Sveučilište u splitu

SVEUČILIŠTE U SPLITU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

TEOLOŠKO-KATEHETSKI STUDIJ

ZORICA ŠITUM

POIMANJE BRAKA I OBITELJI U MISLI
IVANA MERZA

DIPLOMSKI RAD

iz duhovnog bogoslovlja

kod prof. dr. Ivana Bodrožića

Split – 2010.

UVOD

Ovaj rad je posvećen gimnazijskom profesoru, uzornom odgajatelju, istaknutom katoličkom laiku i apostolu hrvatske mladeži, Ivanu Merzu, kojega je Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio blaženim u njegovu rodnom gradu Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. godine.

Ivan Merz je bio prosvjetni radnik. Predavao je kao profesor francuski jezik na Nadbiskupijskoj gimnaziji u Zagrebu od l922. – 1928. g. Sve svoje slobodno vrijeme posvetio je odgojnom radu u katoličkim organizacijama za mlade. Dakle, kako u profesiji, tako i svome možemo reći hobiju, Merz je bio odgojitelj mladih, i to u prvom redu odgojitelj u vjeri i kršćanskim vrijednostima, koje je upoznao i za koje se oduševio u krilu Katoličke Crkve.

Zato se je Merz, radeći među mladima kao njihov odgojitelj i apostol, pozabavio i važnim tamama za svakog mladog čovjeka, pripremom za brak i obiteljski život, ne isključujući i život u zavjetovanom djevičanstvu koji je on sam provodio potaknut Božjom milošću. U brojnim spisima proizišlima iz njegova pera, napose u svome Dnevniku[1] Ivan Merz veoma često piše o ljubavi, djevojkama, čistoći, spolnosti, braku i obitelji. Svu tu stvarnost, uključujući i ljudsku seksualnost, Ivan nastoji gledati u svjetlu vjere i kršćanskih načela. U svojim spisima daje i konkretne upute mladima kako čuvati čistoću i pripremati se za brak. Zemaljsku ljubav nastoji uvijek gledati u svjetlu prauzora koji se ostvaruje u odnosu između Krista i Crkve. O svemu tome napisao je brošuru «Ti i ona», te više članaka. Njegove najvažnije misli su sabrane i objavljene posthumno u zbirkama izabranih tekstova: Put k suncu (1993), Plamen za visinama (1999), Misli (2001), Ljubav i čistoća (2002) i Izvor života (2003).

Stoga je cilj ovog diplomskog rada sustavno iznijeti nauk Ivana Merza o obitelji i braku, te dati teološko vrednovanje istoga u svjetlu današnjeg crkvenog nauka. Podijeljen je u četiri poglavlja u kojima se je cilj iznijeti bitne čimbenike Merzova nauka o spomenutoj temi.

U prvom dijelu cilj je pratiti Ivana Merza na njegovim važnijim životnim odredištima, polazeći od njegovih životnih iskustava. Zato će se trebati zaustaviti na događajima i osobama koje su imale posebno značenje za njegov rast u vjeri, u spoznaji Boga i čovjeka, iskustvu i spoznaji ljubavi. Potom je cilj također upoznati kakvo je iskustvo Ivana imao kao sina svojih roditelja, te propitati koliko je vjera utjecala na njihove odgojene i vrijednosne relacije. Nadalje, koliko je njegov vjernički angažman kao intelektualca i apostola utjecao na njegov stav prema roditeljima i na skrb za njihovo cjelovito dobro, dakle dobro duše i tijela. U svemu tome ne treba zanemariti ispitati niti Merzovu vjersku praksu i njezin značaj za oblikovanje osobnosti i zauzimanje stava prema braku i obitelji, u čemu pobožnost prema nebeskoj Majci Mariji, koju preporuča kao uzor i pomoćnicu odgoja, zauzima posebno mjesto.

U drugom dijelu cilj je donijeti Merzova najvažnija razmišljanja o kršćanskoj obitelji, njezinoj važnosti za pojedinca i društvo, uz poseban naglasak na ulogu i dostojanstvo žene, kojima je on posvetio puno pažnje. Istražiti je također kako on zamišlja, ako se ne može reći idealnu, onda barem uzornu katoličku obitelj, te koliko Svetu obitelj može, prema njemu, biti uzor uzornim katoličkim obiteljima.

U trećem dijelu valja promatrati poimanje braka u misli Ivana Merza. Pripitati je uočava li njegovu važnost, te na koji način predlaže pripremu i odgoj za vrijednost braka, da bi mladi ljudi, stupajući u brak, mogli stupiti kao zrele osobe spremne živjeti u vjernosti do smrti, te biti osposobljeni za odgovorno roditeljstvo.

U četvrtom dijelu treba dati i završno vrednovanje tj. moralno-odgojnu, dogmatsku i stručnu vrijednost Merzova rada, promatrajući ih u svjetlu saborskih i posaborskih dokumenata o spolnosti, odgoju, braku i obitelji.

S nadamo da se mogu ostvariti zadani ciljevi, namjera je ovim diplomskim radom sustavno istražiti kako je naš hrvatski blaženik Ivan Merz razumijevao brak i obitelj, te ukazati na trajne kršćanske vrijednosti koje bi trebalo njegovati i na kojima graditi odgoj mladeži i danas.

1. PREGLED ŽIVOTA IVANA MERZA

1.1. VAŽNIJA ŽIVOTNA ODREDIŠTA

Ivan Merz je rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine. U rodnom gradu proživio je djetinjstvo i ranu mladost (1896.-1914.). Ondje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Rastao je u situiranoj građanskoj obitelji. Otac, časnik Austro-Ugarske Monarhije, u Banjoj Luci je obavljao službu šefa željezničke postaje. Gimnazijalac Merz je imao široko područje zanimanja, osobito za jezike, umjetnost, šport, duhovne vrijednosti. «Mnogo čita, posebice djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski, svira glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom».[2] U Banjoj Luci su postavljeni čvrsti temelji njegova književno – umjetničkog, moralnog, vjerskog i nacionalnog određenja.

Nakon odlično položene mature, prema želji roditelja da postane časnik kao i otac, ujesen 1914. odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Vojnički poziv nije zadovoljavao umjetničke, moralne, vjerske i nacionalne vrijednosti već obogaćene duše mladoga Merza pa je nakon tri mjeseca, s roditeljskim pristankom, napustio Vojnu akademiju.

Doživljaj austrijskog vojnog školovanja i svoje vrlo rano hrvatsko određenje upisao je u svoj Dnevnik 15. listopada 1914. godine: «Iza ove gnjusne okoline bilo mi je ugodno i toplo kad sam s K. pohodio grob Zrinskog i Frankopana. Na grobu je uveo vijenac s trakom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa, u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima, počivaju njihove kosti. Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže.»[3]

Godine 1914. odlazi na studij u Beč. U skladu s majčinom željom upisao je pravo, ali pohađa i predavanja iz književnosti. Beč mu pruža mogućnosti kulturnog razvitka kojima se on obilno koristi. Posjećuje kulturne ustanove i koncerte, izložbe, mnogo čita, razmišlja, kulturno se obogaćuje, ali je već ljeti iste godine dobio vojni poziv.

Do mobilizacije u veljači 1916. boravio je kod roditelja u Banjoj Luci. Od 1916. do 1918. I. Merz je u Prvom svjetskom ratu kao aktivni časnik. Na početku je završio časnički tečaj, a ostalo vrijeme, sve do kraja rata, proveo je na talijanskoj bojišnici. Ratne strahote, zlodjela, česti susreti sa smrću uništavaju ljude tjelesno i moralno, mnogi zaborave na moralne i vjerske kriterije, postanu zvijeri u ljudskom liku, a još posve mladi Merz je samo spoznao smisao i vrijednosti života, naučio razlikovati dobro i zlo, moralno je ojačao i duhovno se obogatio.

Nakon završetka rata nastavio je 1919. studij u Beču, ali, s roditeljskim pristankom promijenio je područje i upisao književnost. Rat je utjecao na njegovu duhovnu preobrazbu: počinje se zanimati za liturgiju, član je društva «Hrvatska», koje je okupljalo hrvatske studente katolike i pripremalo ih za apostolsko djelovanje u domovini.

Od jeseni 1920. do ljeta 1922. Ivan studira u Parizu. Dobio je stipendiju i nastavio studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u glavnom gradu Francuske obogatio ga je kulturno, duhovno, vjerski i katolički. Druži se s katoličkim intelektualcima, prati katolički život, poglavito djelovanje francuskih Euharistijskih križara, posjećuje ustanove, svetišta, duhovna središta, priprema se za apostolsko djelovanje u Hrvatskoj, za odgajanje hrvatske mladeži. Završio je studij književnosti, stekao zvanje srednjoškolskog profesora i prikupio građu za svoju doktorsku disertaciju iz francuske književnosti.

Posljednjih šest godina (1922. – 1928.) živio je s roditeljima u Zagrebu. Iz Pariza se vratio ljeti 1922., a ujesen se zaposlio u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor francuskog i njemačkog jezika i književnosti. Na toj dužnosti je ostao do kraja života, a već 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usporedno je djelovao u udrugama mladih. Ujesen 1922. izabran je za predsjednika Hrvatskoga katoličkog mladeškog saveza. Sljedeće godine taj Savez se ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski savez. Merz je suosnivač novoga Saveza i u njemu će do kraja obavljati dužnosti tajnika i dopredsjednika.

Umro je vrlo mlad, u 32. godini života, 10. svibnja 1928., od meningitisa, nakon neuspjele operacije upaljene čeljusne šupljine. Četiri dana prije smrti, pred svojim ispovjednikom o. Vrbanekom, svoj je život prožet zavjetom čistoće prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež.