Željko Kaluđerović

---

Izvorni članak UDK 11:141.141(091)Anaksimen, Diogen

doi: 10.21464/fi36107

Primljeno 15. 9. 2015.

Željko Kaluđerović

Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Dr Zorana Đinđića 2, RS–21000 Novi Sad 

[e-mail]

Anaksimenov i Diogenov animatizam

Sažetak

U ovom radu, u fokusu istraživanja dva su relevantna i međusobno povezana Anaksimenova 

i Diogenova učenja: monistička doktrina o zraku kao načelu i njihov animatizam. Autor 

razmatra mišljenje dvojice predsokratovaca o oživljenosti, odnosno oduševljenosti svega, 

što se moglo objasniti i permanentnom pokretljivošću duha, i njegovim opažljivim mani-

festacijama. Prvobitno načelo, kako su ga Anaksimen i Diogen shvaćali, bilo je razumljeno 

kao vječno i stoga nužno samouzrokovano ili samopokrećuće, jednom riječju, duša ili život 

(psyche). Veza život–dah–duša–zrak, kojoj Diogen dodaje i um, bila je utvrđena u drevnom 

shvaćanju života duše i zraka, ali su Anaksimen i Diogen preoblikovali zatečena stanovišta 

i filozofski recipirali analogiju duše i zraka što ga čovjek udiše i tako živi. Opažanje i uviđa-

nje da je zrak kozmički ekvivalent duše, odnosno života u čovjeku moglo je, ipak, biti važan 

motiv da posljednji Milećanin i, možda, posljednji fizičar izaberu aer kao arche svega. I 

ne samo to nego u skladu s hilozoističkim gledištem, koje su Anaksimen i Diogen u dobroj 

mjeri dijelili, građa kozmosa morala je u isti mah biti i građa života. Moguće je, zatim, da 

je i dualna upotreba riječi pneuma u 2. fragmentu (DK13B2) vodila Anaksimena do parale-

lizma i analogije čovjeka i kozmosa. Diogen je, konačno, uz određene modifikacije, potvrdio 

sućstveni identitet mikrokozmosa i makrokozmosa, to jest relaciju između »unutrašnjeg« 

zraka, koji je životodajni princip ljudi i drugih živih bića, njihova duša, i »vanjskog« božan-

skog zraka, koji svime upravlja i svime vlada.

Ključne riječi

Anaksimen, Diogen, animatizam, zrak, duša, dah, život, um, mikrokozmos, makrokozmos

Većina relevantne građe koja se i danas koristi u vezi Anaksimena oslanja se,

manje ili više izravno, na minuciozne Aristotelove bilješke. Štoviše, Anaksi-

men se ne spominje ni kod jednog autora prije Stagiranina, u čijem se Cor-

pusu na ime posljednjeg miletskog filozofa nailazi ukupno tri puta.

1

Potonji

komentari i analize, ipak, u znatnoj mjeri zavise od Teofrasta, prvog sholarha 

u Likeju nakon Aristotela, koji je, osim rada na prvoj monumentalnoj »po-

vijesti filozofije« u 16 odnosno 18 knjiga od Talesa do Platona pod naslovom

Mnijenja fizičara (Φυσικ

ῶν Δόξαι), napisao i jedno djelo o Anaksimenovu

učenju (Περ

ὶ τῶν Ἀναξιμένους αʹ) (DL,V,42). Kratka verzija Teofrastova pri-

kaza tvarnog načela sačuvana je preko Simplicija, a početne rečenice glase

(DK13A5):

1

Met.  984a5–7;  Cael.  294b13–18;  Meteor.

365b6–12. Za Cael. 294b13–18 usporedi novi

prijevod u: Aristotel, O nebu. O postajanju i 

propadanju, prev. S. Blagojević, Paidea, Beo-

grad 2009.

---

FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 

141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88)

Ž.  Kaluđerović, Anaksimenov  i  Diogenov

animatizam

76

Anaksimen  Milećanin,  (sin)  Euristratov,  go-

vori  se  družbenik Anaksimandrov,  tvrdi  kao

i on (Anaksimandar) da je podležeća priroda

jedna i neograničena, ali ne (tvrdi) kao ovaj

da je neodređena, već određena, nazivajući je

zrakom… I on smatra da je kretanje vječno i

da zbog njega nastaje promjena.

2

Ἀ  δὲ  Εὐρυστράτου  Μιλήσιος,  ἑταῖρος  γεγο-

ν

ὼς  Ἀναξιμάνδρου,  μίαν  μὲν  καὶ  αὐτὸς  τὴν

ὑποκειμένην φύσιν καὶ ἄπειρον φησιν ὥσπερ

ἐκεῖνος,  οὐκ  ἀόριστον  δὲ  ὥσπερ  ἐκεῖνος,

ἀλλὰ ὡρισμένην, ἀέρα λέγων αὐτήν… κίνη-

σιν δ

ὲ καὶ οὗτος ἀίδιον ποιεῖ, δι’ ἣν καὶ τὴν

μεταβολ

ὴν γίνεσθαι.

Zahvaljujući ekstenzivnijem prikazu i dodatnim interpretacijama Teofrasta,

verzija  kršćanskog  doksografa  Hipolita  duža  je  od  Simplicijeve.  Prvi  njen

paragraf izložen je na sljedeći način (DK13A7):

Anaksimen i sam Milećanin, Euristratov sin,

rekao je da je načelo neograničeni zrak iz ko-

jeg nastaju stvari koje nastaju, koje su nastale

i koje će nastati, i bogovi i božanske stvari.

3

Ἀ.  δὲ  καὶ  αυτός  ὢν  Μιλήσιος,  ὑιὸς  δ’

Ε

ὐρυστράτου,  ἀέρα  ἄπειρον  ἔφη  τὴν  ἀρχήν

ε

ἶναι, ἐξ οὗ τὰ γινόμενα καὶ τὰ γεγονότα καὶ 

τ

ὰ ἐσόμενα καὶ θεοὺς καὶ θεῖα γίνεσθαι.

Trebalo je dosta misaone smjelosti da se sredinom VI. stoljeća prije naše ere,

nasuprot  tradiranom  mnijenju,  preformulira  prvobitni  smisao  riječi

ἀήρ,

4

 i

još više umnog napora da se ovako protumačen »zrak« najprije razumije kao

»nešto« (a ne ništa, praznina) ili »tvar«, a odmah potom i postavi kao načelo

od koga je sve načinjeno.

5

Anaksimen je učinio korak naprijed i kada je filozofska terminologija u pi-

tanju. Kao što se može uočiti iz Simplicijevog fragmenta (DK13A5), Anaksi-

menov aer je i apeiron, samo što se kod Anaksimena

ἄπειρον tretira kao svoj-

stvo osnovnog bivstva, a ne, kao što je to slučaj kod Anaksimandra,

6

kao samo

bivstvo. Za Anaksimena je zrak to bivstvo. Zrak je neograničen, ali samo u

kvantitativnom smislu.

7

On nije, drugačije rečeno, neodređen u kvalitativnom

smislu. Ako sve ovo nije Aristotelov ili, eventualno, Teofrastov dodatak, onda

to predstavlja značajan napredak jer je Anaksimen time učinio korak bliže k

razlikovanju bivstva i svojstva, kvalitete i kvantitete.

Također,  s Anaksimenom  su  očigledne  razlike  u  vrsti  ili  kvaliteti  prvi  put

svedene na zajedničko porijeklo u razlici kvantiteta.

8

Uvođenje kvantitativ-

nog kriterija za kvalitativne razlike nije samo zaokružilo monistički sistem

Milećana nego je donijelo i bogate plodove u kasnijem grčkom i uopće europ-

skom mišljenju. Anaksimen nije mogao precizirati eventualnu matematičku

primjenu vlastitog novog principa jer se to može pripisati tek Pitagorejcima,

ali je načinio prvi značajan korak na dugom putu etabliranja ovog principa.

Da fizikalni fenomeni, boja, zvuk ili nešto treće, mogu biti izraženi u obliku

matematičke jednadžbe ili da se sve razlike kvaliteta svedu na razlike kvan-

titeta, zato što tek tako mogu biti znanstveno razmatrane, pretpostavka je na

kojoj se temelje moderne prirodne znanosti.

9

Objašnjavajući sve kvalitativne

razlike stvari različitim stupnjevima zgušnjavanja i razrjeđivanja prvobitne

tvari,

10

Anaksimen je, ako ne osigurao, a onda svakako zahtijevao kvantita-

tivno objašnjenje.

11

Iz navedenog Hipolitova prikaza (DK13A7) uočava se da iz zraka nastaju sve

tri dimenzije vremenitosti, ono što je bilo, ono što jest i ono što će biti, i da je

zrak u tom smislu ishodište svega što jest. Dodatno utemeljenje ovog stano-

višta može se pronaći u konstataciji da i bogovi i božanske stvari, koje uvijek

jesu (α

ἰὲν ἐόντες), također nastaju iz zraka.

12

S druge strane, ako je vjerovati

Ciceronu (»aera deum statuit«, DK13A10) i Aetiju (τ

ὸν ἀέρα (θεὸν εἶναι),

DK13A10), Anaksimen je postavio tvrdnju da je sam zrak bog. Na osnovi

ovih svjedočanstava, zaključak bi mogao biti i da je sve što se obično smatra

bogovima ili božanskim samo modifikacija jednog istinskog boga, neograni-

---