Zrinka Blažević

Treba li rehabilitirati­ pojam „mentaliteta“?

Zrinka Blažević

Koncept mentaliteta u znanosti je redovito kritiziran jer se radi o nemjerljivoj i donekle spekulativnoj kvaliteti kolektivnog ljudskog mentalnog stanja. Europska historiografija poziva na obnavljanje interesa za istraživanje mentaliteta i revitaliziranje pristupa njemu koristeći spoznaje historijske antropologije, historijske imagologije, i vezanih disciplina ali i koristeći transdisciplinarne prilaze poput korištenja suvremenih neuroznanstvenih spoznaja o ljudskoj svijesti, historiji emocija te neurohistorije. Time bi historija mentaliteta mogla ući u posthumanističko doba kao učinkovito sredstvo za razumijevanje ljudskog stanja.

Koncept mentaliteta u značenju ‘manifestacije kolektivnog nesvjesnog’ i ‘mentalno oruđe epohe’ koji je inaugurirala prva, a popularizirala treća generacija francuskih analista, postao je jedan od najpopularnijih brendova toga historiografskog smjera. Naime koncept mentaliteta, prema klasičnoj formulaciji očeva utemeljitelja analističke historiografije Marka Blocha i Luciena Febvrea, upućuje na složeni međuodnos pojedinaca i kolektiva te njihova društvenog i materijalnog okruženja, koji se može opisati kao istodobno svjestan i nesvjestan, refleksivan i nerefleksivan, racionalan i emocionalan.

Njihovo je konceptualno i istraživačko nasljeđe od kraja 1970-ih godina, u sklopu kritičkog obračuna s redukcionističkim kliometrijskim ekonomizmom, počela na domaćoj i europskoj historiografskoj sceni promovirati skupina historičara predvođena Andréom Burguièreom, Philippeom Arièsom i Jacquesom Le Goffom, koji su nastojali školi Anala dati snažniji antropologijski pečat.^1,2

Međutim već nekoliko godina kasnije, pod utjecajem pervazivne poststrukturalističke epistemologije lingvističkoga obrata, zagovornici intelektualne historije i nove kulturne historije prokazali su mentalitet kao zastario i strukturalistički impostirani koncept, trendovski pledirajući da se zamijeni antiesencijalističkim i konstruktivističkim terminom reprezentacije.^3,4

Mentalitet kao most između disciplina

Među povjesničarima koji su trezvenije pokušali propitati epistemološku, metodološku i praktično-istraživačku funkcionalnost koncepta, ali i same historije mentaliteta, ponajprije valja spomenuti uglednog britanskog kulturnog historičara Petera Burkea. U članku objavljenom 1986. godine Burke tvrdi da bi koncept mentaliteta mogao biti korisno heurističko sredstvo za povezivanje socijalne historije i historije ideja kao i za nadvladavanje „psihologijskih anakronizama“, no samo uz uvjet da se podvrgne ozbiljnoj kritičkoj reviziji.⁵

On naime tradicionalnoj historiji mentaliteta neumoljivo pripisuje četiri teorijska “smrtna grijeha” – precjenjivanje društvenog i kulturnog konsenzusa, nezadovoljavajuće objašnjenje povijesne promjene, nedovoljno teorijski elaboriran odnos između sustava vjerovanja i društvenog sistema te evolucionizam i binarizam. Kako bi se oni što uspješnije anulirali, Burke predlaže tri komplementarne revizionističke strategije. Ponajprije u marksističkoj maniri sugerira da bi historija mentaliteta veću istraživačku pozornost trebala posvetiti sukobima interesa između različitih društvenih skupina, što bi u konačnici doprinijelo „pretvaranju nesvjesnog u svjesno i implicitnog u eksplicitno“. Nadalje, prema njegovu bi se receptu nova historija mentaliteta morala u većoj mjeri pozabaviti „kategorijama, shemama, stereotipima i paradigmama“ kako bi što efikasnije objasnila povijesne kontinuitete, tradicije i procese kulturne reprodukcije, pri čemu bi svakako trebala kombinirati tekstualne i kontekstualne pristupe. Osim toga, želi li preživjeti lingvistički obrat, historija mentaliteta se nužno mora fokusirati na jezik, odnosno na metafore i simbole koji strukturiraju mišljenje.⁶

Imajući u vidu prirodu Burkeovih argumenata, posve je bjelodano da je njegov entuzijastički revizionizam usmjeren prema historiji mentaliteta vođen prije svega trendovskim imperativom njezina usklađivanja s epistemološkim zahtjevima aktualnog kulturnog i lingvističkog obrata.

Europska povijest mentalitet u dugom trajanju

Samosvjesno se pak nadovezujući na analističku tradiciju histoire totale, austrijski povjesničar Peter Dinzelbacher poduhvatio se početkom 1990-ih ambicioznog projekta pisanja europske povijesti mentaliteta u dugome trajanju. Rezultat njegova nastojanja da „propita socijalno znanje određenog povijesnog kolektiva i istraži promjene u načinu mišljenja i modifikacije imaginarija na intersubjektivnoj razini“ jest voluminozna knjiga Europäische Mentalitätsgeschichte.⁷ U njezinoj je pripremi sudjelovalo trideset suradnika, koji su elaborirali opsežan Dinzelbacherov katalog historijskoantropoloških tema, reprezentiranih prema kronološkoj shemi antika – srednji vijek – novi vijek.⁸ Vodeći se načelima metodološkog prezentizma analističke impostacije,⁹ Dinzelbacher konceptualizira Mentalitätsgeschichte kao vrstu totalne povijesti koja obuhvaća sve domene ljudskoga života oblikovanog u polju međudjelovanja svih njegovih materijalnih i duhovnih dimenzija. Premda pokazuje sklonost normativnim poopćavanjima, suspektnu poststrukturalističkim povjesničarima, Dinzelbacherova konceptualizacija mentaliteta kao „ansambla načina i sadržaja mišljenja i osjećanja koji karakteriziraju određen kolektiv i ostvaruju se u djelovanju“¹⁰ u određenoj mjeri anticipira materijalni i prakseološki obrat, koji će posljednjih desetak godina postati distinktivnom epistemološkom oznakom historijske antropologije.

Analistička rehabilitacija mentaliteta

Zasluge pak za recentni pokušaj rehabilitacije historije mentaliteta na teorijskim i istraživačkim zasadama analističke škole pripadaju francuskom povjesničaru Andréu Burguièreu. Premda se u knjizi objavljenoj 2006. godine ponajviše bavi intelektualnom baštinom i istraživačkom putanjom škole Anala u razdoblju između 1920-ih i 1980-ih, Burguière veliku pozornost posvećuje i rekonstrukciji epistemološke genealogije i propitivanju budućnosti koncepta mentaliteta, što je posve razumljivo ima li se u vidu njegova vlastita intelektualna formacija i istraživačke preferencije. Nasljedujući pomalo impresionistički ateorizam francuskih analista, Burguière najveću prednost koncepta mentaliteta vidi upravo „u njegovoj inkluzivnosti i neodređenosti“, zbog čega „bolje opisuje složenost mentalnog univerzuma u njegovu odnosu prema društvenim svjetovima te njegovu sposobnost da proizvodi promjenu“. Iako je prilično teško precizno definirati što Burguière podrazumijeva pod tim pojmom, čini se da je najskloniji eklektičnom psihologijsko-kulturalističkom poimanju mentaliteta kao „intelektualnog mehanizma koji strukturira načine percepcije i razmišljanja, ali je ujedno i skup dijeljenih koncepcija i stanja osjećajnosti“. Usprkos tomu što, na tragu Marca Blocha i Luciena Febvrea, mentalitet određuje prilično inkluzivno, subsumirajući pod tim pojmom „kognitivne i emocionalne strukture, reprezentacijske sustave i repozitorije nesvjesnih slika,“ on pledira i za to da se značenjski opseg koncepta mentaliteta proširi i sadržajem pojma imaginarnog Jacquesa Le Goffa kako bi se izbjeglo svođenje mentaliteta na „puke fluktuacije u psihičkom životu ili postignuća diskurzivne misli“.¹¹ Izuzev činjenice da je Le Goff opetovano naglašavao nereproduktivnu, kreativnu i poetičku prirodu imaginarnog,¹² Burguière njegov pristup istraživanju mentaliteta očito preferira i zato što on uključuje reprezentacijsku, emocionalnu, refleksivnu i tjelesnu komponentu.

Prihvatimo li Burguièreov apel za revitalizaciju historije mentaliteta, mislim da bi je valjalo pokušati epistemološki konstituirati upravo na sjecištu navedenih domena, koje su danas u spoznajno-objasnidbenoj i praktično-istraživačkoj nadležnosti suvremene historijske imagologije, neurohistorije, historije emocija i historijske antropologije.
Stapanje mentaliteta i imagologije

Prve važne korake u smjeru epistemološke fuzije historije mentaliteta i imagologije poduzeli su još krajem 1980-ih godina francuski književni imagolozi Daniel-Henri Pageaux i Jean Marc Moura.^{13 14} Naime oni su pod utjecajem domicilne historije mentaliteta proglasili književne slike konstitutivnim dijelom „društvenog imaginarnog“, zagovarajući materijalističko-kontekstualistički tip interpretativne analize koja bi, osim proučavanja modaliteta njihove „književne transpozicije“, uzimala u obzir i sociohistorijski kontekst njihove proizvodnje, distribucije i recepcije.¹⁵ Premda je, očito inspirirana marksistički impostiranom socijalnom i novom historijom, francuska književna imagologija pronicljivo identificirala formativan utjecaj hijerarhijskih odnosa moći na generiranje društvenih i kulturnih imaginarija, ipak nije podrobnije teorijski elaborirala i metodološki konceptualizirala odnos između teksta i konteksta, tjelesno disponiranih mentalnih procesa i reprezentacijskih mehanizama ili, burdjeovski rečeno, odnos između kulturnoga polja i povijesno kondicioniranih oblika djelovanja.

Zbog tog se razloga iz pozicije nove historije mentaliteta mnogo funkcionalnijom nadaje šira, historijskoimagološka konceptualizacija slike kao interferentne konfiguracije mentalnih predodžbi, tekstualnih i netekstualnih reprezentacija te modela prakse koji se konstituiraju u određenom sociohistorijskom kontekstu.¹⁶ Epistemološki zacrtavši koordinate imaginarnoga na sjecištima reprezentacijskoga polja, tjelesnog iskustva i materijalnih uvjeta djelovanja, historijska imagologija tako uspješno razrješava ne samo poststrukturalistički binarizam teksta i konteksta nego i tradicionalnu kulturalističko-biologističku dihotomiju. Osim toga, promatrana iz perspektive suptilne epistemološke dijalektike strukture i prakse, odnosno objektivacije i otjelovljenja, historijskoimagološka definicija slike kao konstitutivnog dijela kolektivno disponiranih kulturnih imaginarija, ali i individualnog iskustva svijeta, uvelike korespondira s Le Goffovim poimanjem imaginarnog. Naime, prema njegovu mišljenju, imaginarno je bitan element reprezentacijskoga polja upravo zato što iziskuje i omogućava individualnu kreativnu intervenciju. Osim toga, Le Goff ističe da je nezaobilazni aspekt imaginarnoga i svijest o sebi koja je, kao distinktivni identitet na temelju kojeg se konstruira individualnost, nedjeljiva od tjelesnog integriteta.¹⁷

Neurobiologija spoznavanja

Navedenu su Le Goffovu imaginativnu hipotezu potvrdila suvremena neuroznanstvena istraživanja poput onih Antonia Damasia, koji već desetljeće i pol istražuje neurobiologiju mehanizama stvaranja svijesti o sebi. Proučavajući kognitivne sposobnosti osoba s ozljedama predfrontalnog i desnog parijetalnog područja moždane kore, Damasio je formulirao tzv. hipotezu somatskog markera (Somatic Marker Hypothesis, SMH), pema kojoj selektivna redukcija emocija uvelike otežava logičko razmišljanje i odlučivanje.¹⁸ Drugim riječima, on je dokazao da su emocije nužne za održavanje homeostatske ravnoteže, koja je ključ za razumijevanje biologije svijesti. Polazeći pak od pretpostavke da tijelo i mozak čine rezonantnu petlju, Damasio je sam proces stvaranja svijesti o sebi konceptualizirao kao interaktivnu izvedbu anatomski diferenciranih dijelova mozga – gornjeg dijela moždanog debla, talamusa i cerebralnog korteksa – koji reguliraju kontinuirani proces stvaranja mentalnih slika. Prema njegovu mišljenju, upravo je mentalno slikotvorstvo u osnovi svih složenih kognitivnih procesa poput percepcije, razumijevanja, zamišljanja i sjećanja. Damasio pritom neprestano naglašava formativnu ulogu emocija u svim mentalnim procesima, uključujući i svijest o sebi, koju slijedom toga naziva „osjećajem spoznavanja“.^19,20

Golemo značenje za produbljenije razumijevanje svijesti o sebi, ali i socijalnih dimenzija kognitivnih i emocionalnih procesa, imalo je sredinom 1990-ih godina otkriće tzv. zrcalnih neurona, koje je proslavilo skupinu talijanskih neuroznanstvenika na čelu s Giacomom Rizzolatijem, Vittoriom Galleseom i Marcom Iacobonijem. Koristeći suvremenu fMRI-tehnologiju, spomenuti su istraživači u lijevom čeonom režnju (tzv. Broccino područje) i tjemenom režnju pronašli skupine neurona koji se aktiviraju prilikom promatranja radnji druge osobe. Oni putem inzule šalju signale u druge dijelove mozga zadužene za različite tipove spoznajnih funkcija poput govora, empatije i samosvijesti. Uz otkriće mehanizama simulacije (predrefleksivnog i automatskog razumijevanja tuđih postupaka) te zrcalnih superneurona (posebnih neurona u čeonom režnju koji pridonose uobličavanju i razvijanju primjerenog osjećaja između sebe i drugih na temelju intersubjektivnog osjećaja „nas“), time je pružena biološka potvrda fenomenoloških teorija o važnosti unutarnjih tjelesnih iskustava i percepcije kao temelja samorazumijevanja i intersubjektivnosti, odnosno društvene interakcije ljudskih bića uopće.²¹

Spomenuta neuroznanstvena otkrića imala su važan utjecaj na razvoj teorije o neuroplastičnosti i teorije proširenog uma (Extended Mind Theory). Obje polaze od uvjerenja da je, s jedne strane, ljudski mozak podložan konstantnim neurofunkcionalnim promjenama koje se simultano manifestiraju i na individualnoj i na kolektivnoj razini te da, s druge strane, svi kognitivni i emocionalni procesi nastaju u složenim interakcijama mozga, tijela i okoline.²² U tom se pogledu obje paradigme implicitno oslanjaju na teorijske zasade evolucijske epistemologije, koja ljudsku biologiju i kulturu ne promatra kao binarne opreke, već pretpostavlja da one - zbog činjenice su promjene u procesima prirodne selekcije da kulturno uvjetovane - stoje u koevolucijskom odnosu.²³

Neurohistorija na sjecištu humanistićkih, društvenih i prirodoznanstvenih disciplina

Na opisanim temeljima svoje interpretativne i analitičke modele grade i neurohistorija i historija emocija, koje također mogu pružiti mnoge kreativne teorijske i metodološke impulse novoj historiji mentaliteta. Na tome tragu neurohistorija drži da su kultura i moć uvijek bili posredovani sociohistorijski specifičnim mehanizmima koji na neurofiziološkoj razini uzrokuju promjene emocionalnih stanja povijesnih aktera, stvarajući time ujedno i pretpostavke za povijesnu promjenu. Kao avangardna i još uvijek nedovoljno akademski etablirana subdisciplina historijske znanosti, neurohistorija na interdisciplinarnom sjecištu neuroznanosti, evolucijske biologije, arheologije i antropologije nastoji osvijetliti fenomene kulturno-bioloških transformacija u dugome povijesnom trajanju, odnosno istražiti kako povijesno specifične kulturne strukture oblikuju neurofiziološke obrasce i mijenjaju oblike endokrine regulacije.²⁴ Polazeći od pretpostavke da pripadnici neke grupe mogu, zahvaljujući funkcionalnoj izomorfiji ljudskog mozga, slično interpretirati stanoviti fenomen, neurohistorija nastoji teorijski premostiti jaz između fenomena stvaranja individualnog iskustva i njegovih kolektivnih aktualizacija i manifestacija, ali ne na univerzalnoj razini neke povijesne kulture, već na razini agregatnih neurofizioloških obrazaca pojedinih društvenih grupa. U tom se pogledu neurohistorija svjesno teorijski nadovezuje i referira na rezultate francuske historije mentaliteta, posebice u danas vrlo propulzivnim istraživanjima osjetilne fiziologije i neuropatologije.²⁵

Historija emocija kao poveznica vrijednosnih i fizioloških aspekata

Neurohistorija jednako tako dijeli mnoge teorijske sličnosti sa suvremenom historijom emocija, koja kao svoj glavni istraživački cilj postulira ispitivanje emocionalnih habitusa i praksi različitih društvenih grupa u određenim povijesnim razdobljima.²⁶ Premda drži da su emocije primarno rezultat tjelesnih dispozicija i mentalnih operacija pojedinca koje u vidu orijentacijskih mapa generiraju mišljenje, percepcije, reprezentacije, imaginaciju, sjećanje, evaluacije i djelovanje, historija emocija ih konceptualizira i kao povijesno i kulturno generirane društvene proizvode. Osim sa psihosomatskim kapacitetima pojedinca, historija emocija osjećaje povezuje i sa sociokulturno uvjetovanim vrijednosnim sustavima, simultano ispitujući složenu dijalektiku njihovih otjelovljenih, verbalnih i neverbalnih manifestacija te izvanjskih, kulturnih i simboličkih reprezentacija.²⁷ Upravo se takvo interdependentno teorijsko konceptualiziranje i interferentno istraživanje tjelesnog, mentalnog i sociokulturnog ukazuje kao plodonosna poveznica neurohistorije i historije emocija s historijom mentaliteta i historijskom imagologijom.

Naposljetku valja istaknuti da je historija emocija, poput ostalih subdisciplina suvremene historijske znanosti, pod velikim utjecajem prakseoloških teorija. Zbog tog razloga historija emocija ne samo da zagovara tezu da osjećaje generiraju različite socijalne prakse već i drži da se emocije mogu shvatiti kao vid praktičnog angažmana u svijetu. Emocije se u tom smislu smatraju važnim aspektom procesa društvene proizvodnje subjektivnosti, koja je kondicionirana fundamentalnom premisom o inherentno društvenoj prirodi ljudske tjelesnosti i sebstva.²⁸ Iz perspektive pak interesa suvremene historijske znanosti za rehabilitaciju koncepta povijesnog aktera²⁹ posebno je važan uvid prakseološki impostirane historije emocija da su emocionalne prakse vid otjelovljenog znanja koje je velikim dijelom nerefleksivno, neintencionalno i automatizirano. Pritom se, dakako, ne gubi iz vida da te prakse uključuju i naučene, habitualizirane i kulturnospecifične obrasce koji strukturiraju percepciju, mišljenje i osjećaje, a realiziraju se u praksama mobilizacije, reprezentacije, komunikacije i regulacije.³⁰
Kako od apstraktne teorije do povijesno specifičnih manifestacija?

Osim toga, prakseološke teorije mogu ponuditi rješenje gorućeg epistemološkog problema historije mentaliteta, a to je kako pomiriti apstraktan teorijski koncept mentalnog univerzuma s njegovim povijesno specifičnim individualnim i kolektivnim manifestacijama. Prvi korak u tome smjeru načinio je još 1970-ih godina francuski sociolog Pierre Bourdieu, kojega su misteriozno ignorirali gotovo svi pripadnici škole Anala. U težnji da osvijetli suptilan mehanizam koji društvenim akterima omogućuje praktično ovladavanje shemama i kodovima određene kulturne konfiguracije, Bourdieu se suočio s problemom interpretacije kompleksnosti življene ljudske prakse. Nastojeći stoga heuristički ispitati kako pojedinci koriste kulturu da bi ostvarili svoje interese i ciljeve, Bourdieu je iskovao koncept habitusa. Habitus je, prema njegovoj interpretaciji, „sustav trajnih i prenosivih dispozicija, strukturiranih struktura koji su predisponirane tako da djeluju kao strukturirajuće strukture, tj. kao principi koji stvaraju i organiziraju i prakse i reprezentacije“. Nadalje, habitus pretpostavlja „stečeni sustav generativnih shema koji je objektivno prilagođen određenim uvjetima u kojima nastaje“, odnosno on je svojevrsni „urođeni zakon koji stvara sve misli, percepcije i djelovanja“. Habitus naime poglavito djeluje na razini tjelesnih dispozicija i mentalnih operacija koje funkcioniraju kao mape za djelovanje, determinirane društvenim i povijesnim uvjetima vlastite proizvodnje. Iz perspektive interesa historijske znanosti za temporalnost mentalnih obrazaca posebno je zanimljiva činjenica da je u Bourdieovoj teorijskoj viziji habitus „utjelovljena povijest, internalizirana kao druga priroda i zaboravljena kao povijest, koja predstavlja aktivnu prisutnost čitave prošlosti koja ju je proizvela“.³¹ Premda je pružio ključne uvide u problem odnosa između strukturnih odrednica, odnosno socio-historijskih uvjeta djelovanja te relativno indeterminirane prirode strategija i taktika koje rabe povijesni akteri, Bourdieu, kao ni njegovi kolege analisti, nije uspio na zadovoljavajući način objasniti fenomen društvene i kulturne promjene.

Rješenje dileme promjene preko sociologije strukturacije i antropologije igara

Možebitno rješenje te aporije nudi teorija strukturacije britanskog sociologa Anthonyja Giddensa, koji naglašava produktivnu ulogu koju u održavanju i rekreiranju društvenih kodova i normi imaju sami društveni akteri. Giddensova se teorija strukturacije naime zasniva na principu rekurzivnosti sukladno kojem su „strukturna obilježja društvenih sistema istodobno medij i rezultat praksi koje rekurzivno organiziraju“. To znači da se društvene strukture kontinuirano stvaraju i održavaju upravo zbog povratne sprege s društvenim praksama povijesnih aktera, čije djelovanje generira konstitutivne komponente društvene strukture, nikad ih pritom u potpunosti ne replicirajući. U tom bi se smislu teorija strukturacije kreativno mogla primijeniti i na teorijsku konceptualizaciju i empirijska istraživanja promjena individualnih i kolektivnih mentaliteta, posebno zahvaljujući Giddensovu inzistiranju na interdependentnom istraživanju praktične svijesti i rutiniziranog djelovanja, kompleksnoj definiciji sociohistorijskog konteksta i naglašavanju važnosti odnosa moći u okviru socijalne analize.³²

Rekurzivni međuodnos društvenih struktura i djelovanja koji je u interpretativno-analitičkom fokusu prakseoloških teorija podrazumijeva simultanu interakciju nekoliko različitih domena: pojedinca, materijalnih artefakata, okoline i drugih ljudskih bića. U tom su pogledu prakseološki pristupi komplementarni i suvremenoj historijskoj antropologiji, koja je uvelike inspirirana simetričnom antropologijom francuskog teoretičara Bruna Latoura.³³ Nastojeći, naime, prevladati tradicionalnu ontološku i epistemološku dihotomiju između prirode i kulture, historijska antropologija redefinira sam koncept ljudskog bića kao svoga istraživačkog objekta. S uporištem u Latourovoj imaginativnoj definiciji ljudskoga,³⁴ suvremena historijska antropologija poima čovjeka kao hibrid kulturnog i prirodnog bića koji se u svojem povijesnom djelovanju oslanja na medije, tehniku i tehnologiju. Polazeći od pretpostavke da domenu ljudskih iskustava ne konstituiraju samo ljudi, nego i stvari, ona u svoj istraživački fokus stavlja upravo interakciju ljudi sa ne-humanim bićima, materijalnim objektima i komunikacijskim sredstvima, pokazujući pritom veliku istraživačku osjetljivost za kreativnu tenziju između antropoloških univerzalija i kulturnih razlika.

Kako bi pak razotkrila složene načine na koji ljudska bića ne samo humaniziraju već i tehnički i medijski transformiraju prirodu i kulturu, historijska antropologija uspostavlja intenzivnu interdisciplinarnu suradnju s koevolucijskom i medijskom antropologijom. Osim toga, u metodološkom se pogledu sve više otvara prema adaptivnoj uporabi različitih nelinearnih objasnidbenih modela, teorije mreža i teorija igre. Sve joj to naime omogućuje da detektira i objasni povijesno kondicionirane procese preklapanja i amalgamiranja prirode, ljudskog djelovanja i materijalnih objekata, uključujući medije i tehnologiju, koje smatra ključnim faktorima definiranja i razumijevanja ljudskog bića kao svoga istraživačkog objekta.³⁵

Historija mentaliteta kao disciplina za posthumanističko doba

Stoga držim da bi se upravo na kreativnom presjecištu historijske imagologije, neurohistorije, historije emocija i historijske antropologije mogao otvoriti prostor za razvoj nove, postanalističke historije mentaliteta. Čini se naime da navedeni pristupi mogu s jedne strane pružiti heuristička sredstava za analizu kompleksne dinamike intersubjektivnog, interobjektnog te interdiskurzivnog i interpraktičnog, a s druge strane istražiti njihovu složenu međuovisnost u okviru povijesno determiniranog Lebenswelta. Korisnu orijentaciju u tom smjeru svakako pružaju i prakseološke teorije koje omogućavaju teorijsko osmišljavanje fenomena procesualnosti, plastičnosti, adaptivnosti i povijesne situiranosti kao inherentnih karakteristika ljudskih materijalnih, tjelesnih i diskurzivnih praksi, ali i društvenog sustava u cjelini. Na taj bi način historija mentaliteta mogla dobiti svjež poticaj za revitalizaciju svoje respektabilne teorijske i metodološke baštine, ali i iznova postati učinkovitim sredstvom za razumijevanje i objašnjenje složenih i začudnih manifestacija conditio humana u posthumanističkom dobu.

Reference

1. 
   Le Goff, J., Roger Chartier, J. R. (1995). La nouvelle histoire. ^{Gordogan, 125–171}.
   
2. 
   Vovelle, M. (1990). Ideologies and Mentalities. Chicago: University of Chicago Press.
   
3. 
   Chartier, R. (1982). Intellectual History or Sociocultural History? The French Trajectories. U: D. LaCapra, S. L. Kaplan (ur.), Modern European Intellectual History: Reappraisals and New Perspectives. Ithaca (New York): Cornell University Press. 13-46.
   
4. 
   LaCapra, D. (1985). History and Criticism. Ithaca (New York): Cornell University Press.
   
5. 
   Peter Burke je članak „Strenghts and Weaknesses of History of Mentalities“ prvi put objavio godine 1986. u časopisu History of European Ideas (7/5, 439–451), a proširenu i revidiranu inačicu toga teksta uvrstio je u svoju knjigu Varieties of Cultural History, objavljenu 1997. godine.
   
6. 
   Burke, P. (1997). ^{Varieties of Cultural History. Ithaca (New York): Cornell University Press.}
   
7. 
   Dinzelbacher, P. (1993). Europäische Mentalitätgeschichte. Haupthemenin Einzeldorstellungen. Stuttgart: Kröner. Usporedi i srpski prijevod, Dincelbaher, P. (2009). Istorija evropskog mentaliteta, preveo Branimir Živojinović. Beograd: Službeni glasnik.
   
8. 
   Katalog tema uključuje sljedeće problemske komplekse: pojedinac/obitelj/društvo, seksualnost/ljubav, pobožnost, tijelo i duh, bolest, životni ciklus, umiranje/smrt, strah i nada, radost/bol/sreća, rad i dokolica, komunikacija, strano i vlastito, moć, pravo, priroda/okoliš, prostor, vrijeme/povijest.
   
9. 
   Za sustavan prikaz metodološkog prezentizma u okviru analističke škole usporedi stranice 65-70 od Clark, E.A. (2004). History, Theory, Text Historians and the Linguistic Turn. Cambridge (Massachusetts): Harvard University Press.
   
10. 
    Dincelbacher, P. (1993). Europäische Mentalitätgeschichte. Haupthemenin Einzeldorstellungen. Stuttgart: Kröner.
    
11. 
    Burguière, A. (2009). The Annales School. An Intellectual History. (prev. Jane Maŕie Todd). Ithaca (New York): Cornell University Press.
    
12. 
    .„Jedna dimenzija povijesnog već me godinama opsjeda – dimenzija imaginarnoga. Potrebno ju je definirati tim više jer je po prirodi maglovita. Pokušat ću to učiniti s pomoći tri tipa uputa. Prva se uputa odnosi na pojmove. Prečesto se imaginarno miješa s onim što označuju susjedni termini unutar područja koja se presijecaju, ali koja moraju biti pomno razlikovana. Najprije prikazivanje. Ta vrlo općenita riječ obuhvaća cjelokupno misaono prenošenje spoznajne vanjske stvarnosti. Prikazivanje je vezano uz proces apstrakcije. Prikazivanje neke katedrale, to je ideja katedrale. Imaginarno je sastavni dio prostora prikazivanja. Ali ono zauzima dio nereproduktivnog prenošenja, nije samo preobrazba u duhovnu sliku, već je kreativno, poetično u etimološkom smislu riječi.“ Le Goff, J. (1993). Srednjovjekovni imaginarij. Zagreb: Antibarbarus. 7).
    
13. 
    Pageaux, D-H. (2009). Od kulturnog imaginarija do imaginarnog. U: Davor Dukić i dr. (ur.), Kako vidimo strane zemlje, Zagreb: Srednja Europa, 125–150.
    
14. 
    Moura, J. M. (2009). Kulturna imagologija: pokušaj povijesne i kritičke sinteze. U: D. Dukić i sur (ur.), Kako vidimo strane zemlje. Zagreb: Srednja Europa, 151–168.
    
15. 
    To jasno proizlazi iz ambiciozne Pageauxove programatske vizije interrelacijskog proučavanja književnih slika i povijesti imaginarnog (pp. 150): „Program proučavanja mogao bi se ovako sažeti: nabrojiti i analizirati, dijakronijski ili sinkronijski, sve diskurse o Drugom (književne ili neknjiževne); uključiti društvene i povijesne činjenice, ali i činjenice koje hijerarhijski uređuju interkulturne odnose koji su uvijek odnosi snaga, a ne tek jednostavne razmjene ili dijalozi; poći putem historijskog istraživanja, odnosno sinteze, baveći se podjednako i tekstovima i društvenim i kulturnim pitanjima; usporediti zaključke s analizama istih tema drugih istraživača s područja društvenih i humanističkih znanosti; ukratko, obraditi dio te ‘totalne povijesti’ koja je draga ‘novim historičarima’ u kojoj literati, komparatisti imaju svoje mjesto razmjerno pažnji koju posvećuju društvenim i kulturnim dimenzijama književnog čina i jednostavno (ako smijemo tako reći) – životu ljudi.“ Pageaux, D-H. (2009). Od kulturnog imaginarija do imaginarnog. U: Davor Dukić i dr. (ur.), Kako vidimo strane zemlje, Zagreb: Srednja Europa, 125–150.
    
16. 
    Blažević, Z. (2012). Imagining Historical Imagology: Possibilities and Perspectives of Transdisciplinary/Translational Epistemology. U: D. Dukić (ur.), Imagologie heute: Ergebnisse, Herausforderungen, Perspektiven = Achievements, Challenges, Perspectives. Bonn: Bouvier, 101–113.
    
17. 
    Burguière, A. (2009). The Annales School. An Intellectual History. (prev. Jane Maŕie Todd). Ithaca (New York): Cornell University Press.
    
18. 
    Usred ozljeda navedenih područja dolazi do poremećaja pravilnog odlučivanja u situacijama koje uključuju rizik i sukob kao i selektivnog smanjenja sposobnosti uživljavanja u takve situacijue, a da su pri tome očuvanje njihove druge emocionalne sposobnosti. Damasio, A. (2010). Self Comes to Mind. Constructing the Conscious Brain. New York: Vintage.
    
19. 
    „Pod nazivom slika mislim na mentalne modele čija je struktura izgrađena od ‘znakovlja’ (engl. tokens) svakog osjetnog modaliteta – vidnoga, slušnoga, njušnoga, okusnoga i somatosenzibilnoga. (...) Slike u svim modalitetima ‘prikazuju’ procese i entitete svih vrsta, konkretne i apstraktne. Slike ‘prikazuju’ fizička svojstva entiteta i, ponekad tek u obrisima, a ponekad ne, prostorne i vremenske odnose između entiteta i njihove akcije. Ukratko, proces koji mi spoznajemo kao um kad mentalne slike postaju naše kao rezultat svijesti, jest kontinuirani tijek slika, od kojih se za mnoge pokaže da su logički povezane. Taj tijek putuje naprijed u vremenu, brzo ili sporo, pravilno ili istrzano, a ponekad se kreće duž nekoliko sljedova, a ne tek duž jednoga. Ponekad su te sekvence usporedne, ponekad konvergentne i divergentne, ponekad su superponirane. (...) Drugim riječima, metaforički govoreći, zbilja postoji podzemlje ispod površine svjesnoga uma i to podzemlje ima mnoge razine. Jedna od tih razina sastoji se od slika na koje nije usmjerena pozornost. Druga razina sastoji se od neuralnih modela i njihovih odnosa, koji su podloga za sve slike, bilo da one napokon postaju svjesne ili ne. Treća razina tiče se neuralnih mehanizama potrebnih za održavanje memorijskih zapisa o postojanju neuralnih modela, a to je ona vrsta neuralnih zapisa koja utjelovljuje urođene i stečene dispozicije.“ pp. 308–309, Damasio, A. (2010). Self Comes to Mind. Constructing the Conscious Brain. New York: Vintage.
    
20. 
    Damasio, A. (2005). Osjećaj zbivanja: tijelo, emocije i postanak svijesti, Zagreb: Algoritam.
    
21. 
    Iacoboni, M. (2013). Zrcaljenje drugih. Zagreb: Algoritam.
    
22. 
    Scheer, M. (2012). Are Emotions a Kind of Practice (and is That What Makes Them Have a History)? A Bourdieuian Approach to Understanding Emotion. History and Theory, 51, 193–220.
    
23. 
    Pojam „evolucijska epistemologija“ skovao je još 1974. godine filozof Donald Campbell. Premda se ona danas račva u mnogo različitih teorijskih smjerova, njihova je zajednička poveznica temeljna premisa da je za stvaranje, opstojnost i efikasnost ljudskih osjetilnih i spoznajnih mehanizama u prvome redu odgovoran proces prirodne selekcije. Detaljnije usporedi u Gontier, N., Bendegem, J.P., Aerts, D. (2006). Evolutionary Epistemology, Language and Culture: a Non-adaptationist, Systems Theoretical Approach. Dordrecht: Springer.
    
24. 
    Programski nacrt istraživanja neurohistorije ovako je formulirao njezin utemeljitelj, američki povjesničar Daniel L. Smail: „A neurohistory is a new kind of history, operating somewhere near the intersection of environmental history and global history. There are probably as many definitions of it as there are practitioners, but one important branch of the field centers on the form, distribution and density of mood-altering mechanisms in historical societies. These can be foods and drugs like chocolate, peyote, alcohol, opium and cocaine. But the list of mechanisms also includes things we do to ourselves or to others: ritual, dance, reading, gossip, sport, and, in a more negative way, poverty and abuse. Every human society, past and present, has its own unique complex of mood-altering mechanisms, in the same way that each society has distinctive family structure, religious forms, and other cultural attributes. Neurohistory is designed to explore those mechanisms and explain how and why they change over time.“ Smail, D. L. (2012, August 6). History Meets Neuroscience. History New Network. Pristupljeno 15. veljače 2014, na http://hnn.us/article/147619.
    
25. 
    Smith, C. U. M. (2012, August 6). What Can Historians Learn from Neuroscience? History News Network, pristupljeno 15. veljače 2014, na http://historynewsnetwork.org/article/147627.
    
26. 
    Frevert, U. (2013). Vergängliche Gefühle. Göttingen: Wallstein Verlag.
    
27. 
    Plamper, J. (2012). Geschichte und Gefühl. Grundlagen der Emotionsgeschichte. München: Siedler Verlag.
    
28. 
    S osloncem na teoriju prakse Pierrea Bourdiea njemačka kulturna antropologinja Monique Scheer nedavno je artikulirala vrlo utjecajan koncept „emocionalne prakse“ koji se temelji na sljedećim premisama: 1) emocije nisu posljedica, nego oblik djelovanja koji nastaje kao produkt „mislećeg tijela“; 2) “osjećajni” subjekt ne prethodi emocionalnom činu, nego iz njega proizlazi; 3) definicija emocija mora uključivati tijelo i njegove funkcije i to ne u smislu univerzalnog biološkog temelja, nego sjedišta urođenih i naučenih sposobnosti koje su oblikovane habitualiziranim djelovanjem. Scheer, M. (2012). Are Emotions a Kind of Practice (and is That What Makes Them Have a History)? A Bourdieuian Approach to Understanding Emotion. History and Theory, 51, 193–220.
    
29. 
    Blažević, Z. (2013). Povratak potisnutog: kulturna historija nakon lingvističkog obrata. U: S. Leček (ur.), Matasović i paradigma kulturne povijesti. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest i dr., 31–44.
    
30. 
    Scheer, M. (2012). Are Emotions a Kind of Practice (and is That What Makes Them Have a History)? A Bourdieuian Approach to Understanding Emotion. History and Theory, 51, 193–220. 199–217.
    
31. 
    Bourdieu, P. (1990) The Logic of Practice. Stanford: Stanford University Press.
    
32. 
    Giddens, A. (1986). The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, Berkeley: Polity Press.
    
33. 
    Za sustavan i kritički pregled Latourove filozofske i sociološke misli usporedi Kalanj, R. (2011). Od kritike modernosti do preutemeljenja sociologije. Socijalna ekologija, 20/2, 223–246.
    
34. 
    „Ljudsko nije jedan od polova koji se suprotstavlja ne-ljudima. Izrazi ‘ljudsko’ i ‘ne-ljudsko’ kasni su rezultati koji više nisu dostatni za označavanje druge dimenzije. Ljestvica vrijednosti ne sastoji se u tome da se definiciji ljudskog dopusti klizanje duž vodoravne linije koja povezuje pol objekta s polom subjekta, nego da ono ide niz vertikalu koja određuje nemoderan svijet. Otkrijte njegov rad uspoređivanja, dobit će ljudski oblik. Zastrite ga, valjat će govoriti o neljudskosti, čak i ako je riječ o svijesti ili moralnoj osobi. Izraz ‘antropomorfni’ uvelike podcjenjuje naš humanitet. Upravo bi o morfizmu valjalo govoriti. U njemu se križaju tehnomorfizmi, zoomorfizmi, fiziomorfizmi, ideomorfizmi, teomorfizmi, sociomorfizmi, psihomorfizmi. Njihove veze i razmjene određuju anthropos.” pp. 141, Latour, B. (2004). Nikada nismo bili moderni. Ogled iz simetrične antropologije. Zagreb: Arkzin/Aiir.
    
35. 
    Tanner, J. (2004). Historische Anthropologie zur Einführung, Hamburg: Junius Verlag.