Vodič za pripremu kvalifikacionog ispita iz



Yüklə 98,78 Kb.
tarix14.05.2018
ölçüsü98,78 Kb.
#43847

VODIČ ZA PRIPREMU KVALIFIKACIONOG ISPITA IZ

SOCIOLOGIJE



IZVODI IZ KLASIČNIH DELA

Formiranje sociologije kao samostalne nauke

Ogist Kont (1798-1857) u delu Kurs pozitivne filozofije iznosi klasifikaciju nauka, u kojoj je društvene pojave učinio predmetom jedne opšte nauke o društvu. Prirodne pojave deli na: a) neorganska tela i odgovarajuće nauke: astronomiju, matematiku, fiziku i hemiju, i b) organska tela i odgovarajuće nauke: biologiju (nauku o individui) i sociologiju (nauku o Ijudskoj vrsti). U ovom lancu redosled počinje najprostijom naukom i kreće se ka sve složenijim i opštijim. Kako svaka nauka integriše znanja prethodne na koju se oslanja, sociologija, kao poslednja, postaje utočište u koju se uliva razvoj celokupnog naučnog saznanja.

U težnji da sociologiju učini što egzaktnijom, da je oslobodi metafizičkog i spekulativnog duha i podigne na rang pozitivnog naučnog saznanja, Kont je obratio veliku pažnju na njene metodološke osnove. Izgradio je pozitivistički metod (postupak u saznanju društva), težeći da ga što više približi prirodnim naukama. Društvo treba proučavati onako kakvo jeste i objašnjavati ga na osnovu prikupljenih pozitivnih, stvarnih činjenica (pozitivizam), i to posmatranjem, eksperimentom, metodom upoređivanja i istorijskim metodom. Činjenice do kojih se dolazi posmatranjem, jedina su zdrava baza naučnog razmišljanja.

........ Predmet nauke o društvu, prema mišljenju Konta, je ispitivanje

društvene strukture i društvene dinamike.

........ Društvo se sastoji od širih grupacija, klasa, od kojih su osnovne:

1) "spekulativna" klasa (nosioci naučne, filozofske, estetske delatnosti),

2) "praktična" klasa (bankari, trgovci, preduzetnici); 3)poljoprivrednici i 4) radnici. Osnovno obeležje njihovih međusobnih odnosa je koordinacija i podela rada.

......... Celokupno kretanje društva razvija se pod rukovodstvom uma,

koji shvaćen kao svest pojedinca ili kao kolektivno znanje čovečanstva, prolazi zakonito kroz tri stanja, koji su istovremeno i tri faze razvoja društva.

U prvoj teološkoj fazi, najprimitivnijoj fazi intelektualnog i moralnog života, Ijudski um objašnjava suštinu bića, uzroke prirodnih doga|aja i socijalnih zbivanja kao posledice delovanja natprirodnih sila, bogova.

Druga, metafizička faza (koja traje približno od renesanse do francuske revolucije) jeste stanje Ijudske civilizacije u kome se pojave tumače apstraktnim filozofskim principima, neproverljivim apstrakcijama i spekulacijama Ijudskog uma, kao što su prvobitni uzrok, biće, nebiće, suština sveta itd. (skolasticizam i tzv. "negativna" filozofija Spinoze, Voltera, Rusoa itd).Najzad u pozitivno-naučnoj fazi Ijudski duh napušta pokušaj otkrivanja apsolutnih suština, napušta besplodna umovanja i okreće se ka istraživanju pozitivnoga, onoga što jeste, stvarnih činjenica.

(Preuzeto iz knjige Osnovi nauke o društvu, Beograd, 1976. str. 16-19.)

* * *


Herbert Spenser (1820-1903) u delu Studija sociologije, Principi sociologije, unio je u sociologiju, po ugledu na vodeće prirodne nauke svog doba, ideju evolucije, organskog razvitka i borbe za opstanak. Taj pravac u sociologiji poznat je kao evolucionizam, biologizam ili socijalni darvinizam.

....... Društvena struktura formira se potpuno na istovetan način kao i

biološki organizam. Prva društva, horde, potpuno su nediferencirana i u njima se svi bave svim poslovima. Razvijeni oblik skupine već pokazuje diferencirane klase, koje se bave dobavljanjem hrane i zaštitom društva, preradom predmeta, a kasnije se razvija sloj koji obezbe|uje cirkulaciju proizvoda (trgovački). Najzad, razvija se i treći sloj, dvojnik nervnog sistema, upravljački sloj, koji reguliše sve unutrašnje i spoljne aktivnosti.

Otuda je nepobitno da manuelne klase imaju istu ulogu u održavanju socijalne egzistencije koju imaju površinski delovi u održavanju živog organizma. Ne manje je izvesno da celokupna klasa Ijudi angažovana u kupovini i prodaji roba ispunjava jednu funkciju, bitno sličnu onoj koju u živom organizmu ispunjava sistem krvnih sudova, i da upravljačka klasa upravlja kao što mozak i nervni organi upravljaju ovima. Nema razlike u zakonu organizacije........ Cilj nauke je da učini jasnim

veliku biološku istinu: priroda ima svoje zakone, koji važe i za društvo i koji se ne

mogu izmeniti.

(Preuzeto kao napred, str. 24-25.)

* * *
Maks Veber


Pojam društvenog delanja
1. Društveno delanje (uključujući uzdržavanje od radnje ili trpljenje) može biti orijentisano prema prošlom, sadašnjem ili budućem, očekivanom ponašanju drugih (osveta za ranije, odbrana od sadašnjih, mere odbrane od budućih napada). Ti "drugi" mogu biti pojedinci i poznati, ili neodređeno mnoštvo i sasvim nepoznati ("novac npr. znači sredstvo razmene, koje onaj koji dela prima prilikom razmene zato što svoje delanje orijentiše prema očekivanju da će brojni, ali nepoznati i neodređeni mnogi drugi u budućnosti biti spremni da ga uzimaju).

2. Nije svako delanje- ni spoljnje delanje- "društveno" delanje, u ovde upotrebljavanom smislu reči. Spoljnje delanje nije takvo onda kada se orijentiše samo prema očekivanju ponašanja mrtvih predmeta. Unutrašnje ponašanje je društveno delanje samo onda kada se orijentiše prema ponašanju drugih. Religiozno ponašanje npr. nije to onda kada ostaje kontemplacija, usamljena molitva itd. Privredna delatnost (jednog pojedinca) jeste društveno delanje samo onda i ukoliko uzima u obzir i ponašanje trećih. Sasvim uopšteno i formalno uzev, dakle: ta delatnost je društvena ukoliko preko trećih reflektira na respektovanje sopstvene faktične moći raspolaganja privrednim dobrima. A u materijalnom smislu ona je društvena ukoliko npr. pri potrošnji uzima u obzir i buduće želje trećih lica i prema tome orijentiše način svoje "štednje", ili ukoliko ona pri proizvodnji uzima za osnovu svog orijentisanja buduću želju trećih lica, itd.

3. Nema svaki dodir između ljudi društveni karakter, nego je samo sopstveno ponašanje smisaono orijentisano prema ponašanju drugog. Sudar dvojice biciklista npr. je prost događaj kao što je neko prirodno zbivanje. Ali bi njihov pokušaj da izbegnu sudar, i grdnja, tuča ili mirno raspravljanje posle sudara, bili "društveno delanje".

4. Društveno delanje nije ni identično a) sa jednakim delanjem više lica niti b) sa svakim delanjem na koje utiče ponašanje drugih. Ako na ulici, u trenutku kad počne kiša, mnoštvo ljudi otvara kišobrane, onda (normalno) delanje jednog nije orijentisano prema delanju drugog čoveka, već je delanje svih na isti način orijentisano prema potrebi zaštite od kvašenja. Poznato je da na delanje pojedinca mnogo utiče prosta činjenica da se on nalazi u "masi" sabijenoj na jednom mestu i da je njegovo delanje uslovljeno uticajem mase.

Kao i svako delanje tako i društveno delanje može da bude određeno: 1. ciljnoracionalno: kada se dela u skladu sa očekivanjem ponašanja predmeta spoljašnjeg sveta i drugih ljudi, i koristeći se tim očekivanjima kao "uslovima" ili kao "sredstvima" za postizanje sopstvenih ciljeva kojim se racionalno teži; 2. vrednosnoracionalno: kada se svesno veruje u – etičku, estetsku, religioznu ili bilo kakvu drugu – apsolutnu vrednost nekog određenog ponašanja, zbog toga što je ona takva, i nezavisno od uspeha; 3. afektivno, naročito emocionalno: kada se dela u skladu sa aktuelnim afektima i duševnim stanjem; 4. tradicionalno: kada se dela u skladu sa ustaljenim navikama.

5. Društveni odnos treba da znači ponašanje većeg broja osoba koje je po svom smisaonom sadržaju uzajamno podešeno i time orijentisano. Društveni odnos sastoji se od, dakle, potpuno i isključivo u izgledima da se društveno dela na neki (smisleno) moguć način, bez obzira na čemu se zasnivaju ti izgledi.

6. Društvena grupa. Društveni odnos koji je zatvoren, ili u kojem je prijem pravilima ograničen, treba nazvati grupom kad se održanje poretka garantuje ponašanjem određenih ljudi koje je usmereno na to održanje. Na primer ponašanje nekog rukovodioca i, eventualno, upravnog aparata koji normalno ima u datom slučaju zastupničku vlast.

7. Organizacijom treba nazvati trajno delanje određene vrste sa nekim ciljem, a organizovanom grupom skupinu sa upravnim aparatom koji trajno dela sa nekim ciljem.

8. Neko delanje treba nazvati "ekonomskom orijentacijom" ukoliko je ono ono na svom smeranom značenju orijentisano ka zadovoljavanju želje za korisnim uslugama. "Privređivanjem" treba nazvati mirno korištenje moći raspolaganja koje je primarno ekonomski orijentisano, a "racionalnim privređivanjem" ono privređivanje koje je ciljnoracionalno, dakle planski ekonomski orijentisano. Privredom treba nazivati autokefalno privređivanje, a "privrednom organizacijom" trajno organizovano privređivanje. Definicija privređivanja mora biti što oštrija i mora da sadrži to da svi ekonomski procesi i objekti dobijaju svoje obeležje kao takvi samo na osnovu značenja koje im daje ljudsko delanje, - delanje kao cilj, sredstvo, smetnja, uzgredni rezultat.

9. Privreda ima sasvim opšti sociološki značaj za obrazovanje organizovanih grupa, ako su, što je maltene pravilo, rukovodstvo i upravni aparat plaćeni. U tom slučaju je opstanak te organizovane grupe skopčan pretežno sa veoma jakim ekonomskim interesom, bez obzira na to što je možda njena primarno ideološka osnova u među vremenu prestala da postoji.



Suština, pretpostavke i razvoj birokratske vlasti
Specifičan način funkcionisanja modernog činovništva izražava se u sledećem: 1) postoji princip strogo određenih kompenzacija raznih organa koje su generalno regulisane pravilima: zakonima ili upravnim aktima. 2) postoji princip hijerarhije u službi i prolaženja kroz sve instance, tj. strogo regulisan sistem nadređenosti i podređenosti organa vlasti gde viši vrše nadzor nad nižima... 3) moderno vođenje poslova u službi počiva na pisanim dokumentima (aktima), koji se čuvaju u originalu ili konceptu, i na aparatu nižih činovnika i pisara svake vrste; 4) službena delatnost, bar svaka specijalizovana službena delatnost – a ova je specifično moderna pojava – normalno pretpostavlja temeljnu stručnu obuku; 5) kad je služba potpuno razvijena, službena delatnost zahteva čitavu radnu snagu činovnika, bez obzira na okolnost što njegovo obavezno radno vreme u birou može da bude strogo ograničeno; 6) činovnici obavljaju svoju službu u skladu sa opštim pravilima koja se mogu naučiti, koja su više ili manje postojana, i više ili manje iscrpna.

Služba je "poziv". moderni činovnik, bilo u javnoj, bilo u privatnoj službi, uvek teži da stekne specifično uzvišeno "staleško" poštovanje u društvu, a većinom ga i uživa u odnosu na podvlšćene. Čisti tip birokratskih činovnika imenuje neka nadređena instanca. Činovnik koga su izabrali podvlašćeni više nije čisto birokratska figura. U normalnom slučaju položaj činovnika je doživotan, bar u javnim i njma sličnim birokratskim tvorevinama, a u velikoj meri i u drugim tvorevinama, doživotnost položaja pretpostavlja se kao faktičko pravilo i tamo gde je moguć otkaz ili periodično ponovno imenovanje. Činovnik redovno dobija novčanu naknadu u vidu plate koja je, obično, utvrđena, i starosno osiguranje u vidu penzije. U skladu sa hijerarhijskim poretkom organa vlasti, činovnik je usmeren na "karijeru", tj. na penjanje u službi od nižih, manje važnih i manje plaćenih položaja ka višim.


Suština i dejstvo harizme
Nasuprot svim vrstama birokratske organizacije službe, harizmatska struktura ne zna ni za jednu formu ili regulisani postupak postavljanja ili smenjivanja, niti za "karijeru" ili "napredovanje", niti za "platu" ni za regulisano stručno obrazovanje nosilaca harizme ili njegovih pomoćnika, ni za kontrolu ili apelacionu instancu, niti su joj date lokalne službene ili isključive funkcionalne nadležnosti, niti, najzad, postoje staleške institucije tipa birokratskih "nadleštava", nezavisne od lićnosti i postojanja njihove čisto lične harizme. Harizma zna samo za unutrašnju određenost i svoje sopstvene granice. Nosilac harizme uzima zadatak koji mu je određen i, na osnovu svoje misije, zahteva da mu se drugi pokoravaju i slede ga. kakav će biti rezultat zavisi od toga da li će on to pčostići. Ukoliko oni za koje on oseća da im je poslan ne priznaju njegovu misiju, njegovi zahtevi propadaju. Ukoliko ga oni priznaju, on je njihov gospodar sve dok "osvedočenjem" uspeva da očuva njihovo priznanje. Ali svoje "pravo" on ne izvodi iz njihove volje (u vidu izbora), nego obrnuto: priznavanje nekoga za harizmatski kvalifikovanog jeste obaveza onih prema kojima je usmerena njegova misija. Harizma može da bude a, razume se, redovno i jeste po kvalitetu lična osobina: odatle proizilazi da su misija i moć nosioca harizme kvalitativno ograničeni iznutra, a ne spoljnim poretkom. Po svome smislu i sadržaju misija se može usmeriti na neku lokalno, etnički, društveno, politički, profesionalno, ili na bilo koji drugi način ograničenu grupu ljudi, i, obično, i jeste tako: njene granice se poklapaju sa granicama tih grupa. U svim stvarima, pa i u svojoj ekonomskoj superstrukturi, harizmatska vlast predstavlja potpunu suprotnost birokratskoj. Dok je birokratska vlast upućena na stalne prihode, a stoga, bar a potiori, na novčanu privredu i porez u novcu, harizma živi u ovom svetu, a ne od njega.

Po svojoj suštini, harizmatski autoritet je specifično labilan: nosilac može da izgubi harizmu, da oseća kao da ga je "njegov bog napustio", da se oseća kao Isus na raspeću , njegove pristalice mogu misliti da je "lišen svoje moći": tada je njegova misija završena, i nada očekuje i traži novog nosioca. A njega napuštaju njegovi sledbenici, jer čista harizma ne poznaje nikakvu drugu "legitimnost" do one koja proizilazi iz lične stalno iznova osvedočene moći.

Moć harizme počiva na veri u otkrivanje i heroje, na emocionalnom uverenju u važnost i vrednost neke manifestacije religiozne, etičke, umetničke, naučne, političke ili bilo koje druge vrste, na junaštvu, bilo askeze ili rata, viteške mudrosti, magijske obdarenosti, ili bilo koje druge vrste. Ovo verovanje revolucioniše ljude "iznutra" i pokušava da oblikuje stvari i poretke po svom revolucionarnom htenju. Harizma u svojim najvišim pojavnim oblicima ruši pravila, raskida sa tradicijom uopšte i obara sve pojmove svetosti. Umesto pijeteta prema onome što je odvajkada uobičajeno, i zato sveto, ona nameće unutarnje pokoravanje ovome što još nije bilo, što je apsolutno jedinstveno i zato božansko. Harizma je u ovom čisto empirijskom i vrednosno neutralnom smislu svakako specifično "stvaralačka" revolucionarna snaga istorije.

Ali harizmatski autoritet ne znači amorfno stanje bez strukture, već predstavlja izrazitu socijalnu strukturu sa organima i aparatom usluga i materijalnih dobara koji su prilagođeni misiji nosioca harizme. Lični pomoćnici i među njima istovremeno specifična vbrsta harizmatske aristokratije u okviru grupe predstavljaju jednu užu grupu pristalica, sastavljenu po principu učeništva i odanosti pratnje i odabranu prema ličnoj harizmatskoj kvalifikaciji. (Maks Veber, Privreda i društvo).



Istorijsko-materijalistička teorija društva
Karl Marks i Fridrih Engels su uobličili novu, materijalističku teoriju društva koju su nazvali istorijski materijalizam. Tvorci istorijskog materijalizma su u objašnjenju suštine ljudskog društva i istorije pošli od čoveka. Tražeći odgovor na pitanje šta je čovek, šta ga povezuje sa drugim ljudima, oni su kroz kritičko preispitivanje Hegelove i Prudonove filozofije i društveno-istorijske prakse građanskog društva došli do zakljhučka da čovek nije samo čulno prirodno biće, kako ga shvata Prudon, niti samo duhovno biće kako ga tretira Hegel, već celovito biće prakse. Praksa, tj. praktična, svesna, slobodna i univerzalna čovekova delatnost je njegova rodna, generička suština. Ona je čovekovo suštinsko svojstvo kojim se odlikuje, što ga odvaja od drugih živih bića.
Individualno-psihološke teorije društva
Za Gabrijela Tarda (1843-1904) sve društvene pojave i procesi u suštini su psihološke prirode. One izviru iz invencije, ljudskih otkrića, a oblikuju se mentalnom interakcijom pojedinaca kroz tri fundamentalna socijalna procesa: podražavanje (imitacija), opozicija i adaptacija. Svako novo otkriće u bilo kom obliku (ideje, vere, tehnike, mode), kada se rodi u svesti jednog čoveka zakonito teži da bude ponovljeno ili podražavano od strane drugog.

Vilfredo Pareto (1848-1923) osnovu društvenog života ljudi vidi u ponašanju pojedinaca - "molekula" društva. Sva ponašanja pojedinaca satkana su iz logičkih, svrsishodnih i nelogičkih nesvesnih postupaka. Uloga razuma, ili logičkih postupaka uglavnom se svodi na prihvatanje i opravdanje nesvesnih postupaka. Pareto je društveni sistem shvatio kao jedinstvo dva elementa: jednog statičnog, koji čini jezgro društvene strukture i drugog, promenljivog koji objašnjava i menja tu strukturu. Konstantni deo se naziva reziduama a promenljivi derivacijama.

Sigmund Frojd (1856-1939) u osnovi individualnog ljudskog ponašanja vidi dva nagona: nagon života i nagon smrti. Nagon života predstavlja seksualnu energiju koja se manifestuje kroz seksualne potrebe, erotsku ljubav, reprodukciju vrste i radost življenja. Drugi nagon, nagon smrti, jeste psihološki energetski izvor neerotske agresivnosti i destrukcije, destruktivnih želja usmerenih prema sebi (mazohizam) ili prema drugima (sadizam). Libido je osnovni izvor psihičke energije koja se razlaže u individualne postupke usmerene na zadovoljavanje čovekovih nagona, prvenstveno seksualnih. Prema Frojdu čovekova ličnost predstavlja jedinstvo tri elementa: Id (nagonski nesvesni deo ličnosti), Ego (ja, lice svakodnevnog psihičkog života čoveka) i Superego (unutrašnji moralni sudij ličnosti).
Kolektivno-psihološke teorije društva
Emil Dirkem (1858-1917). Društvo je za Dirkema "sui generis", nešto iznad i mimo pojedinca. Ono postoji kao nezavisna realnost koju nijedan pojedinac nije stvorio. Kao biološki i geografski element, ono je deo objektivne stvarnosti pojedinca, koji ima karakter prinude jer se ne prilagođava volji pojedinca, već se nameće pojedincima, regulišući njihovo ponašanje pa čak i njihovu volju. Društvo se sastoji od dva osnovna elementa: idejnog jezgra i morfološke strukture. Idejno jezgro čini kolektivna svest, odnosno kolektivne predstave sastavljene od ideja i normi. U idejama se ispoljavaju osnovni logički okviri društvene misli i osnovna iskustvena saznanja i verovanja, dok se normama regulišu razni oblici društvenog ponašanja. Morfološku strukturu društva čine demografski, geografski, tehnološki, politički, ekonomski i etničko-kulturni činioci. Primat u društvenoj morfologiji Dirkem pridaje etničko-kulturnim činiocima jer smatra da oni najviše utiču na opštu društvenu organizaciju.

Kolektivna svest, odnosno društvo koje je u njoj oličeno, ne određuje samo ponašanje pojedinca nego je i izvor pojedinačnih društvenih pojava, posebno morala i religije. Nesebičnost i predanost su osnovne karakteristike svakog moralnog čina. Ta osećanja su beznačajna i nemoguća ukoliko se ne potčinjavamo jednom drugom svesnom biću koje ima veću moralnu vrednost od nas samih. To drugo biće, ako se isključe sva druga ljudska bića, može biti Bog ili društvo. Za Dirkema je Bog društvo, «preobraženo i shvaćeno na simboličan način". Društvo je u stanju da inspiriše osećanje bogovskog u umovima svojih članova zato što ono kao kao i Bog vlada njima. Individualno osećanje večite zavisnosti podjednako je prisutno i u jednom i u drugom slučaju. Društvo kao i Bog poseduje moralni autoritet i može da inspiriše na nesebičnu odanost i požrtvovanje.

Emil Dirkem: Pojam društvene anomije
Odnosi kapitala i rada su,do danas,ostali u istom stanju pravne neodređenosti. Ugovor o najmu usluga zauzima u našim zakonicima veoma malo mesto,naročito kada se pomisli na raznovrsnost i složenost odnosa koje je on pozvan da reguliše. Uostalom,nije potrebno isticati jednu prazninu koju danas osećaju svi narodi i trude se da je popune.

Pravila metode su za nauku ono što je oravna i moralna pravila za ponašanje; ona rukovode mišlju naučnika kao što ova druga upravljaju postupcima ljudi. Međutim,ako svaka nauka ima svoj metod,poredak koji ona ostvaruje čisto je unutrašnji. Ona usklađuje postupke naučnika koji obrađuju istu nauku,ne njihove odnose sa spoljašnim svetom. Ne postoje discipline koje bi usredsređivale napore raznih nauka radi nekog zajedničkog cilja. To je naročito tačno kada je u pitanju moralne i društvene nauke; jer matematičke,fuzičko-hemijske i čak biološke nauke ne izgleda da su do tog stepena tuđe jedne drugima. Ali pravnik,psiholog,antropolog,ekonomista,statističar,lingvista,istoričar pristupaju svim istraživanjima kao da razni nizovi činjenica koji oni proučavaju obrazuju isto toliki broj nezavisnih svetova. Oni se,u stvari,međutim,pružaju sa svih strana; dosledno tome,isto bi to trebalo tako da bude i sa odgovarajućim naukama. Eto otkud dolazi anarhija na koju se ukazuju,ne bez preterivanja uostalom,u nauci uopšte,ali koja je naročito prisutna u ovde navedenim naukama. One pružaju,zaista prozor neke skupštine rastavljenih delova koji međusobno ne sarađuju. Ako dakle one obrazuju celinu bez jedinstva,razlog tome nije što one nemaju dovoljno osećanja za svoje sličnosti; razlog je što nisu organizovane.

Ovi razni primeri su dakle varijeteti jedne iste vrste; u svim tim slučajevima,ako podela rada ne stvara solidarnost,razlog tome je što odnosi organa nisu regulisani,što se oni nalaze u stanju anomije.

Ali otkud potiče to stanje?

Pošto određen skup pravila predstavlja konačan oblik koji vremenom dobijaju odnosi koji se spontano uspostsvljaju između socijalnih funkcija,može se reći a priori da je stanje anomije nemoguće svuda gde su solidarni organi dovoljnom i u dovoljno trajnom dodiru. Zaista,budući u neposrednoj prostornoj vezi,oni u svakoj prilici lako bivaju upozoravani na potrebu koju imaju jedni za drugima,te prema tome imaju živo i postojano osećanje o svojoj uzajamnoj zavisnosti. Kako se,sa istog razloga,među njima i razmene obavljaju lako,one se isto tako vrše i često,budući redovne; one se same od sebe uređuju i vreme malo-pomalo dovršava delo sređivanja. Najzad,s obzirom da i najmanje reakcije mogu lako da se osete i jedna i druga strana,pravila koja se na taj način stvaraju nose njihov žig,to jest ona do tančina predviđaju i utvrđuju uslove ravnoteže. Ali ako se,naprotiv,među njih umetne neko neprobojno telo,onda je jedan organ u stanju saopštavati drugome samo nadražaje određene jačine. Budući retki,odnosi se ne ponavljaju u dovoljnoj merida bi se dobili određen oblik; u svakoj novoj prilici dolazi do novih lutanja. Prolazni putevi kojima idu talasi kretanja ne mogu da se poklapaju jer su i sami ti talasi i suviše isprekidani. Odnosno,ako bar neka pravila uspeju da se suprostave,onda su opšta i neodređena; jer,u tim uslovima,mogu se ustaliti samo najopštije odlike pojava. Isto će to biti i kad je neposredna prostorna veza,i pored toga što je dovoljna,isuviše skorošnja ili je i suviše malo trajala.

Najopštije govoreći,ovaj uslov se ostvaruje silom prilika.Jer izvesna funkcija se može deliti između dva i više delova jednog organizma samo ako su svi u većoj ili manjoj meri prostorno bliski. Šta više,kada je rad već dodeljen i pošto ti delovi imaju potrebu jedni za drugima,oni prirodno teže da smanje odstojanje koje ih razdvaja. To je razlog što vidimo,ukoliko se više penjemo lestvicom šivih bića,kako se organi uzajamno približavaju i kako se ,kao što kaže Spenser,uvlače u pore jedni drugih. Ali sticaj izuzetnih okolnosti može učiniti da bude i drugačiji. (Preuzeto iz knjige O podeli društvenog rada)

Emil Dirkem: Društvena solidarnost
Društvena solidarnost je jedan potpuno moralni fenomen, koji sam po sebi nije podložan tačnoj opservaciji, a naročito ne moranju. Ukoliko se pristupi, ovoj klasifikaciji i ovoj komparaciji treba unutrašnju činjenicu razmeniti spoljašnjom koja je simbolizuje i izučava prvu kroz drugu.

Taj vidljivi simbol je pravo, i doista, tamo gde socijalna solidarnost postoji, uprkos svom materijalnom karakteru, ona ostaje u stanju čiste potencijalnosti, ali svoje prisustvo manifestuje vidljivim efektima. Tamo gdje je jaka, ona snažno priklanja ljude jedne drugim, dovodi često u vezu i umnožava prilike koje oni imaju da stupe u kontakt. Ako hoćemo da govorimo precizno, u položaju kome smo teško je reći da li to ona stvara fenomene ili naprotiv ona iz njih proizilazi; da li se ljudi zbližavaju što je ona jaka ili je ona jaka zato što su se ljudi približili jedni drugima. Ali, za sada nije neophodno razjesniti to pitanje, već je dovoljno potvrditi da su ova dva reda, činjenica povezana i da se menjaju u isto vreme i u istom smislu. Ukoliko su članovi jednog društva solidarniji, utoliko više održavaju različite veze bili jedni sa drugima, bilo sa grupom uzetom zajednički, jer kada bi njihovi susreti bili retki, oni bi zavisili jedni od drugih samo povremeno i slabo. Sa druge strane, broj ovih mera je neminovno srazmeran broju zakonskih propisa koje ih određuju. Doista, društveni život, svuda gde postoji na jedan trajan način, teži neizbeno da uzme jedan određeni oblik i da se organizuje, a pravo nije ništa drugo so ono najpostojanije i najpravednije što ima sama ta organizacija. Opšti život društava ne može se proširiti u jednoj tački, a da se pravni život ne rasprostire u isto vreme i u istom odnosu. Možemo dakle biti sigurni da se u pravu nalaze reflektovane sve suštinske raznovrsnosti društvene solidarnosti.



Gistav Le Bon je u delu “Psihologija gomile” razvio specifičnu teoriju o kolektivnoj svesti gomile. Ta svest nije jednostavan prosek svesti pripadnika gomile već je kompleks novih karakteristika nastalih njihovim povezivanjem. Pojedinci u gomili “osećaju, misle i rade na način sasvim drugačiji od onoga, kako bi svaka od tih individua osećala, mislila i radila da je za se izolovana”. U psihološkoj strukturi gomile dominantnu ulogu ima podsvesni deo uma koji je satkan pretežno od emocija, instinkta i moralne baštine nacije, odnosno rase. Zbog toga je gomila abnormalna po svojim psihološkim karakteristikama. Ona je izuzetno slabog intelekta, impulsivna, pokretljiva, neodgovorna, razdražljiva lakoverna, nepouzdana, podložna sugestiji, netolerantna, netrpeljiva, autoritarna, konzervativna, sklona nasilju i preterivanjima svake vrste. U gomili sve što je heterogeno utapa se u homogeno koje je nesvesno i emocionalno. U njoj pojedinac gubi vlastiti identitet jer postaje podložan sugestivnoj zarazi i spreman je da žrtvuje svoje pojedinačne interese i da se potpuno prepusti interesima, koje bi, da je sam, obuzdavao. Gomile su od nastanka ljudske civilizacije stalno prisutne na istorijskoj pozornici društva, ali je njihov učinak bezvredan, štaviše on je štetan.

Ortega Gaset (1883-1955) je na temelju Dirkemovog učenja o kolektivnoj svesti razvio specifičnu teoriju masa. U delu “Pobuna masa” on shvata ljudsko društvo kao dinamično psihološko jedinstvo elite i mase. Elitu čini ekskluzivna grupa sastavljena od nadarenih, preduzimljivih i odgovornih pojedinaca. Čovek elite je biće koje više zahteva od sebe nego od drugih, izdvaja se iz gomile i preuzima na sebe dužnosti, obaveze i teškoće, trudeći se da postane savršeniji i sposobniji. Nasuprot eliti, masa je mehanički zbir slabo nadarenih i duhovno tromih pojedinaca. Ona je zapravo, više psihološka pojava nego što je socijalne grupa. Masa se na istorijskoj pozornici pojavljuje kao čovek-masa i kao narod-masa. Čovek-masa je ključna figura našeg doba, jeste tip čoveka koji se izgradio na siromašnim apstrakcijama. Ferdinand Tenis: zajednica i društvo

Ljudske volje stoje u različitim odnosima jedna s drugom; svaki takav odnos je ztajamno dejstvovanje, koje će s jedna strane biti učinjeno ili dato, a s druge strane trpljeno i prihvaćeno. Ova dejstva su usmjerena ili na održavanje ili na uništavanje druge volje i tela: potvrdna su ili odrečna. Ova će trorija biti isključivo usmerena na odnose uzajamnog priznanja kao na predmet svog istraživanja. Svaki takav odnos predstavlja jedinstvo u mnoštvu i mnoštvo u jedinstvu. On se sastoji iz zahteva, olakšica poslova koji se ukrštaju i biće proučavani kao izrazi volja i njihovih snaga. Ovim pozitivnim odnosima stvoren skupina, shvaćeno kao biće koje jedinstveno dela i prema unutra i prema spolja, znači jednu vezu . Sam odnos, pa, dakle, i veza, biće shvaćeni ili kao realan organski život – to je suština zajednice, ili kao ideaslna i mehanička tvorevina – to je pojam društva. Primenom će se utvrditi da se izabrani nazivi zasnivaju na sinonimičnoj upotrebi na nemačkom jeziku. Ali do sadašnja naučna terminologija obično ih zamenjuje bez razlikovanja po pustoj volji. Zbog toga bi trebalo unapred nekolikim primedbama predtaviti suprotnost među njima.



Svaki poverljivi, tajni, isključivi zajednički život ( tako smatramo) biće shvaćen kao život u zajednici. Društvo je javnost, svet. U zajednici se čovek nalazi sa svijima od rođenja, sa svim radostima i žalostima za nju vezan. U društvo se ide kao u nešto strano. Mladiću se skreće pažnja da se čuva od rđavog društva, ali je rđava zajednica protivrečna smislu te reči. Samo pravnici mogu govoriti o odmaćem društvu, jer oni pozanju samo društveni oijam veze; ali domaću zajednicu sa njenim neizbrojnom dejstvima na ljudsku dušu osetiće onaj koji je njen član. Verenici takođe znaju da učlaze u brak kao savršeu zajednicu života ( communio totius vitae); društvo života je protivrečnost po sebi. Društvom se služi; zajednica ne može nikom drugom da služi. U religijsku zajednicu se prima; religijska drištva samo postoje, slično drugi zudruženjima radi bilo kojih ciljeva, radi države ili teorije, koje stoje van njih. Zajednica jezika,običaja, verovanja; ali društvo za stcanje, putovanje, nauku. Tu su naročito značajna trgovačka društva; čak i kad se među njihovim članovima može naći takođe poverenje i zajednica, ipak se o trgovačkoj zajednici jedva može govoriti. Bolo bi potpuno odvratno stvarati zajednicu skupljanjem akcija. Ipak istovremano postoje zajednice imovina: zemlja, šuma, livada. Zajednica imovine među supruzima neće se nazvati imovinsko društvo. Tako nastaju izvesne razlike. U opštem smislu veoma mnogo će se govoriti o jednoj zajednici koja obuhvata calo čovečanstvo, kao što želi da bude crkva. Ali ljudsko društvo će se razumeti kao prosto postojanje jednih pored drugih jednihod drugih nezavisnh lica. Kad je pak u novije vreme u naučnim pojmovima reč o društvu unutar jedne zemlje, u suprotnosti prema državi, onda će taj pojam biti prihvaćen, ali će prvenstveno naći svoje objašnjenje u dubljoj protivrečnosti prema zajednicama naroda. Zajednica je stara, društvo je novo, kao stvar i ime... Naprotiv, svaka ocena seoskog života uvek ukazuje na to da je tamo zajednica među ljudima jača, životnija: zajednica je trajno i pravo zajedničko življenje,društvo – samo prolazno i prividno. I tome odgovara da sama zajednica treba da bude shvaćena kao jedna živ organizam, a društvo kao mehanički agregat i veštačka tekovina. (IZ DELA „ZAJEDNICA I DRUŠTVO“)
Bihejvioristička teorija društva
Rajt Mils (1916-1964) je razvio teoriju motivacije kao najvažniji deo bihejviorističke sociologije. Mils pod motivacijom podrazumeva podrazumeva takav oblik ponašanja koji uspostavlja ravnotežu u čoveku u trima ravnima: fiziološko-hemijskoj, emocionalnoj i društvenoj. Mils govori o društvenim ulogama kao osnovnim elementima društvene strukture. Drugi element strukture su institucije, treći element društvene strukture su institucionalni poroci, a četvrti element je sfera društvenog delanja. Postoji pet institucionalnih poredaka: srodnički poredak, ekonomski poredak, politički poredak, vojnički poredak i religiozni poredak. Postoje četiri sfere društvenog delanja: simboli, tehnologija, statusna sfera i vaspitna sfera.
Kulturološka (ciklička ) teorija društva
Začetnik sociološko-kulturiloške teorije društva je Osfald Špengler (1880-1936) koji u delu “Propast zapada” iznosi stav da svetska istorija predstavlja proces večitog oblikovanja, nastajanja i nestajanja. U osnovi tog procesa se nalaze kulture kao kao organizmi, odnosno “živa bića najvišeg ranga”. Kulture su organizmi. Istorija sveta je njihov zajednički životopis. Ogromna istorija kineske ili antičke kulture jeste morfološki tačan pandan male istorije čoveka pojedinca, životinje, drveta ili cveta. Svaka kultura ima svoju vlastitu i osobenu prirodu, ima svoj “prasimbol”, “svoju dušu” i svoju istoriju koja je ostvarenje njenih mogućnosti. Gašenjem jedne kulture nestaje i jedan poseban “unutrašnji oblik naroda”, koji ga je povezivao u jednu celinu, iako se najčešće ne gasi fizičko nizanje naraštaja. Špengler smatra da kulture kao i biljke, iznenada niču, rastu, cvetaju, venu i na kraju umiru. Ovaj životni ciklus svake velike kulture traje oko hiljadu godina. Kada se taj ciklus završi krug se zatvara i proces počinje iznova. Ovo ciklično kretanje kulture je univerzalno, važi za sve kulture i odvija se potpuno nezavisno od naših ideala, nada i stremljenja. U morfologiji istorije Špengler izdvaja osam velikih kultura : kineska, egipatska, asirsko-vavilonska, induska, arabiska, antička i zapadnoevropska. Ove kulture žive i razvijaju se izolovano bez ikakvih meðusobnih dodira i uticaja. Pri kraju životnog ciklusa svake kulture, kao organsko-logička posledica njenog života, nastaju civilizacije. One predstavljaju “krajnja i najviša stanja jedne kulture, njen završetak; dolaze nakon postojanja, kao nešto što je postalo nakon života, kao smrt”. Prelaženje kulture u civilizaciju uvek prati imperijalizam, težnja ka spoljnoj ekspanziji koja je simbol gubljenja stvaralačke moći i propadanja. Iz antičke kulture nastala je rimska civilizacija koja je svojom ekspanzijom označila kraj antike. Ali na taj način ne nastupa kraj istorije, jer tada dolazi do pojave”druge religioznosti”, traženja novog načina spasenja, i na osnovu toga iznova započinje novi kulturni ciklus i tok života.

Arnold Tojnbi (1889-1975) je dalje produbio i razvio Špenglerovu teoriju istorije. On je istoriju shvatio kao večiti proces nastajanja, rasta i propadanja civilizacije. Tojnbi smatra da je tokom istorije postojala dvadeset jedna civilizacija, uz izvesne periferne kulture koje nisu postale stvaralačke civilizacije. Tokom istorije civilizacijski proces je eliminisao četrnaest, a ostalo je sedam svetskih civilizacija: pravoslabno-hrišćanska, pravoslavno-ruska, islamska (koja obuhvata raniju iransku i arapsku civilizaciju), hindu, kineska, korejsko-japanska i zapadna civilizacija. Sve civilizacije osim zapadne danas su u poslednjem stupnju i već su upale u orbitu zapadne civilizacije. Čak je i za zapadnu civilizaciju ishod veoma neizvestan, on zavisi od odgovora koje će ta civilizacija dati na izazove sa kojima se suočava.
Funkcionalistička teorija društva
Talkot Parsons (1902-1972) je jedan od najpoznatijih predstavnika strukturalno-funkcionalističkog teorijskog pravca u sociologiji. Svoj sociološki stav izložio je u delima “Struktura društvene akcije” i “Društveni sistem”.Društvo je za njega organizovano stanovništvo koje na okupu drži jedinstven sistem institucionalizovanih vrednosti i normi. I on, slično kao Veber, uzima individualno delanje kao polaznu teorijsku kategoriju za objašnjenje društva i društvene strukture. Elementi iz kojih je sastavljeno individualno delanje su: akter, odnosno lice koje dela; cilj-buduće stanje koje akter svojim delanjem želi da postigne; situacija- koja se sastoji iz skupa okolnosti koje stoje pod kontrolom aktera i okolnosti koje su izvan njegove kontrole i četvrto, normativna orijentacija - skup normi i vrednosti kojima se iskazuju ciljevi društva.

Najveći broj akcija odvija se izmeðu dva ili više pojedinaca, tako da se individualna akcija pretvara u socijalnu akciju koja za Parsonsa predstavlja osnovnu realnu kategoriju društvenog života. U strukturi socijalne akcije, društvenog delanja postoje četiri elementa: biološki organizam, ličnost pojedinca koja izražava njegove motive, težnje i ciljeve, društveni sistem koji predstavlja sistem interakcija i kulturni sistem koji obuhvata vrednosti i norme kojima se pojedinci rukovode u svom ponašanju.

Prema Parsonsovom mišljnju svaki sistem akcije temelji se na četiri funkcionalna principa, odnosno imperativa: imperativ održanja sheme osnovnog vladajućeg obrasca; imperativ integracije, unutrašnje povezanosti sistema; imperativ postizanja cilja, ostvarivanje cilja u promenljivim okolnostima; imperativ prilagoðavanja sistema opštim uslovima.

Primenjujući ovaj opšti obrazac za društvo kao sistem Parsons je izneo četiri podsistema koji funkcionalno povezani oblikuju društvo, to su: kulturni poredak, pravni poredak, politički poredak i privredni poredak. Za Parsonsa najvažniju ulogu u društvu imaju kulturne i moralne vrednosti, one predstavljaju izvor celokupnog društvenog života, jer socijalizacijom ličnosti i pravnim normama kanališu i usmeravaju pojedince i društvene kolektivitete u vršenju društvenih uloga. Kompleks srodnih i meðusobno povezanih uloga koji je normativno regulisan u granicama opštih vrednosti i normi predstavlja širu društvenu jedinicu - društveni kolektivitet - koji se sastoji od institucija, organizacija i društvene grupe.


Strukturalističke teorije društva
Najznačajniji predstavnik strukturalističke teorije je Mišel Fuko francuski filozof. Za njega je sistem osnovna kategorija koja kaja drži čoveka u vremenu i prostoru i koja ga prožima i stoji pred njim. “Ja više ne postoji i sada se ide za tim da otkrijemo ono “se”. Postoji bezlično “se”. Time se u izvesnom smislu vraćamo na stanovište 17. veka, ali sa sledećom razlikom: na mesto Boga ne stavljamo Čoveka, nego anonimno mišljenje, saznanje bez subjekta, teorijski stav bez identiteta”. Fuko u svojoj filozofiji na mesto čoveka stavlja sistem. Osnovna karakteristika duhovnog i društvenog života za Fukoa predstavlja diskontinuitet, a ne kontinuitet. Za Fukoa postoje tri epohe kroz koje je prošla evropska misao: prva, traje do kraja 16. veka u kojoj znanje ima magijski karakter, druga, nastupa krajem renesanse, tu dolazi do odvajanja znanja od stvari i do pojave znanja koja se tiču prirode, materijalnog bogastva i jezika. U trćoj epohi koja se podudara sa našim vremenom uoblučava se struktura znanja o delovima stvarnosti koji su na prvi pogled skriveni.

Klod Levi Stros, francuski antropolog i sociolog smatra da jezik i sistem znakova oblikuju čvrstu i trajnu strukturu koja je ključ za razumevanje i objašnjenje svih jezika na svetu. Društvene nauke, posebno antropologija i sociologija, ukoliko žele da doðu do pravih naučnih saznanja o društvu i kulturi, moraju poput lingvistike da se odreknu pojavnog i da se okrenu skrivenom, podsvesnom koje uslovljava ponašanje čoveka i sve objektivno postojeće odnose i institucije u društvu. To podsvesno je univerzalni ljudski duh, obezličeno ljudsko mišljenje, zajedničko kako primitivnom tako i savremenom čoveku.
Fenomenološke teorije
Za Edmunda Huserla svet ne postoji “po sebi”, nego samo u svesti čoveka. Budući da je svet svesna pojava, njgova suština, čoveku nije data neposredno već posredno preko tzv. intencionalne svesti. Suštinu prirode, društva i čoveka, kaže Huserl, možemo dokučiti samo pomoću intencionalne svesti, svesti koja je neposredno usmerena na predmet saznanja tako što ga percipira i doživljava odjednom i u celini. Maks Šeler suštinu društva svodi na doživljaje pojedinca. Svi oblici udruživanja i povezivanja ljudi potiču iz simpatije, odnosno iz “afektivne intuicije”. Gomila je najprostiji oblik povezivanja ljudi, zatim dolazi raznovrsne društvene grupe koje počivaju na zajedničkom doživljenom iskustvu. Iz takvog zajedničkog iskustva nastaje jedinstvena psihološka celina koju Šeler označava kao “životnom zajednicom”. Takve zajednice su porodica, rod, pleme, narod, a zavisno od stepena povezanosti to mogu biti i profesije, političke partije i društvene klase. Naredni oblik udruživanja ljudi su veštačke društvene grupe koje se formiraju racionalnim putem, na osnovu trezvenog razmišljanja i interesa pojedinaca kao što je, recimo, trgovačko društvo.

Žorž Gurvič (1894-1965) predstavlja najznačajnijeg teoretičara u oblasti sociološko-fenomenološke teorije. Osnovna kategorija na kojoj počiva Gurvičev teorijski sistem jeste “totalni socijalni fenomen”. Sve društvene pojave su totalni socijalni fenomeni zato što su više dimenzionalne, što je njihova struktura stvorena od više slojeva, odnosno “spratova” koji su “dubinski” rasporeðeni. Gurvič je svoj sociološki sistem podelio na tri dela: dubinska sociologija, koja proučava vertikalnu strukturu društva; mikrosociologiju koja istražuje oblike društvenosti; i makro sociologiju čiji su predmeti proučavanja društvene grupe, klase i opšte društvo.

Svako potpuno i celovito istraživanje, smatra Gurvič, obuhvata deset dubinskih slojeva: 1) morfološku i ekološku površinu, 2) organizovanu aparaturu, 3) društvene modele, 4) ustaljena kolektivna ponašanja, 5) spletove društvenih uloga, 6) kolektivne stavove, 7) društvene simbole, 8) novatorska i stvaralačka ponašanja, 9) kolektivne ideje i vrednosti, i 10) kolektivna duštvena stanja i psihičke aktivnosti.


Ralf Dahrendorf- Značaj kategorije društvene uloge u sociologiji

........ možemo formulisati stav koji, prećutno ili izričito, stoji u osnovi

celokupnog teorijsko-istraživačkog rada u savremenoj sociologiji: čovek se ponaša u skladu sa svojim ulogama. Na taj način, čovek u sociološkoj analizi figuriše, suštinski, samo u meri u kojoj postupa u skladu sa svim očekivanjima koja su povezana s njegovim društvenim položajima. Ova apstrakcija, ova naučna jedinica sociologije, može se nazvati homo sociologikus. U srditom i kritizerskom stanju moglo bi se reći da je sociologija nauka o konformizmu, a time ujedno i njegov instrument. Međutim, ako se to izrazi s manje srdžbe a više preciznosti, onda ispada da sociološke teorije izjednačavaju igranje društvenih uloga s celinom društvenog ponašanja.

(Preuzeto iz : Ralf Dahrendorf, Homo sociologikus, Niš, 1989.str.202.)

* * *

Herbert Markuze - O filozofskim osnovama ekonomskog pojma rada
........ Ma kako različito glasile te definicije pojedinačno, (ekonomske

definicije rada - prim. I.Š.) one se sve poklapaju u tome što o radu govore kao o određenoj Ijudskoj "delatnosti", a uz to se još na razne načine u definiciji unosi svrha, predmet i rezultat.

........ Mi smo filozofski zasnovani pojam rada, koji potiče od Hegela,

naznačili smo toliko da bi smo mogli da opišemo njegov nastavak. Bitna razlika od pojma rada u ekonomskoj nauci je ova: ovde se rad javlja kao osnovno zbivanje čovekove egzistencije, kao zbivanje koje trajno i stalno vlada celim bićem čoveka, i u kome se u isti mah nešto događa sa "svetom" čoveka. Ovde rad upravo nije određena Ijudska "delatnost" (jer nijedna pojedinačna delatnost ne zahvata celinu čovekove egzistencije i vlada njome: svaka delatnost pogađa uvek samo delimične sfere i odigrava se samo u delimičnim sferama njenog sveta); on je, pre, ono u čemu se zasniva i u šta se ponovo pretvara svaka pojedinačna delatnost: delanje. I to, ona je delanje čoveka kao načina njegovog bivstvovanja u svetu - ono čime on tek postaje "za sebe", ono što jeste, dolazi sebi samom, dobija "oblik" svoje egzistencije, svog "ostajanja" i svet čini "svojim". Rad se ovde ne određuje vrstom svojih predmeta, ni svojim ciljem, sadržajem, rezultatom itd., nego onim što se sa samom čovekovom egzistencijom zbiva u radu.

............ Sledićemo upućivanje dato u ovom začetku pojma rada i

pokušati da sagledamo samo to zbivanje: rad kao specifičnu praksu čovekove egzistencije u svetu.

(Preuzeto iz: Herbert Makuze, Kultura i društvo, Beograd, 1977. str.124-126.)

* * *


Erih From - Dva vida slobode za modernog čoveka
.......... Cilj će nam biti da pokažemo da struktura modernog društva

deluje na čoveka dvostruko: on postaje nezavisniji, samopouzdaniji kritičniji, a postaje i izdvojeniji, usamljeniji i zastrašeniji/ Razumevanje čitavog problema slobode zavisi od sposobnosti sagledavanja obeju strana tog procesa, ne gubeći iz vida jednu stranu dok se traga za drugom.

........... Oslobađajući čoveka mentalno, društveno i politički,

kapitalizam je nastavio ono što je protestantizam započeo oslobađajući ga duhovno. Ekonomska sloboda bila je osnova tog razvoja, a srednja klasa njegov zatočenik. Pojedinac nije više bio vezan utvrđenim društvenim sistemom zasnovanim na tradiciji, koji je ostavljao relativno malo mesta za lično napredovanje izvan tradicionalnih granica.

Dopuštalo se i očekivalo da on u uspešnom ostvarivanju ličnih ekonomskih dobiti dospe donde dokle ga dovedu marljivost, inteligencija, hrabrost, štedljivost, ili sreća.

.......... Jednom rečju, kapitalizam nije samo oslobodio čoveka

tradicionalnih spona već je i lično doprineo povećanju pozitivne slobode, razvitku aktivnog, kritičkog, odgovorno ličnog ja.

Međutim, to je bio jedan način delovanja kapitalizma na proces sve većeg oslobađanja; kapitalizam je u isti mah prouzrokovao i veću usamljenost i izdvojenost pojedinca, i ispunjavao ga osećanjem beznačajnosti i nemoći.

.......... Da čovek nije imao asketski stav prema radu i želju da plodove

svog rada ulaže u razvijanje proizvodnih mogućnosti ekonomskog sistema, nikad ne bismo mogli postići napredak u ovladavnju prirodom;

......... Ipak, mada je načelo rada u svrhu akumulacije kapitala

objektivno imalo ogromnu vrednost za napredak čovečanstva, ono je subjektivno doprinelo da čovek radi za vanlične ciljeve, načinilo ga slugom upravo one mašine koju je on izradio, te mu je, na taj način, dalo osećanje lične beznačajnosti i nemoći.

......... U svakom društvu duh čitave kulture određen je duhom

najmoćnijih.

.......... Moderna sebičnost je pohlepa čiji su koreni u osujećenju

stvarnog ličnog ja, a njen predmet je društveno ja. Mada se čini da se moderni čovek odlikuje krajnjim potvrđivanjem ličnog ja, njegovo lično ja je u stvari oslabljeno i svedeno na deo celokupnog ličnog ja - na instinkt i voljnu moć- a svi drugi delovi celokupne ličnosti su isključeni.

......... Ljudskom sudbinom upravljaju ekonomske krize, nezaposlenost,

rat.


.......... Odnos jednog pojedinca s drugim izgubio je obeležje

neposrednosti i čovečnosti, a dobio obeležje manipulacije i instrumentalnosti. Zakoni tržišta su pravilo u svim društvenim i ličnim vezama.

.......... Ne samo ekonomski već i lični odnosi između Ijudi obeleženi su

tom otuđenošću; umesto obeležja odnosa između Ijudskih bića, oni dobijaju obeležje odnosa između stvari.

.......... Što je manje osećao da predstavlja nekog, to mu je (čoveku-

prim. I.Š.) bilo potrebnije da nešto poseduje.)Ako pojedinac nije imao svojine, ili ju je izgubio, nedostajao mu je značajan deo "ličnog ja", te, u izvesnoj meri, ni za sebe ni za druge nije bio potpuno razvijena osoba.

......... Usamljenost, strah i pometenost ostaju; to Ijudi ne mogu večito

da podnose. Oni ne mogu da i dalje nose breme "slobode od"; moraju pokušati da sasvim pobegnu od slobode, ako već ne mogu da napreduju od negativne slobode ka pozitivnoj (podvukao I.Š.).

(Preuzeto iz: Erih From, Bekstvo od slobode, Beograd, 1978. str.102-126.)

* * *


Multinacionalne korporacije

Oblici međunarodnih preduzeća menjali su se tokom decenija, ali je suština ostala ista - koristeći dimenzije nacionalnog i spoljnog tržišta, međunarodna preduzeća prelaze okvire jednog nacionalnog tržišta i mobilišu i kapital i radnu snagu i sirovine na taj način što kombinuju privredne resurse po poreklu (u zemlji osnivaču), sa inostranim kapitalom, kadrovima, sirovinama i materijalima. Samo se po sebi razume da su u pitanju i proširena tržišta za gotove proizvode, tako da je ceo ciklus proširene reprodukcije obeležen međunarodnim elementom: i proizvodnja i prodaja i potrošnja.

Međunarodna preduzeća uglavnom su počela da se razvijaju kao preduzeća - velike nacionalne korporacije, sa odeljenjem za obavljanje transakcija sa inostranstvom. Sredinom XX veka, iz takvog oblika krupne nacionalne korporacije razvija se tzv. multinacionalna korporacija....... u multinacionalnim korporacijama reč je i o

multinacionalnoj svojini i o multinacionalnom rukovođenju.

(Preuzeto iz: Ekonomska i poslovna enciklopedija , "Savremena administracija", Beograd, 1994. str.784.)

* * *


dr Vladimir Rašković - Razlike i nejednakosti između Ijudi

Socijalne nejednakosti Ijudi su takođe postojale tokom cele istorije društva i izražavale se na vidljiv način. Njihovi uzroci su materijalo-ekonomske i društveno - političke prirode. To su mnogobrojne nejednakosti u odnosima siromašnih i bogatih, ravnopravnih i obespravljenih, privilegovanih i zapostavljenih, silnih i nejakih, vladajućih i potlačenih i slično.

U izvesnom smislu socijalne nejednakosti proizilaze i iz same podele rada na intelektualni i fizički, zatim iz uže podele rada na niže i više kategorije, slojeve itd. Tu spadaju i nejednakosti po socijalnom poreklu Ijudi, načinu ponašanja, psihičkoj konstituciji i uticaju društvene sredine u kojoj je čovek rastao i razvijao se. Takođe su mnogobrojne socijalne razlike između Ijudi i u pogledu pripadnosti raznim društvenim organizacijama, udruženjima, institucijama i slično.

(Preuzeto iz knjige Osnovi nauke o društvu, Beograd, 1976., str.182.)

* * *


  • Pored napred navedenih izvoda, za pripremu kvalifikacionog ispita preporučuje se udžbenik:

Milovan Mitrović, Sreten Petrović, Sociologija – za III razred stručnih škola i IV razred gimnazije, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008. godine
Tokom pripreme potrebno je da kandidati obrate pažnju na dole navedena pitanja.

  • U kom delu je Ogist Kont upotrebio termin "sociologija"?

  • Kako je Ogist Kont izvršio klasifikaciju nauka?

  • Koje su tri faze razvoja društva prema Kontovom mišljenju?

  • Koje su četiri osnovne klase po mišljenju O.Konta?

  • Koje društvene klase uočava Herbert Spenser?

  • Kako se zove pravac u sociologiji koji zastupa Herbert Spenser?

  • Koji su osnovni naučni principi u sociologiji?

  • Šta je to teleološko objašnjenje u sociologiji?

  • Pojam društvo?

  • Odnos sociologije i ekonomije

  • Posmatranje kao istraživačka tehnika

  • Kom sociološkom pravcu pripada Emil Dirkem?

  • Pojam solidarnosti kod Dirkema?

  • Šta je to društvena anomija prema Dirkemu?

  • Kako Ferdinand Tenis određuje zajednicu a kako deruštvo?

  • Koji naučnik zastupa stanovište da sociologija treba da bude "teorija socijalne revolucije"

  • Kom pravcu u sociologiji pripada Karl Marks?

  • Kako Maks Veber shvata sociologiju?

  • Čemu pridaje značaj strukturalizam kao sociološka teorija?

  • Ko je upotrebio izraz "homo sociologikus"?

  • Dva osnovna shvatanja rada

  • Ekonomsko određenje rada

  • Filozofski pojam rada

  • Kako Herbert Markuze definiše rad?

  • Koji su bitni elementi sociološkog pojma rad?

  • Različiti tipovi podele rada

  • Šta se podrazumeva pod pojmom društvena proizvodnja?

  • Osnovni činioci proizvodnje

  • Koji su osnovni momenti procesa društvene reprodukcije?

  • Koja su dva osnovna istorijska oblika društvene reprodukcije?

  • Šta je primarni cilj robne proizvodnje?

  • Koja su osnovna svojstva robe?

  • Koje su osnovne funkcije novca?

  • Šta je inflacija?

  • Šta se podrazumeva pod pojmom opticaj novca?

  • Objasniti fetišizam robe i novca?

  • Pojam prirodna sredina

  • Pojam društvena sredina

  • Kako se zove nauka koja proučava stanovništvo?

  • Oblici kretanja stanovništva

  • Karakteristike naučno-tehničke revolucije

  • Šta je informatika?

  • Šta se podrazumeva pod pojmom "futurologija"?

  • Šta je to ekologija?

  • Osnovni ekološki problemi savremenog sveta

  • Šta su multinacionalne korporacije?

  • Dva vida slobode koje ističe Erih From

  • Pozitivna i negativna sloboda prema Erihu Fromu

  • Pojam društvene struktura

  • Razlika izmedu strukture i sastava

  • Oblici društvene pokretljivosti

  • Klasifikacija društvenih grupa

  • Istorijski tipovi braka

  • Pojam društvene elite

  • Kritičko tumačenje elitističke strukture

  • Osnovni tipovi čovekovog naselja

  • Uzroci i oblici socijalne nejednakosti

  • Pojam i vrste društvene pokretljivosti

  • Činioci društvenog razvoja

  • Pokazatelji društvenog razvoja

  • Karakteristike nove ekonomije

  • Čovek kao homo ludens

  • Šta je estetika?

  • Masovna kultura

  • Kič i šund

  • Pojam i oblici socijalizacije ličnosti

  • objasnite razliku između rada, društvenog delovanja i profesije

  • koja su to dva osnovna oblika društvene reprodukcije, objasnite njihovu suštinu?

  • Čime je uslovljen odnos između čoveka i prirode?

  • Šta proučava demografija

  • Koje su karakteristike postindustriskog perioda u razvoju društva?

  • Šta je društvena struktura i kakva je razlika između strukture i sastava?

  • Šta podrazumeva pojam društvena uloga?

  • Zašto su ruštvene grupe most između čoveka i društva?

  • Po čemu se razlikuju klase, staleži i kaste?

  • Šta su to etničke zajednice i koje vrste etničkih zajednica postoje?

  • Šta je svojina?

  • Koje su osnovne razlike između sela i grada?

  • Koji su to oblici i tipovi državne vlasti?

  • Koje su karakteristike društvene ustanove?

  • Koji su izvori birokratske moći?

  • Osnovne karakteristike strukturne pokretljivosti?

  • Kako nova tehnologija uslovljava novu ekonomiju?

  • Objasni razlike i sličnosti između pojma kultura i pojma civilizacija?

(Napomena: na samom ispitu pitanja mogu biti drugačije formulisana (uže ili šire) ali suština je sadržana u gore navedenim pitanjima i preporukama.)




Yüklə 98,78 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə