Prof dr sc. Darko Tipurić Doc dr sc. Marko Kolaković



Yüklə 0,83 Mb.
tarix14.09.2018
ölçüsü0,83 Mb.
#68546

Prof. dr. sc. Darko Tipurić

Doc. dr. sc. Marko Kolaković

Prof. dr. sc. Ksenija Dumičić



KONCENTRACIJSKE PROMJENE HRVATSKE BANKARSKE INDUSTRIJE U DESETOGODIŠNJEM RAZDOBLJU (1993-2002)



SAŽETAK

Uz radu su prikazane osnovne informacije o koncentraciji hrvatske bankarske industrije u razdoblju 1993-2002. Članak se temelji na istraživanju koje je provedeno s nakanom utvrđivanja stupnja industrijske koncentracije na temelju koncentracijskih omjera različitog reda ; i , Hirschman-Herfindahlovog pokazatelja, pokazatelja entropije, Lorenzove krivulje i Ginijevog koeficijenta koncentracije. Hrvatska bankarska industrija je relativno koncentrirana, s nestabilnom oligoplolskom strukturom: dva veća konkurenata i nekoliko srednjih banaka i sve manjim brojem malih banaka. Trendovi akvizicije i spajanja karakteriziraju kretanja u posljednjih nekoliko godina.


Ključne riječi: Bankarska industrija; Industrijska koncentracija; Strateška analiza; Mjere koncentracije.

SUMMARY
The crucial aspects of the banking industry concentration in the Republic of Croatia are analyzed in this paper. We have presented basic information about banking industry concentration in 1993-2002. We measured industrial concentration by 4-bank, 8-bank and 20-bank concentration ratio, Hirschman-Herfindahl index, Entropy index, Lorenz curve, and Gini coefficient. The results of the study indicate that Croatian banking industry is relatively concentrated. Industry has an unstable oligopolic structure with two big players, several medium banks, and almost fifty small commercial banks. The study has shown that merging and acquisition trends are prevalent during few last years.
Key words: Banking industry; Industrial Concentration; Strategic Analysis; Measures of Concentration.


1. Dinamika u hrvatskoj bankarskoj industriji

Tijekom prošlih deset godina hrvatsko je bankarstvo uglavnom dijelilo sudbinu bankarskih sustava ostalih tranzicijskih zemalja. Nestabilnost industrijske strukture (promjene u broju i veličini banaka), nepostojanje čvrstih pravila, sužen asortiman na segment samo ključnih usluga, previsoka cijena kapitala i nepostojanje jasnih strateških obrazaca obilježavaju sve bankarske industrije u tranziciji.


Prije deset godina, u situaciji visokih kamatnih stopa koju su proizvele velike banke kao posljedicu svoje neefikasnosti, jedan broj malih banaka, unatoč svome relativno malom kapitalu iskoristilo je svoju priliku. Neopterećene starim kreditima ili lošom kadrovskom strukturom, te uz visok stupanj efikasnosti svojeg relativno malog broja zaposlenih, u pravilu su ostvarivale dobre poslovne rezultate i visoke prinose.1
U proteklom je razdoblju hrvatsko bankarstvo prošlo mukotrpan proces restrukturiranja i konsolidacije. To se posebice odnosi na porast povjerenja javnosti, a što se odrazilo na porast depozita u hrvatskim bankama i kvalitetu aktive.
Proces privatizacije banaka koje su osnovane prije uspostave neovisne hrvatske države uglavnom je završen, pa je tako udio privatnog vlasništva u tim bankama apsolutno prevladavajući. Banke nad kojima je otvoren sanacijski postupak (Riječka, Splitska, Privredna i Istarska) privatizirane su ulaskom stranog kapitala.2
Značajna konsolidacija hrvatskog bankovnog sektora počela je u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Dok je porast broja banaka do 1997. godine bio neprimjeren veličini zemlje i njezinom gospodarskom položaju i rastu,3 od 1998. godine dolazi do smanjivanja broja banaka i to: (1) nestankom u procesu likvidacije i (2) spajanjima i pripajanjima banaka.
Tako je tijekom 1999. godine zabilježen je značajan broj stečaja i likvidacija neuspješnih banaka (Glumina banka, Gradska banka, Ilirija banka, Komercijalna banka, Neretvansko Gospodarska banka, Promdei banka i Županjska banka). Takav trend nastavljen je i u 2000. godini kada su u stečaj otišle još četiri banke (Agroobrtnička banka, Cibalae banka, Hrvatska gospodarska banka, te Trgovačko-turistička banka).
Tijekom 2001. godine došlo je do novih značajnih promjena u broju i strukturi. U ožujku 2001. godine Kaptol banka izgubila je odobrenje za rad i nad njom je otvoren likvidacijski postupak. Još u prosincu 2000. godine Alpe-Jadran banka izgubila je odobrenje za rad, a tijekom 2001. godine u stečaj je otišla još Razvojna banka Dalmacija.
Međutim, tijekom 2001. godine pojavilo se i nekoliko novih banaka koje su nastale iz štedionica (Banka Brod, Banka Kovanica, Banka Sonic, Križevačka banka, Primorska banka, Prva obrtnička banka, Splitsko-dalmatinska banka i Zagorska banka).
Spajanje i pripajanje pojedinih manjih banaka velikima također je doprinijelo smanjenju broja banaka u industriji. Tijekom posljednje četiri godine došlo je do raznih (stranih) akvizicija, te grupiranja i pregrupiranja u hrvatskoj bankovnoj industriji.
Sa akvizicijama je započeto u 2000. godini kada je Privredna banka Zagreb pripojila Krapinsko-zagorsku banku, a Zagrebačkoj je banci pripojena Zagrebačka banka – Pomorska banka Split, te Varaždinska banka. Veliko spajanje dogodilo se kada su se Bjelovarskoj banci (koja je već bila u vlasništvu Erste i Steiermärkische Bank Graz) pripojile Trgovačka banka i Čakovečka banka. Te tri banke od tada posluju pod jednim zajedničkim imenom (i vlasnikom) - Erste i Steiermärkische Bank.
Zanimljivo je primijetiti da su te tri banke dugi niz godina prije preuzimanja zauzimale vodeća mjesta na rang-listama uspješnosti intelektualnog kapitala mjereno VAIC™ pokazateljem.4
U 2002. godini situacija u hrvatskom bankovnom sektoru bila je poprilično stabilna. Broj banaka se tijekom cijele godine nije mijenjao. Niti jedna banka nije otišla u stečaj ili likvidaciju, a također nije osnovana niti jedna nova banka. Promjene nastale u bankovnom sektoru isključivo su posljedica spajanja. Tako je do novog velikog spajanja u hrvatskom bankovnom sektoru došlo početkom 2002. godine kada su se Dalmatinska, Istarska i Sisačka banka spojile i od 1. srpnja 2002. godine posluju kao jedna banka, Nova banka. Spajanjem Hypobanke i Prve obrtničke banke nastala je Primus banka.
Sve je to dovelo do značajnog smanjenja broja banaka na tržištu. Tako je kraj 1999. godine dočekalo 55 banaka, dok smo na kraju 2000. godine u hrvatskoj bankarskoj industriji imali još svega 48 banaka. Krajem 2001. godine poslovalo je samo 43 banke. Prerastanjem štedionica u banke tijekom 2001. godini broj banaka je u 2002. ponovno porastao na 46.
Ne treba očekivati kraj procesa spajanja i pripajanja. Za očekivati je da će se okrupnjavanje i konsolidacija hrvatskog bankarskog sektora nastaviti i dalje. Sa sigurnošću se može najaviti nastavak borbe za veći tržišni udjel između vodećih banaka. Prije svega to se odnosi na nove banke nastale iz štedionica koje bi lako mogle postati strateškom metom nekog novog stranog konkurenta na domaćem tržištu. Međutim ne treba isključiti i mogućnost ulaska nekog jakog stranog konkurenta. Tako bi moglo doći do daljnjeg povećanja udjela banaka u stranom vlasništvu. U svakom slučaju za očekivati je da će se proces koncentracije i dalje pojačavati i da će pritisak na manje banke biti žestok.
Takva konsolidacija hrvatske bankarske industrije, po logici strateške analize, potiče jaču konkurenciju ozbiljnih konkurenata, koja se treba zrcaliti u boljoj kvaliteti banaka, jeftinoj cijeni kapitala, širenju kreditne ponude i uvođenju novih oblika usluga. No, koncentracija bankarstva može imati i negativne učinke. Interesantna je studija Leonarda Weissa (1989) na uzorku američkih poslovnih banaka, koji pokazao kako poslovne banke u uvjetima veće koncentracije postavljaju veće cijene svojih usluga.5
2. Industrijska koncentracija i konkurentska struktura6
Industriju čini skupina poduzeća sa zajedničkim obilježjima. U razmatranju industrije treba uzeti u obzir i ponudbeni i potražni segment jer industrije se sastoje od poduzeća koja međusobno dijele i tehnologije i kupce. Sa stajališta ponude, industriju čine poduzeća koja nude asortiman proizvoda ili usluga s važnim zajedničkim proizvodnim obilježjima, uglavnom s generičko istovjetnim tehnologijama ili tehnološkim procesima. Sa stajališta potražnje, industriju čini skupina poduzeća koji proizvode asortimane koji su bliske međusobne zamjene, tj. čija je križna elastičnost potražnje jako velika.
Industrijske strukture moguće je razlikovati po stupnju njihove koncentracije, tj. po određenju broja i relativnih veličina poduzeća unutar industrije.7 Stupanj koncentracije važna je strukturalna industrijska varijabla. Mnogi autori ističu koncentraciju kao važan činitelj u objašnjavanju veće ili manje učinkovitosti različitih industrija. Različiti stupnjevi koncentracija raznovrsnih industrija prva su činjenica koje promatrači uočavaju. Broj industrijskih poduzeća i distribucija njihovih veličina definira temeljne oblike industrijske strukture, a ako uključimo i strukturu kupaca - i tržišne strukture.8
Prvi činitelj koncentracije je apsolutni broj svih poduzeća koji čine jednu industriju. Drugi je činitelj distribucija veličina poduzeća u industriji, kad se veličina svakoga definira razmjerno i relativno u odnosu na cijelu industriju. Oba definicijska činitelja moraju se uzajamno uzimati u obzir prilikom određivanja je li industrija koncentrirana ili ne. Izračun ukupnoga broja poduzeća nije prijeporan ako se prethodno kvalitetno definiralo područje industrije. Veći broj poduzeća uglavnom se (ali nije pravilo) vezuje za nekoncentrirane industrije, dok se manji broj poduzeća vezuje za koncentrirane industrije. Možemo kazati kako industrijska koncentracija postoji kada poduzeće ili mala grupa poduzeća kontrolira većinu udjela u outputu neke industrije. Takva dominacija jedna je od pretpostavki u ostvarivanju ekonomskih renti.
Konkurentska struktura, mjerena stupnjem koncentracije, može biti u rasponu od jako fragmentirane do čvrsto konsolidirane industrije. Industrije s većim stupnjem koncentracije imaju mali broj poduzeća koji kontroliraju veći dio ukupnih industrijskih prodaja (konsolidirane industrije), dočim nekoncentrirane industrije imaju veći broj relativno malih poduzeća s približno istim, manjim, udjelom industrijskih prodaja (fragmentarne industrije).
Ako industriju obilježava veliki broj poduzeća, od kojih niti jedno nema značajniji tržišni udjel, onda govorimo o fragmentiranim (atomističnim) industrijama. Fragmentirana je industrija oblik slabo koncentrirane industrije s velikim brojem manjih ili srednjih poduzeća, od kojih nijedno nije u situaciji dominacije industrijom, niti ima moć oblikovanja industrijskih događaja. Svako poduzeće u takvoj industriji opskrbljuje tržište malenim dijelom od ukupnoga industrijskoga outputa. Što je veći broj poduzeća i što je manji njihov tržišni udjel, stupanj koncentracije je manji i sve je slabiji utjecaj poduzeća na ukupna industrijska događanja.
Problem se javlja kad relativno mali konkurentni pokušavaju ostvariti tržišni udjel, nadajući se da će njihove akcije ostati neprimjećene kao i efekti tih akcija na druga poduzeća. Naravno, to je uglavnom uzaludan napor. Bez izraženoga industrijskog vođe i njegove tržišne moći, poduzeća prihvaćaju cijenu koju im tržište diktira, a koja ekonomske profite minimizira ili uklanja.

Obilježja koja potiču fragmentiranost industrije su: niske sveukupne ulazne barijere, nedostatak iskorištavanja ekonomije veličine i efekta krivulje iskustva, visoki troškovi prijevoza ili zaliha, iznenadne prodajne fluktuacije, slaba pozicija prema kupcima i dobavljačima, raznovrsnost tržišne potrebe, visoka proizvodna diferencijacija posebno bazirana na imageu, male izlazne barijere, mladost industrije i dr.9 U fragmentiranim industrijama često je najbolja strategija minimizacija troškova kojom se nastoje povećati profitne škare, s jedne strane čvrsto "zaglavljene" niskim cijenama.10



Konsolidirana industrija oblik je koncentrirane industrije u kojoj dominira jedno ili manji broj velikih poduzeća. Broj poduzeća je mali, svako poduzeće dobavlja na tržište dovoljno veliki dio industrijskoga outputa, tako da njegove promjene u outputu i cijenama vjerojatno utječu na industrijsku cijenu i prodaju drugih industrijskih poduzeća. Poduzeće predviđa reakcije svojih suparnika na svoju promjenu outputa ili cijene. Glavno je obilježje ove vrste industrijske strukture izražena međuovisnost poduzeća, koja se očituje u tomu da akcije jednih utječu na profitabilnost drugih poduzeća, kao i na njihove tržišne udjele. Što je industrija koncentriranija, barem po nekim hipotezama, veća je vjerojatnost da će poduzeća u industriji prepoznati svoju uzajamnu ovisnost te da neće poticati jako suparništvo koje im svima može smanjiti profitabilnost.

Bain naglašava kako oligopolistička međuovisnost postoji kad dva ili više poduzeća imaju dovoljno velik tržišni udjel da će malo proporcionalno povećanje u njihovoj razini prodaje, napravljeno na račun drugih ponuđača, rezultirati u primjetnom proporcionalnim smanjenju prodaja drugih ponuđača. Može se reći da oligopol uvijek postoji kad najmanje dva ponuđača, koja imaju velike tržišne udjele, uzajamno prepoznaju svoju ovisnost s drugima - neovisno prepoznaje li, ili ne, dio malih ponuđača tu međuovisnost.11 Može se zaključiti sljedeće: što je veća industrijska koncentracija (1) veća je uzajamna ovisnost poduzeća i (2) veća je vjerojatnost primjene zajedničkih javnih i prešutnih akcija glede politike cijena i drugih akcija u zajedničkom interesu, a na štetu drugih tržišnih sudionika.

Postojanje dominantnoga poduzeća u industriji smanjuje stupanj industrijskoga rivalstva. Industrijski vođa postavlja osnovne konkurentne uvjete i upravlja industrijskim cijenama, a ostali konkurenti prihvaćaju strategiju "slijeđenja lidera". Problem se konsolidirane industrije javlja kad nekoliko većih, po snazi podjednakih, konkurenata istodobno pokušavaju ostvariti prednost u industriji. Takva situacija vodi prijetnji mogućega cjenovnoga rata i stvaranju tzv. cjenovne spirale - nezaustavljiva smanjivanja cijena kao posljedice konkurentnih odgovora poduzeća na iste akcije konkurenata, a koja u krajnjoj instanci radikalno smanjuje profite u industriji.

Zbog takvih očitih opasnosti, konsolidirane industrije obično obilježava necjenovna konkurencija, kad poduzeća konkuriraju npr. kvalitetom proizvoda, uvođenjem novih proizvoda, obilježjima dizajna, promidžbom i sl., nastojeći ostvariti lojalnost potrošača.


Mjerenje industrijske koncentracije osobito je važno ako u strateškoj analizi pristupamo s polazišta tzv. Bain-Masonove hipoteze. Takva hipoteza, koja je poznata i kao S-C-P paradigma (engl. Structure-Conduct-Performance), pomogla je u nastanku strukturalističkog pristupa teoriji strategije, jednog od dva dominatna pravca tog dijela ekonomske znanosti.12 S-C-P paradigma pretpostavlja kako je djelotvornost industrije i poduzeća u izravnoj vezi sa oblikom industrijske strukture.13 Bit paradigme je da poduzeće u koncentriranoj industri automatski ima poticaja usvojiti poslovnu praksu koja je nekonzistentna normama potpune konkurencije. Koncentracija industrije potiče poduzeća na iskorištavanje tržišne moći koja je raspoloživa ovisno o strukturalnim obilježjima industrije.
Visoka koncentracija povezana je s visokim profitima, po postulatima te paradigme, osobito ako je koncentracija iznad neke kritične razine i kada postoje značajne zapreke ulaska u industriju.14 George Stigler u svojom članku “A Theory of Oligopoly” navodi rezultate istraživanja o postojanju pozitivne veze između koncentracije i profita za mali broj industrija koje imaju Hirschman-Herfidahlov pokazatelj iznad 2.500 i/ili pokazatelj udjela četiriju najvećih poduzeća preko 80%.15
Do sedamdesetih godina pretpostavljalo se a priori kako su visoki profiti u koncentriranim industrijama isključivo rezultat iskazivanja tržišne moći najjačih poduzeća. Istraživači kao što su Yale Brozen, Sam Peltzman, John McGee i drugi postavili su nove okvire za razmišljanje o ovoj vezi. Naime, ne možemo jednostavno oblikovati logičnu vezu između većeg stupnja koncentracije i djelotvornosti.16 Današnji pristupi ne slijede rigidnu S-C-P logiku i sugeriraju kako iznadprosječni profiti koji se opažaju u koncentriranim industrijama su prije rezultat ekonomske efikasnosti negoli iskazivanja nekompetitivnoga ponašanja.17 Naime, koncentracija može biti dovesti (ili biti rezultat) superiorne djelotvornosti poduzeća koje je polučilo održivu konkurentsku prednost.18
Shughart II (1990) navodi i rezultate poznatoga istraživanja Harolda Demsetza koji upućuju kako većina pozitivne korelacije između profitnih stopa i koncentracije koje su utvrdile raznovrsne studije može se pridjeliti varijacijama u veličini poduzeća, a ne stupnju industrijske koncentracije.19 Druga recentna istraživanja potvrđuju kako je veza između industrijske koncentracije i profitnosti – ipak - slaba, kao i procjenjeni koncentracijski efekt.20 Profitnost poduzeća rezultat je i vlastitoga strateškoga pozicioniranja kao i koncentracijskog efekta. Što više, veći utjecaj na profitnost ima, primjerice, tržišni udjel poduzeća (kao rezultat dobre strategije ili stjecaja okolnosti) negoli strukturalne odrednice industrije. Tako je, primjerice, Richard Rumelt pokazao kako je jedno temeljnih uporišta strukturalističkog pristupa klimavo. U svom empirijskom istraživanju je, dokazavši kako su veće profitne razlike između poduzeća unutar industrija negoli između industrija, dao osnovu za razvitak resursne teorije strategije.21
Uz profitne dvojbe, postoje brojni nedostaci i prednosti koncentracije pa stoga se ne može jednoznačno zaključiti je li i kada je visoka industrijska koncentracija poželjna. McConnell i Brue (1996) ističu, primjerice, slijedeće nedostatke visoke industrijske koncentracije: 22

  1. Neučinkovitost alokacije resursa. Monopolisti i oligopolisti maksimiziraju svoje profite restrikcijom outputa i naplaćuju više cijene nego konkurenti u nekoncentriranim industrijama. Kao rezultat toga smanjuje se i blagostanje pojedine zemlje.

  2. Neprogresivnost. Kritičari kažu da zaštićena pozicija konkurenata u koncentriranoj industriji može uzrokovati neefikasnost i letargiju zbog nepostojanja konkurencije koja potiče efikasnost i produktivnost. Nadalje, monopolisti i oligopolisti se često oglušuju na tehnološki progres što uzrokuje naglo zastarijevanje njihovih strojeva i opreme, a samim time i njihovih proizvoda.

  3. Nejednakost u primanjima. Industrijska koncentracija doprinosi nejednakosti u primanjima zbog toga što monopolisti i oligopolisti pomoću ulaznih barijera mogu ostvarivati ekstraprofite koji se prelijevaju dioničarima i menedžerima, koji se generalno nalaze u skupini s visokim primanjima.

  4. Politička opasnost. Zbog toga što ekonomska snaga i politička moć obično idu "ruku pod ruku", velike korporacije mogu imati nedopušten utjecaj na vlade svojih zemalja. To se reflektira na zakonodavstvo i državnu politiku, koji postaju podređeni zaštiti i koristi velikih korporacija umjesto javnom interesu.



Kao čimbenike koji idu u prilog visokoj industrijskoj koncentraciji McConnell i Brue navode slijedeće:





  1. Superiorni proizvodi. Monopolisti i oligopolisti stekli su svoju tržišnu dominaciju nudeći superiornije proizvode. Velike korporacije nisu stekle taj svoj položaj bez da su prethodno proizveli kvalitetne proizvode koje je tržište prepoznalo.

  2. Podcijenjena konkurencija. Industrijsku koncentraciju ekonomisti često definiraju kao potpuno zanemarivanje konkurencije. Unutar takve industrije sa samo nekoliko jakih konkurenata konkurencija možda i nije jaka, međutim u ovakvim slučajevima često može postojati tzv. međuindustrijska konkurencija, tj. konkurencija između srodnih industrija, koje proizvode substitutivne proizvode. Isto tako, ne smije se zanemariti niti međunarodna konkurencija kao čimbenik koji također potiče konkurentnost.

  3. Ekonomija veličine i obujma. Kada je postojeća tehnologija visoko razvijena, samo veliki proizvođači, tj. poduzeća koja su velika i apsolutno i relativno u odnosu na tržište, mogu postići niske jedinične troškove te nižu cijenu svojih proizvoda. Stoga, uobičajeno poimanje monopola i industrijske koncentracije koje podrazumijeva male outpute, visoke cijene i neefikasnu alokaciju resursa često ne mora vrijediti.

  4. Tehnološki progres. Koncentrirane industrije sa oligopolskim karakterom mogu imati i visoke stope tehnološkog progresa. Oligopolistička poduzeća imaju i financijske resurse i motivaciju za takvo ponašanje.

Možemo dodati još jedan argument u korist industrija koje imaju značajniji stupanj koncentracije. Naime, globalni razvoj potiču poduzeća koja su sastavnica visoko koncentriranih i konsolidiranih industrija. Porast ukupnog stupnja koncentracije gospodarstva uzrokovan je ponajprije ekonomskih razlozima: jačanjem investicijskih potencijala itržišne moći, te smanjivanja jediničnih dugoročnih troškova. Poduzeća u industrijama jesu sve veća i veća, ali su i učinkovitija od manjih koja, prije svega zbog tih razloga, teško opstaju u samostalnom tržišnom nadmetanju.


3. Pokazatelji koncentracije hrvatske bankarske industrije
Industrijska koncentracija se može mjeriti na različite načine. U ovomu članku obrađujemo pet najpoznatijih mjera koncentracije: (1) Pokazatelj udjela prodaje najvećih industrijskih poduzeća, tzv. koncentracijski omjer ; i , (2) Hirschman-Herfindahlov pokazatelj, (3) Pokazatelj entropije. (4) Lorenzovu krivulju i (5) Ginijev koeficijent koncentracije. Mjerenje koncentracije hrvatske bankarske industrije u ovom članku temeljili smo na dvije varijable: temeljnom kapitalu i ukupnom prihodu.

3.1. Pokazatelj udjela najvećih banaka u industriji
Veoma jednostavna, ali informativna mjera industrijske koncentracije je izračun relativnoga tržišnoga udjela i/ili temeljnog kapitala nekoliko najvećih banaka. Pokazatelj se svodi na udjel ukupno ostvarenih prodaja (ili veličine kapitala) najvećih konkurenata u odnosu na prodaju ostvarenu u cijeloj bankarskoj industriji odnosno na ukupan industrijski temeljni kapital. Razmjerna zastupljenost najvećih banaka trebala bi dati solidnu informaciju o stupnju industrijske koncentracije. Statistički pokazatelj koji govori o spomenutim udjelima je tzv. koncentracijski omjer reda r i računa se na slijedeći način:
,
gdje su vrijednosti varijable X uređene po veličini u opadajućem nizu, a N je broj vrijednosti, odnosno ovdje broj banaka u Hrvatskoj. Zbroj vrijednosti varijable preko svih jedinica promatranja, tj. svih banaka često biva označen i sa T=, jer označava total, tj. ukupnu vrijednost numeričke varijable (ovdje ukupnog prihoda ili temeljnog kapitala) za sve jedinice statističkog skupa, odnosno, ovdje – za sve banke u državi. Omjeri su dobiveni kao proporcije i najčešće se očitavaju pomnoženi sa 100, odnosno kao postoci.
Dakle, za izračun koncentracijskog omjera, ponajprije je potrebno poredati sve banke u industriji po ostvarenoj prodaji ili temeljnom kapitalu (u novčanim jedinicama) u nekome razdoblju (obično za godinu dana), od najveće do najmanje. Za poduzeća se izračunava postotak njihova udjela u ukupnoj prodaji industrije. Nakon toga, kumuliraju se razmjerni udjeli prodaje za onoliki broj poduzeća koji je predviđen mjerenjem. Dobivena vrijednost pokazuje nam veću ili manju koncentriranost industrije.

Osnovno pitanje u izračunu ovoga pokazatelja je koliki broj najvećih banaka uzeti u razmatranje. U praksi industrijske analize obično se koriste pokazatelji za četiri ili osam najvećih poduzeća u jednoj industriji. To, naravno, nije i ne mora biti općevažeće pravilo. Jedan o vodećih teoretičara industrijske organizacije, Joe S. Bain, navodi i udjel 50 najvećih poduzeća, a u Velikoj Britaniji je uobičajeno izračunavati pokazatelj udjela trideset najvećih poduzeća u industriji. Mi ćemo, pak, za bankarsku industriju izračunati i pokazatelj 4, 8 i 20 najvećih banaka, tj. koncentracijske omjere , i . U čistom monopolu odnos bi koncentracije četiri ili osam banaka bio 100%, dok bi u savršenoj konkurenciji oba omjera bila jednaka nuli.


Prednosti spomenutih omjera su ponajprije u jednostavnosti izračuna. Za izračun pokazatelja, uz podatke o ukupnoj industrijskoj prodaji (i temeljnom kapitalu, u našem slučaju), potrebni su podaci o prodaji najvećih industrijskih poduzeća. Nije potrebno poznavati vrijednosti za baš svako poduzeće, što može olakšati zadatak osobito kod industrija s velikim brojem subjekata. Dovoljno je pratiti nekolicinu najvećih.
Što je veća vrijednost pokazatelja, veća je i koncentriranost industrije. Veća vrijednost, naime, znači da manji broj većih poduzeća ostvaruje znatan dio industrijskih prodaja. Vrijedi i obratno. Manja vrijednost pokazatelja ukazuje na postojanje većeg broja relativno malih poduzeća, tj. na slabiju industrijsku koncentraciju.23
U slijedećoj tablici prikazani su pokazatelji udjela najvećih banaka u hrvatskoj bankovnoj industriji, i to prema temeljnom kapitalu i ukupnom prihodu.
Tablica 1. Pokazatelji udjela najvećih banaka (po temeljnom kapitalu i ukupnom prihodu) %

*Broj banaka prema FINA-i razlikuje se od broja poslovnih banaka obuhvaćenih monetarnom statistikom HNB.

Izvor: FINA, revidirani podaci

G
rafikon 1. Udjeli najvećih banaka po ukupnom prihodu




Grafikon 2. Udjeli najvećih banaka po temeljnom kapitalu

McConell i Brue (1996) tvrde da kada četiri konkurenta na tržištu kontroliraju više od 40% tržišta, ta se industrija smatra oligopolističkom. Kako prve četiri banke (Zagrebačka banka, Privredna banka, Reiffeisenbank Austria i Splitska banka) nadziru više od polovice hrvatskoga bankarskog tržišta moglo bi se zaključiti da je to slučaj i sa Hrvatskom.


Problem ovoga pokazatelja je u tomu što ništa ne govori o veličinskim odnosima između banaka koja se uzimaju u izračun, kao i eventualnom utjecaju banaka koja nisu u četiri, osam ili dvadeset najvećih. Odgovor na to pitanje daju nam Hirschman-Herfindahlov pokazatelj i Pokazatelj entropije.

3. 2. Hirschman-Herfindahlov pokazatelj koncentracije hrvatske bankarske industrije
Industrijska koncentracija ne treba se samo mjeriti jednostavnim indeksom proporcije tržišta koje nadziru prvih nekoliko najvećih banaka, nego se moraju uključiti i ostali, nešto složeniji statistički pokazatelji.

Hirschman-Herfindahlov pokazatelj industrijsku koncentraciju mjeri zbrojem kvadrata tržišnih udjela svih poduzeća u nekoj industriji. Ovaj pokazatelj ima najmanje dvije prednosti nad jednostavnim pokazateljem koncentracije: (1) obuhvaća vrijednosti tržišnih udjela svih poduzeća u industriji te (2) kvadriranjem daje veću vrijednosti udjelima većih poduzeća.24
Formula pokazatelja je:

gdje je H Hirschman-Herfindahlov pokazatelj, N broj poduzeća u industriji i tržišni udjel i-tog poduzeća.
Što se distribucija tržišnih udjela pomiče od potpune jednakosti, to pokazatelj ima veće vrijednosti definirajući veću industrijsku koncentraciju. Pokazatelj može imati vrijednost do 10.000, u slučaju da se industrija sastoji od samo jednog poduzeća -monopolista. Kad su sva poduzeća u industriji iste veličine onda je H = 10.000/N. Ako ovaj indeks teži manjim brojevima, onda u industriji ima veliki broj poduzeća s vrlo malim tržišnim udjelom. Smatra se da nekoncentrirane (fragmentarne) industrije imaju Hirschman-Herfindahlov pokazatelj manji od 1000, a koncentrirane industrije preko 1.800.25
Za potrebe analize koncentracijskih promjena hrvatske bankarske industrije Hirschman-Herfindahlov pokazatelj izračunat je pomoću podataka o ukupnom prihodu banaka.

Tablica 2. Hirschman-Herfindahlov pokazatelj koncentracije hrvatske bankarske industrije (na osnovu ukupnog prihoda)








1993.

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

2002.

H-H pokazatelj

1016

1068

1162

1178

805

739

824

1211

1225

1101



G
rafikon 3. Hirschman-Herfindahlov pokazatelj koncentracije hrvatske bankarske industrije ( na osnovu ukupnog prihoda)


Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da hrvatska bankarska industrija, po ovom pokazatelju, više ne povećava stupanj koncentracije. Pokazatelj je, dapače, u 2002. godini blago opao. Razlog može biti u jačanju nekoliko srednjih banaka koje neutraliziraju iskazanu dominaciju dvaju do sad najvećih banaka. Oligopolska struktura se mijenja, nije istovjetna s onom kakva je postojala prije, tako da i se koncentracija ne povećava.26



4. 3. Pokazatelj entropije kao mjera koncentracije hrvatske bankarske industrije

Prema definiciji, entropija je mjera za količinu neiskoristive energije u zatvorenom termodinamičnom sustavu. Ako je primijenimo pri mjerenju industrijske koncentracije u terminima tržišnih udjela, onda nam ona daje istu informaciju kao i Hirschman-Herfindahlov pokazatelj, ali s različitim naglaskom. Pokazatelj se entropije kao mjera industrijske koncentracije izračunava na sljedeći način:



.

Ako pišemo tržišne udjele u decimalnom obliku, onda je vrijednost pokazatelja entropije E=1 odgovarajuća za čisti monopol. Smanjivanjem koncentracije (tj. povećavanjem broja industrijskih poduzeća i disperziranjem tržišnih udjela), mjera se entropije smanjuje nelinearno.


Pokazatelj entropije daje manje vrijednosti kako distribucija tržišnih udjela postoje uniformnija. Npr., ako u industriji sa četiri poduzeća najveće ima 97% udjela, a ostala tri po 1%, entropija je 0,487. Međutim, ako imamo četiri jednaka poduzeća (svako s po 25% tržišnog udjela), entropija je 0,25.
Za razliku od Hirschman-Herfindahlova pokazatelja, pokazatelj entropije daje relativno veću težinu manjim poduzećima u industriji. Prvi, primjerice, ne daje skoro nikakvu važnost poduzećima s tržišnim udjelom ispod 1%, dok je drugi osjetljiv i na takva poduzeća. Što je više poduzeća u industriji, pokazatelj entropije je manji, pa se može reći da je, po njemu, koncentracija izravno vezana s veoma malim brojem poduzeća i iznimnom asimetrijom tržišnih udjela.


Tablica 3. Pokazatelj entropije kao pokazatelj koncentracije hrvatske bankarske industrije, na osnovu ukupnog prihoda





1993.

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

2002.

Pokazatelj entropije

0,2898

0,3010

0,2848

0,2883

0,2543

0,2464

0,2540

0,2956

0,3076

0,3005

Grafikon 4. Pokazatelj entropije - koncentracija hrvatske bankarske industrije







4. 4. Lorenzove krivulje koncentracije ukupnog prihoda i koncentracije temeljnog kapitala banaka u Hrvatskoj
Lorenzova krivulja je specifični grafički prikaz koncentracije, koji pokazuje raspodjelu totala numeričkog niza na njegove članove. Konstruirana u prvom kvadrantu pravokutnog koordinatnog sustava, ova krivulja se sastoji od točaka koje imaju koordinate određene članovima kumulativnih nizova proporcija (to je jedan od načina računanja koordinata). Početna točka ima koordinate (0; 0), a svaka iduća , za i=1,2,...,N, pri čemu posljednja točka za i=N svakako ima koordinate (1; 1). Koordinate točaka određene su vrijednostima članova odgovarajućih kumulativnih nizova. Za niz podatka poredanih po veličini, tj. za:

≤...≤≤...≤,

i to uz pretpostavku da su sve vrijednosti varijable x veće od nule. Apscise ove krivulje računaju se kao vrijednosti kumulativne funkcije pomoću slijedeće formule:



,

dok se ordinate, koje su članovi kumulativnog niza proporcija podtotala za jedinicu i, tj. za i-tu banku, računaju pomoću izraza:



,

gdje simbol N u ovom radu označava broj banaka u Hrvatskoj.


Uspoređujući Lorenzove krivulje koncentracije ukupnog prihoda za 1993. i 2002. godinu u Tablici 5, usporedi Tipurić, Kolaković, Dumičić (2002), i te vidi Grafikon 5, uočava se da je 1993. u 30% većih banaka koncentrirano 85%, a u 2002. godini oko 81% ukupnog prihoda. U međuvremenu, na temelju promotrenih odgovarajućih Lorenzovih krivulja, u 1999. godini 30% većih banaka ima tek 77% ukupnog prihoda. No, kasnije 2001. godine Lorenzova krivulja bi pokazala da je na njih otpalo ponovno značajnih 84%, a u narednoj 2002. godini spomenutih 81% ukupnog prihoda.
Ako se promatra samo 20% većih banaka, u 1993. godini one drže 73% ukupnog prihoda, vidi Tipurić, Kolaković, Dumičić (2002), dok u 1999. one imaju nešto manje, oko 68% ukupnog prihoda. U 2000. i 2001. godini taj se postotak ponovno vraća na 73%, a u 2002. se penje na oko 77% (vidi Grafikon 5) .
10% najvećih banaka držalo je 1993. oko 58%, a 2002. oko 56% ukupnog prihoda, što ukazuje na nešto smanjenu koncentraciju u rukama tog udjela banaka nakon deset godina.
U 1993. godini dvije najveće banke (Zagrebačka i Privredna), od njih ukupno 46, tj. njih oko 4,3%, nose 38%, a u 2000., 2001. i 2002. godini preko 42% ukupnog prihoda.
Što se tiče koncentracije temeljnog kapitala banaka u Hrvatskoj, vidi Tablicu 5, može se reći da je ona veoma jaka i tek neznatno slabija u usporedbi s koncentracijom ukupnog prihoda i to u svim godinama u razdoblju 1993-2002. godine. Za 30% najjačih banaka može se reći da su 1993. držale 81% temeljnog kapitala, a i u 2002. taj je udio bio 83%. Za 20% najjačih u 1993. karakterističan je udio od 69% temeljnog kapitala, dok 2002. godine on iznosi oko 72%.
Prema odgovarajućim Lorenzovim krivuljama za 2000. godinu, vidi Tipurić, Kolaković, Dumičić (2002), uočava se da 80% manjih banaka drži svega 27% ukupnog prihoda i da iste banke imaju 25% temeljnog kapitala.
Grafički prikaz za 2002. godinu (vidi Grafikon 5), kada je broj banaka smanjen za 2 u odnosu na 2000. godinu, također svjedoči o koncentraciji jakog intenziteta i kod ukupnog prihoda i kod temeljnog kapitala. Tako, ovdje vidimo da 2002. godine 80% manjih banaka ima 23% ukupnog prihoda i 28% temeljnog kapitala. Promatrajući 20% najjačih banaka u razdoblju 2000-2002., uočava se dinamika koja odražava dosta intenzivno jačanje koncentracije ukupnog prihoda (od 73% na 77%) i slabljenje koncentracije temeljnog kapitala (od 75% na 72%) u njihovim rukama.
Prema Lorenzovoj krivulji, 10% najjačih banaka držale su 1993. godine 30% temeljnog kapitala, a 2002. čak oko 56%.
Položaj najjače banke u Hrvatskoj u posljednje tri godine bio je sljedeći: ona u 2000. godini koncentrira 28% ukupnog prihoda i 21% temeljnog kapitala, a 2002. s nešto manje, tj. 23% ukupnog prihoda i oko 26% temeljnog kapitala, a što je za 5% više nego referentne godine.
Grafikon 5. Lorenzove krivulje koncentracije temeljnog kapitala i ukupnog prihoda banaka u Hrvatskoj 2002. godine

Izvor podataka: FINA


Tablica 4. Karakteristične točke Lorenzovih krivulja za koncentraciju ukupnog prihoda u rukama 10%, 20% i 30% banaka u 1993. i 2002. godini

% banaka*

Koncentrirani % ukupnog prihoda **

1993.

2002.

10%

58%

56%

20%

73%

77%

30%

85%

81%

*(1- apscisa)∙100%;

**(1- ordinata)∙100%

Izvor podataka: FINA
Tablica 5. Karakteristične točke Lorenzovih krivulja za koncentraciju temeljnog kapitala u rukama 10%, 20% i 30% u 1993. i 2002. godini


% banaka*

Koncentrirani % temeljnog kapitala**

1993.

2002.

10%

30%

56%

20%

69%

72%

30%

81%

83%

*(1-apscisa)∙100%

**(1-ordinata)∙100%



Izvor podataka: FINA

4.5.Usporedba koncentracije ukupnog prihoda i koncentracije temeljnog kapitala pomoću Ginijevog koeficijenta
Ginijev koeficijent G, predstavlja omjer između površine što je Lorenzova krivulja zatvara s pravcem jednolike raspodjele i čitave površine ispod toga pravca. U slučaju raspolaganja s negrupiranim vrijednostima podataka, koristi se slijedeća formula za izračun ovog koeficijenta:
G=,
gdje je N broj podataka, ovdje banaka, a su pojedinačne vrijednosti varijable, ukupnog prihoda ili temeljnog kapitala. Kada nema koncentracije, Ginijev koeficijent poprima vrijednost nula, a pri maksimalnoj koncentraciji on je jednak jedan. O Lorenzovoj krivulji i računanju Ginijevog koeficijenta vidjeti, primjerice, Šošić, Serdar (2002) i Barrow (1996).
Za razdoblje 1993. do 2002. godine vrijednosti Ginijevih koeficijenata, koji pokazuju koncentriranost ukupnog prihoda banaka i koncentriranost temeljnog kapitala, bili su kako slijedi u Tablici 7:

Tablica 6. Ginijevi koeficijenti koncentracije temeljnog kapitala i ukupnog prihoda hrvatskih banaka


Godina

Ginijev koeficijent koncentracije ukupnog prihoda banaka

Ginijev koeficijent koncentracije temeljnog kapitala banaka

1993.

0,71

0,59

1994.

0,75

0,53

1995.

0,71

0,43

1996.

0,73

0,62

1997.

0,67

0,59

1998.

0,66

0,53

1999.

0,64

0,60

2000.

0,70

0,70

2001.

0,70

0,66

2002.

0,72

0,68

Grafikon 6. Ginijevi koeficijenti koncentracije temeljnog kapitala i ukupnog prihoda banaka u Hrvatskoj u razdoblju 1993-2002.



Ginijev koeficijent veoma je pogodan za usporedbu koncentracije, odnosno mjerenje nejednakosti raspodjele totala kroz vrijeme, Barrow (1996). Za ukupan prihod, vidi Tablicu 7, najveća vrijednost Ginijevog koeficijenta G=0,75 je izračunana u 1994. godini, kada je veći dio ukupnog prihoda bio koncentriran u manjem broju banaka (tada je koncentracijski omjer za 8 banaka iznosio 0,7192, što znači da je 71,92% ukupnog prihoda bilo koncentrirano u 8 banaka), dok je u 1999. godini koncentracija bila najmanja, s koeficijentom G=0,64 (tada je koncentracijski omjer za 5 banaka iznosio 0,5225, što znači da je 52,25% ukupnog prihoda bilo u rukama pet banaka). Godine 2000. Ginijev je koeficijent ponovno u porastu, a 2002. godine penje se na vrijednost 0,72.


Što se tiče koncentracije temeljnog kapitala, Ginijev koeficijent u promatranom razdoblju poprima vrijednosti u rasponu od najmanje 0,43 u 1995. godini, do najviše 0,70 u 2000. godini, što govori da je tada ujedno i najveća postignuta koncentracija. Za vrijednosti ovog koeficijenta iznad 0,5, razdioba temeljnog kapitala udaljava od ravnomjerne raspodjele, odnosno ukazuje na prisutnost veće koncentracije na manji broj banaka. Tako je bilo i godine 2002., kada je Ginijev koeficijent koncentracije temeljnog kapitala bio na razini 0,68.
Vrijednosti Ginijevog koeficijenta za ukupni prihod banaka ukazuju da je stupanj koncentracije ovdje znatniji nego kod temeljnog kapitala i to za sve godine. Općenito, ovaj pokazatelj podupire rezultate dobivene Lorenzovom krivuljom i drugim statističkim pokazateljima koncentracije.


5. Zaključak
Mjerenje industrijske koncentracije važan je dio u analizi promjena konkurentske strukture. Analitičari trebaju istraživati promjene koncentracije kako bi mogli uočiti ili predvidjeti važne strukturalne događaje unutar industrije. Uz izračun koncentracijskih omjera, potrebno je provesti čitav niz postupaka kako bi se upotpunila slika o industriji i dinamici njezine strukture.
Bankarska industrija zahvalna je za istraživanje koncentracije s obzirom na dobro definirane granice i logičnost određivanja skupa svih konkurenata. Domaći su se autori i ranije bavili ovom problematikom.27
U našem istraživanju pokazali smo da je hrvatsko bankarstvo prošlo dvije važne faze, gledano sa stajališta industrijske koncentracije. U prvoj fazi zaključno s prvim godinama proškog desetljeća, došlo je do stvaranja i bujanja novih privatnih (uglavnom, malih) banaka, koje su povećale broj aktivnih tržišnih sudionika, ali nisu ostvarile značajniji tržišni udjel.
Tijekom razdoblja krize bankarskog sustava, koje nastupilo sredinom desetljeća, došlo je do daljnjeg preoblikovanja industrijske strukture i to: sanacijom i oporavkom državnih poslovnih banaka i njihovom privatizacijom, te značajnim smanjenjem broja (stečaj i likvidacija) malih banaka.
Trend se posljednjih godina uklopio sa globalnim tendencijama: mergeri i akvizicije u funkciji su konsolidacije hrvatskog bankarstva. Najveće četiri banke nadziru preko polovice tržište, a najveće dvije više od dvije petine. No, koncentracija se ne povećava znatno, ponajprije zbog uključivanja više tržišnih igrača u natjecanje za vodeće pozicije u industriji.
Nakon tri godine na vrijednostima ispod tisuću, Hirshman-Herfindahlov pokazatelj koncentracije se fluktuira na vrijednostima od 1100 do 1250. Pokazatelj entropije je na vrijednostima od oko 0,3.
Hoće li koncentracija bankarske industrije rasti? Naše mišljenje da hoće, ali postupno i bez radikalnih pomaka. Teško je procjenjivati kakva će biti koncentracija hrvatskog bankarstva u budućnosti. Naša je nada da će, neovisno o okrupnjavanju najvećih, ostati prostora za strateško pozicioniranje nekoliko regionalnih poslovnih banaka te nekoliko manjih fokusera koji će biti u stanju, na bolji način od velikih konkurenata, zadovoljiti neke specifične tržišne potrebe u segmentima. Nadamo se, također, da će hrvatsko bankarstvo (p)ostati i hrvatsko – ne samo mala pozornica za pokusnu igru nekoliko europskih bankarskih grupa.

Literatura
Bain, J., “Industrial Organization”, 2nd Edt., John Wiley & Sons, New York, 1968.

Barrow, M., “Statistics for Economics, Accounting and Business Studies“, 2nd Edt., Longman, London, 1996.

Baumol, W., Panzar J. i Willig R., “Constable Markets and Theory of Industry Structure”, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1982.

Belak V., Tipurić D. i Kolaković M., “The Organizational Efficiency and the Reengineering of Croatian Banks”, Anthology of Business & Economics Society International, Vol. IV, Worcester, 2000., p. 364-270.

Besanko, D., Dranove D. i Shanley M, “The Economics of Strategy”, John Wiley & Sons, New York, 1996.

Gogala Z. i Pejić-Bach, M., “Statistički pristup analizi hrvatskog bankovnog sustava: Mjerenje koncentracije“, Ekonomski pregled, Vol. 49, No.6, 1998, str. 554-567.

McConell, C. R. i Brue, S. L., “Microeconomics – Principles, Problems and Policies“, , McGraw-Hill, Inc., London, 1996.

McGee, J.S., “Industrial Organization”, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, 1988.

Peltzman, S., “The Gaines and Losses from Industrial Concentration”, Journal of Law and Economics, Vol. 20, October, 1977, str. 229-263.

Porter, M.E., “Competitive Strategy”, Free Press, New York, 1980.

Rumelt R., Schendel D.E. i Teece D.J. (ur.), “Fundamental Issues in Strategy”, Harvard Business School Press, Boston, 1994.

Schmalensee, R. i Willig R. (ur.), “The Handbook of Industrial Organization”, North Holland, Amsterdam, 1989.

Shughart, W. F. II, “The Organization of Industry”, Irwin, Homewood, 1990.

Šošić, I. i Serdar, V., “Uvod u statistiku“, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

Tipurić D. i Kolaković M., “Istraživanje promjena u koncentraciji hrvatske bankarske industrije”, Poslovna analiza i upravljanje, 1-2, 1998, str. 21-27.

Tipurić, D. (ur.), “Konkurentska sposobnost poduzeća”, Sinergija, Zagreb, 1999.

Tipurić, D. i Kolaković, M., “Strateška analiza slovenske i austrijske bankovne industrije s posebnim osvrtom na pokazatelje koncentracije”, Poslovna analiza i upravljanje, 7-9, 1998, str. 3-9.

Tipurić, D., Kolaković, M. i Dumičić, K., “Istraživanje promjena u koncentraciji hrvatske bankarske industrije 1993-2000“. Ekonomski pregled, 5-6, 2002, pp. 470-494.



1 Gledajući samo kvantitativne pokazatelje uspješnosti poslovanja (kapital, aktiva, ukupan prihod...) dobri rezultati jednog broja manjih banaka nisu mogli biti lako uočiti. Tek kad su u analizu stavljeni kvalitativni pokazatelji (kao što su omjeri dobiti sa kapitalom ili brojem zaposlenih te odnos dodane vrijednosti i intelektualnog potencijala zaposlenih promatranog kao suma ukupnih izdataka za zaposlene) dobila se jasnija slika iza koje se skriva razlog postojanja u određenom periodu većeg broja manjih banaka u Hrvatskoj.

2 Aktivna politika koju je tijekom ovog razdoblja provodila Hrvatska narodna banka putem smanjenja stope obvezatne rezerve i plasmanom blagajničkih zapisa dovela je do alokacije primarnog novca i smanjenja kamatne stope. Pojačanim nadzorom i kontrolom boniteta poslovnih banaka Hrvatska narodna banka uspostavila je čvrstu kontrolnu funkciju nad poslovanjem poslovnih banaka. Parametri kontrole poslovanja banaka posve su usklađeni sa suvremenim svjetskim bankarskim standardima.

3 Primjerice, pet poslovnih banaka registrirano je u 1995. godini, u 1996. je registrirano još 6 novih banaka, a do sredine 1997. još tri. Tako se broj banaka u Hrvatskoj tijekom 1997. godine, zajedno sa HBOR-om popeo na čak 63.

4 Rangiranje hrvatskih banaka provodi se u sklopu Zajednice za unaprjeđenje intelektualnog kapitala koja djeluje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (vidi: www.zuik-hr.org)

5 U tom istraživanju, porast tržišnih udjela od 10% triju vodećih banaka povezan je s porastom kamata između 0,3 i 1 posto (vidjeti detaljnije u Besanko D., Dranove D. i Shanley M., 1996., str. 270.)

6 Ovaj dio rada temelji se na tekstu objavljenom u: Tipurić, Kolaković, Dumičić, 2002.

7 Koncentracija je čest gospodarski pojam koji mnogi rabe u posve različitim značenjima. Vezuje se uz kontrolu nekoga ekonomskoga resursa ili aktivnosti. Koncentracija postoji kad nadzor nad većim dijelom ukupnoga resursa ostvaruje mali dio od ukupnoga broja jedinica koji nadziru resurs. Za ekonomiste, koncentracija je uobičajena mjera tržišne moći u industrijama. Tržišna moć označava stupanj nadzora koji samo jedno poduzeće, ili mali broj poduzeća, ima nad ključnim odlukama u nekoj industriji. Drugim riječima, tržišna moć je sposobnost poduzeća do poveća cijenu (iznad graničnih troškova) bez smanjenja vlastite ukupne prodaje.


8 Problem se može javiti u izračunu veličine poduzeća kao inputa u definiranju distribucije za cijelu industriju. Veličina poduzeća se može mjeriti na različite načine, ali se uglavnom rabe sljedeće kategorije: vrijednost ukupne poslovne imovine, broj zaposlenika, dodana vrijednost, razina profita ili ostvarena prodaja. Analitičari koncentraciju industrije uglavnom izvode iz kategorije ostvarene prodajne vrijednosti, dok su ostali uobičajeni načini definiranja veličine poduzeća: temeljni kapital, bruto profit i broj zaposlenih.

9 Neke fragmentirane industrije obilježavaju diferencirani proizvodi, a neke nediferencirani (standardni) proizvodi. Fragmentirane se industrije također razlikuju u svojoj tehnološkoj sofistifikaciji: fragmentirana može biti maloprodaja i uslužne djelatnosti, ali i neke industrije visokih tehnologija.

10 Porter 1980, str. 543;

11 Bain 1968., str. 115-117.

12 Drugi pravac, poznat kao resursna teorija strategije polazi od kontrarne hipoteze: prevalentne važnosti resursa i unutarnjih sposobnosti poduzeća. Vidjeti detaljnije, npr., u Tipurića (1999.)

13 Michael E. Porter s Harvardskog sveučilišta najpoznatiji je pristaša ove paradigme u između teoretičara strateškog managementa.

14 Shughart II (1990., str. 92) naglašava dominatnost takve teze krajem šezdesetih.

15 Stigler, George J., “A Theory of Oligopoly”, Journal of Political Economy 72, University of Chicago Press, February 1964, str.44-61 (prema Shughart 1990., str. 90-95)

16 McGee (1988, str. 257) naglašava, primjerice, kako ne postoji koherentna i konzistetna teorija oligopola. Ovisno o izboru teorije, razlikuju se i predikcije glede djelotvornosti i ponašanja poduzeća.

17 Vidjeti detaljnije u Shughart II (1990, str.88 i dalje).

18 Primjer za takvu tvrdnju je dobro argumentirano istraživanje Sam Peltzmana iz 1977. godine u kojem je on došao do zaključka kako profit raste uz rast industrijske koncentracije, ali ne zbog rasta cijena (kao iskaza monopolskog ponašanja tj. veće tržišnem moći) nego zbog bržeg pada jediničnih troškova od pada cijena. On je, također, primjetio kako su troškovna smanjenja veća u industrijama u kojima se povećava stupanj koncentracije negoli u onima u kojima se stupanj koncentracije smanjuje.

19 Demsetz je pokazao kako su manja poduzeća manje profitna od velikih poduzeća te kako profitne prednosti velikih poduzeća ne opadaju s rastom industrijske koncentracije (prema Shughart II, 1990., str. 94)

20 Schmalense R. (1989, str.113)

21 Detaljnu elaboraciju vidjeti u Rumelt R., Schendel D.E. i Teece D.J. (ur.), “Fundamental Issues in Strategy”, Harvard Business School Press, Boston, 1994. Također, spomenimo kako je do istih rezulatata na podacima hrvatskih poduzeća i industrija došli i Marin Aničić i Tomislav Tadić u svojim magistarskim radovima pod mentorstvom Darka Tipurića.

22 McConell i Brue, str. 359-361.

23 Jasno je, npr., ako je pokazatelj koncentracijskih omjera četiriju najvećih poduzeća u industriji 80%, da je tada industrija jako koncentrirana i da četiri poduzeća zapravo nadziru industriju. Isto tako je jasno, ako je vrijednost toga pokazatelja za industriju 10%, da se industrija sastoji od većeg broja poduzeća s približno istim veličinama i da ima obilježja nekoncentrirane industrije.

24 U izračunu koji provedimo na terenu, obično je dovoljno izračunati pokazatelj za poduzeća koja imaju tržišni udjel veći od 1%, jer kvadrati tražišnih udjela manjih poduzeća imaju jako mali utjecaj na ukupni pokazatelj.

25 Pokazatelj se može iskazivati i na drugi način, tako da njegov maksimum bude 100 ili 1.

26 Hirschman-Herfindahlov pokazatelj u industriji s N jednakih poduzeća jednak je 1/N. Zbog toga recipročna vrijednost pokazatelja često se zove “brojčani ekvivalent poduzeća” (engl. numbers-equivalent of firms). Tako, primjerice, industrija koja ima vrijednost pokazatelja 1250 (tj. 0,125 ako iskažemo u relativnom omjeru) ima brojčani ekvivalent od 8.

27 Tipurić i Kolaković (1998), kao i Gogala i Pejić-Bach (1999) istraživali su problematiku stupnja koncentracije bankarske industrije u razdoblju do 1996. godine. Zapaženo je da se u tom razdoblju na hrvatskom bankarskom tržištu situacija mijenja od oligopolističke konkurencije, uz dvije dominantne banke, koje određuju uvjete poslovanja, do oligopola s izraženim konkurentskim elementima. Uočene promjene Gogala i Pejić-Bach su tumačile kao rezultat pokušaja uspostavljanja zdravog bankovnog sustava, kao što su sanacija najvećih banaka te liberalizacija i privatizacija bankarskog tržišta..


Yüklə 0,83 Mb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə