Te u zagrebu filozofski fakultet

Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata javnog natječaja za izbor znanstvenog novaka u suradničkom zvanju asistenta za rad na znanstvenom projektu broj 130-1301683-1400, za područje društvenih znanosti, polje psihologija, grana razvojna psihologija, na Odsjeku za psihologiju
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta nas je na sjednici održanoj 27. ožujka 2009. godine imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor znanstvenog novaka u suradničkom zvanju asistenta za rad na znanstvenom projektu broj 130-1301683-1400 pod nazivom «Ličnost i roditelja i roditeljsko ponašanje tijekom tranzicije djeteta u adolescenciju», za područje društvenih znanosti, polje psihologija, grana razvojna psihologija, na Odsjeku za psihologiju.
Na natječaj objavljen u Vjesniku 10. travnja 2009. i Narodnim novinama br. 43/09 od 8. travnja 2009. godine prijavile su se dvije kandidatkinje: Inja Erceg i Ivana Delač Horvatinčić. Nakon uvida u dokumentaciju podnosimo Vijeću sljedeće
IZVJEŠĆE
Ivana Delač Horvatinčić, prof. rođena je 28.3.1983. u Zagrebu. Gimnaziju je završila u Karlovcu, a psihologiju diplomirala 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s prosjekom ocjena koji iznosi 4.0. Tijekom studija sudjelovala je u radu «Ljetne škole studenata i nastavnika psihologije», honorarno pomagala pri provođenju istraživanja na nekoliko projekata, bavila se volonterskim radom u udrugama «Modus» i «Sunce» gdje je osmišljavala i vodila psiho-edukativne radionice i individualni rad s djecom, te je završila i nekoliko kraćih edukacija. Nije priložila dokumentaciju koja bi ukazivala na to je li sudjelovala na znanstvenim i stručnim konferencijama. Nakon diplomiranja radila je na određeno vrijeme nekoliko mjeseci na radnom mjestu stručnog-suradnika psihologa u osnovnoj školi «Mahnično» u Karlovcu, a trenutačno joj ističe otkazni rok na mjestu mlađeg specijalista za ljudske resurse u tvrtci Kalibro za organizacijsko savjetovanje d.o.o. iz Zagreba. Odradila je vježbenički staž i sprema se za polaganje stručnog ispita pred Hrvatskom psihološkom komorom. Volontira u društvu «Sfera» gdje vodi natječaje za likovne i literarne radove djece i mladih i honorarno piše za «National Geographic Junior». Aktivno se koristi engleskim jezikom u govoru i pismu.
Inja Erceg, prof. rođena je 1.1.1982. godine u Zagrebu gdje je i završila gimnaziju. Studij psihologije završila je 2007. godine diplomiravši odličnim uspjehom na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tijekom studija je primala stipendiju Ministarstva znanosti i tehnologije i stipendiju Sveučilišta u Zagrebu najboljim studentima. Tijekom studija dodatno se izobražavala iz različitih psihoterapijskih pristupa te volontirala na «Telefonu za psihološku pomoć», a nakon studija završila je niz edukacija, kao i drugi stupanj iz bihevioralno-kognitivne terapije. Stručni ispit pri Hrvatskoj psihološkoj komori položila je 2008. godine. Trenutno je zaposlena u Centru «Sirius d.o.o. za poslovno savjetovanje i usluge» u Zagrebu te kao stručni suradnik u «Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanja» gdje se bavi projektima prevencije ovisnosti i poticanja zdravog odrastanja među mladima kao i savjetovanjem djece i mladih. Premda prosjek ocjena koji iznosi 4.45 ne ulazi u 10% najboljih (4.6 u tadašnjoj generaciji), svoj interes za znanstveni rad dokazala je radom na istraživačkim projektima i sudjelovanjem na stručnim i znanstvenim skupovima. Njezin dosadašnji istraživački rad rezultirao je priopćenjima na 2 domaća i 5 međunarodnih znanstvenih skupova, kao i poglavljem o psihološkoj procjeni boli objavljenom u knjizi. (Erceg, 2008. Psihološka procjena boli. U Lončar, Braš (Ur.) 2008. Žene i bol, Osijek: Grafika, 155-179). U prosincu 2008. godine Inja Erceg je položila razredbeni ispit i postala polaznica poslijediplomskog doktorskog studija iz psihologije. Aktivno se služi engleskim jezikom, a pasivno njemačkim i francuskim jezikom.
Zaključak i prijedlog

Na temelju proučenih dokumenata Stručno povjerenstvo zaključuje kako pristupnica Ivana Delač Horvatinčić zadovoljava zakonski uvjet o završenom studiju psihologije ali ne zadovoljava naputak Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o prosjeku ocjena koji ulazi u 10% najboljih (prosjek 4.0), te samo djelomično zadovoljava zamjenski uvjet o aktivnom uključivanju u znanstveno-istraživački rad jer navodi kako je sudjelovala u nekim projektima ali nema znanstvenih publikacija, niti navodi je li sudjelovala na kongresima, dobila nagrade i sl.

Pristupnica Inja Erceg ispunjava sve zahtjeve propisane zakonom i naputkom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa: završila je studij psihologije, imala visok prosjek ocjena na studiju (4.45) i aktivno se bavila znanstveno istraživačkim radom što je dokazala aktivnim sudjelovanjem na znanstvenim i stručnim domaćim i međunarodnim konferencijama i objavljivanjem poglavlja u knjizi.

Na temelju navedenog povjerenstvo zaključuje kako Inja Erceg ima prednosti pred kandidatkinjom Ivanom Delač Horvatinčić iz nekoliko razloga. Tijekom studija imala je viši prosjek ocjena te je zadovoljila i uvjet o aktivnom sudjelovanju u znanstveno istraživačkom radu. Također ima izvrsne ocjene iz područja razvojne psihologije što je šire područje u koje spada ovaj projekt, te se bavila i psihologijom razvoja odraslih osoba što je uže područje projekta na kojem bi trebala raditi. Nadalje, aktivno je sudjelovala na znanstvenim i stručnim domaćim i međunarodnim konferencijama i publicirala poglavlje u knjizi. Konačno, svoj interes za znanstveni rad potvrdila je položivši prijemni ispit i upisavši Doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da izabere Inju Erceg za znanstvenog novaka u suradničkom zvanju asistenta za rad na znanstvenom projektu broj 130-1301683-1400 pod nazivom «Ličnost i roditelja i roditeljsko ponašanje tijekom tranzicije djeteta u adolescenciju», za područje društvenih znanosti, polje psihologija, grana razvojna psihologija, na Odsjeku za psihologiju.

U Zagrebu, 29. travnja 2009.

Stručno povjerenstvo

Dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić, doc.

Dr. sc. Gordana Keresteš, izv. prof.

Dr. sc. Željka Kamenov, izv. prof.

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Mišljenje o ispunjavanju uvjeta predloženice doc. dr. sc. Iris Tićac za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora
Na sjednici Fakultetskog vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 26. veljače 2009. god. Imenovani smo u Stručno povjerenstvo za davanja mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje filozofija, grana etika, na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru. Razmotrivši natječajnu dokumentaciju, dostavljamo sljedeće
Mišljenje
Na natječaj koji je Sveučilište u Zadru raspisalo u Zadarskom listu, Vjesnik i Narodnim novinama od 10. prosinca 2008. god. javila se samo jedna pristupnica, doc. dr. sc. Iris Tićac.
A. Životopis
Doc. dr. sc. Iris Tićac rođena je 29. lipnja 1956. godine u Puli. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Rijeci. Na Pedagoškoj akademiji u Rijeci diplomirala je njemački jezik, a na Filozofskom fakultetu u Zadru studirala i 1983. godine diplomirala filozofiju i sociologiju. Poslijediplomski studij iz područja sociologije religije završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i 1993. godine obranila magistarski rad na temu «New age-pokret». Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu obranila je 2000. godine doktorsku disertaciju pod naslovom «Vrijednosni odgovor i transcendencija u djelu Dietricha von Hildebranda».

Od 1984. do 2001. godine radila je kao srednjoškolski profesor filozofije, logike i etike na Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji. Od ak. god. 1995/96. do 2000/01. godine najprije u svojstvu vanjskog suradnika, a od veljače 2002. godine na radnom mjestu znanstvenog novaka – postdoktoranda – višeg asistenta izvodila je nastavu iz filozofijske antropologije, povijesti filozofije, na dodiplomskom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a za potrebe područnog studija Teologije u Rijeci. Od ak. god. 2002/03. predavala je etiku najprije kao vanjski suradnik, a od 1. ožujka 2003. godine, izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofije, grana etika, na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru gdje i danas radi.

B. ZNANSTVENA DJELATNOST
I. knjige
1. Uvod u etičku misao Dietricha von Hildebranda, Radovi Teologije u Rijeci, Rijeka 2001., 285. str.
Autorica se ovoj knjizi istražuje filozofsku, posebice etičku misao jednog od najeminentnijih predstavnika fenomenološkog realizma - Dietricha von Hildebranda. Najprije donosi uvid u doprinose Hildebranda spoznajnoj teoriji - receptivni karakter spoznaje, razlika između «frontalne» i «lateralne» svijesti, razlike između spoznavanja, suđenja i uvjerenja, objektivni apriorizam, razlikovanje tri tipa jedinstva takobitka - što je po njenom mišljenju pretpostavka za razumijevanje njegove etike. Rehabilitacija nužnih bitnosti predstavlja važan doprinos etici jer omogućuje rehabilitaciju objektivnosti vrijednosti. Drugo poglavlje posvećeno je fenomenologiji vrijednosti. Pritom se fundamentalnim za etiku pokazuje razlikovanje triju kategorija značajnosti - u sebi značajno, puko subjektivno zadovoljavajuće i objektivno dobro za osobu. U četvrtom i petom poglavlju pokazuje se kako Hildebrand aplicira kategoriju vrijednosnog odgovora na voljne i afektivne odgovore i na kreposti. Autorica pokazuje na koji je način Hildebrandu uspjelo radikalnom provedbom devize «natrag k stvarima samim» postići obuhvatnu «prise de conciense» ćudorednih datosti, tj. shvatiti bit ćudorednih vrijednosti, djelovanja, kreposti, osobe.

285 stranica u knjizi x 1.4 (koeficijent omjera za autorske kartice) = 399:16 = 24,9 x 1,5 (filoz.) = 37.35 bodova

2. Personalistička etika Karola Wojtyle, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2008., 202. str.
Autorica u ovoj knjizi donosi opširan uvid u Wojtylinu filozofsku mislao, posebice u njegovu personalističku etiku. Autorica u svom radu primjenjuje djelu imanento tumačenje. Prednost Wojtylinog personalizma u odnosu na neke druge inačice personalizma autorica vidi u tome što u Wojtyle susrećemo etiku koja s jedne strane svoje polazište ima u iskustvu, a s druge strane svoje uporište ima u metafizici. Iako Wojtylina misao puno duguje s jedne strane aristoteličko-tomističkoj tradiciji, a s druge strane fenomenologiji, posebice Schelerovoj, autorica polazi od teze da se u Wojtyle ne radi jednostavno o sintezi metafizike i fenomenologije, već se Wojtyla u svom filozofskom opusu pokazuje kao izvorni mislilac. Prvo poglavlje ove knjige autorici služi kao priprema za razumijevanje vanjskih i nutarnjih poticaja koji su utjecali na razvoj Wojtyline filozofijske misli i potkrepljuje autoričinu tezu istaknutu već u uvodu da Wojtylina misao nije «kabinetska, čista», nego je nastala kao odgovor na depersonalizaciju čovjeka u totalitarizmu. Drugo poglavlje se posvećuje prikazu i vrednovanje antropoloških temelja Wojtyline etike, s nakanom što boljeg razumijevanja Wojtiline personalističke koncepcije osobe i čina. U prikazu Wojtyline personalističke antropologije pozornost se najprije posvećuje pitanju ishodišta i metode. Ishodište Wojtylinih analiza jest integralno iskustvo čovjeka, a čin privilegirani način za spoznaju osobe. U tu svrhu autorica analizira ključne pojmove Wojtyline personalističke koncepcije osobe i čina kao što su: svijest, samosvijest, samoodređenje, transcendencija, integracija i sudjelovanje, pokazujući pritom kako Wojtyla na originalan način primjenjuje fenomenološku devizu «natrag k stvari samoj», koja u Wojtyle znači povratak čovjeku kao konkretnoj, nesvodljivoj osobi. Na ovim pretpostavkama autorica gradi treće poglavlje naslovljeno «Osoba: princip etike i ćudorednosti» pri čemu se «princip» misli u trostrukom značenju, tj. osoba se shvaća kao izvor, put i cilj etike i ćudorednosti. U četvrtom poglavlju naslovljenom «Etički čin i doživljaj» istražuje doprinos Wojtyle razrješenju teškoća koje su vezane uz problem razdvajanja etičkog doživljaja od čina kakvo susrećemo u I. Kanta i M. Schelera. S uporištem u Wojtylinim usporednim analizama Schelerove i Kantove interpretacije etičkog doživljaja u svjetlu premisa eksperimentalne psihologije volje s jedne, te u svjetlu Tomine koncepcije etičkog čina, s druge strane, autorica nastoji pokazati zašto je adekvatna interpretacija etičkog čina moguća tek na temelju adekvatne personalističke antropologije. U petom poglavlju autorica na temelju Wojtyline recepcije aristoteličko-tomističke koncepcije dobra, njegove kritike Humeove degradacije uma u etici i prosudbe Kantovog pokušaja obrane normativne uloge uma, zajedno s Wojtylom pokazuje da norma kao temeljni strukturalni element etike nema opravdanja na tlu idealističke filozofije, nego svoje opravdanje zadobiva kada razum promatramo kao moć ljudske duše. Iako etika nije «felicitologija», u radu se pokazuje da moralna norma čiji je neposredni predmet moralno dobro ljudskih čina, istovremeno posredno ima za cilj sreću čovjeka. U završnom šestom poglavlju, autorica argumentirano donosi stav da je ljubav najviša forma transcendencije i temeljni etički princip. U zaključku naznačuje daljnje moguće perspektive u istraživanju Wojtyline filozofske misli.

219,24 autorskih kartica = 219,24 : 16 = 13.7 autorskih araka x 1.5 (filoz.) x 1 (a3) = 20.55 bodova

Napomena: Rad naveden u ovom odjeljku (B.) pod točkom I.1. objavljen je prije posljednjeg izbora, a rad pod točkom I.2. nakon posljednjeg izbora.

II. Izvorni znanstveni članci
1. «Realistična fenomenologija kao kritička reforma platonizma», u: Filozofska istraživanja, 88 (1/2003), str. 179-193.
S osloncem u djelima najvažnijih predstavnika tzv. realistične fenomenologije (A. Reinach, D. von Hildebrand, J. Seifert) autorica pokazuje na koji se način «povratak samim stvarima» unutar realistične fenomenologije, odvijao u znaku rehabilitacije platonovsko-augustinovske tradicije. Autorica ukazuje na fenomenološku interpretaciju nužnih bitnosti kao doprinos kritičkom istraživanju unutarnjih obilježja ideja, na epistemološko značenje otkrića tri jedinstva takobitka, otkriće ekvivokacije u pojmu iskustvo i otkriće «objektivnog apriorija» kao doprinos kritičkoj reformi platonizma (kritička reforma Platonova učenja o anamnesis i platoničkog učenja o «sudjelovanju»). Doprinos se ovog rada sastoji u tome što razotkriva veliku zaslugu realističnih fenomena koji su misleći platoničku poziciju ne kao suprotnost nego nadopunu u pravcu aristoteličke pozicije, pridonijeli razradi ontoloških pretpostavki jedne objektivističke i realistične filozofije.

15 časopisnih stranica x 2.1 (koeficjent omjera za autorske kartice) = 31.5: 16 = 1.97 x 1,5 (filoz.) x 1,5 = 4.44 bodova

2. «Fenomenologija obećanja Adolfa Reinacha», u: Bogoslovska smotra, God. LXXIII (1/2003), str. 123-137.
U ovom radu autorica tematizira Reinachovu apriornu teoriju socijalnog čina u okviru koje on razvija detaljnu fenomenološku analizu čina obećanja s nakanom ukazati na prednost Reinachova pristupa u odnosu na tradicionalna shvaćanja i u odnosu na teoretičare govornog čina. Prednost njegove pozicije dolazi do izraza u njegovoj kritici različitih pokušaja redukcionizma obećanja (kritika nominalističke teorije D. Humea, psihologističke teorije Th. Lippsa i utilitarističke teorije W. Schuppea) . U nastavku slijedi elaboracija Reinachove pozicije u dijalogu s filozofima govornog čina (Austin, Searl). Dok filozofi govornog čina nastoje objasniti čin obećanja kao produkt konstitutivnih pravila, Reinach razvija apriornu filozofiju čina. Za Reinacha je obećanje nesvodljiva datost. Doprinos ovog rada sastoji se u tome što otkriva A. Reinacha kao onog koji je prvi postigao punu filozofsku prise de conciense obećanja kao socijalnog čina.

15 časopisnih stranica x 1.8 (koeficijent omjera za autorske kartice) = 27 : 16 = 1.68 x 1.5 (filoz.) x 1.5= 3.78 bodova

3. «Schelerova kritika Kantova formalizma», u: Riječki teološki časopis, 8 (2/2000), str. 401-422.
Autorica u ovom radu uspoređuje Kantovu i Schelerovu etiku kao dva različita pokušaja rehabilitacije moralnog fenomena. Najprije se prikazuje Schelerovu novu koncepciju apriorija u protupostavu Kantovom poimanju apriorija. Potom se, tretiraju vrijednosti kao «apriorni sadržaj»; zatim se osvjetljuje one aspekte Kantove etike koji upućuju na formalizam; kako bi se potom mogla izložiti Schelerova kritika formalizma, da bi se konačno iznio Schelerov pokušaj utemeljenja novog personalizma. Doprinos je ovog rada što donosi valorizaciju Schelerove kritike Kanta i pokazuje kako doprinose, ali i zajedničke probleme s kojima se te dvije koncepcije suočavaju.

21 časopisnih stranica x 1.5 (koeficjent omjera za autorske kartice) = 31.5 : 16 = 1.97 x 1.5 x 1 = 2.96 bodova

4. «Drama 'Cogita'», u: Riječki teološki časopis, 9(2/2001), str. 317-339.
U ovom radu autorica pokazuje da je opravdana i moguća drukčija interpretacija cogito-argumenta od one prisutne u Husserlovoj interpretaciji «kartezijanskog cogita». U tu svrhu pokazuje fenomenologijsko novo utemeljenje Augustinovog «Si, fallor sum» i Descartesovog cogito-agumenta, kakvo susrećemo u najznačajnijeg predstavnika fenomenološkog realizma – Dietricha von Hildebranda. Temeljem fenomenologijske reinterpetacija cogita, autorica pokazuje da argumentacija koju uvodi Descartesov Cogito ergo sum ne rezultira subjektivizmom, nego implicira transcendenciju spoznaje i vodi do izvjesne spoznaje realne egzistencije u oštroj suprotnosti spram Husserlovog transcendentalizma.

23 časopisnih stranica x 1.5 (koeficjent omjera za autorske kartice) = 34.5 : 16 = 2.16 x 1.5 x 1 = 3.24 bodova

5. «Dietrich von Hildebrand – Werk und Persönlichkeit», u: Disputatio philosophica. International Journal on Philosophy and Religion, Zagreb (3/ 2001), str. 225-238.
Članak prikazuje i vrednuje doprinose Dietricha von Hildebranda utemeljenju klasičnog realizma, posebice novom utemeljenju fenomenologije i njene metode. U radu se pokazuje da je njemačkom filozofu upravo radikalnom provedbom devize «natrag k stvarima samim» uspjelo obnoviti klasičnu filozofiju na svim područjima. Osvjetljuju se doprinosi rehabilitaciji prave biti spoznaje, bitnih nužnosti, te pokazuje njihovo značenje za etiku.

13 časopisnih stranica x 1.5 (koeficijent omjera za autorske kartice) = 19.5 : 16 = 1.21 x 1.5 x 1 = 1.81 bodova

6. «Odnosi između zajednice (interpersonalne i socijalne) i personalnog subjektiviteta čovjeka», u: I. KOPREK (ured.), Defensor hominis. Zbornik radova na međunarodnom simpoziju «Čovjek u filozofiji K. Wojtyle – Pape Ivana Pavla II.», FTI, Zagreb 2003., str. 213-223.
U radu autorica tematizira Wojtyline originalne uvide u odnose između strukture zajednice i personalne subjektivnosti osobe. Nakon razmatranja personalnih temelja zajednice i kategorije communio kao polazišta filozofskog istraživanja biti zajednice, u radu se elaboriraju dvije temeljne vrste odnosa i odgovarajuće dimenzije zajedništva (interpersonalna i socijalna), te pokazuje na koji način one uvjetuju i dvije različite forme sudjelovanja. U tom kontekstu autorica prikazuje Wojtylino shvaćanje sudjelovanja (personalizacije) kao antiteze otuđenju. Doprinos se ovog rada sastoji u tome što ukazuje na Wojtylino promišljanje komunitarne dimenzije osobe kao uzor i za suvremene rasprave.

11 časopisnih stranica x 1.5 (koeficjent omjera za autorske kartice) = 16.5 : 16 = 1.03 x 1.5 x 1 = 1.55 bodova

7. «Kritička recepcija G.E. Moorea u svjetlu fenomenologije Dietricha von Hildebranda», u: ANTO MIŠIĆ (ur.), Oči vjere. Zbornik u čast Josipa Ćurića SJ u povodu 75. obljetnice života, FFDI, Zagreb 2002., str. 236-247.
U ovom radu autorica iz fenomenologijske perspektive i s uporištem u misli D. von Hildebranda tematizira implikacije Mooreove teze o «nesvodljivosti dobra». Usporedbom Moorea i Hildebranda pokazuje se da slično polazište (nastojanje oko afirmacije izvornosti moralnog reda, otpor spram redukcionizma i teza o nesvodljivosti dobra) ne znači i dospijeće do adekvatnog rezultata. Konfrontacija Moorea s Hildebrandom omogućuje uvid u razloge zbog kojih su Mooreovi važni doprinosi (teza o nesvodljivosti dobra, kritika naturalizma, koncipiranje ideje vrijednosnog odgovora primjenom principa «organskog jedinstva» na primjerene emocije) ostali besplodni za njegov etički konsekvencijalizam.

12 časopisnih stranica x 1.5 (koeficijent omjera za autorske kartice) = 18: 16 = 1.13 x 1.5 x 1 = 1.70 bodova

8. «Wojtylin dijalog sa znanošću», u: Filozofska istraživanja, 27 (2007) Sv.2, str. 279-294. (54.005 znakova) (a1)
Autorica u ovom članku s uporištem u Wojtylinim «Lublinskim predavanjima» nastoji istaknuti važan doprinos K. Wojtyle razvoju dijaloga između klasične filozofije i moderne misli, te klasične filozofije i znanosti, posebice na području etike. U radu se pokazuje da je objektivna integralna vizija čovjeka, tj. personalistička antropologija, pretpostavka za adekvatnu interpretaciju etičkog čina, te da je razdvajanje etičkog doživljaja od etičkog čina kakvo susrećemo u I. Kanta i M. Schelera posljedica njihove koncepcije osobe, shvaćanja iskustva i spoznajnoteorijskih premisa njihove etike. Ove su analize aktualne jer pokazuju koji poticaj može dobiti etika od znanosti kao što je eksperimentalna psihologija volje, ali ujedno ukazuju i na njene granice, odnosno bitnu razliku između empirijsko-induktivne znanosti i etike, što je posebice važno danas kada se mogu uočiti tendencije ka svojevrsnoj psihologizaciji etike.

30 autorskih kartica = 30: 16 = 1.88 x 1,5 (filoz.) x 1,5 = 4.23 bodova

9. «Psyhe i duša u misli Edith Stein», u: Filozofska istraživanja, God. 27 (2007) Sv. 4., str. 945-958.
Autorica s uporištem u ranim fenomenologijskim djelima pokazuje na koji je način rasprava s teorijom uživljavanja Th. Lippsa vodila E. Stein reviziji pojma duše, tj. razlikovanju između duše i psyhe, kako je s ovim razlikovanjem povezano razlikovanje između psihologije i fenomenologije, te kako je ono utjecalo na njezinu koncepciju osobe. Poseban doprinos rada sastoji se u tome što se analize poglavito oslanjaju na rano djelo «Uvod u filozofiju» (posebice drugi dio naslovljen «Problem subjektiviteta») koje do 1991. godine nije bilo poznato ni tumačima njene filozofije. U njemu je dalje razvijen pojam osobe koji je u disertaciji samo skiciran. Autorica pokazuje kako ovo djelo baca novo svjetlo na misaoni tijek E. Stein, te na koji način ona svoje analize strukture psihičkog subjekta provodi na dvije razine: ontološkoj i fenomenološkoj. Doprinos se ovog rada očituje i u tome što upoznaje hrvatsko čitateljstvo sa nedostatno recipiranom filozofskom mišlju E. Stein.

24.7 autorskih kartica = 24.7: 16 = 1.54 x 1,5 (filoz.) x 1,5 = 3.46 bodova

10. «Aktualnost i originalnost Wojtylinih analiza personalne strukture samoodređenja», u: Bogoslovska smotra, God. LXXVII (2007) br. 4., str. 761-776. (42.631 znakova) (a1)
Autorica polazi od teze da je personalna struktura samoodređenja ključ za razumijevanje Wojtyline personalističke antropologije i etike, kao i načina na koji on povezuje klasičnu filozofijsku misao s fenomenologijom. Wojtyline analize osobne strukture samoodređenja razmatra u kontekstu njegova nastojanja da izgradi personalističku koncepciju čina. Wojtyla pristupa realnosti osobe promatrajući ju kroz zrcalo personalnog čina. Budući da je «iskustvo dinamičke cjeline faktuma 'čovjek djeluje'» polazište Wojtylinih analiza o čovjeku, autorica u prvom dijelu pojašnjava Wojtylino shvaćanje «iskustva», te pokazuje na koji način primjena fenomenološke metode omogućuje Wojtyli unijeti novo svjetlo u poimanje volje. Autorica pokazuje da analize volje pod aspektom samoodređenja omogućuju ne ograničiti analizu volje na analizu volje kao sposobnosti odluke, nego se voljni čin shvaća kao vrjednosni odgovor.

23.68 autorskih kartica = 23.68: 16 = 1.48 x 1,5 (filoz.) x 1,5 = 3.33 bodova

11. «Fenomenološko novo utemeljenje odnosa besmrtnosti i ćudorednosti u misli J. Seiferta», u: Filozofska istraživanja, (u tisku – priložena potvrda).
Ovim se radom prikazuje i vrednuje doprinos Josefa Seiferta, jednog od najznačajnijih predstavnika «fenomenološkog realizma» filozofijskom utemeljenju besmrtnosti iz smisla ćudorednosti. U radu se promišlja odgovor na pitanje zašto Seifert argument iz jednostavnosti duše ne smatra dostatnim i zašto moralne argumente iz smisla personalne egzistencije i ćudorednosti drži dubljim. Budući da je filozofijski neodrživo govoriti o besmrtnom životu a ne priznati egzistenciju ljudske duše u prvom se dijelu izlažu Seifertovi argumenti za egzistenciju ljudske duhovne duše. Iako su racionalni razlozi za besmrtnost u okviru metafizike duše uvjerljivi, Seifert polazi od onoga što je uvjerljivije za čovjeka, od antropološko-moralnih dokaza, jer uključuju pozitivni sadržaj koji čini besmrtnost smislenom.

29.75 autorskih kartica = 29.75: 16 = 1.86 x 1,5 (filoz.) x 1,5 = 4.18 bodova

12. «Etički pogled na demokraciju Karola Wojtyle», u: Acta Iadertina, 1/2004., str. 9-33.
Temeljna je intencija ovog članka osvijetliti i vrednovati filozofijski prinos K. Wojtyle promišljanju smisla demokracije. Autorica taj prinos prepoznaje već u Wojtylinoj odlučnoj kritici totalitarizma i individualizma kakvu je izložio u posljednjem poglavlju jednog od svojih najvažnijih filozofijskih djela «Osoba i čin». U ovom djelu Wojtyla razvija jednu od temeljnih kategorija svoje personalističke filozofije koja se pokazuje ključnom i za razumijevanje smisla demokracije, a to je kategorija sudjelovanja (Teilnahme). Autorica pokazuje da pojam «sudjelovanja» u Wojtyle znači vlastitost osobe koja se aktualizira u djelovanju «zajedno s drugim», a ne jednostavno činjenicu zajedničkog djelovanja i življenja, te koje to značenje ima za adekvatno shvaćanje «zajedničkog dobra».

18.75 autorskih kartica = 18.75: 16 = 1.17 x 1,5 (filoz.) x 1 = 1.75 bodova

13. «Aktualnost i originalnost Wojtylina shvaćanja svijesti», u: Riječki teološki časopis, God 13 (2005), br.2., str. 459-471.
Autorica pokazuje na koji način Wojtyline analize osobe i čina pod aspektom svijesti vode prevladavanju antinomija subjektivizam-objektivizam, idealizam-realizam. U interpretaciji Wojtylinih analiza iskustva dinamičke stvarnosti osobe i čina, autorica ne propušta istaknuti sva ona mjesta na kojima dolazi do izražaja ono novo do čega Wojtyla dospijeva zahvaljujući primjeni fenomenološke metode. Već tu autorica nastoji pokazati, kako u shvaćanju svijesti kao neposredne pretpostavke doživljaja subjektiviteta vlastitog «ja», svijest postaje temeljnom sastavnicom realizma u koncepciji čovjeka. Ove analize predstavljaju i važan doprinos etici jer pokazuju da se potpuna dimenzija moralnosti otkriva u subjektivnoj i osobnoj stvarnosti, te da personalistička vrijednost djelovanja prethodi i uvjetuje etičku vrijednost djelovanja.

15.44 autorskih kartica = 15.44: 16 = 0.97 x 1,5 (filoz.) x 1 = 1.46 bodova

14. «Vrijednost osobe u 'realističnoj fenomenologiji'», u: Riječki teološki časopis, God. 27(2006), br.1., str. 267-279.
Autorica nastoji prikazati i vrednovati doprinos najznačajnijih predstavnika «munchenske fenomenologije» (D. von Hildebrand i J. Seifert) personalističkoj interpretaciji kartezijanskog cogita i utemeljenju personalističke metafizike. Na temelju argumenata koje razvija D. von Hildebrand nastoji pored gnoseološkog i ontološkog, ukazati i na metafizičko značenje cogita. U drugom dijelu članka autorica pokazuje na koji način Hildebradnove analize inspiriraju J. Seiferta da poduzme novo fenomenološko utemeljenje klasične metafizike na način da razvija metafiziku koja se usredotočuje oko pojma osobe. Doprinos ovog rada sastoji se u tome što hrvatsko čitateljstvo upoznaje sa prvim objavljivanjem do 1994. godine neobjavljenih Hildebrandovih Salzburških predavanja o «Biti i vrijednosti ljudske spoznaje».

13 časopisnih stranica x 1.5 (koeficijent omjera za autorske kartice) = 19.5 : 16 = 2.22 x 1.5 x 1 = 1.83 bodova

16. «Doprinos Dietricha von Hildebranda filozofiji odgoja», u: Metodički ogledi, Vol. 12 (2005) br. 1., str. 55-65.
Temeljna intencija ovog članka je istaknuti doprinose D. von Hildebranda, jednog od najznačajnijih predstavnika filozofije fenomenološkog realizma, na području etike, filozofijske antropologije i filozofije vrijednosti, te pokazati njihovo značenje za filozofiju odgoju, tj. utvrditi na koja odgojna pitanja filozofija D. von Hildebranda daje odgovor. Preuzimajući Hildebrandove argumente autorica pokazuje da je odgoj u svojoj vlastitoj zakonitosti ovisan ne samo o tome kako se shvaća bit osobe, nego i o svijetu objektivnih vrijednosti, te odgojni čin analizira kao vrijednosni odgovor, čime se naglašava antipragmatički karakter odgoja. Autorica izdvaja i druge Hildebrandove doprinose na području etike kao što su afirmacija afektivnosti (afektivni vrijednosni odgovor), analize biti ljubavi, temeljnog držanja strahopoštovanja, te promišlja njihove implikacije za odgoj.

13.15 autorskih kartica = 13.15: 16 = 0.82 x 1,5 (filoz.) x 1 = 1.23 bodova

17. «Problem uživljavanja u Th. Lippsa i E. Stein», u: Riječki teološki časopis, God 14 (2/2006), str. 536-556.
Autorica polazi u ovom članku od teze da je rasprava E. Stein s Lippsovom teorijom uživljavanja iz više razloga važna za razumijevanje njene filozofije. Bavljenje temom uživljavanja pokazuje se značajnim za njezin otklon od Husserlova idealizma, u njemu postaje vidljivim način na koji ona primjenjuje fenomenološku metodu, ono je značajno za razvijanje njezina koncepta osobe. Pristup autorice, promatran iz metodologijskog motrišta jest imanento-kritički. S osloncem u disertaciji E. Stein naslovljenoj «Problem uživljavanja», autorica najprije pokazuje na koji način Stein primjenjuje fenomenološku metodu u svom nastojanju da istraži bit čina uživljavanja i kako upravo pojašnjenje biti uživljavanja vodi E. Stein do pitanja «kako se u našem doživljaju konstituira psihofizički individuum». Doprinos ovog rada sastoji se i u tome što čitateljstvo upoznaje s prvim većim filozofijskim djelom E. Stein.

24.86 autorskih kartica = 24.86 : 16 = 1.55 x 1,5 (filoz.) x 1 = 2.33 bodova

18. «Recepcija Kantove etike u 'münchenskoj fenomenologiji'», u: E. HOŠKO (uredio), O čovjeku i Bogu. Zbornik Marijana Jurčevića, KS, Zagreb – Teologija u Rijeci, Rijeka, 2005., str. 351-361.
Autorica u ovom članku polazi od teze da je recepcija Kantove etike u djelima najznačajnjijih predstavnika «münchenske fenomenologije“. U nakani da osvijetli temeljnu tendenciju Kantove etike autorica pozornost posvećuje onim tezama u Kantovoj etici koje su oslobođena bliže sveze s pretpostavkama njegove filozofije i o njima neovisne. Čitajući Kanta iz fenomenološke perspektive ona s osloncem u djelima D. von Hildebranda, B. Schwarza, J. Seiferta donosi novu interpretaciju razlike između kategoričkog i hipotetičkog imperativa, kao i suprotnosti između dužnosti i nagnuća.

13.09 autorskih kartica = 13.09 : 16 = 0.82 x 1,5 (filoz.) x 1 = 1.23 bodova

Napomena: Radovi navedeni u ovom odjeljku (B.) pod točkama II.1.-7. objavljeni su prije posljednjeg izbora, a radovi pod točkama II.8. - 18. nakon posljednjeg izbora.