Demokrit u nastavi kemije



Yüklə 203,07 Kb.
Pdf görüntüsü
tarix17.11.2018
ölçüsü203,07 Kb.
#80229


N. RAOS: Demokrit u nastavi kemije u nastavi, Kem. Ind. 66 (5-6) (2017) 287−290  

287


Uvod

O  grčkom  filozofu  Demokritu  jedno  se  uči  na  satu  filo-

zofije, a drugo na satu kemije. Da ovo pojasnim, navest 

ću tipične interpretacije njegove filozofije, onakve kakve 

nalazimo u našim udžbenicima: 

Razmišljajući o građi tvari, Demokrit je zaključio da se svijet 

sastoji od dva dijela: punog i praznog. Ako bi se puni dio 

dijelio na sve sitnije i sitnije komadiće, došlo bi se do najsit-

nijeg djelića koji se dalje neće moći dijeliti.

1

Ili: 



Ipak, postavlja se pitanje: do koje se mjere može šećer usit-

njavati  na  sve  manje  i  manje  čestice?  Ima  li  tome  kraja? 

Takva su pitanja postavili još prije 2 500 godina grčki filo-

zofi. Demokrit je (470. do 380. godine pr. Krista) prihvatio 

Leukipovo učenje o atomima (oko 450. godine pr. Krista), 

razvio ga i primijenio na sve pojave u prirodi. On je zaklju-

čio da sve tvari moraju biti izgrađene od najmanjih, dalje 

nedjeljivih čestica, atoma.

2

Takvo tumačenje antičkog atomizma nalazimo u još radi-



kalnijem obliku u znanstveno-popularnoj literaturi. Tako u 

svjetski poznatoj knjizi iz Disneyjeve produkcije “Moj pri-

jatelj atom” nalazimo Demokritovo razmišljanje u obliku 

fiktivnog samogovora: 



Pogledajte! Drobeći ovaj grumen dobivam sve sitnije gru-

menje. Ako dalje mrvim najsitniji grumenčić, dobivam finu 

prašinu… Tvrdim da se te čestice sitnog praha mogu dalje 

usitnjavati – do daleko manjih, ali i da se takve čestice mogu 

usitniti do još sitnijih. Ako nastavim postupati tako, doći ću 

najzad do nekog kraja – u trenutku kad budem sveo materi-

ju na njezine najmanje čestice, koje se više ne mogu dijeliti. 

Te najsitnije čestice ja nazivam atomima.

3

Čitajući ovakve interpretacije, stječe se dojam da je De-



mokrit (i dakako Leukip) došao do ideje atoma kao rje-

šenja jedne od četiriju Kantovih antinomija (“drugi sukob 

transcedentalnih ideja u antinomiji čistoga uma”), one koja 

govori o nemogućnosti beskonačnog dijeljenja tvari. No tu 

je kvaka, jer upravo riječ “antinomija” govori da se tvrdnje 

(“ideje”)  o  konačnoj  (teza)  i  beskonačnoj  djeljivosti  tvari 

(antiteza) nalaze u sukobu koji se ne može razriješiti. Riječ 

je o tome da ni beskonačno djeljiva ni potpuno nedjeljiva 

čestica  ne  mogu  biti  predmet  realnog  iskustva,  pa  stoga 

ni predmet racionalne, razumske, a još manje znanstvene 

prosudbe. Isto je tako naime nemoguće zamisliti da se ma-

terija sastoji od nedjeljivih čestica (jer ne možemo zamisliti 

česticu koja se barem u mislima ne bi mogla dalje dijeliti), 

kao ni od beskonačno malih čestica (jer u tom slučaju ma-

terija ne bi zauzimala nikakav prostor). Već sama činjenica 

Demokrit u nastavi kemije

DOI: 10.15255/KUI.2015.042

KUI-24/2017

Stručni rad

Prispjelo 14. rujna 2015.

Prihvaćeno 30. studenoga 2015.

N. Raos


 

*

Ovo djelo je dano na korištenje pod 



Creative Commons Attribution 4.0 

International License

Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada

Ksaverska c. 2, P.O.B. 291, 10 001 Zagreb

Sažetak

Grčki filozof Demokrit iz Abdere poznat je kao osnivač atomizma, no tumačenje njegove filozofije u kemijskim 



udžbenicima je manjkavo; obično se prikazuje kako je došao do pojma atoma iz teze o nemogućnosti beskonač-

ne djeljivosti umjesto, što je točno, kao rješenje paradoksalnog učenja o bitku Elejske škole. U članku se nagla-

šava važnost Demokritova učenja o primarnim i sekundarnim kvalitetama koje čini metafizičku osnovu kemije. 

Autor ukazuje i na zastranjenja u nastavi do kojih dolazi ako se ne uspostavi čvrsta veza između svojstava atoma 

i molekula (primarnih kvaliteta) i svojstava tvari (sekundarnih kvaliteta). 

Ključne riječi



Nastava kemije, grčka filozofija, atomizam, atomske orbitale

KEMIJA U NASTAVI

Uređuje: Nenad Raos

Dr. sc. Nenad Raos 



  e-pošta: raos@imi.hr


  N. RAOS: Demokrit u nastavi kemije u nastavi, Kem. Ind. 66 (5-6) (2017) 287−290

288


da atom ima neku veličinu i oblik (jer da toga nema ne 

bi ga se moglo ni zamisliti), govori o mogućnosti njegovog 

dijeljenja.

*

 Upravo je to dovelo do druge antičke atomi-



stičke filozofije, one Epikurove. Za Epikura su atomi, kao 

i za Demokrita, nedjeljive čestice, no one nisu nedjeljive 

zbog svoje “sićušnosti”, nego zato što se u prirodi njihovo 

dijeljenje ne događa. 

Atomizam kao rješenje 

paradoksa Elejskog bitka 

Na svu sreću u literaturi nalazimo, i to ne samo onoj koju 

su pisali filozofi za filozofe, nego i kemičari za kemičare, 

ispravno  tumačenje  Demokritova  atomizma.

4–6 


Demokrit 

nije naime bio prvi grčki filozof (poput Talesa, Anaksimena 

i drugih predstavnika Miletske škole), pa čak ni “predsokra-

tovac”, ako taj termin shvatimo kao filozofiranje dok grčka 

misao još nije sazrela do filozofskih sustava. Nema naime 

razloga, ni kronološkog ni metodološkog, da Demokrita ne 

smjestimo  u  sistematsko  razdoblje  grčke  filozofije  (kamo 

ga  i  smještaju  neki  povjesničari  filozofije),  dakle  uz  bok 

Platonu i Aristotelu. Razlog zašto ga ipak nalazimo među 

predsokratovcima možemo vidjeti u tome što su svi njegovi 

spisi izgubljeni (ostali su samo fragmenti), drugim riječima 

njegova se škola nije održala, za razliku od Platonove Aka-

demije i Aristotelova Likeja. 

Dakle, da dođemo do istine: Leukip i Demokrit nisu došli 

na misao o najsitnijim, nedjeljivim česticama na temelju 

umovanja o konačnosti i beskonačnosti dijeljenja (na što 

naročito navodi drugi citat), nego rješavajući paradoks o 

bitku, onako kako su ga shvaćali predstavnici Elejske škole 

(Ksenofan, Parmenid, Zenon, Melis). Osnivač te škole Kse-

nofan kaže “da je sve uvijek isto”,

7

 dok Parmenid pak tvrdi 



da “bitak jest a nebitka nema”.

8

 Drugim riječima, bitak je 



jedinstven i nepromjenjiv te – modernim riječima rečeno – 

izotropan, homogen, apsolutno kompaktan (“nema u sebi 

mjesta”) i konačan (“omeđen”).

9

 Ako je tomu tako, postav-



lja se logično pitanje, kako je onda moguća bilo kakva pro-

mjena u prirodi? 

Promjena je moguća, tu dolazimo do sukusa Demokritove 

filozofije, ako pretpostavimo uz postojanje bitka i postoja-

nje nebitka (za koji Parmenid kaže da je “nespoznatljiv” jer 

“ne možeš spoznati ono što nije moguće niti izreći”).

8

 No 


nebitak za Demokrita nije nekakva apstrakcija, nego fizič-

ka realnost – prazan prostor, praznina, vakuum, u kojem 

se bitak (“atomi”) kreće. Drugim riječima atomi zadržavaju 

karakter Parmenidova bitka (jer su nepromjenjivi, homoge-

ni, kompaktni itd.), no upravo postojanje praznog prosto-

ra (nebitka) omogućava sve promjene, pa stoga i prirodne 

pojave. (Na to donekle ukazuje prvi citat iz udžbenika, no 

iz njega nije jasno kako je Demokrit došao do toga “da se 

svijet sastoji od dva dijela: punog i praznog”.

1

)



Učenjem o atomima Demokrit je pomirio s jedne strane 

učenje  o  nepromjenjivosti  bitka,  a  s  druge  očit  zahtjev 

da teorija, ma kako spekulativna bila, mora objasniti pro-

mjenjivost  bića.  No  postoji  još  jedan  dublji  sloj  njegove 

filozofije o kojemu se, nažalost, ništa ne čuje na satovima 

kemije. Njega se može iščitati iz možda najvažnijeg Demo-

kritova fragmenta: 

Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a 

zapravo (uistinu) atomi i prazan prostor.

10

 



Na tom fragmentu, na toj rečenici počiva čitava kemija. 

Primarne i sekundarne kvalitete

Od  Demokrita,  točnije  od  učenih  ljudi  koji  su  još  imali 

prilike čitati njegove spise, možemo malo saznati kako je 

zamišljao svoje atome. Znamo, po Aristotelu, da bi se oni 

trebali razlikovati oblikom, redom i položajem.

11

 Ciceron 



je u tome određeniji, smatrajući da se Demokritovi (mož-

da baš Epikurovi?) atomi pojavljuju u mnoštvu oblika (glat-

ki, hrapavi, obli, uglasti, kukasti)

12

 – no takve spekulacije 



nemaju nikakve vrijednosti ni važnosti. Ono što je bitno 

u čitavom antičkom atomizmu – od Leukipa i Demokri-

ta,  do  Epikura  i  izlagača  njegove  filozofije  Tita  Lukrecija 

Kara – jest da postoje dva reda stvari. Jedne su dostupne 

osjetilima, druge nisu. One prve – da se vratimo na citi-

rani fragment – spoznajemo “po mnijenju”, a one druge 

koje postoje “uistinu”, filozofskom spekulacijom. Između 

tih dviju stvarnosti, između ta dva reda bića, postoji veza: 

njihova su svojstva, kvalitete, posve različite, no one su – 

da se poslužimo suvremenim jezikom – korelirane. Atomi 

daju boju, slatkoću i gorčinu, ali sami po sebi nemaju ni 

boje ni okusa. 

To je temeljno učenje koje možemo iščitati iz Demokritove 

filozofije i iz čitavog antičkog atomizma. Postoje primarne 

i sekundarne kvalitete. Primarne kvalitete pripadaju atomi-

ma,  a  sekundarne  makroskopskim,  osjetilnim  objektima. 

Na toj se i takvoj predodžbi fizičke realnosti temelji i ke-

mija. 


Zaključak

Postoje dvije stranputice u tumačenju Demokritova atomi-

za. Prva je da se na njega gleda kao na ispraznu spekulaciju 

bez ikakve znanstvene osnove. Druga je stranputica da se 

u tom grčkom filozofu vidi vizionara, koji je (“genijalnom 

Da malo pojasnim svoju interpretaciju druge Kantove antinomije, onako 



kako ju je filozof sam obrazložio u “Kritici čistoga uma” (Kritik der reinen 

Vernunft, 1787.). Nasuprot tezi “Svaka složena supstancija u svijetu sastoji 

se od jednostavnih dijelova, te svugdje postoji samo ono što je jednostav-

no ili što je iz njega sastavljeno” stoji antiteza “Nijedna složena stvar u 

svijetu ne sastoji se od jednostavnih dijelova te u njemu uopće ne postoji 

ništa jednostavno.” Iz antiteze proizlazi da “postojanje onoga što je posve 

jednostavno ne može se dokazati nikakvim iskustvom ili opažajem, bilo 

vanjskim bilo unutrašnjim, te je, dakle, apsolutno jednostavno samo ideja 

čiji se objektivni realitet nikada ne može dokazati ni u kojem mogućem 

iskustvu...” Drugim riječima o atomima (onim kemijskima) možemo go-

voriti samo zato što nisu “nedjeljivi” (= apsolutno jednostavni), nego ima-

ju strukturu. Ima i potpuno nedjeljivih čestica, onih koje u fizici zovemo 

materijalnim točkama. No te su čestice čista matematička apstrakcija, a 

ne realna fizička bića (materijalna točka može biti elektron, atom, ali i 

planet u Sunčevu sustavu!) 




N. RAOS: Demokrit u nastavi kemije u nastavi, Kem. Ind. 66 (5-6) (2017) 287−290  

289


intuicijom”) vidio ono što drugi nisu uspjeli vidjeti gotovo 

dva tisućljeća. 

Jasno je kako Demokrit ne samo da nije mogao dati nika-

kav dokaz svojoj teoriji nego je i ono što je rekao o atomi-

ma bilo krajnje naivno. Stoga se njegov atomizam nikako 

ne bi mogao smatrati znanstvenom teorijom. Toga su bili 

svjesni i učeni ljudi njegova vremena, pa je to bio osnov-

ni razlog zašto “sramotno” (Ciceron) učenje o atomima u 

antici nije zaživjelo. Tko da povjeruje kako postoje neka-

kve čestice od kojih je “postalo nebo i Zemlja bez ikakve 

prisile prirode, već nekakvim slučajnim sticajem”

12

 ili – još 



gore – teško je Demokrita shvatiti ozbiljno jer “razglaba o 

uzrocima nasumice i nesuvislo, polazeći od šupljeg počela 

i klimave pretpostavke”.

13

 Očito je da i druga tvrdnja, ona 



o Demokritovu “vizionarstvu”, pada u vodu, jer se njegovo 

“vizionarstvo” temelji na čistom slučaju. Teorija koja se ne 

može dokazati u znanosti ne vrijedi ništa. Štoviše, grčka 

teorija o atomima nije bila ni toliko produktivna da bi uka-

zivala na moguća rješenja i otvarala nova pitanja. Ona je 

sve do obnavljanja atomizma u 17. stoljeću bila tek jedna 

od mnogih filozofskih spekulacija, bez ikakve znanstvene 

vrijednosti. 

Stoga u Demokritovom atomizmu nikako ne bismo smje-

li gledati ni znanstvenu hipotezu, a kamoli teoriju. To je 

prije svega metafizičko stajalište o postojanju materijalne 

stvarnosti nedostupne osjetilima o kojoj ovisi sve ono što 

je osjetilima dostupno. Takva je metafizika temelj i kemije, 

pa upravo u tom smislu treba učenicima prikazati antički 

atomizam. 

Osnovni problem u učenju kemije upravo je teškoća shva-

ćanja  veze  između  primarnih  kvaliteta  (koje  pripadaju 

atomima i molekulama) i sekundarnih kvaliteta, onoga što 

učenici vide u svakodnevnom životu ili (nažalost vrlo rijet-

ko) na satu kemije. Uzmimo za primjer jednadžbu: 

2 H

2

 + O



2

 → 2 H


2

Simboli  očito  predstavljaju  atome  i  molekule,  osjetilima 



posve nedostupne čestice. (Pustimo na stranu konstitucij-

ske formule i druge načine predočavanja, to nisu atomi i 

molekule nego njihovi modeli.)

**

 Atomi i molekule, znamo, 



imaju masu. No masu jednog atoma ne možemo osjetiti, a 

još manje možemo vidjeti što se događa s dvije molekule 

vodika i jedne molekule kisika da bi nastale dvije molekule 

vode. Ono što možemo vidjeti je plamen vodika u zraku ili 

čistom kisiku, svejedno, i stvaranje kapljica vode. 

Možemo vagati mase reaktanata i produkata, mjeriti njiho-

ve obujme, no to nam sve samo po sebi ne govori baš ništa 

o atomima i molekulama. Vezu između kemijskih promje-

na i promjena na razini atoma i molekula može dati tek 

sustavno učenje kemije. Štoviše, nema smisla učiti kemiju 

ako se ne izgradi “zlatni Demokritov most” između primar-

nih i sekundarnih kvaliteta, između našeg svijeta i svijeta 

atoma i molekula. Bez tog se “mosta” učenje kemije svodi 

na  isprazno  bubanje  nerazumljivih  formula  i  jednadžbi, 

nakon čega učenik izlazi iz škole s mišlju da je kemija be-

smislena djelatnost ili pak nešto za svladavanje čega nije 

dovoljna  obična  ljudska  pamet.  (“Neima  možebiti  zna-

nosti, koja bi bila, u obće govoreć, po svakoga koristnija 

od lučbe, pak opet neima znanosti, od koje bi svijet tako 

zazirao, kako od lučbe.”

14

 Ova rečenica iz prve hrvatske 



znanstveno-popularne knjige iz kemije vrijedi, nažalost, i 

danas. I odgovor na pitanje, koje autor potom postavlja, 

“Što je tomu uzrok?”, očit je njemu kao i nama. Kemiju 

nije moguće razumjeti bez atoma i molekula.)

Stoga se ne bi trebalo učiti ništa iz kemijske teorije što se 

ne bi moglo povezati s nekom pojavom, s nekim pokusom. 

I obrnuto: ne bi se smio raditi nijedan pokus ako ga se ne 

bi moglo objasniti procesom na atomskoj razini. Negati-

van primjer u tom smislu je učenje atomskih orbitala, koje 

učenik ne može povezati ni s elektronskim niti s fotoelek-

tronskim spektrima (jer se to u školi ne uči), pa čak ni s ke-

mijskom vezom u kompleksnim spojevima (koji se u školi 

ikako ili nikako ne spominju). Misao da se periodni sustav 

elemenata može izvesti iz energije ionizacije, dočim atom-

skih spektara,

15

 posve je strana našem učeniku, a žalibog i 



nastavniku. To je još jedan tužan primjer pretvaranja kemi-

je iz prirodne znanosti u okultnu nauku, skoro pa alkemi-

ju.

16

 Do toga dolazi zato što se silazi s njezine metafizičke 



osnove, osnove koja je sadržana u jednoj jedinoj Demokri-

tovoj rečenici: “Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po 

mnijenju gorko, a uistinu atomi i prazan prostor.”

Literatura

References

  1.  M. Herak, B. Sever, B. Zdjelarević, Kemija oko nas. Udžbenik 

za 1. razred strukovnih škola s jednogodišnjim programom 

kemije, Profil, Zagreb, 2012., str. 3. 

  2.  M. Sikirica, Kemija 7. Udžbenik za 7. razred osnovne škole, 

Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 55.

  3.  H. Haber, Moj prijatelj atom. Priča Volta Diznija (The Walt 

Disney Story of Our Friend the Atom by Heinz Haber), Sa-

vremena škola i Školska knjiga, Beograd i Zagreb, 1962., str. 

30.


  4.  D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber i Školska knjiga, Za-

greb, 2001., str. 132–134. 

  5.  N. Raos, Atomism in Greek philosophy, Kem. Ind. 51 (2002) 

385–392.


  6.  N. Raos, Pojam materije u grčkoj filozofiji(III): atomizam, u 

N. Raos (ur.), Nove Slike iz kemije, priručnik kemije u na-

stavi,  Školska  knjiga  i  Hrvatsko  kemijsko  društvo,  Zagreb, 

2004., str. 25–36. 

  7.  H. Diels, fr. A32 (Ksenofan), Predsokratovci. Fragmenti, I. sv., 

Naprijed, Zagreb, 1983., str. 125. 

  8.  H. Diels, fr. B2 (Parmenid), Predsokratovci. Fragmenti, I. sv., 

Naprijed, Zagreb, 1983., str. 208. 

  9.  H. Diels, fr. A23 (Parmenid), Predsokratovci. Fragmenti, I. sv., 

Naprijed, Zagreb, 1983., str. 198. 

10.  H. Diels, fr. B125 (Demokrit), Predsokratovci. Fragmenti, II. 

sv., Naprijed, Zagreb, 1983., str.165. 

11.  H. Diels, fr. A6 (Leukip), Predsokratovci. Fragmenti, II. sv., 

Naprijed, Zagreb, 1983., str. 73. 

** 

Treba znati da model nikada nije istovjetan svome objektu, nego samo 



opisuje neka njegova obilježja. Fotografija automobila nije isto što i au-

tomobil, no za razliku od atoma automobil možemo vidjeti, možemo ga 

opipati i na kraju krajeva u njemu se voziti. Više o modelima u kemiji vidi 

ref. 17 i 18. 




  N. RAOS: Demokrit u nastavi kemije u nastavi, Kem. Ind. 66 (5-6) (2017) 287−290

290


12.  H. Diels, fr. A11 (Leukip), Predsokratovci. Fragmenti, II. sv., 

Naprijed, Zagreb, 1983., str. 76. 

13.  H. Diels, fr. B118 (Demokrit), Predsokratovci. Fragmenti, II. 

sv., Naprijed, Zagreb, 1983., str.163.

14.  B. Šulek, Lučba za svakoga ili popularna kemija, Matica hr-

vatska, Zagreb, 1881., str. 3. 

15.  P.  Vrkljan,  Građa  atoma  i  periodni  sustav  elemenata,  u  N. 

Raos (ur.), Nove Slike iz kemije, priručnik kemije u nastavi, 

Školska knjiga i Hrvatsko kemijsko društvo, Zagreb, 2004., 

str. 253–271.

16.  N. Raos, Prevladavanje alkemijskog načina mišljenja, Kem. 

Ind. 65 (1-2) (2016) 65−68 , doi: https://doi.org/10.15255/

KUI.2015.020. 

17.  M. Mintas, S. Raić-Malić, N. Raos, Načela dizajniranja lijeko-

va, Hinus, Zagreb, 2000., str. 68. 

18.  C.  Trindle,  The  hierarchy  of  models  in  chemistry,  Croat. 

Chem. Acta 57 (1984) 1231–1245. 

SUMMARY


Democritus in the Teaching of Chemistry

Nenad Raos

The Greek philosopher Democritus is well known as the founder of the first atomistic theory, but 

his philosophy has not always been interpreted correctly in chemistry textbooks; it is taken for 

granted, without historic argument, that his atomism stems from the thesis of the impossibility 

to divide matter ad infinitum. The truth is, however, that he invented atoms as an answer to the 

problem of paradoxical Eleatic being. The utmost value of Democritus’s philosophy for chemistry 

is in his teaching of primary and secondary qualities, the former belongs to atoms, the latter to 

things. That teaching provides a metaphysical basis for chemistry, the neglectance of which could 

lead to the misunderstanding of chemical processes. Therefore, the teacher needs to establish a 

strong relation between primary and secondary qualities, i.e. the properties of atoms/molecules, 

and the properties of substances.

Keywords 

Chemistry education, Greek philosophy, atomism, atomic orbitals

Professional paper



Received September 14, 2015

Accepted November 30, 2015

Institute for Medical Research and 

Occupational Health, Ksaverska c. 2, P.O.B. 

291, 10 001 Zagreb, Croatia

Yüklə 203,07 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə