Osnivači velikih religija



Yüklə 25,73 Kb.
tarix23.11.2017
ölçüsü25,73 Kb.
#12090

OSNIVAČI VELIKIH RELIGIJA
U istoriji ljudskoga roda, na različitim geografskim širinama i raznim vremenima, nastajale su nove i nestajale stare religije, neke trajale kratko, neke duže, a ima i onih koje imaju dugo trajanje i još traju. Među tim religijama istoričari religija su uočili da postoje tzv. „prirodne“ religije i „osnivane“ religije. Razlika među njima je u tome što „prirodne“ religije ne nastaju delanjem neke nadahnute harizmatičke ličnosti niti se pozivaju na nadprirodne pojave. One imaju svojevrsnu genezu dok „osnivane“ religije nastaju u izvesnom određenom vremenu, imaju svog osnivača i ne ograničavaju se na jedan klan, pleme, narod ili državu.

U svim „osnovanim“ religijama mogu se pronaći izvesne zajedničke odlike: prvo se pojavljuje sam nadahnuti vođa, koji, putujući iz grada u grad, usmeno propoveda, a sam ništa ne zapisuje. Njihovo delanje svodilo se na učenje i propovedanje, na prenošenje sopstvene „životne mudrosti“. Osnovni cilj je prenošenje ljudima nauke koja vodi savršenstvu i spasenju. Pridobijanje ljudi za „objavljenu istinu“ bio je glavni motiv njihovog delovanja. Radi efikasnijeg ostvarivanja takvog cilja, oni su se služili neobičnim delima i „znacima“, kao što su čudotvorno ozdravljenje, pretvaranje jedne materije u drugu, magično umnožavanje hrane, izlečenje bolesnih, savladavanje zlih sila itd.

Saznanja koja o njima imamo potiču od njihovih neposrednih ili čak i od posrednih učenika. Oni, vremenom, oko sebe okupljaju grupu učenika čiji je život potpuno vezan za delatnost učitelja. Kako, posle smrti učitelja, ni jedan od učenika nije bio u stanju da ga zameni, dolazilo je do reorganizacije grupe u pravcu stvaranja „prvobitne opštine“. Onog trenutka kada je organizacija usavršena i uvedena disciplina, „prvobitna opština“ postepeno se pretvarala u stalnu ustanovu koja se nazivala „crkvom“. U toj tvorevini težilo se stvaranju doktrine, kultnog rituala i kanona svetih knjiga. Ovaj proces je vezan za formiranje svešteničke kaste koja bdi nad očuvanjem doktrine i rituala.

Sam vođa je harizmatska ličnost koji je u bliskom kontaktu sa božanstvom i iz tog izvora crpi snagu natprirodnog delovanja. Vezu sa božanstvom uspostavlja se meditacijama, asketizmom, molitvama, ekstazama i zanosima. Zadatak vođe je da prenosi ljudima naređenja i zabrane kao izraz božje volje. Istovremeno on bogu prenosi brige i želje ljudi, kao i postizanje efikasne natprirodne pomoći za njih.

„Osnivači“ religija u sebi spajaju veoma različite osobine. Oni su posrednici, proroci, pomazani, reformatori ... Ove oznake mu se pripisuju tek posle njegove smrti, a često i nakon prilično dugog vremena.

Delatnost „osnivača“ religija bila je uslovljena istorijskim i geografskim okolnostima. Velike svetske religije nastajale su u periodima snažnih socijalnih, moralnih i političkih previranja i ekonomskih promena koje su dislocirale ogromne mase ljudi. One su zato izraz kriza i sukoba. Uzroci njihovog nastanka i potrebe koje su ih stvarale određivali su u velikoj meri i njihov sadržaj.

Ko su osnivači velikih religija i utemeljivači pet religija od svetskog značaja?

Mojsije (simbol judaizma), Hristos (simbol hrišćanstva) i Muhamed (simbol islama) su „tvorci“ religija Bliskog istoka, a Buda (simbol budizma) i Konfučije (simbol konfučizma) Indije i Kine. Njihove religije još žive za razliku od nekoliko „osnivača“ (Zaratustra, Mani, Džina) čije su religije izumrle ili imaju jako malo pristalica.



BUDA - Sidarta Gautama Buda („Probuđeni“) - oko 563-483 pre n.e. -. Bio je iz porodice Gautama koja je vladala plemenom Sakja.

Njegovo rođenje i mladost bili su ovenčani legendama. U biografijama koje su se sačuvale do danas ne može se odvojiti stvarnost od legende. Poznato je da je napustio kuću, ženu i sina i da je započeo svoju delatnost primenjujući strogi asketizam. A kasnije je napustio asketizam, prepustio se meditaciji, razmišljanju i učenju. Kada je docnije dostigao „prosvećenost“ započeo je propovedničku misiju. Propovedao je da je život prožet patnjom, a da je najviši cilj dostići nirvanu tj. stanje u kome se gase sve žudnje. Bio je protiv podela ljudi na kaste i bio je za njihovu jednakost.

Putovao je po severnoj Indiji, držao propovedi i pridobijao mnoge pristalice i vernike. Za njegovo ime se vezuje reforma nekadašnjih verovanja čime je stvorena nova, reformisana religija budizma. Njegovi učenici su raširili njegovu doktrinu kojoj je vremenom dat jedinstven sadržaj (na trećem po redu saboru oko 245. godine pre naše ere) i koja je dobila pismeni oblik u I veku pre naše ere.

Budizam, kao filozofsko-religiozno učenje, nije postavljao verovanje u postojanje božanstva, ni odgovornost posle smrti.

Buda je, dakle, bio versko-društveni reformator i putujući propovednik. Za života je postao Buda tj. prosvećeni koga poštuju i slušaju.
KONFUČIJE – 551-479. pre n.e. - Reč „Konfučije“ predstavlja latiniziranu formu njegovog prezimena i naziva, koji mu je ponekad davan – Kun Fu Ce, što na kineskom znači „majstor Kung“. Njegovi preci pripadali su prastaroj aristokratiji kneževine Sung iz koje potiče i Konfučije. Dva veka pre njegovog rođenja, preselila se u kneževinu Lu, tu osiromašila i izgubila svoj nekadašnji ugled i značaj.

Konfučije se smatra osnivačem velike religije i važna je ličnost u istoriji kineske kulture. On je pre svega bio autor etičkog sistema, zasnovanog na principu vraćanja na nekadašnju kinesku tradiciju. Suština njegovog učenja je u „skupu raznih vrlina“ kao što je „ljudski“ odnos prema drugima, pravednost, kao i poznavanje i poštovanje etikecije, koja je u Kini imala ogroman značaj ne samo kao „način života“ nego i kao moralni osnov.

Iako se, kako se sudi po sačuvanim dokumentima, Konfučije skeptički odnosio prema shvatanjima o duhovima i verovanju u njih, kao što se i odlučno klonio rasprava i razgovora na temu natprirodnih pojava - a najvažniji zadatak čoveka, po njegovom ubeđenju, jeste ispunjavanje obaveza prema ljudima, a ne razmišljanje o svetu duhova - za njegovo ime vezana je velika religija i on je priznat za njenog „osnivača“. Konfučije je bio više društveni, moralni i politički reformator no verski vođa. On nije stvarao sopstvenu versku doktrinu, a „osnivač“ religije postao je tek dugo nakon svoje smrti. Za života je priznat kao mudrac – „knez mudrosti“, kojem je uzvišeni naziv „učitelj“ ušao u lično ime.

Posle jednog perioda progona, kojem su Konfučijevi sledbenici bili podvrgnuti, kada su sve vlastima dostupne konfučijanske knjige spaljene a 460 naučnika Konfučijeve škole živi zakopani (213 i 212 pre n.e.), konfučijanstvo je za vladavine cara Vutija (140-87 pre n.e.) proglašeno za državnu veru.

Konfučije i njegovi neposredni učenici nisu slavili nikakvog boga ili božanstvo, nisu imali bogosluženja. Ne zna se da li je bilo konfučijevskog klera, a sledbenik konfučijevskih shvatanja mogao je biti taoist ili budist.

U konfučizmu religija se, pre svega, koncentriše na pitanja koja u našoj terminologiji imaju moralno-običajni, društveni i politički karakter. Tako shvatajući religiju Konfučije je, naravno, istupao i kao verski aktivista i tvorac verske doktrine. Ovu konstataciju potvrđuje činjenica što je nekoliko vekova posle njegove smrti njegova doktrina prihvaćena za zvaničnu religiju kineske države.


Ni Buda ni Konfučije nisu sebe smatrali posrednicima između božanstva i čoveka. Njihovi kodeksi moralnih normi i njihove moralne pouke prožeti su racionalnošću i humanošću. Oni plene dubinom svojeg sadržaja i anegdotskim karakterom jedne kratke priče s naravoučenijem. Buda je svoje učenike upućivao na proučavanje života, na iskustvo, ulivao im skepsu i uzdržljivost i odvraćao ih od dogmatskog rasuđivanja.

Svoju nauku u celini Buda je označio izrazoim Dhamma koji je višeznačan, a može se prevesti kao put vrline ili zakona. Buda u principu zagovara „srednji put“, isto kao što je Konfučije na prvo mesto stavljao ljude „zlatne sredine“.

Kod Bude, isto kao i kod Konfučija, osnovne crte učenja su sticanje znanja, moralne vrline i put.
MUHAMED - 570 ili 571-632 – Rodio se u poznatoj i uticajnoj porodici u Meki. Otac mu je umro pre njegovog rođenja.

Od svih velikih „osnivača“ religija jedino o Muhamedu ima dosta istorijskih podataka budući da je živeo u vremenu kada se o značajnim ličnostima i događajima pažljivo vodila neka vrsta hronike ili anala. Ali kao i oko drugih značajnih istorijskih ličnosti isplele su se priče i legende koje su pomutile istorijske činjenice. Legende su širili njegovi sledbenici, muhamedanci ili muslimani, tj. sledbenici njegove religije islama, a isto tako i njegovi neprijatelji, naročito srednjevekovni hrišćani koji su sa islamom vodili doktrinarni, politički i vojni rat.

Muhamedov značaj je vezan za razvoj islama. Suština islamske religije sastoji se u tvrđenju o postojanju jedinoga Boga – Alaha, tvorca neba i zemlje, i u Muhamedovom izaslanstvu kao njegovom proroku. Muhamedova delatnost, i pored dokazivanja objavljivanja, bila je pre svega usmerena na ujedinjavanje razvejanih i zavađenih plemena, kako onih koja su bila naseljena u gradovima tako i onih koja su lutala po pustinji.

Za života je doživeo da mu se obraćaju kao proroku i da svega deset godina nakon „hidžre“ tj. bekstva iz Meke (622) u Medinu može da umre (632) s osećanjem da je ispunio svoju versku i političku misiju. Za deset godina svoje verske i političko-državničke delatnosti od 622-632 gotovo je u celini ispunio svoj program versko-političkih reformi. On je i teritorijalizovanim arapskim plemenima i beduinima dao novu jedinstvenu monoteističku religiju. Uobličio je osnovne verske i etičko-političke stavove i propise nove religije. Sve je to dato u Kuranu (osnovna verska knjiga islama) koji se pripisuje samom Muhamedu, iako je konačna redakcija izvršena tek za vreme trećeg njegovog naslednika.

Muhamed se pravio kao da ne zasniva novu veru nego samo iznosi šta mu je Alah u snu saopštio, ali je, u stvari, utemeljio novu veru. Sebe je nazvao Prorokom.

Istupao je kao prorok i političko-verski reformator. Njegova „doktrina“ počela je vremenom da stiče pristalice uglavnom među siromašnim ljudima i robovima. On je sam tek posle smrti priznat za „osnivača“ nove religije. Razvoj islama posle prorokove smrti učinio je da je njegovo ime ušlo u istoriju kao „osnivača“ religije koja svojim uticajem obuhvata milione ljudi, naročito na teritoriji Bliskog istoka i severne Afrike. Uspeo je da osnuje jedinstvenu političku zajednicu Muslimana na bazi verskog učenja.


MOJSIJE – rođen u Misiru u vreme faraona Ramzesa II (1293-1234 pre n.e.). Koristeći nemire posle faraonove smrti uspeo je da izvede Jevreje iz dugovremenog ropstva. Najpotpuniji, iako niti potpun niti dovoljno pouzdan, opis njegovog života i dela nalazi se u Pentateuhu, tj. u pet knjiga kojima počinje Stari zavet i koje se pripisuje Mojsiju.

Na istorijskoj sceni javio se kao politički, nacionalni i verski vođa. Religija je za njega bila sredstvo za ostvarivanje ciljeva koji nisu bili verski. Ujedinjenje među sobom posvađanih plemena postalo je moguće na bazi religije u kojoj je Jehova bio jedini Bog. Njegov monoteizam mogao bi se, možda, dovesti u vezu sa verskom reformom koju je napravio faraon Amenhotep IV (1375-1358) kada je za jedinog boga čitavog sveta proglasio Atona, odnosno Sunčevu kuglu, a sam je uzeo ime Ehnaton (Sunčev sjaj).

Mojsije je proklamovao da vera ne vodi računa ni o kakvim normama, nego sama stvara te norme i nameće ih drugim oblastima života. Po njegovom shvatanju religija je bila „služba Božja“ i stoga je davala ovlašćenja za primenu svih sredstava koja su, po njegovom mišljenju, bila „data od Boga“.

Mudro je shvatio da je za buduću egzistenciju i homogenost njegovog naroda važno dati mu – veru i zakone. Što se tiče sadržaja verskih, moralnih i građanskih zakona koje je Mojsije dao, oni se mogu svesti na poznati dekalog – deset zapovesti.

U očima savremenika bio je despotski politički vođa. Kasnija pokolenja su cenila njegovu delatnost, a vremenom je njegova ličnost prekrivena čudotvornim legendama i mitovima. U jevrejskom predanju, Mojsije istupa ne toliko kao nacionalno-politički vođa koliko kao čovek koga je Jehova izabrao i koji je svome narodu preneo „istinsku“ religiju.
ISUS HRISTOS – iako je istorijska ličnost kao što su bili Buda, Konfučije, Muhamed, Mojsije, precizna godina njegovog rođenja nije poznata i mnogi događaji iz njegovog života prekriveni su velom legendi, a određeni periodi njegovog života su nepoznati i samo se još uvek nagađa bez preciznih podataka. Hristos je (što znači Spasitelj) ušao u istoriju kao učitelj, majstor, prorok, harizmatska ličnost i kao „tvorac hrišćanstva“. Najbliže generacije hrišaćana priznale su ga za verskog reformatora, a i kao „osnivača“ religije koja se vremenom raširila po svetu i danas ima milione pristalica.

Hristos je izuzetak među „osnivačima“ velikih religija. Svi su se oni odrekli nečega u čemu su u životu mogli da uživaju, da bi, vođeni moralnim ubeđenjima, odabrali put asketizma ili bar naglašene skromnosti u načinu života. Isus se uzdigao sa socijalnog dna, što je sigurno doprinelo da ga široke siromašne mase lakše emotivno prime. Jedini je od verskih reformatora umro kao mučenik.

Najvažniji elementi Isusovog učenja koji su mu obezbedili da se brzo širi jesu: pružanje utehe siromašnima i ubogima da će njihovo biti „carstvo nebesko“: učenje o opštoj ljubavi i miru među ljudima, što je najizrazitija karakteristika hrišćanstva kao etičke doktrine.

Isusovo učenje je vezano za ideje Starog zaveta i monoteistički koncept. Njegova misija mesije oslanja se na starije jevrejsko predanje o njegovom dolasku. On polazi od osnovnih Mojsijevih postavki i okvira. Sam je izjavio u svojoj besedi na gori: “Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim nego da ih ispunim.“

Hristos je prihvatio jevrejski monoteizam, Pismo i Zakone, ali im je dao novu interpretaciju.

Neki istoričari religija smatraju, sasvim opravdano, da od svih „osnivača“ velikih religija Buda i Hristos pokazuju najviše zajedničkih crta, kako u samom odnosu prema životu i u metodama rada tako i u doktrini. To im daje za pravo da određeni period Hristovog života vežu za boravak u Indiji i da govore o njegovom nepoznatom životu pre i posle raspeća.


Pored ovih religija u današnjem svetu postoje i druge značajne religije, ali to nisu univerzalne religije nego nacionalne, rodovske i plemenske. U načelu one ne izlaze iz okvira jednog naroda. Istina, takva je religija i judaizam, ali to je religija naroda rasutog po mnogim zemljama i stoga ima izvesne odlike univerzalne religije. Isto tako i konfučizam je bio u načelu isključivo kineska religija, ali je u svojoj istoriji imao vernike izvan granica te zemlje. On se ubraja u univerzalne religije pre svega iz doktirnarnih razloga, jer je zastupao načela koja nemaju isključivo nacionalni karakter.

Dakle, „osnovane“ religije, koje i danas imaju velik značaj u svetu, su judaizam, Budizam, konfučizam, hrišćanstvo i islam. Sve ove religije prolazile su razne etape razvoja i reformi. Ipak, hrišćantvo je bilo najviše podložno reformama. Zbog toga ono danas i nije jedinstvena religija već grupacija mnogih religija, verovanja i crkava.

Judaizam i hrišćanstvo su svojim konceptima neposredno uticali na oblikvoanje zapadno-evropske kulture, kao što su i ostale velike religije oblikovale kulturu zemalja u kojima su bile i danas jesu dominantne. Od pet osnivača velikih svetskih religija – Mojsija, Bude, Konfučija, Isusa i Muhameda – jedino je Mojsije išao za tim da osnuje novu religiju. Ostali su hteli da reformišu, poprave, i to ne toliko religiju koliko način života i ponašanja ljudi. U tim reformacijama stvarale su se nove religije i kulture koje su svoja izvorišta transformisala i davala mu drugačija značenja.

literatura:

OSNIVAČI VELIKIH RELIGIJA – Mojsije, Buda, Konfučije, Isus, Muhamed, Radnička štampa, Beograd,1978

Мирча Елијаде, Водич кроз СВЕТСКЕ РЕЛИГИЈЕ, Народна књига, Београд, 1990.

ENCIKLOPEDIJA ŽIVIH RELIGIJA, Nolit, Beograd, 1990



Тревор Линг, Историја религије Истока и Запада, Српска књижевна задруга, Београд, 1990.




Yüklə 25,73 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə