Istorija filozofije, Kategorije I Metafizika



Yüklə 53,23 Kb.
tarix06.02.2018
ölçüsü53,23 Kb.
#26168

Istorija filozofije, 8.3.

Kategorije i Metafizika



 

Ja ću vas sada suočiti sa dva aristotelova tvrđenja, oba tvrđenja su iz metafizike:



  1. „Ako  reč (ime) ne znači jedno, ona ne znači ništa.“

  2. „Biće se kaže višestruko/višeznačno.“

Kako razumete odnos između ova dva iskaza? Reč mora da znači jedno, a ovde reč biće znači više. On upravo ovom rečenicom je hteo da kaže da svaki odgovoran i precizan govor koji pretenduje da bude naučni ili filozofski mora da teži izvesnoj unifikaciji značenja. Znači, jedna reč treba da znači jedno, i ka tome treba težiti. Ali sada da vidimo šta je problem sa ovim. Ovde se tvrdi drugom rečenicom se tvrdi ekvivoknost značenja i to bića kao centralnog predmeta istraživanja metafizike, a ovde je rečeno tvrdi se neka univoknost značenja i to biće da ima jedno značenje, a ono je višeznačno. Znači prosto moramo da pronađemo neku vezu između dve rečenice kako da ih izmirimo. Na šta se treba pozvati? Ne toliko karakteristike, biće je opšta kategorija, ne možemo govoriti o karakteristikama bića kao bića, ali treba da se pitamo pošto je reč o nekim značenjima, da tragamo za nekim značenjem očigledno kako bismo izašli iz ove nezgodne situacije u koju su nas navela ove dve rečenice. Kontekstualno rešenje ovih rečenica (ako se ponude dva izdvojena iskaza, traga se za kontekstom) – kontekst u širem smislu jeste splet istorijskih retoričkih socijalnih i drugih razloga koji motivišu autora da tu baš tada izrekne to što je izrekao ili napiše to što je napisao. Prvoj rečenici aristotel kritikuje sofiste koji su otkrili ne samo otkrili nego se vešto koristili homonimičnošću jezika koja je njih oni  su to otkrili kodifikovali i koristili i oni su pokazali kakvu moć može da ima vešta upotreba izraza koji imaju više značenja. Ajde da priznamo sofistima njihov veliki doprinos – prvi na sistematski način bavili se jezikom u istoriji zapadne filozofije, oni su prvi uz platona, prvi su jasno reflektovali tu homonimičnost, višeznačnost jezičkih izraza, bez obzira da li su je zloupotrebljavali, prosto su akcentovali taj problem i otkrili ga. Aristotel smatra da sofisti zlopotrebljavaju to što često i čine i da je izlaz iz toga onaj koji nudi platon da treba precizirati značenje jednog jezičkog izraza. i preciziranjem jednog jezičkog izraza naročito ako se može doći do jednoznačnosti tog jezikog izraza onda se stvar razrešava i onda se prosto raskrinkava namera zloupotreba višeznačnosti jezičkih izraza. Ta jezička manipulacija se razotkriva tako što se otkrije to jedno značenje koje se toj reči može pripisati i onda u kontekstu te rasprave sa sofistima on svoju tezu aristotel koja je u biti platonističke provincijencije tvrdeći ovo u prvoj rečenici ako reč ne znači jedno ona ne znači ništa. Međutim nezavisno od ove rasprave sa sofistima aristotel smatra da je potrebno tragati čak i kad ne postoji za jednoznačnošću jezičkih izraza. Sada pristupamo temi ovog predavanja a to je kako se definiše prva filozofija kako se određuje predmet prve fil i koje je značenje predmeta prve fil. Sada to pitanje sva ova pitanja kojima ćemo se baviti nisu nimalo laka za rešavanje ali aristotel nam je zato sam izvukla ove 2 rečenice da bih vam ukazala ili pokazala putokaz koji aristotel daje – da postoje (to se vidi u kategorijama – bivstvo, supstancija – postojeće što ne znači usija, 5.poglavlje, to treba usija da se napiše) znači ovo sam rekla kada budete u pitanju je glava peta supstancija odnosno bivstvo i sad još jedna fusnota blagojevićev prevod u nekim svojim segmentima kada je reč o kategorijama je nečitljiv, ksenija atanasijević prevod je jasniji; pravi inverziju koja nije tačna kada kaže rod to treba razumeti kao vrstu, a vrsta je rod – eidos se prevodi kao vrsta, a genus kao rod. Al ajde da se vratimo što je tema ovog predavanja a to je – ono što nam ovaj putokaz koji nam aristotel daje ovim iskazom i prvim i drugim naročito drugim jeste da su kategorije jezika blisko povezane sa kategorijama stvarnostima, sad ne govorim o kategorijama samo u aristotelovom smislu reči nego uopšte. Znači jezik stvarnost mišljenje su prema aristotelovom mišljenju se neraskidivo čvrsto povezani i doista naš jedini putokaz u tome kako se nešto može razumeti i saznati kako dospevamo do stvarnosti jeste između ostalog i preko našeg jezika i sad naravno to ne znači da ono što je stvarno jeste jezički strukturirano to aristotel ne tvrdi, nije jezički strukturirano, stvarnost je jedno jezik drugo, ono što je stvarno je različite strukture u odnosu na naš jezik, ali jezik je putokaz nama koji hoćemo da saznamo nešto o stvarnosti putokaz koji sledimo. kad se počinje bilo koje istraživanje potrebno je krenuti kakva mnjenja netačna najpogrešnija možda postoje o tom predmetu koji hoćemo da istražimo. Prvo polazimo od toga kako se nešto kaže biće se kaže šta se o biću kaže kako se o biću govori, to ne mora da nas obavezuje da mi kažemo kako drugi govore tako i mi moramo, ali ja moram znati šta su moji prethodnici ili savremenici govorili o biću da bih ja nešto relevantno mogla da kažem, ne mogu izdvojena da tvrdim nešto a da očekujem da se moje mišljenje prihvati ili ne prihvati uopšte da bi bio u nekom da bi bio priznat kao deo neke jezičko-intelektualne zajednice ja moram da imam uvid u to kako se predmet tog određenog istraživanja u ovom slučaju je reč o biću šta o tome misle moji savremenici ili prethodnici. Drugo ja ne mogu da ignorišem jezičku upotrebu određenih izraza recimo izraza to on ja ukidam tu upotrebu i kažem da sve ono kako tu reč drugi ljudi upotrebljavaju to sve nije tačno i ja sad nasilno uvodim upotrebu i vi treba da je sledite. To bi bio jedan intelektualno neodgovoran nastup. Aristotel mora da obrazloži šta on smatra pod bićem i da na neki način pronađe nešto što povezuje ili što razrešava ovu zagonetku koja je predstavljena odnosom ove dve rečenice – postoji jedna faktička višeznačnost bića i jednoznačnost te iste reči ka kojoj treba da težimo. Kako razrešiti taj odnos? tačno je da ljudi upotrebljavaju reč bića na više načina u različitim kontekstima da se ona kaže mnogostruko ali isto tako je tačno da ako hoću o tome suvislo nešto da tvrdim moram da imam u vidu pre svega jedno značenje, a da bih to imala u vidu moram da uvažim faktičku višeznačnost, da prizna prvu i uvede drugu što nije nimalo lak zadatak. e sada ako mi insistiramo s jedne strane ako zauzmemo znači imamo te dve pozicije – prva gde kažemo nešto je višeznačno i sad insistiramo na tome ako bismo insistirali na višeznačnosti nečega došlo bi do potpune haotizacije jezičke prakse bilo koje. Znači bilo kog razgovora, ako bi svi jezičke izraze upotrebljavali višeznačno ne bi se mogli sporazumeti u tom smislu znači prva rečenica. Da višeznačnost je princip svega to je druga krajnost ove rečenice jezik gubi osnovnu funkciju. jezička praksa nam pokazuje da ne postoji ta idealna jednoznačnost gde bi jedna reč odgovarala jednoj stvari i mi u glavi imali uvek pojam šta ta određena stvar jeste i uvek mogli u svakoj situaciji možemo sad da definišemo to. to nije situacija u kojoj se mi nalazimo to je još jedan od razloga zašto se aristotel opredeljuje za srednji put između faktičke višeznačnosti i idealne jednoznačnosti koja je sjajna ali prosto pitanje je da li do nje uvek možemo doći, idealna jednoznačnost podrazumeva da postoji jedna reč koja odgovara tačno jednoj stvari jedno značenje koje ja imam u glavi o toj stvari. e sada ono što je tu važno takođe jeste da aristotelov srednji put podrazumeva uvek polaženje ne toliko od empirijske višeznačnosti koliko od sad ću upotrebiti fenomenološki izraz faktičke višeznačnosti. On kreće na način na koji fenomenolozi u savremenoj fil kreću – ne empirijski da on ide po grčkoj i sada beleži šta svako misli pod bićem pa kolekcionira ta značenja on se ne poziva na neko iskustvo, njegov pristup nije empiristički da polazi od svačlijeg iskustva nego se poziva na tipske fenomene npr kako se biće upotrebljava u fil njegovih prethodnika to je za njega važno. njegov cilj je zapravo da polazeći od te faktičke mnogoznačnosti unese određen poredak u nju da je strukturira na neki način određen način ajde da upotrebimo militaristički termin da je pobedi na određen način, da je osvoji ali ne tako što će negirati višeznačnost nego tako što će od nje poći ali će strukturisati višeznačnost na određen način, neće je organizovati tako što će popisati različita značenja – najveći broj ljudi smatra da je biće to i to i onda biće je to i to to nije aristotelov princip, drugačiji način specifikacije organizacije te višeznačnosti bića. Sada da vidimo o čemu je zapravo ovde reč, šta se podrazumeva pod bićem. Prošli put sam rekla i vraćam se na početak gama knjige metafizike gde se prva fil definiše kao nauka koja ovde kaže promatra u stvari istražuje biće kao biće i ono što pripada po sebi. Međutim, ako bismo mi pošli od ovoga da se biće kaže višeznačno onda nam se već na prvom koraku raspada predmet istraživanja. Iz tog problema treba nekako da izađemo. Sada ću vas to je aristotel shvatio takođe ako nešto ima više značenja javlja se problem to aristotel tvrdi u eidamonovoj etici, aristotel kaže da nije moguća nauka ni o dobru ni o biću budući da su biće i dobro višeznačni. Aristotel ne protivreči sam sebi, on razrešava, on skreće pažnju na teškoće kada je reč o istraživanju bilo čega on će ukazati na sve teškoće i nastojaće da sve te teškoće reši. i obično to rešava na način koji je vrlo dobro utemeljen i što bi savremeni analitičari mogli da kažu dobro argumentovano, navodi dobre argumente za svoje tvrdnje. Sada sve ovo što sam vam rekla može se sabrati u sledećoj rečenici koja zapravo izražava ovu teškoću i koja sadrži ovu drugu rečenicu u sebi znači „Sama reč biće (to on) iskazuje se na više načina.“ A to znači da ima više značenja, iskazuje se na više načina ima više značenja. Aristotelovo razrešenje odnosno u ovoj rečenici dat je i problem i rešenje problema, pri čemu rešenje nije lako shvatiti iz te rečenice, problem je što se kaže na više načina to ugrožava nauku i to prvu filozofiju ugrožava je. Koje je razrešenje sad iz toga. „...ali uvek prema jednom (hen) i jednoj prirodi, ali  (a) ne (i) homonimno; tako se svako zdravo odnosi prema zdravlju (...još neki primeri preskače ih) i lekarsko prema lekarstvu.“ Ajde sad da vidimo, da razlučimo, da razrešimo ovaj problem višeznačnosti bića i da vidimo koji je putokaz na koji način izlazimo iz toga. Šta mislite koji su segmenti ovoga najznačajniji, koje rešenje ovde aristotel nudi? Šta je ovde ključno? (Možda ovaj odnos između na primer između zdravlja kao imenice i prideva koji se pridev koji se pripisuje imenici, možda ima veze sa bićem koje kad je prisutno na neki način kao neki nešto u nečem drugom) Ovako u pravu ste (bar ono što meni izgleda kao ključno, prema jedno prema jednoj prirodi, ali ne i homonimno; šta je lekarsko prema lekarstvu – to posmatramo kao primer ovoga) Znači tačno je i jedno  i drugo dosta je važno pratiti ovaj odnos oba puta su tačna na načelnom putu je vuk više u pravu, a koleginica u jednom putu u pravu. Bilo koje značenje bića se odnosi prema biću u tom smislu.) Ovo je najznačajnije (Irina): nije homonimno (jer da nije homonimno ne bismo imali nauku, neko može da kaže to vam nije dobar argument, možda je homonimno i nemamo nauku, kako neki pravci u 20.veku hoće i da dovedu predmet prve fil u pitanje, aristotel ima druge ambicije, kaže da nije homonimno to značenje i da je način razrešavanja ovog problema ono što on ovde naziva i što se u literaturi obično naziva pros-hen relacija, odnos. E sada sad to pros hen relacija je relacija prema jednom i jednoj prirodi je zahtev koji ne mora uvek jasno da se razume, nije višeznačno ipak se kaže na više načina mi hoćemo da pokažemo da nije homonimno da se odnosi kao prema jednom i jednoj prirodi, pa navodi primer kao zdravo prema zdravlju. Šta sve ovo znači? Ovo prvo je znači homonimija to ćemo sad objasniti kako aristotel to objašnjava, drugo, ovo treće što je putokaz zapravo kako se razumeva pros hen relacija jeste paronimija. Određenjem toga šta je homonimno sinonimno i paronimno aristotel se bavi na početku kategorija.sada moramo da bismo razumeli sve to da vidimo kako aristotel određuje šta je to homonimija sinonimija i paronimija. U sadašnjoj upotrebi ova tri jezička izraza jesu lingvistički pojmovi, koji se upotrebljavaju da bismo opisali značenje određenih jezičkih izraza. Za Aristotela primarno homonimno sinonimno pa čak i paronimno se odnosi na stvar, na bića, na stvarnost, na ono što postoji van moje glave na to se odnosi a nisu to primarno jezički izrazi, jesu ali ne primarno koje se odnose na biće, u kategorijama se vidi, jednog drugog i trećeg odnosa. On eksplicitno kaže homonimne su stvari, ne kaže homonimne su reči, homonimne su stvari već iz toga se vidi da on pre svega misli na stvari a tek derivativno na jezik koji te stvari opisuje...“homonimne su stvari koje imaju isto ime ali im definicija nije ista.“ (logos – u značenju def, im nije isti) I on navodi jedan primer koji nekome ko čita prevod a da nema u vidu grčki tekst to zvuči ne mora odmah da bude jasno zvuči čudno, on naravno piše za grčku publiku. U svakom slučaju, on navodi kao homonimne reči koje na srpskom jeziku nisu homonimne a to je živo biće i slika (zoon), reči koje imaju isto ime koje se isto izgovaraju su homonimne. E sada, znači reč je o u pitanju je jedna reč koja se isto izgovara isto piše, ali ima potpuno različit logos ili definiciju, ali se iz ovoga primera vidi da to ne može biti nešto što bi garantovalo neku bezbednost u nauci, ako bismo sad tako prošli od nekih reči i poigravali se sa njima koje potpuno različite stvari znače a isto se izgovaraju to nije dobar putokaz. Zoon znači živo biće neko telo koje ima dušu koja pokreće to telo znači živo biće jeste ono biće koje princip kretanja ima u sebi koje je samo pokretljivo koje pored tela ima i dušu a duša je ta samopokretljivost nekog organizma. Dok je u drugom smislu zoon slika nekakav artefakt nešto što je nastalo kao rezultat odnosno proizvod čovekovog rada čovekovih ruku i to su očigledno potpuno različite stvari – nešto je živo a nešto je artefakt, slika. Uzmimo recimo čoveka i naslikanog čoveka, kao primer. Sada očigledno je da ovde aristotel pod homonimijom podrazumeva neke dve stvari koje imaju istu fonetsku realizaciju dakle isto ime, isto se izgovaraju, čak se isto i pišu, ali koje se zapravo odnose na čitav niz mogu se odnositi pardon čitav niz različitih, odnosno nepovezanih pojava i stvari. Koji bi po vama na srpskom jeziku naravno slika i živo biće nisu homonimi pa sad nemamo taj problem da se  zavitlavamo tom rečju, ali koji bi bio primer homonima na srpskom jeziku: kosa, sto, jezik – sad ta dva značenja su povezana na specifičan jezik kao organ i jezik kao sistem apstraktnih znakova i jedno i drugo je jezik i to je povezano jer sistem apstraktnih znakova odnosno jezik kao organ je bitan za realizaciju ovog sistema za proizvođenje jezičkih izraza, za artikulaciju jezičkih izraza; ali to su opet dva potpuno različita značenja. Sada polazimo od sinonima, to je još čudnije, ovo negde je još jasno za homonimiju, samo što kada je reč o aristotelu on kaže da su homonimi stvari a ne imena, mi bismo pre rekli da su homonimi imena, ne pre nego u našoj jezičkoj upotrebi homonimi su reči. Međutim određenje sinonima je već drugačije određenje aristotel daje u odnosu na ono kako bismo ih mi odredili. I to je nešto što je najidealnije za nauku kad bi sve bilo sinonimno, bilo bi sjajno, u aristotelovom smislu sinonimno. Sinonimno je zapravo jedinstvo koje se bazira na jedinstvu roda. I na jedinstvu roda se bazira jednoznačnost, vidimo platonistički prizvuk u svemu tome. Vrlo je zanimljivo da aristotel izbegava homonime kaže da je ono za čime kako treba razumeti višeznačnost iskazivanja bića pros hen realizacija koja podrazumeva odnos zdravog prema zdravlju al vidite da nema sinonima ovde, drugim rečima aristotel hoće da kaže da biće nije rod, a biće prema platonu jeste a sećate se i sofista jeste jedan od osnovnih rodova, jeste osnovni rod, jedan od najviših rodova, čak ima primat u odnosu na četiri ostala roda. E ali šta su sinonimi su stvari koje imaju isto ime istu definiciju (logos tes ousias). E sad on navodi jedan primer za sinonime koji nama ljudima baš ne bi nije ovako pa bili žene ili muškarci nije nam baš onako drag i ne ponosimo se time ali prosto aristotel ga navodi a to je čovek i vo su sinonimi. Sada kada bismo upotrebili preveli u jezik kojim se mi koristimo mislite čovek i vo ima isto značenje, različito se izgovara ali u stvari čovek je vo, sad to čoveku nije simpatično da čuje, ali je aristotel misli nešto pod time mnogo dublje nego što mi ljudi koji se prvi put susretnemo sa ovim primerom pomišljamo. Reč, odnosno stvari označene tim rečima, čovek i vo su vrste jednog te istog roda. Roda životinja, sad to isto nama ljudima nije mnogo drago da čujemo, ali ajde da kažete živog bića, utom smislu što je vo jedna vrsta a čovek druga vrsta jednog te istog roda, a taj rod je isto ime isto značenje. Ima drugim rečima isto ime u ovom slučaju bi bilo to on odnosno životinje ili živo biće, i suština i ili viši rodni pojam i vola i čoveka jeste to što su živa bića, odnosno životinje. Sada to je vrlo zanimljivo nešto drugo otkriti mislim zato je možda aristotel ona to u svojoj knjizi nije napisala sada joj je palo na pamet, aristotel namerno koristi ovaj primer vola, mogao je uzeti neku drugu životinju simpatičniju nama ljudima, ti si kao čovek vo, čak bi bilo bolje pas ili konj, on malo ova ironija čini se da je usmerena prema platoničarima i prema njihovoj ideji da je potrebno sve iskazivati prema jednom i jednom značenju isključivo tako i da sad treba ukinuti ili suspendovati ovu višeznačnost na koju faktičku višeznačnost na koju nailazimo ako pratimo upotrebu nekih reči, a šta aristotel još ovim hoće da kaže da nije samim tim što kažemo da je nešto sinonimno nismo sve rekli o odnosu te dve stvari mi smo rekli rod ali nismo rekli eidos, nismo objasnili vrstu. Nismo dovoljno sasvim i ovde iako kaže def im je ista čini se da navođenjem roda samo roda za ove dve vrste nije dovoljno da se objasne te dve vrste potrebno je uvesti još neke elemente u objašnjenje jedne ili ove vrste da bismo ih diferencirali. Ova ironija prema platoničarima je usmerena na to da kaže da oni suviše olako oni se zadržavaju na određenoj jednosti roda ne vodeći dovoljno računa o specifičnostima vrsta. Moglo bi se to i tako čitati čini se. Jer iako je čovek jeste iako i vo i čovek jesu životinje ipak se u mnogo čemu razlikuju, a za definiciju kako je aristotel definiše potreban je i viši rod i specifična razlika, a ovde u kategorijama aristotel kaže da je def vola i čoveka ista, a ako bismo upotrebili za njegov vlastiti kriterijum za definiciju definicije onda vo i čovek nisu nemaju zapravo istu definiciju jer im rod jeste isti ali nije i specifična razlika, specifične razlike su potrebne za definiciju, prema tome nisu im def sasvim iste iako to jeste rod. U svakom slučaju aristotel hoće ukoliko ovo sad povežemo sa rečenicom koja je nama ovde jako važna vi vidite da aristotel izbegava da koristi reč sinonimno u ovom citatu, nema reči sinonimno čime aristotel hoće da nam skrene pažnju na to da višeznačnost bića se neće razrešiti tako što ćemo tvrditi jednost roda bića, zato nema sinonima ovde, ne spominje se, on to već unapred odbacuje kao putokaz za razrešenje uočenog problema. Očigledno je da aristotel ne smatra da se višeznačnost da putokaz za razumevanje višeznačnosti bića i putokaz za razumevanje pros hen relacije nije jednost roda, nije sinonimna relacija. Znači pros hen relacija nije prema jednom rodu, to on hoće da kaže i zato izbegava sinonime. Platon je tvrdio da je biće rod, aristotel namerno izbacivanjem sinonimne relacije hoće da kaže da biće nije rod i da ga ne treba na taj način razumeti. Nego je taj odnos treba razumevati na način putokaz za razrešenje je relacija paronimijska i to je sad ova treća relacija. Paronimi po aristotelu su opet stvari mada je ta relacija najviše jezička da tako kažem, jer se paronimi razlikuju pa on sad tu kaže u padežu, a reči opet imaju svoj padež, znači paronimna relacija je relacija gde postoji jedna osnovna reč iz koje se druge reči izvode da tako kažem, postoji jedna reč i derivati te jedne reči izvedenice iz te jedne reči. Kao što je recimo zdravlje u odnosu na zdravstvenu ustanovu, zdravstvenog radnika, zdravstvenu politiku – vidimo da u svim ovim različitim delatnostima zdravlje je ono što je primarno – sve se čini zbog zdravlja. Zdravlje je tu primarno i sve ostalo je izvedeno iz zdravlja i u gramatičkom ali i u dubljem smislu te reči. Ili lečenje ili lekarsko prema lekarstvu, možemo gramatički prema gramatici itd. Znači očigledno tu sad aristotel traga za relacijom koja je paronimna, odnosno paronimija jeste put ka razumevanju ove pros hen relacije koja nam zapravo predstavlja ključ za utemeljenje prve fil kao nauke, inače je nema ako ne pokažemo da ima jedinstven predmet inače se ne bi mogla izučavati. A ono ima jedinstven predmet tako ne tako što tvrdimo da je to jedan rod bića, nego tako što se nego pros hen relaciju treba razumeti kao paronimijski odnos gde postoji jedna osnovna reč i derivati te reči – nešto što je primarno i nešto što je sekundarno.

 

Drugo predavanje.



Sada, dva su teksta u sekundarnoj literaturi posvećeni pros hen relaciji o kakvom značenju odnosno kakvo je to značenje koje treba da stoji odnosno koje značenje ako nije ni homonimno ni sinonimno koje značenje treba da stoji u osnovi ili da bude iskazano ovom pros hen relacijom. Sada, jedan tekst je koji zapravo uzima da je paronimijski princip onaj koji treba uzeti – ali on izjednačava paronimjski princip sa pros hen relacijom što je sada pitanje, da li je pros hen relacija nešto što je identično sa paronimijskom relacijom, bolje je reći relacija nego princip. Da li je ovde paronimijski princip isto što i pros hen relacija ili je pre putokaz za razumevanje pros hen relacije, ali se postavlja pitanje da li je pros hen baš paronimijski princip. Drugi značaj tekst koji se bavi tim problemom odnosa značenja i , odnosno određenom razumevanjem pros hen relacije i odnosa pros hen relacije prema određenim značenjima jeste ovenov tekst, on uvodi koji uvodi pojam žižno značenje kao da postoji prema ovome što hoće aristotel ovde da kaže, da postoji neko žižno značenje kao neko središte oko koga se sustiču sva ostala značenja kao zraci iz te žiže što je proisteklo iz tog središta – sunčana kugla i iz tog središta određeni zraci proističu i doista tu aristotel baš to hoće da kaže da postoji neko središte i nešto što iz njega proističe. Jedna mogućnost za odg na to pitanje kako nazvati to značenje koje je ekvivalentno pros hen relaciji pa možemo nazvati primarnim značenjem ili središnjim značenjem bića, očigledno za tim aristotel traga. Sada da vidimo zbog čega, ja ću vam sad navesti nekoliko razloga zbog čega pacigov tekst koji tačno razvija tezu koja je sadržana u aristotelovoj rečenici tamo da je putokaz ka razumevanju pros hen relacije paronimijska relacija, ali da se to ne može svesti jedno na drugo, sad ću izložiti nekoliko argumenata protiv pacigove argumentacije. Sledeće je da postoje kod aristotela primeri koji očigledno predstavljaju primere pros hen relacije a da nisu paronimi, to je ključni argument. Postoje primeri onoga što aristotel naziva pros hen relacijom a da to nisu izvedenice kao što je lekarsko i lekarstvo, zdravstveno i zdravlje; nisu u pitanju paronimi, nisu u pitanju jezičke izvedenice, primer za to što tvrdim se nalazi u eidemovoj etici: tri različita tipa prijateljstva, problem je što on nije spreman da kaže da postoji jedno prijateljstvo a da su ovo tri vrste, nego on kaže da su prvo prijateljstvo, ono što je u primarnom smislu prijateljstvo, druga prijateljstva za koja ne možemo da kažemo da nisu prijateljstva ali ne možemo da kažemo da su u prvobitnom smislu prijateljstva. Znači prvi tip prijateljstva jeste prijateljstvo po vrlini, znači kada se ljudi koji su slični po prirodi, koji imaju slične vrline koje dele, pazite vrline ne predstavljaju samo karakterne dispozicije nego razvijene karakterne dispozicije drugim rečima ljudima recimo prijateljstvo po vrlini bi bilo prijateljstvo između dva hrabra čoveka, dva pametna čoveka, znači koji dele vrlinu praktične ili teorijske mudrosti, prvo bi bilo prijateljstvo između dva praktički mudra državnika, a drugo između dva naučnika. znači ljudi koji su slični po prirodi, koji dele slični vrednosni svet i koji imaju slične vrline što predstavlja realizaciju naših potencijalnih dispozicija, jeste to prvo prijateljstvo. Pa vi znate da i brakovi između dvoje ljude ukoliko ljudi dele slični vrednosni svet ako su slični po vrlinama. Međutim, aristotel je svestan da kako u životu tako i u jezičkoj upotrebi mi smo spremni da prijateljstvima nazovemo i odnos iz interesa i odnos koji se zasniva na uživanju. Znači, odnos između poslovnih partnera koji moraju često da se viđaju, poslodavac i njemu podređen, odnos između članova jednog tima gde su recimo svi jednaki, odnos između kolega, odnos između vas studenata, mnogi od vas se druže po nekom interesu (interes može da se uzme i kao zajednički cilj, ne samo negativno), da pročitate određene fil knjige da ih razumete da završite fakultet. To su ka tome znači to je neki zajednički interes koji vi svi delite ali teško da bi se to moglo izjednačiti sa prvim prijateljstvom ali opet i za taj odnos ne možemo da kažemo da nije neko drugarstvo ili prijateljstvo, pa vi kažete moj prijatelj ili drug, na grčkom ne znam da li je ta razlika sasvim artikulisana u platonovoj i aristotelovoj upotrebi. Prosto i to sa kojim izgubila neki odnos najbolji drug iz srednje škole, a nekad smo bili jako dobri  prijatelji, to su obično ljudi koji se druže na osnovu nekog interesa, to je prijateljstvo u drugom smislu. U trećem smislu prijateljstvo iz uživanja, recimo postoje momci koji uveče izlaze u kafanu u pab petkom ili subotom svi izlaze u pab, ne moraju oni biti prijatelji ne moraju deliti isti vrednosni svet ne moraju imati iste vrline ne moraju imati ni zajednički interes sem toga da se zabave, e ti momci koji idu u neki pab neku kafanu subotom i petkom jesu prijatelji u trećem smislu te reči ili prijatelji koji se druže radi uživanja provoda radi zabave nekakve. Za taj odnos ne možemo da kažemo da nije prijateljstvo i da nije neko drugarstvo ali to nije isto što i prvo odnosno drugo prijateljstvo. Sad se postavlja pitanje da li postoji jedan rod koji bi obuhvatio sva tri prijateljstva, aristotel smatra da nema nego da se ova tri prijateljstva odnose kao prijateljstvo u primarnom smislu te reči i kao prijateljstvo u izvedenom smislu te reči. Prijateljstvo broj dva i tri mora da sadrži nešto od prijateljstva jedan, teško da se mogu družiti recimo sve teško da se mogu družiti po aristotelovom mišljenju svetac i ubica, on može da razume ubicu da ga vrati na pravi put, ali teško da oni mogu biti prijatelji, prema aristotelovom mišljenju ni u prvom ni u drugom ni trećem smislu – niti dele iste vrline, ni interes, ni uživanje. Ljudi koji baš nemaju ništa zajedničko nijednu osobinu zajedničku teško da mogu biti prijatelji u bilo kom smislu te reči. Moraju imati nešto zajedničko da bi bili u nekom interesnom odnosu ili hedonističkom odnosu. Pri tome se pod tim hedonističkim odnosom se ne podrazumeva ni one night stand u smislu polnog susreta, nego ipak neki trajni odnos neko druženje koje traje. Ne možete se sa nekim družiti i to da traje a da nema veze sa sličnim osobinama koje delimo, moramo imati nešto zajedničko, tu je aristotel u pravu ovako. Zašto smo uleteli u ovaj odnos prijateljstva, mada je to priča zanimljiva sama po sebi, u aristotelovoj etici je prijateljstvo veoma važno, i još nešto je zanimljivo pojam prijateljstva aktualizovao je u savremenoj filozofiji jedan od najznačajnijih filozofa savremenih derida, napisao je knjigu posvećenu aristotelovom pojmu prijateljstva. Primer je da bi pokazala sledeću stvar da prijateljstvo iz uživanja ili interesu ili po vrlini nisu paronimi ali jesu u pros hen relaciji. Drugo i treće prijateljstvo se odnose prema prvom prijateljstvu na način na koji u pros hen relaciji se derivati odnose prema prvom primarnom značenju – primarno je ovo prijateljstvo, a ovo je sekundarno i tercijarno. Slična je stvar kada je reč o biću i značenjima bića. Drugim rečima ne mora uvek, može biti paronimni odnos ali ne mora uvek biti paronimni odnos u pitanju. Paronimni odnos je jezička intuicija koja nam pomaže da shvatimo o čemu je ovo reč – bazično primarno iz čega drugo proističe kao što je to jeziku osnovno značenje i osnovna reč i ostale reči koje su izvedene iz osnovne reči i ostala značenja koja su izvedena iz prvog primarnog značenja – ali u paronimijskoj relaciji paronimi se odnosi kao jedna reč i njen padež. Ovde nemamo nikakvo padežno odnošenje ali imamo aristotel kaže pros hen relaciju prema jednom i jednom značenju. Kada je reč o biću i primarnom značenju bića takođe nije reč o paronimnoj relaciji strogo uzevši ali je reč o pros hen relaciji.

Drugim rečima, primarno značenje. Ovako, znači primarno značenje ili središnje značenje bića jeste usija. sad dolazimo do središnjeg značenja i središnje teme ovog kursa a to je usija – supstancija, bivstvo kako god ko to preveo, u svakom slučaju usija jeste primarno značenje bića. Vi vidite već da ako je biće to on i usija to nisu paronimi. Sad šta je iz čega tu izvedeno između ostalog time se ali na vrlo šaljiv način bavi platon u kratilu gde to malo podvrgava podsmehu vezu između ontoloških pojmova, ali očigledno nisu paronimi ne vidimo šta je iz čega izvedeno. I ono što je ovde važno jeste da iako nije paroniman odnos jeste odnos koji je sličan paronimnom u tom smislu da usija jeste primarno značenje bića ili drugačije rečeno ono što je primarno biće jeste usija ili ako hoćemo još negde jasnije ono što je najstvarnije što najviše postoji jeste usija, ono za šta bez rezerve možemo da kažemo da biće postoji jeste stvarno i realno jeste usija to hoće aristotel da kaže i to jeste primarno značenje bića ostalo su izvedena značenja bića. A šta je usija? I time ćemo se baviti tokom ovog kursa. Ali da bismo razumeli nije lako odgovoriti na to pitanje naročito ako se uzmu u obzir središnje knjige metafizike a još teže ako se kontrastiraju metafizika i kategorije i onda se suočimo sa problemom da se u prvom spisu u kategorijama jednoznačno odgovara na pitanje šta jeste usija pa se uvodi i pojam druge usije prve usije i druge usije. Dok se u zeta knjizi metafizike navode četiri kandidata zeta knjiga više je istraživalačka u odnosu na kategorije postavlja četiri kandidata za usiju i zašto nijedan ne može da zadovolji kriterijume da neki od njih bude usija. Dok u kategorijama tvrdi se ovo je prva usija a ovo je druga usija. I sada ako dublje to je prva razlika u kategorijama se odg na pitanje šta je usija daje didaktički malo dogmatski dok se u drugom spisu istražuje šta je usija i nije na prvi pogled jasno šta je usija i taj odnos je mnogo složeniji nego odnos u kategorijama. Sada da vidimo koja je dalja razlika, u kategorijama se tvrdi da je prva usija pojedinačan čovek ili pojedinačan konj na primer, tj. usija jeste i sad to različito prevode hipokeimen na grčkom odnosno podmet ili subjekat drugim rečima ono što se ničemu drugom i sad tu aristotel daje u kategorijama gramatičku def hipokeimenona on se može i fizički definisati, on ga gramatički logički definiše, hipokeimenon je nešto što se ne može nečemu drugom pripisati ali čemu se druge stvari ili drugi predikati mogu pripisati. Znači hipokeimenon je ono što se ne može drugom pripisati ali mu se drugo pripisuje i to u primarnom smislu jeste prva usija, prva supstancija i kriterijum toga zadovoljava pojedinačni čovek ili pojedinačni konj na primer. Dakle, uzmimo primer: Jelena je (kao pojedinačan čovek ili kao pojedinačna žena jeste nešto što se ne može nečem drugom pripisati, vi ne možete reći ana je jelena, sem ako nećete nešto da ukažate da neka osoba skriva identitet, ali jeleni možete pripisati čitav niz predikata čitav niz atributa ali nju ne možete nečemu drugom pripisati. Ako kažemo da je vrsta kojoj jelena pripada čovek ili ljudsko biće. Jelena je ljudsko biće. Onda smo mi izrekli nešto mnogo više od jelena je lepa jelena je beloputa ili jelena je plavooka. Prema aristotelovom smislu mi smo za nauku nešto više rekli nešto što je značajnije nego što je ove tvrdnje jelena je beloputa, mi smo ovim tvrdnjama ukazali nekom čovek kad budeš video tu jelenu ona je plavooka, beloputa i na osnovu tih određenih atributa može jelenu bolje da prepozna. Nauku ne zanimaju pojedinačnosti nego opštosti i zbog toga su za nauku vrlo bitne definicije. I mi smo ovim što smo rekli da je ljudsko biće polako negde ne negde nego mnogo više rekli o jeleni nego što su svi ovi akcidentalni predikati koji se mogu jeleni pripisati. Akcidentalni predikati – jelena može biti plavooka ali ne mora biti, može biti beloputa ali kada pocrni na moru ona to više nije, ali ona je uvek ljudsko biće to je ono što je suštinski određuje. Da ne bismo ulazili u sve segmente aristotelove filozofije idemo korak po korek. Jelena ili kao što bi aristotel više voleo da kaže Sokrat ili Kalija, znači Kalija je ljudsko biće/čovek.  Kalija ispunjava kriterijum da bude prva supstancija, prva usija. Zato što a kriterijum koji se tu navodi da bi nešto bilo prva usija jeste da se to nešto ili neko ne može ničemu drugom pripisati a da se njemu može mnogo štošta drugog pripisati u različitim smislovima. Ni kaliju ni jelenu ne možete bilo čemu pripisati, ako bismo ovako izvrnuli ljudsko biće je jelena, ali teško da ljudskom biću možemo pripisati jelenu, odnosno jelena je možda deo klase ljudskih bića ili kalija, ali mi pomoću jelene ili kalije ne objašnjavamo ljudsko biće nego obrnuto, ljudskim bićem i karakteristikama ljudskog bića mi objašnjavamo i jelenu i kaliju. E sada, znači drugim rečima jelena ili kalija su kao nosioci nekih svojstava to su neki subjekti nosioci kojima se pripisuju neka različita svojstva. Mi ne možemo recimo nekom svojstvu pripisivati subjekte, nego radimo obrnuto – nosioca svojstava je prva supstancija kome pripisujemo nešto, a to nije ništa drugo nego biće u primarnom smislu te reči. To aristotel hoće da kaže u kategorijama. Subjekat je prva usija a prva usija je primarno značenje bića ili nešto što stvarno jeste. E sada dolazimo do aristotel u kategorijama uvodi i pojam druge usije ili druge supstancije i on kaže da zapravo druga supstancija ili usija jeste na osnovu toga što se može pripisati prvoj usiji – druga usija na neki način svoju realnost zadobija time što se na neki način izvodi ili može pripisati prvoj usiji na način što je prva usija primarna a što joj se druga može pripisati. Druga usija je uvek usija u nekom izvedenom smislu te reči, ona jeste zato što se može pripisati prvoj usiji, da joj se ne može pripisati ona i ne bi uopšte mogla smatrati usijom. Druge usije ili druge supstancije kao što vidimo čovek ljudsko biće vrste i rodovi pri čemu su vrste uži pojmovi od pojma roda. Pa uzmemo ovako Jelena to je pojedinačno ljudsko biće i to je prva usija – Jelena jeste ljudsko biće (vrsta) a ljudsko biće je životinja (rod). Prema aristotelovom mišljenju pa i ovako kada se napiše ova rečenica vidi se šta tu je udaljeno ono što je udaljenije od prve usije, ili ono što je udaljenije od jelene je manje usija nego ono što joj je bliže drugim rečima aristotel u kategorijama kaže naravno da je stvarnije su vrste nego rodovi. Rodovi su veće opštosti od vrsta, mi možemo vrste i videti, odnosno mi vidimo različite predstavnike vrste ali u tom smislu što obično od neke životinjske vrste vidimo možemo empirijski da istražujemo, a rodove teško da tako možemo da istražujemo, vrste su tu okružuju nas, a rodovi proizvod misaone apstrakcije. Vrste i rodovi su druge usije s tim što su vrste stvarnije od roda, više su biće nego rod. Pa dobro zašto ne bi neko rekao a to čini se da su skloni time platoničari u izvesnom smislu da veliko lepo pravedno bledoliko pismeno itd. sad aristotelovi primeri su bledoliko i pismeno a platonovi veliko i lepo zašto to sad nisu usije recimo. E sad aristotelov argument bi bio ako je kalija usija ili jelena usija u prvotnom smislu u prvobitnom ili primarnom ili prevashodnom smislu te reči, onda je druga usija zapravo ono što predstavlja suštinu prve usije a suštinu prve usije predstavlja čovek odnosno ljudsko biće a ne to što je kalija bledolik pismen muzikalan (muzikos – i pismen i obdaren darovima muza, a takođe i muzikalan), drugim rečima suština jelene ili suština kalije se sastoji u tome da su oni ljudska bića da su oni ljudi a da li će oni biti pismeni nepismeni bledoliki to varira, mogu biti i ne moraju, zbog toga su akcidentalna svojstva, zbog toga mi to možemo njima pripisati i ne pripisati, zavisi prosto. Te stoga biti muzikalan biti bledolik ne mogu da budu nikako usije, ne mogu da budu suštine. Ako doista pratimo taj kriterijum koji prati aristotel prva usija je subjekat a subjekat jeste ono čemu se drugo može pripisati a što se ne može drugome pripisati pojedinačan čovek ili pojedinačan čovek je to, a onda posle toga gledamo da li postoji druga usija, onda druga usija stvarno mogu biti vrste i rodovi a ne ta akcidentalna svojstva koja mogu i ne moraju biti svojstva prve usije. Jelena jeste ona postoji ona jeste to što jeste tako što je čovek ljudsko biće. To sačinjava njenu suštinu ili kalije ili sokrata ili koga hoćete već. Ona jelena bi mogla da postoji i da je nepismena ružna i ne znam šta ali ne bi mogla da bude jelena a da nije ljudsko biće. Sad isto tako znači svoju da tako kažem bićevnost postojanost i postojanje svoj ontološki smisao svoju stvarnost druge usije stiču na taj način što predstavljaju suštine prve usije ili neka štastva prve usije. Prva usija jeste druga usija, odnosno, druga usija predstavlja suštinu prve usije. Dok njenu suštinu ne predstavljaju sve ove druge karakteristike. Vrlo je zanimljivo koje primere aristotel navodi tu to su sve kao što možemo videti primeri određenih pojedinačnih to je jasno da su pojedinačnosti ali aristotelovi primeri su najčešće primeri pojedinačnih živih bića a ne pojedinačnih recimo artefakata, ali postoji jedna knjiga katajame to je jedan japanski filozof koji je napisao knjigu da li su artefakti i na koji način mogu biti usije. Živa bića svakako jeste i to se vidi iz aristotelovih primera. Sada postavlja se pitanje zašto artefakti odakle proizilazi taj ne sasvim jasan ontološki status artefakata pa potiče od toga što su oni stvoreni napravljeni od strane kalije sokrata jelene itd. Sada ako kažemo da su oni pre svega biće ono što smo mi napravili to prosto ne odgovara nekoj našoj ontološkoj... Ono što je nedvosmisleno da u kategorijama se tačno može raspoznati kriterijum za određivanje supstancije tvrdi se šta je prva supstancija šta druga pokazuje se zašto ovi kvantiteti i kvaliteti nisu supstancije, zato što ne predstavljaju suštine, međutim u metafizici aristotel ne tvrdi tako jednoznačno da je pojedinačni sokrat kalija usija. Odnosno možemo reći da za sokrata ne znači da sad kalija i sokrat i jelena nisu usije, možda jelena za njega nije usija haha, ali u svakom slučaju svi ovi pojedinačni ljudi možda prema aristotelu jesu usije ali se postavlja pitanje šta je ako su pojedinačni ljudi složeni iz nečega videćemo iz čega postavlja se pitanje koji aspekat čoveka je tu supstancijalan a koji nije. I još nešto za aristotela u metafizici postaje ne samo značajan ovaj logičko gramatički kriterijum nego i kriterijum strukture stvarnosti počinje da igra značajnu ulogu i ako je moje čitanje tačno ovih središnjih knjiga metafizike onda se tu aristotel mnogo više približava platonovoj poziciji i udaljava od svoje u kategorijama. Od kalije sokrata odnosno tih prvih usija. Ali ne tako što bi tvrdio da je belo veliko lepo usija, nego tako što tako što eksplicitno na više mesta u metafizici kaže da je eidos usija. Ideja forma oblik je usija, pa to tvrdi i platon. Sad naravno aristotel i platon se razlikuju u određenju eidosa. U svakom slučaju ono što je potrebno da vi sada razumete jeste da kako aristotel u kategorijama razrešava taj problem znači odnosa prve i druge usije i da shvatite da u metafizici tom problemu prilazi na drugačiji način da li je rešenje u poslednjem koraku isto ili ne videćemo ali se različito raspravlja i daleko složenije u metafizici.

Odnos jezika i bića

Odnos prve i druge supstancije

- osnovno što treba razumeti

Način iskazivanja o nečemu je za aristotela važan i to nešto što jeste, odnos toga i zašto homonimi paronimi sinonimi igraju važnu ulogu. Šta je jezik a šta stvarnost?

Aristotel kreće od toga da se biće koje je predmet prve filozofije predmet istraživanja može kazati na više načina i to nam pokazuje jezička praksa. To je prva stvar. Druga stvar, tu višeznačnost bića ne treba shvatiti ne treba razrešiti ukoliko hoćemo da konstituišemo prvu fil kao nauku, tako što ćemo taj odnos proglasiti homonimnim ili sinonimnim, nego tako što ćemo odrediti šta je primarno značenje bića, šta u primarnom smislu jeste biće, a u primarnom smislu biće jeste usija, i usija je predmet prve fil, ona se bavi usijom ili onim što je u prvobitnom smislu biće. O usiji aristotel govori u kategorijama i metafizici. U kategorijama i time smo se bavili, kaže da je usija pojedinačno živo biće pojedinačan čovek ili pojedinačan konj. Kriterijum za to da su upravo ovi navedeni entiteti usije ili supstancije jeste taj što se dati pojedinačni entiteti ne mogu ničemu drugom pripisati a njima se drugo pripisuje. Njima se suštinski pripisuju vrste i rodovi, a nesuštinski kvantiteti i kvaliteti. Pa su zbog toga vrste i rodovi druge usije, a ovo drugo uopšte nisu usije. Aristotel tom istom problemu u centralnim knjigama metafizike zeta knjigu, u zeta knjizi metafizike se ne kaže na taj isti način na koji se tvrdi u kategorijama da prva usija jeste ovo a druga usija jeste nešto drugo. Navode se četiri kandidata, a ne tvrdi se ovako prva i druga, pa se pokazuje šta ispunjava ili ne ispunjava.



Ovime smo mi opravdali prvu fil, prva fil i metafizika sad ima svoj predmet koji je jedinstven a to je usija i ona se time bavi.

 


Yüklə 53,23 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə