Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce



Yüklə 0,61 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə1/25
tarix29.08.2018
ölçüsü0,61 Mb.
#65461
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   25




Državljanstvo i apatridija 

Priručnik za parlamentarce

 

Prevod s engleskog jezika UNHCR Sarajevo i Podgorica, jun 2007. 

Zahvalnica 

Ovaj priručnik je pripremljen u saradnji sa Stalnim komitetom Biroa Interparlamentarne 

unije za demokratiju i ljudska prava. 

Istraživački i analitički rad: Kerol Bačelor (Carol Batchelor) i Filip Leklerk (Philippe 

Leclerc)  (UNHCR) 

Autor: Merilin Ačiron (Marilyn Achiron) 

Uređivački odbor: 

UNHCR: Erika Feler (Erika Feller), Filip Leklerk (Philippe Leclerc), Hoze Riera (Jose 

Riera) i Sara Basketi (Sara Baschetti) IPU: Anders B. Džonson (Anders B. Johnsson) 

i Karin Kareen Jabre 

Originalna  verzija:  na  engleskom  jeziku  naslovnu  stranu  dizajnirao  Žak  Vendfluh 

(Jacques Wandfluh), Studio Infographie, Švajcarska 



Izdavač izdanja za Crnu Goru: UNHCR

Lektura i korektura na maternjem jeziku: Lida Vukmanović Tabaš

Grafičko oblikovanje i priprema za štampu: Grafo Crna Gora

Štampa: Grafo Crna Gora

Tiraž: 300

ISBN




Predgovor 

 

«Svako  ima  pravo  na  državljanstvo.  Niko  ne  smije  biti  proizvoljno 



lišen  svog  državljanstva  niti  mu  se  smije  uskratiti  pravo  da  promijeni  svoje 

državljanstvo.» Ovim jezgrovitim izjavama, član 15 «Univerzalne deklaracije 

o  ljudskim  pravima»  iz  1948.  godine  dodjeljuje  svakom  pojedincu,  ma  gdje 

na  svijetu,  pravo  da  ima  legalnu  vezu  s  nekom  državom.  Državljanstvo  ili 

nacionalnost  (ova  dva  termina  koriste  se  naizmjenično  u  ovom  priručniku, 

kako se to obično radi u međunarodnom pravu) pruža ljudima ne samo osjećaj 

identiteta, već im daje i pravo na zaštitu od strane države i na mnoga druga 

građanska i politička prava. Zaista, državljanstvo se nekad opisuje kao «pravo 

da se imaju prava». 

 

Uprkos  instrumentima  međunarodnog  prava  koji  se  bave  sticanjem, 



gubitkom ili uskraćivanjem državljanstva, milioni ljudi širom svijeta ipak nemaju 

državljanstvo. Oni su apatridi. Apatridija može nastati iz različitih razloga: zbog 

konflikta  zakona,  transfera  teritorija,  zbog  zakona  o  braku,  administrativne 

prakse,  diskriminacije,  neupisivanja  novorođenih,  oduzimanja  državljanstva 

(kada država opozove državljanstvo nekog pojedinca) i odricanja državljanstva 

(kada pojedinac odbija zaštitu države). 

 

U  svijetu,  brojna  lica  bez  državljanstva  takođe  su  žrtve  prisilnog 



raseljavanja.  Ljudi  koji  su  istrgnuti  iz  svojih  domova  naročito  su  podložni 

apatridiji, posebno kada je njihovo raseljavanje propraćeno ili je nakon njega 

uslijedilo  mijenjanje  teritorijalnih  granica.  Suprotno  tome,  lica  koja  nemaju 

državljanstvo ili im je ono oduzeto često su primorana da pobjegnu iz svog 

uobičajenog  mjesta  boravka.  Upravo  ova  veza  s  izbjegličkim  situacijama 

prvobitno je navela Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija da dodijeli Visokom 

komesarijatu  Ujedinjenih  nacija  za  izbjeglice  (UNHCR-u)  odgovornost  da 

djeluje kao agencija koja nadgleda preveniranje i redukovanje apatridije. 

 

Shodno  nedavnim  procjenama,  postoji  približno  jedanaest  miliona 



apatrida širom svijeta. Ali, ova cifra je samo «puko nagađanje». Veoma je teško 

za organizacije da prikupe iscrpne podatke o broju lica bez državljanstva zbog 

toga što neke države osporavaju koncept apatridije, zbog toga što države često 

nerado objelodanjuju informacije o apatridiji i zato što se pitanje apatridije često 

ne smatra naročito značajnim na listi problema kojima se bavi međunarodna 

zajednica. 

 

Posljednjih  godina,  međutim,  međunarodna  zajednica  je  postala 



svjesnija činjenice da poštovanje ljudskih prava pomaže u sprečavanju masovnih 

egzodusa i prisilnih raseljavanja. Slično tome, raste svjesnost, zasnovana na 

principima sadržanim u međunarodnim sporazumima, da su države obavezne 

razriješiti  probleme  apatridije.  Vlade  moraju  priznati,  formalno  i  u  praksi,  da 

pojedincima, koji mogu dokazati istinsku i efektivnu vezu s državom, nemaju 

pravo oduzeti ili uskratiti povlastice koje proizilaze iz državljanskog statusa. 






 

Najbolji način na koji parlamentarci mogu pokazati svoju opredijeljenost 



za  redukovanje  ili  eliminisanje  pojave  apatridije  jeste  kroz  usvajanje 

nacionalnog  zakonodavstva  koje  je  konzistentno  s  međunarodnim  pravom, 

koje  osigurava  da  se  pojedincima  neće  proizvoljno  oduzimati  državljanstvo, 

da će pod izvjesnim okolnostima, u kojima bi inače čovjek mogao ostati bez 

državljanstva, državljanstvo biti dodijeljeno, i da će adekvatna zaštita biti na 

raspolaganju onima koji ostanu ili postanu apatridi. Parlamentarci takođe mogu 

odigrati važnu ulogu «nadzornika» time što će se pobrinuti da državna politika, 

bilo namjerno ili nenamjerno, ne dovede nikoga u situaciju apatridije, što će 

podsticati njihove vlade da razriješe slučajeve pojedinaca bez državljanstva, 

te među njihovim biračima podizati svjesnost o problemima koji su povezani s 

apatridijom. 

 

U ovom priručniku smo iznijeli ovakva i srodna pitanja, naveli moguća 



rješenja,  te  predložili  aktivnosti  koje  članovi  parlamenta  mogu  preduzimati, 

a da pritom ne izgube iz vida ljudsku dimenziju apatridije. Nadamo se da će 

priručnik  poslužiti  kao  korisno  sredstvo  za  parlamentarce  u  preduzimanju 

svih  neophodnih  koraka  na  redukovanju  i  eliminisanju  ovog  fenomena,  koji 

negativno utiče na živote miliona muškaraca, žena i djece širom svijeta. 

 

Antonio Guteres (Antonio Guterres) visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice 



Anders B. Džonson (Anders B. Johnsson) generalni sekretar Interparlamentarne 

unije 



Yüklə 0,61 Mb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə