatrao njeno tijelo. Doista je dobro građena, pomislio je. Francuska građa - elegantna, ali i čvrsta. Nazirao joj se trbuščić koji je nagoviještao četvrti ili peti mjesec trudnoće. Moja žena, prisjetio se Lofting, rodila je dvoje djece, a mršava je kao štap. Promatrali su kako pored krčme prolaze Irci, Englezi i Francuzi, neki zdravi, a neki povezanih udova ili na štakama. Lofting je podigao šaku ispred očiju i raširio prste tako da pokriju ranjene i obogaljene. Za sve koji su nosili uniformu prstiju nije bilo dovoljno. Malo je nedostajalo, pomislio je, da mi se učini kako je sve u savršenom redu. Možda još petnaestak prstiju. Dolittle je iskapio dva konjaka i onda usporio. Znači, pije samo po danu, zaključio je Lofting. Doktor je izvadio burmut, bez riječi ga ponudivši inženjeru koji ga je odbio odmjerenim pokretom glave. Šmrkao ga je temeljito i glasno, prekidajući jedino kako bi otpio gutljaj pića. Progovorio je tek nakon četvrte čaše konjaka. - Vidite li ovaj bršljan, gospodine Lofting? - Vidim – Hugh Lofting pogledao je biljku krajičkom oka. Najveći dio vremena, pomislio je, površno gledam stvari, ne raspoznajem drveće, kao ni mnogo toga drugog, bitno je samo da znam da je neki objekt tu. Poslije ću se već snaći. Naše škole dresiraju nas da ne obraćamo pažnju na suvišne detalje. Pokušavam zapamtiti samo osnovne putokaze, a dalje se snalazim razmišljanjem. Logikom. Naravno, često se gubim, priznao je samome sebi dok su mu sljepoočnice pulsirale. U prostoru mi sve bolje ide, ovaj rat bar je u nečemu bio koristan. Stekao sam neko šesto čulo koje mi uvijek govori gdje je koja strana svijeta i gdje se nalazi najbolji prečac. Možda sam oduvijek imao to čulo, ali ono se tek sad probudilo. Zvukove sam oduvijek pamtio bolje nego slike, što je vrlo čudno s obzirom na moje zanimanje. O mirisima, opipima i okusima nikada nisam previše razmišljao. Zanimljivo. I još jedna stvar koju ću reći Dolittleu: kad mi netko naredi da nešto pogledam, moj se um buni – gledam i ništa ne registriram, kimam dok se preda mnom prazni oblik koji može biti bilo što, u ovom slučaju bilo koje stablo. Nema to nikakve veze s voljom, mozak jednostavno odbija poslušnost. Nijedna vojska neće me na to natjerati. Svejedno kimam ovom dobrom liječniku i promatram to stablo obraslo bršljanom koje se nalazi izvan žarišta moga pogleda, u magli... Dolittle je prekinuo Loftingove misli: - Vidite kako se iskrivilo. Ali raste i dalje. - To ne znam. Ne vidim kako raste. Možda je upravo u ovom trenutku prestalo rasti i počelo venuti. Ovih dana sve vene. Ne možemo znati. Možda ga je naš pogled upravo ubio. A morate priznati da nam ovih dana ubijanje sjajno ide. Zastao je, shvativši da je priča o ubijanju samo jeftin pokušaj izbjegavanja ozbiljnog razgovora. Svejedno, činilo mu se da ne zvuči loše i odlučio ju je pokušati zapamtiti ne bi li je možda iskoristio u nekoj budućoj priči. Stanje unutar njegove lubanje činilo ga je nespremnim za pošten razgovor i bilo mu je krivo zbog toga, budući da je doktor od prvog časa stekao njegovo povjerenje, a činilo mu se da je osjećaj uzajaman. - Raste i rast će i dalje, vidite da mu je kora potpuno zdrava. Penje se po stablu. Vidite kako zavija, tražeći sunce, i prvi vrhu se rascjepljuje poput zmijskog jezika. - Čini se da će ugušiti drvo oko kojeg se obavija. - Vrlo moguće. Vidite, ono ne osjeća grižnju savjesti zbog svojega parazitizma. Ova biljka, iako po našim mjerilima (koja su, moram napomenuti, vrlo sebična) biološki manje vrijedna, naprosto odbija uvenuti. Ne osjeća se manje vrijednom. Za razliku od žene s bradom ili djeteta s dvije glave, čije je mjesto u našoj kulturi određeno od samoga rođenja. Oni mjesto mogu pronaći jedino u cirkusu. Lofting je šutio, računajući koliko je uopće mogao popiti prošle noći. Ako nije popio četiri litre vina, nije popio ništa. - Sve dok ne osjeti da je život napušta, a tada nikada nije u krivu, životinja se ne prestaje boriti. I ne osjeća sram i grižnju savjesti zbog toga što postoji. Te smo pojmove mi izmislili, ostala ih bića ne poznaju, a mi ćemo, čini mi se, biti prokleti zbog toga. Ili već jesmo. Životinja traži hranu i vodu, diše, bori se za svaki dah. Čuva sebe i ubija samo kad mora. Jedino neke mačke, zbog lovačkog nagona, ubijaju kad nisu gladne. Zato mi možda te životinje nisu previše simpatične. Kod čovjeka postoji znatan broj postupaka koje ne može sebi objasniti, poput ubijanja samoga sebe, pokušaja ubijanja svih ostalih ili, na primjer, lova na lisice. Lofting je nekoliko puta zbog društvenih obaveza sudjelovao u lovu na lisice i to mu nije pričinilo nikakav užitak. Bilo je to davno i odlučio je doktoru prešutjeti iskustvo koje ionako nije imao namjeru ponoviti. Dok je pokušavao smisliti način da bezbolno promijeni temu razgovora, negdje pri vrhu njegova mozga stvorio se začetak priče o rovki koja je svjedočila lovu na patke. Ona je bila usred meteža, ali je opet bila izvan svega, gotovo na sigurnom. Poput mene, pomislit će Lofting gotovo dvadeset godina poslije. Primijetio je da na drveću nema ni jedne jedine ptice.
- Kako ste smirili onog konja? - Konji su pametne životinje. Bio je uspaničen, što je, složit ćete se, vrlo razumljivo, a ja sam mu objasnio da se više nema čega bojati. - Kako Vas je razumio? Zar Vi razgovarate sa životinjama? - Upravo tako, dragi prijatelju. - I što Vam je rekao taj konj? - To je jedan stari konj iz vrlo fine obitelji. Ovdje nisu najbolje postupali s njime, nažalost. Ispričao sam mu se u ime cijele ljudske vrste. Znate, to što mi se čini da ja, sve u svemu, nisam najodgovorniji za sve ovo, ipak ne uklanja moj duboki osjećaj srama. - I konj je prihvatio ispriku? - Svakako. Rekao sam Vam, Lofting, to je jedna izuzetna životinja. Siromah ima problema s vidom. To mu je jutros spasilo život. Nije vidio korito i u onom metežu zapeo je za njega. Da je ostao na nogama, vjerojatno bi izgubio glavu. Trebalo bi mu nabaviti nekakve naočale, to bi mu znatno pomoglo. Previše je star za rat, ljude u njegovim godinama nitko ne šalje na bojište. Lofting je, naravno, odmah shvatio da se Dolittle šali i šalu je prihvatio. - Govorite li sa svim životinjama? - Nipošto. Takvo nešto gotovo je nemoguće. Ali s većinom s kojom sam imao prilike stupiti u kontakt uspio sam se vrlo lijepo sporazumjeti. - Ima li razlike među njima? Imate li o čemu pričati? Pa ljudi i životinje imaju potpuno različita iskustva. Kad bi, na primjer, lav umio govoriti, ne bismo ga mogli razumjeti. - Znam točno što ste time mislili. Vaša tvrdnja lijepo je izrečena, ali, bojim se, potpuno je netočna. S lavovima čovjek može sasvim pristojno razgovarati. - Govorite i s lavovima, znači. - Njihov jezik mnogo je složeniji i zanimljivi nego što to mislite, gospodine Lofting. - A egzotične životinje? Jeste li upoznali mnogo zanimljivih životinja? - Sve su životinje zanimljive. - Znači, možete ih razumjeti i one mogu razumjeti Vas. - Svakako. Vidite, ljenjivci su, primjerice, vrlo spore životinje, moj dragi Hugh. Njima moram govoriti malo polaganije. Ali ta sporost daje im vremena da dobro promisle prije nego što nešto kažu, te mi stoga razgovor s njima pričinja neobičan užitak. Jeste li za šetnju, gospodine inženjeru? Morali biste probati moj burmut, sjajan je. Siguran sam da nikada niste probali takvo nešto. Šetnja mu je mogla samo goditi. Dok je ustajao, Lofting je osjetio lakši gubitak ravnoteže, ali bol u glavi u trenutku se znatno smanjio. Dok su šetali, napola je slušao Dolittleov monolog, smišljajući novu priču koju je obećao napisati svojoj djeci, priču o zoološkom vrtu u kojem se brave zaključavaju iznutra. Za ideju o priči morat će nekako zahvaliti doktoru. Možda posvetom? Lofting nije vjerovao da će bilo koju od priča koje je pisao posljednjih mjeseci ikada objaviti. S druge strane, već je objavio nekoliko priča koje su i njemu samome djelovale previše inženjerski, a baš kad mu se učinilo da mu je ruka omekšala, izbio je rat. Pisanje za djecu možda je bilo ono čega bi se trebao ozbiljnije prihvatiti. Svojoj djeci napisao je već mnogo priča o životinjama, ali bio je svjestan kako većina njih nije bila dovoljno dobra za objavljivanje. Čudno je to sa životinjama. Još je kao dječak svaki put kad bi majka dovela u London najviše volio stajati pred izlozima prodavaonica kućnih ljubimaca. Sviđale su mu se životinje, ali mu kavezi nikako nisu bili po volji. Pustio je Dolittlea da govori i, osim povremenog odobravajućeg mrmljanja, nije prozborio ni riječ. Zamisli o pričama za djecu gomilale su se i zbunjivale ga. Misli li on da ga doista pratim ili automatski klimam glavom, poput robota, zapitao se. Nije mogao biti siguran zna li Dolittle da govori vjetru i zamjera li mu to. I odakle riječ robot? Kakva je to riječ? Nikada je nije čuo, a sad mu je prošla kroz glavu. Što je to uopće robot? Nekoliko je puta odbio burmut koji mu je ponudio doktor. Kad su se rastali, nije bio u stanju reći o čemu mu je njegov novi prijatelj uopće govorio. Te je, kao i svake druge večeri, Lofting pisao svojoj djeci. Flora mu je napisala da se Colin i Elisabeth jako vesele njegovim pričama i stalno pitaju kad će tata doći kući. Svako je pismo pisao kao posljednje, kao ono koje bi do Amerike moglo stići tjednima nakon što pogine. Pisao im je priče o životinjama, budući da o ljudima nikako nije mogao pisati. Razgovor s Dolittleom dao mu je toliko ideja da nije znao odakle početi. Priča je morala početi udobnom i toplom kuhinjom u kojoj živi liječnik za životinje i u kojoj je sve nadohvat ruke. Liječnik će se zvati John Dolittle. To je bila najbolja posveta koju je mogao smisliti. Životinje su morale živjeti u miru i to je bila ideja koju je bilo teško napisati tako da djeluje uvjerljivo. Na kraju, one jedu jedna drugu kako bi preživjele i mir među njima nije moguć. Ili ipak jest? Pitanja su nastajala većom brzinom nego odgovori. Lofting je vjerovao da će mu se priča ipak otvoriti i da će rečenice nekako početi stizati. U međuvremenu, crtao je ilustracije, nadajući se da će mu one pomoći da pisanje napokon krene. Zaspao je za stolom i sanjao čudan san o životinji koja ima dvije glave. Kad se probudio, osjetio se svježim i ornim za rad, te je mogao započeti priču o kuhinji u kojoj je sve nadohvat ruke.
|