Razmjena u uslovima monopola

RAZMJENA U USLOVIMA MONOPOLA
Pojam i karakteristike monopola
Za čistu monopolsku strukturu tržišta karakteristično je da na strani ponude stoji samo jedan ponuđač-monopolist, a na strani tražnje samo jedan kupac- monopsonist. Bitno je naglasiti da monopolist djeluje u uslovima mnoštva kupaca, a monopsonist u uslovima mnoštva prodavaca. Monopolist može potpuno odrediti cijenu robe koju prodaje, bez obzira na količinu koju nudi. Isto tako, monopsonist može potpuno odrediti cijenu robe koju kupuje.
Stvaranje monopola omogućio je proces koncentracije i centralizacije kapitala usljed napretka nauke i tehnike. KONCENTRACIJA je proces okrupnjavanja kapitala putem akumulacije koja se ostvaruje pod kontrolom jednog ili više vlasnika kapitala, kada se iz dohotka izdvaja akumulacija koja služi za povećanje postojećeg kapitala. CENTRALIZACIJA kapitala je dobrovoljno ili nasilno spajanje većeg broja kapitala u jedan (kupovina slabijih preduzeća, dobrovoljno fuzioniranje mnogih individualnih u jedan kapital i sl).
Monopolističke organizacije nastaju kao kombinacija raznih industrijskih grana u jednom preduzeću. One mogu biti:

• 
  Horizontalna kombinacija (povezivanje raznih privrednih djelatnosti koje imaju istu proizvodnu osnovu-sirovinsku bazu, temeljnu proizvodnju.
  
• 
  Vertikalna kombinacija je povezivanje uzastopnih djelatnosti koje čine proizvodni proces, od sirovina do finalnog proizvoda.
  
• 
  Kombinacija kombinacija je povezivanje horizontalne i vertikalne kombinacije u jednu cjelinu.
  

Rezultat ovakvog povezivanja su KOMBINATI, krupna preduzeća sa brojnim prednostima u poslovanju (visoka i stabilna profitna stopa, veće mogućnosti za unapređenje tehnike i sl).

Trajni oblici monopolističkog udruživanja su KARTELI, TRUSTOVI i KONCERNI.
KARTELI su oblik udruživanja u kojima udružena preduzeća zadržavaju svoju ekonomsku samostalnost, a sklapaju sporazume o visini robnih cijena, uslovima zapošljavanja radnika, načinu prodaje roba, podjeli tržišta i interesnih sfera itd. Karteli se iskazuju i kroz različite oblike povezivanja udruženih preduzeća. Jedan od tih oblika su SINDIKATI u kojima udružena preduzeća zadržavaju svoju proizvodnu i finansijsku samostalnost, a udružuju se u sindikate samo radi centralizacije trgovačke funkcije. Karteli su bili najvažniji monopolistički savezi u prošlom vijeku.
TRUSTOVI su viši oblik monopolističkog udruživanja u kome preduzeća gube svoju ekonomsku samostalnost i potčinjavaju se skupnim povjerenicima i jedinstvenim upravnim organima. Propisi koji su zabranjivali trustovsko organizovanje naveli su monopoliste da ih modifikuju kroz poseban oblik organizovanja koji se zove HOLDING KOMPANIJE (holding company). To su akcionarska društva osnovana sa ciljem da posjedovanjem dionica mnogih drugih preduzeća učestvuju u njihovoj dobiti i upravljanju njihovom djelatnošću. Preduzeća u holdingu zadržavaju svoju pravnu i ekonomsku samostalnost. U početku su nastajale mješovite holding kompanije tako što su matična proizvodna preduzeća kontrolisala rad osamostaljenih preduzeća. Kasnije nastaje tip "čiste" holding kompanije kao finansijskih preduzeća koja nemaju nikakvu drugu imovinu osim dionica drugih dioničkih društava. Osnivanjem užih holding kompanija koje drže većinu dionica većeg broja širih holding kompanija, nekoliko krupnih magnata izbija na čelo i kontroliše čitave oblasti privrede.
Pribavljanjem dionica mnogih samostalnih preduzeća, pa i pojedinih kartela i trustova došlo se do najrazvijenijih i najmoćnijih monopolskih organizacija koje se zovu KONCERNI. To su zapravo udruženi monopoli. Njima pripadaju preduzeća raznih grana proizvodnje koja su finansijski povezana i pod vođstvom jednog vlasnika kapitala ili grupe moćnih vlasnika.
Postoje i povremeni i nešto labaviji oblici povezivanja preduzeća sa ciljem stvaranja monopola. To su KORNERI, PULOVI i RINGOVI. KORNER je sporazumijevanje preduzeća o povlačenju većih količina svojih proizvoda sa tržišta radi stvaranja vještačkih nestašica kako bi time povećali cijene i maksimalno ovladali tržištem. RING je dogovaranje preduzeća o zajedničkom nastupu na tržištu, s tim da svako preduzeće i dalje trguje za svoj vlastiti račun. PUL je interesna zajednica preduzeća radi usklađivanja proizvodnje, razmjene pronalazaka i iskustava, zajedničkog osiguranja rizika, diobe dobiti i sl. Članice pula zadržavaju svoju ekonomsku i pravnu samostalnost.
Monopolističko udruživanje nezamislivo je bez aktivnog učešća banaka. Spajanjem bankovnog i industrijskog kapitala stvara se FINANSIJSKI KAPITAL, koji njegove vlasnike pretvara u uski sloj finansijske oligarhije. To je skupina vodećih magnata koji kontrolišu velike sume kapitala i na toj osnovi vladaju ekonomskim i političkim životom zemalja u kojima djeluju.
Granični prihod i monopol
Granični prihod je prirast ukupnog prihoda koji je rezultat prirasta proizvodnje. Monopolista će se odlučiti za onaj obim proizvodnje i onu cijenu koji mu donose maksimalan profit, tamo gdje je njegov granični prihod i granični trošak jednak.
Duopol i oligopol
Ako se na tržištu javljaju 2 ponuđača, odnosno tražioca proizvoda, onda takvo stanje nazivamo duopol. Ako je na tržištu više tražilaca i ponuđača, govorimo o oligopolu na strani potražnje ili ponude.
Nisu rijetki dogovori među oligopolistima. Oni se udružuju u KARTEL, što zapravo predstavlja sporazum o eliminaciji konkurencije među oligopolistima. Eliminacija konkurencije ostvaruje se na 2 načina:
1. Da se udružena preduzeća dogovaraju o minimalnim cijenama ispod koje niko ne smije prodavati svoju robu ili da se odredi gornja granica proizvodnje svakog člana kartela čime se ograničava nivo ponude i tako utiče na cijene.

2. Dogovor preduzeća o teritorijalnoj podjeli tržišta na kome će svako od njih djelovati.

Ako oligopolist odluči samostalno djelovati na tržištu, za njega su vrlo važni podaci o mogućnostima i namjerama drugih kako bi blagovremeno poduzimao adekvatne korake.
Vrlo značajno pitanje u ponašanju oligopolista na tržištu je njihova EKONOMSKA SNAGA, koja se iskazuje kroz učešće pojedinih oligopolista u ukupnoj prodaji roba ili kroz njihovu finansijsku moć. Oligopolista koji raspolaže velikim kapitalom može bez obzira na svoje troškove, eliminisati konkurente sa tržišta. U tom slučaju prestaju pravila ekonomije, a nastupaju pravila snage.
Oligopol je tržišna struktura koja je najkarakterističnija za savremenu privredu.

Monopolistička konkurencija
Monopolistička konkurencija sastoji se u činjenici da proizvodu monopoliste konkurišu brojni proizvođači supstituta njegovog proizvoda. Što su supstituti jači, to je monopolistička konkurencija izraženija. Ona može biti NENAMJERNA i NAMJERNA. Namjerna nastaje kao rezultat namjernog diferenciranja proizvoda. Postoje 4 načina diferenciranja proizvoda:
1. Promjena sastava proizvoda;

2. Dodatne koristi pri nabavci proizvoda (kupiš flašu viskija, dobiješ i čašu);

3. Promjena vanjskog izgleda proizvoda (atraktivan dizajn i sl);

4. Specifična obilježja proizvoda (zaštitni znak).

U praksi se često koristi kombinacija ovih načina diferenciranja sa ciljem povećanja konkurentske sposobnosti na tržištu.
Pored stvarne, vrlo je važna i psihološka diferencijacija proizvoda u očima kupaca. Najvažnija komponenta psihološke diferencijacije je reklama proizvoda. Diferenciranje proizvoda izaziva dodatne troškove, kako u sferi proizvodnje (zahvati na proizvodu), tako i u prodaji (troškovi reklame). Troškovi diferencijacije pokrivaju se iz povećane cijene proizvoda.
Ponašanje krupnih korporacija na tržištu
U krupnim korporacijama razdvojena je funkcija upravljanja korporacijom (menadžeri) i vlasništva nad njom (akcionari). I uprava i vlasnici korporacije zainteresovani su za rast profita i dividendi. Međutim, do razilaženja njihovih interesa može doći u 2 situacije: prvo što upravni odbori mogu sebi izglasati velike plaće, obezbijediti određene dodatke, visoke račune za putne i druge troškove itd, što ide na teret profita preduzeća odnosno protiv interesa akcionara. Drugo, interes menadžera i uprave je da se više investira u razvoj i tako osigura stabilnost poslovanja, a interes akcionara je da se što više dobiti dijeli kroz dividende.
Monopolista može svoju cijenu podesiti ispod nivoa koja maksimizira profit, a da zbog toga ne propadne. Postoje 2 razloga za takvo ponašanje: ograničena racionalnost i alternativni ciljevi.
U poslovanju nema apsolutno racionalnih rješenja. Savršena racionalnost zahtijeva sve moguće informacije koje su potrebne da bi se donijele odluke koje obezbjeđuju maksimalan profit. Preskupa je, pa se ljudi u preduzećima moraju zadovoljavati srazmjerno dobrim, a ne idealnim odlukama.
ALTERNATIVNI CILJEVI sastoje se u tome da li više ulagati u razvoj i osiguravati stabilnost poslovanja korporacije koja će uvijek imati visok profit, ili je cilj više dijeliti kroz dividende i polahko gubiti ritam na tržištu ostvarujući sve manje profita.
Klasičan primjer odstupanja preduzeća od čistog maksimiziranja profita je kod određivanja cijena. Preduzeća ne izračunavaju cijene kroz pojedinačno utvrđivanje tačke presjeka graničnih prihoda i graničnih troškova jer bi to bilo preskupo, već se za određeno vrijeme proizvodnje utvrde prosječni troškovi proizvoda i njima doda određeni procenat marže u kojoj je sadržana zarada preduzeća.
Pri planiranju količine prodaje i troškova koriste se iskustva ranijih prodaja. Određivanje cijene putem dodavanja marže na prosječne troškove koristi se kao približno maksimiziranje profita.
Ekonomsko regulisanje nepotpune konkurencije
Država određene propise donosi da bi njima regulisala odnose na tržištu i ispravila tržišne manjkavosti. Ti propisi najviše su usmjereni na one privredne sektore u kojima je mali broj preduzeća ili u kojima su PRIRODNI MONOPOLI. Prirodni monopoli se pojavljuju u nekim posebnim i za društvo vrlo značajnim privrednim djelatnostima kao što su komunalne. Suština intervencije države kod prirodnih monopola je da se spriječi monopolno određivanje cijena i na taj način zaštiti interese potrošača (npr. u slučaju cijene el.energije, PTT usluga i sl).
Antimonopolska politika
Antimonopolska (antitrustovska) politika usmjerena je u 2 pravca:
1. Zabranjuje određene vrste poslovnog ponašanja kao npr. dogovaranje o cijenama;

2. Ograničava stvaranje i jačanje tržištnih struktura kao što su trustovi ili drugi oblici monopola.

Dosadašnja iskustva u vođenju antitrustovske politike mogla bi se situirati kroz slijedeće pravce djelovanja:

• 
  Donošenje konkretnih zakona kojima se zabranjuju određene radnje na jačanju monopola, kao i donose odredbe o veličini preduzeća;
  
• 
  Razvoj običajnog prava u područjima strukture i poslovnog ponašanja;
  
• 
  Novi pristup antitrustovskoj politici nakon 1980.godine.
  

Suština nove antitrustovske politike u SAD, koja je svoje refleksije imala i na ostale tržišne privrede svijeta, sastoji se u davanju težišta na poboljšanju efikasnosti poslovanja, a manje na slamanju trustova. Radi se o tome da se podržava onaj ko je efikasan. Prema ovim shvatanjima, treba ukinuti antitrustovske zakone, ali i zabraniti sve sporazume kojima se ograničava konkurencija. Prema tome, proizilazi da je neophodno što manje uplitanje države u regulisanje tržišnih odnosa.

MEĐUNARODNA ROBNA RAZMJENA
Ekonomski pojmovi karakteristični za međunarodnu robnu razmjenu su pojmovi autarhične i otvorene privrede.
AUTARHIČNA privreda je ona koja je sama sebi dovoljna i kao takva se ne povezuje sa drugim privredama svijeta. U teorijskoj analizi pretpostavlja se da zemlja sa takvom privredom raspolaže svim proizvodnim inputima i da njen društveni proizvod može biti realizovan unutar zemlje. Danas u svijetu gotovo da ne postoji ni jedna zemlja sa autarhičnom privredom.
Međunarodna razmjena podrazumijeva OTVORENOST privreda pojedinih zemalja i njihovo povezivanje sa drugim zemljama. Što je otvorenost veća, to je i međunarodna razmjena bolja.
Osnovni razlozi zbog kojih zemlje stupaju u robnu razmjenu svode se na različitost uslova proizvodnje, opadajuće troškove proizvodnje i različitost u ukusima potrošača.
Komparativne (uporedne) prednosti u robnoj razmjeni
Princip komparativnih prednosti pokazuje da će svaka zemlja specijalizirati proizvodnju i izvoz onih proizvoda koje može proizvesti uz niže troškove u odnosu na druge zemlje i obrnuto, svaka zemlja će uvoziti one proizvode koje ona proizvodi uz veće troškove u odnosu na druge zemlje. Njoj se više isplati uvoziti ta dobra nego ih sama proizvoditi. Princip komparativnih prednosti čini stabilnu osnovu za međunarodnu trgovinu.
Specijalizacija proizvodnje dovodi do povećanja ukupne produktivnosti, odnosno obima ukupne svjetske proizvodnje;

Povećanjem proizvodnje usljed specijalizacije moguće je nabaviti više one robe koja ima komparativnu prednost u drugoj zemlji u odnosu na vlastitu proizvodnju.

Da bi se zemlje opredijelile na potpunu specijalizaciju, one od toga moraju imati podjednake koristi. To je moguće samo ako se razmjena ostvaruje po cijenama koje su formirane na nivou vrijednosti roba koje se razmjenjuju. U suprotnom, dolazi do prelijevanja dohotka iz jednih u druge zemlje, što nije rijedak slučaj u međunarodnoj robnoj razmjeni. Zbog toga se zemlje ne odlučuju na potpunu specijalizaciju svoje proizvodnje.
Iz navedenog je vidljivo da zbog efekata komparativnih prednosti zemlje koje stupaju u međunarodnu trgovinu ostvaruju mnogo bolje rezultate nego da tih efekata nema.
Protekcionizam i slobodna trgovina
Mjere kojima država nastoji zaštititi domaću privredu od strane konkurencije spadaju u domen ekonomskog protekcionizma. Ove mjere primjenjuju se uglavnom kod uvoza i to korištenjem carina i kvota.
CARINA je porez koji se plaća na uvezenu robu. Visina carina je različita. Naročito rigorozne carine javljaju se kao prohibitivne (zabranjujuće). Najčešće su umjerene carine, koje omogućavaju uvoz u mjeri u kojoj je potreban nekoj zemlji.

KVOTA je ograničenje količine uvoza koja se može uvesti za određeno vrijeme (godina dana). Kao i kod carina, postoje prohibitivne kvote.

Carina za razliku od kvota donosi prihod državi sa kojim ona može uticati na privredne tokove. Efekti carina su:
- Carine vještački podižu uvozni nivo cijena;

- Pri tom novom nivou cijena povećana je domaća proizvodnja;

- Zahvaljujući povećanju domaće proizvodnje smanjen je nivo uvoza;

- Kupci na domaćem tržištu došli su do jeftinijih roba nego da su je kupovali iz domaće proizvodnje.

Međutim, carine istovremeno podstiču neefikasnost domaće proizvodnje koja se zamagljuje kroz vještački podignuti nivo cijena. Osim toga, smanjuju se mogućnosti kupovina pod povoljnijim uslovima. Uz sve to, prihodi države rastu.
Praksa je pokazala da je primjenom protekcionističkih mjera naneseno više štete nego koristi domaćoj proizvodnji. Razvoj je uvijek brži u privrednim granama koje su prepuštene slobodnoj međunarodnoj konkurenciji.
Argumenti kojima se pravda uvođenje protekcionističkih mjera dijele se na 2 grupe: argumenti ekonomske i neekonomske naravi.
Ekonomski smisao primjene protekcionističkih mjera ispoljava se u slijedećem:

• 
  Carine mogu poboljšati uslove trgovine u korist zemalja koje ih primjenjuju (ocarinjeni proizvod postaje skuplji, pada tražnja, ponuđač se prisiljava da snizi cijenu. Ovaj princip ima smisla sve dotle dok i svi drugi kao kontramjeru ne uvedu zaštitnu carinu. Rezultat je opšte povećanje cijena);
  
• 
  Privremena carinska zaštita za "mladu industriju" (u početnoj fazi industrije proizvodnja je skupa, a vremenom postaje efikasna i jeftina);
  
• 
  Uticaj carina na smanjenje nezaposlenosti (zaštitom određene proizvodnje daje se podsticaj njenom razvoju, a time i otvaranju novih radnih mjesta. Same protekcionističke mjere ne predstavljaju efikasan program za povećanje zaposlenosti).
  

Argumenti neekonomske naravi za uvođenje protekcionističkih mjera sastoje se u osiguranju nacionalne i druge vanekonomske sigurnosti zemlje. (Npr. ako su strane rezerve nafte nesigurne, izvrgnute sabotažama i monopolizaciji, razumno bi bilo pokušati smanjiti vlastitu ovisnost od uvoza razvojem domaće proizvodnje, pa makar ona bila i skuplja od uvozne. Tada vrijedi carinom zaštititi takvu proizvodnju).

Instituti i mehanizmi savremenog svjetskog tržišta
WTO (World Trade Organization - Svjetska trgovinska organizacija) predstavlja novi institucionalni okvir ranijeg općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) koji je egzistirao od 1947.godine. GATT je broja o oko 100 zemalja svijeta na koje je otpadalo preko 85% međunarodne trgovine. Osnovni principi ovog sporazuma su:

• 
  Snižavanje uvoznih carina među zemljama članicama;
  
• 
  Primijenjene trgovinske prepreke nisu smjele imati diskriminatorski karakter a zemlje članice bi uživale status "najpovlaštenije zemlje";
  
• 
  Ako bi neka zemlja članica povećala carinu iznad dogovorene, morala bi drugima nadoknaditi nastalu štetu;
  
• 
  Trgovinski sukobi među članicama rješavali bi se putem konsultacija i arbitraže.
  

Stvaranje WTO bilo je uslovljeno dugotrajnom krizom GATT-a. Formiranjem WTO znatno je porasla sigurnost u pristupu tržištima. Tako su npr. carine koje primjenjuju razvijene zemlje na uvoz industrijskih proizvoda snižene za 38%, tj. sa 6,3 na 3,9%.

Vrlo značajna svjetska institucija je IMF (International Monettary Fund - Međunarodni monetarni fond) sa sjedištem u Vašingtonu. Osnovan je 1945.g. Njegova uloga situirana je u 2 temeljne sfere djelovanja i to:

• 
  Održavanje i nadzor nad međunarodnom likvidnošću (članice mogu preko fonda pod određenim uslovima kupovati valute drugih članica koje im nedostaju. Tako se ublažava nelikvidnost zemalja koje kupuju date valute, a time popravlja međunarodna likvidnost uopće);
  
• 
  Savjetodavna i finansijska pomoć zemljama članicama (posebno kada je u pitanju pomoć zemljama koje imaju teškoća sa vraćanjem međunarodnih dugova).
  

MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ osnovana je 1944.g sa ciljem na pomogne obnovi zemalja razrušenih u II svjetskom ratu. Ona i danas pomaže strukturne promjene pojedinih zemalja svijeta. Njeni glavni klijenti su nerazvijene zemlje, a glavno sredstvo preko kojeg djeluje je kredit. U okviru međunarodne banke djeluju Međunarodna finansijska korporacija (IFC) čiji cilj je pomaganje razvoja privatnih preduzeća, zatim Međunarodno udruženje za razvoj (IDA) formirano za pomoć nerazvijenim zemljama itd.

5. EVOLUCIJA EKONOMSKE MISLI

RANA EKONOMSKA MISAO
Prvi poznati dokument ekonomske prirode je Hamurabijev zakonik iz 21.vijeka p.n.e. On sadrži odredbe o pravu vlasništva, posjedu, trgovini, robovima, najamnini i sl. U djelu "Arthašastra" (nauka o politici) prepoznatljiva je ekonomska misao stare Indije.
U staroj Kini ekonomska pitanja zastupljena su u učenju filozofa KONFUČIJA, koji je zastupao interese seljaka u pogledu vlasništva nad zemljom i poreskim opterećenjima. Mnogo više ekonomskih pogleda nalazimo kod starogrčkih filozofa, posebno PLATONA, ARISTOTELA, KSENOFONA i dr.
KSENOFON je osuđivao jednostranost razvitka trgovine i zanatstva, a hvalio poljoprivredu. Autor je čuvene misli "Kad cvjeta poljoprivreda, cvjetaju i ostale radinosti".
PLATON se zalaže za očuvanje robovlasničkog poretka, naturalnu privredu i državno regulisanje svih ekonomskih i političkih pitanja. U djelu "Republika" zalaže se za tzv. idealnu državu u kojoj postoje 3 staleža: upravljači (mislioci), ratnici (čuvari) i radnici (zemljoradnici, zanatlije i trgovci). Svako se bavi samo jednom vrstom posla. Platon osuđuje bogatstvo, te su po njemu vrlina i bogatstvo u obrnutoj srazmjeri.

ARISTOTEL je u teoriji vrijednosti dao najznačajniji doprinos ekonomskoj nauci. U izrazu robnih vrijednosti Aristotel vidi jednakost među robama. Nije uspio ustanoviti suštinu tog odnosa jednakosti jer je bio sputan historijskim okvirima robovlasničkog društva. Aristotel razlikuje prirodnu i neprirodnu razmjenu. Prirodni oblik razmjene je proširivanje ekonomije domaćinstva radi zadovoljavanja stalno rastućih potreba čovjeka, a neprirodni oblik je nastojanje da se gomila novac, a time i bogatstvo. Aristotel je došao do razlike između upotrebne i prometne vrijednosti robe.

Ekonomska misao starog Rima od manjeg je značaja u odnosu na misao Grčke. Poznatiji reformatori kao KOLUMELA, TIBERIJE i braća GRAH dovodili su u pitanje robovlasnički poredak i predlagali promjene u tom pogledu. Prve definicije cijena, novca, kupovine prodaje, raznih vrsta zajmova, depozita itd. dugujemo rimskim pravnicima. Oni nisu ulazili u objašnjenja pojedinih kategorija niti su dali njihova sistemska tumačenja, pa time nije dat potreban doprinos ekonomskoj teoriji.
U ARAPSKIM ZEMLJAMA, ekonomska misao feudalnog doba može se pratiti prvenstveno kroz Kur'an. Neke ekonomske odrednice Kur'ana su npr.Zekat, godišnji porez koji se usmjerava u posebne fondove (8 fondova) iz kojih se uglavnom finansiraju socijalne potrebe. U sferi nasljeđivanja i nasljednog prava Kur'an propisuje da se ostavština umrlog nakon podmirivanja troškova sahrane, zaostalih dugova i oporuke umrlog dijeli na nasljednike koje Kur'an precizno nabraja.
IBN HALDUN smatra da je višak proizvoda moguć samo u gradovima, odnosno da nema viška proizvoda u poljoprivredi koja proizvodi u zavisnosti od potreba. Haldun pravi razliku između neophodnih sredstava za egzistenciju i bogatstva kao viška sredstava. Mjeru vrijednosti tog bogatstva vidi u zlatu i srebru, ali ih ne izjednačava sa bogatstvom. HALDUN se zalaže za ukidanje poreza na trgovinu i primjenu ograničenja u vanjskoj trgovini.
TOMA AKVINSKI podjelu rada smatra prirodnom pojavom. Kao i antički mislioci, prezrivo se odnosi prema fizičkom radu koji po njemu pripada samo kmetovima. Akvinski se, kao i neki kanonisti prije njega bavio problemom regulisanja cijena. On smatra da je "pravedna cijena" robe ona koja odgovara utrošku rada za njenu proizvodnju, a sa druge strane, to je ona cijena robe koja odražava staleški karakter društva tog vremena. Dakle, roba treba da zadovolji one potrebe kupca koje odgovaraju njegovom društvenom položaju. AKVINSKI opravdava zemljišnu rentu, a zauzima dvojak stav u pogledu trgovačkog profita i kamate. On napada krupnu trgovinu i zelenaštvo, ali istovremeno traži razloge za opravdanje trgovačkog profita, pravdajući trgovinu koja se odvija kroz uvoz robe neophodne za stanovništvo. Profit od takve trgovine smatra naknadom za uloženi rad. Protiveći se zelenaškoj kamati, AKVINSKI istovremeno pravda kamatu ukoliko pozajmljeni novac služi za stvaranje profita.
MERKANTILIZAM
Pod pojmom merkantilizam obično se misli na privredni sistem u Evropi u periodu od XV do XVIII vijeka, kada je trgovački kapital imao vodeću ulogu u privređivanju. U tom smislu merkantilizam se javlja kao vodeća ideologija trgovačke buržoazije.
U suštini se pogledi merkantilista mogu svesti na nekoliko teorijskih principa od kojih su polazili:

• 
  Bogatstvo jedne države izražava se u novcu, tj. plemenitim metalima. Svako povećanje novčane mase istovremeno znači i povećanje društvenog bogatstva;
  
• 
  Do novca, ukoliko se ne raspolaže vlastitim rudnicima plemenitih metala, može se doći jedino putem vanjsko-trgovinske razmjene;
  
• 
  Izvoz roba iz zemlje dovodi do priliva plemenitih metala, a time i do uvećanja društvenog bogatstva. Kod uvoza roba situacija je obrnuta.
  

Ova teorijska shvatanja determiniraju i ekonomsku politiku. Merkantilisti upućuju na intervencionističku ekonomsku politiku, odnosno državno regulisanje vanjsko-trgovinske razmjene čiji bi smisao bio da se ostvaruje pozitivni ekonomski bilans koji obezbjeđuje veći priliv plemenitih metala.

Vrlo plodno tlo merkantilizam je našao u Francuskoj, gdje se često naziva i KOLBERTIZAM, po ministru finansija Luja XIV Kolberu. Najpoznatiji francuski merkantilistički pisac je ANTOAN MONKRETJEN (1576-1621) sa djelom "Traktat političke ekonomije". Prvi je upotrijebio termin "politička ekonomija".
Najpoznatiji predstavnik engleskog merkantilizma je TOMAS MAN (1571-1641) sa djelom "Blago Engleske od vanjske trgovine".
Specifičan oblik njemačkog merkantilizma izražavao se kroz KAMERALIZAM (pojam dobio naziv po blagajni-"kameri" kneževa). Kneževske blagajne trebale su biti što punije kako bi se mogli pokrivati privatni i ratni izdaci. Kameralisti su između ostalog opravdavali raskoš kneževa vidjevši u tome faktor ekonomskog procvata države.