Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
51
Dr Željko Kaluđerović UDK: 141.4 Ксенофан
Univerzitet u Novom Sadu Originalan naučni rad
Filozofski fakultet Primljen: 23. 2. 2009.
e-mail:
zekikal@uns.ac.rs
BOG I PRAVDA U FRAGMENTIMA
BARDA IZ KOLOFONA
Rezime
Autor u radu najpre istražuje Ksenofanovo viđenje boga, odnosno njegovo dovođenje u
pitanje nasleđenog mnogoboštva tezama o jednom bogu iznad svih bogova i ljudi.
Ovakvim svojim stavom Ksenofan je posredno stavio do znanja da pravi božanski
autoritet počiva s onu stranu uobičajenih shvatanja o bogovima. U Ksenofanovim
fragmentima bog se poima ne samo bez bilo kakvog afektivnog odnosa, tako
karakterističnog za svaku ozbiljnu religioznost, već se u njima odbacuje i svaka pomisao
da bogovi mogu imati ljudska svojstva, lik i osećanja. Zatim se u tekstu analizira
Ksenofanovo poimanje pravde koje je, po autoru, bilo manje „revolucionarno” od
njegovog protivljenja antropološkom prikazivanju bogova. Bard iz Kolofona, naime, u
svom prvom fragmentu pokazuje da respektuje tradiciju i da mu je stalo do mere kao
načina oblikovanja delatne vrline pravednosti kod ljudi. U drugom fragmentu Ksenofan
baštini staro aristokratsko poimanje pravde, koje podrazumeva da se čast i ostala dobra
raspodeljuju srazmerno nečijim zaslugama za zajednicu. Pošto je, kao i drugi pesnici,
verovao da je njegov doprinos dobrobiti polisa neuporedivo veći nego doprinos nekog
atlete, Ksenofan je smatrao da mu adekvatno više pripada svega, a naročito časti. Time bi
se konačno, po Ksenofanu, uz znanje koje bi omogućilo „dobro obdelavanje zakona”
najbolje zaštitili interesi celine, odnosno polisa.
Ključne reči: Ksenofan, bog, monizam, pravda, mera, geometrijska jednakost.
Raritet je kada radovi jednog mislioca, kako zbog njihove strukturalne
prilagodljivosti, tako i zbog osobene vrednosti, zasluže da se istovremeno nađu u
pregledima antičke lirike i u istorijama presokratovske filozofije. Još veća retkost
je kada takav metodološki pristup i argumentacija mogu da se primene na jednu
elegiju od 24 reda, što je slučaj s Ksenofanovom elegijom, preciznije rečeno, u
vezi potonjeg tretmana Kolofonjaninovog 1. fragmenta (DK21B1). Ksenofan je i
autor od koga je sačuvan zavidan broj autentičnih fragmenata (41 sa oznakom B),
koji se zbog svoje osobene pesničke forme relativno lako mogu razdvojiti od
naknadnih parafraza i imitacija. Njega, kao i neke druge drevne mislioce, prate
kontroverzne ocene od kojih je, u negativnom smeru, najpoznatija ona koja kaže
da je on „pesnik i rapsod koji je greškom postao ličnost u istoriji grčke filozofije”
52
Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
52
(
Černis).
25
Stejs, zatim, kaže da bi bilo ispravnije razmatrati Ksenofana kao neko-
ga ko pripada području istorije religije, a ne istoriji filozofije (Stace 1950: 40-41).
Ni
če je, pak, Ksenofana imenovao kao „staru lutalicu”, „rapsoda” i „pevača mis-
ti
čne deifikacije prirode”, za koga nije moguće precizno utvrditi „otkud se i kada
u njemu pojavila mistična sklonost ka Jednom i večito Počivajućem” (Niče 1979:
49). Sa druge, afirmativne, strane među potonjim Grcima Ksenofan je stekao
reputaciju čoveka koji je utemeljio elejsku filozofsku školu. Zanimljivo je da i
jedni i drugi potvrdu za izrečene kvalifikacije o Ksenofanu pokušavaju zasnovati
na Aristotelovim beleškama. Prvi su to činili na osnovu toga što Aristotel odista
nije mnogo obraćao pažnju na Ksenofana, a i kada je to činio tretirao ga je kao
naivnog i konfuznog mislioca (Met.986b25-27). Prethodno navedeno ovi autori
dodatno su potkrepljivali tvrdnjom da je Aristotel autor jednog spisa koji nosi
indikativan naslov: ''Protiv Ksenofanovog učenja'' (DL,V,25). Drugi su iz sačuva-
nih Aristotelovih radova izvlačili segmente poput (Met.986b22): „jer za Parmeni-
da se kaže da je postao njegov (Ksenofanov, prim. Ž. K.) učenik” (Aristotel 2007:
20). Oni su se koristili i pseudoaristotelovskim spisom ''O Melisu, Ksenofanu i
Gorgiji'', koji Ksenofana tretira kao konsekventnog i sistematskog mislioca
elejske provenijencije. Čini se ipak da je sa ovim i nekim sličnim oprečnim
ocenama o lutajućem pesniku iz Kolofona moguće, manje ili više adekvatno,
iza
ći na kraj jer je jezičak na vagi pretegao na stranu Ksenofana kao filozofa.
26
Aristotel u ''Fizici'' 184b15-22 istražuje broj i svojstva prvih načela priro-
de. Stagiranin je klasifikaciju izvršio na sledeći način: mora biti, ili 1. jedno
na
čelo, ili 2. više od jednog načela. Ako je jedno načelo, ono mora biti, ili 1.1.
nepokretno (Parmenid, Melis), ili
1.2. pokretno („fisičari” poput Anaksimena i
Diogena, Talesa i Hipona). Međutim, ako ima više od jednog načela, onda ona
moraju biti 2.1. ograničena po broju, ili 2.2. neograničena po broju. Ako su
ograničena po broju, a više ih je od jednog, onda ih mora biti ili dva (verovatno se
misli na pitagorejsku kosmologiju opisanu u Parmenidovom „putu mnenja”, gde
se spominju vatra i noć (svetlo i tama), ili na kasnije pitagorejce koji su razmatrali
vatru i zemlju kao načela), ili tri (Filopon nagoveštava da bi se ovo moglo odnosi-
ti na Timaja i njegova tri principa boga, ideju i tvar. Moguće je da Stagiranin
ovde nije mislio ni na kog određenog, kao ni kada je rekao „ili kakav drugi broj”),
ili četiri (misli se na Empedokla i Hipokrata i njihove vatru, vodu, zemlju i
vazduh), ili neki drugi broj. Ako su pak neograničena po broju onda načela
moraju biti a) generički jedno a razlikovati se po obliku (Demokrit), ili b) različita
u vrsti ili čak oprečna (Anaksagora, a Ladan u svom komentaru dodaje i
pitagorejce, jer su i oni „priznavali ... opreke ... kao počela” (Aristotel 1988: 3).
25
Blaža verzija kaže da Ksenofana treba razmatrati prvenstveno kao pesnika, ali pesnika sa
izuzetno širokim spektrom interesovanja i jasno izraženim stavovima o mnogim temama
(Heidel 1943: 267).
26
Hegel kaže: „Što se tiče Ksenofanove filozofije, on je prvi definisao apsolutnu suštinu kao
jedno: „Svemir je jedno.” ... Princip je: samo jedno jeste, samo biće jeste.” (Hegel 1975: 207)