je stvorio kontekst, tako da je jedan te isti predmet, na primer
Katedrala u Rensu (Reims), izgledao sasvim drukčije zavisno od
pravca, jačine i boje sunčeve svetlosti. Pod izvesnim uslovima, takvo
svođenje na izgled može da oteža identifikaciju. Ako mogu da upo-
trebim primer iz sasvim drukčijeg polja saznanja: posmatrač koji
proučava neku ličnost u različitim društvenim situacijama možda
neće moći da shvati karakter te ličnosti kao takve zato što ona stalno
menja svoje ponašanje. On ne može da apstrahuje »lokalnu boju«
ličnosti od uticaja koji se vrše na tu ličnost.
Ta nesposobnost ili nehtenje da se karakter određenoga pred
meta sagledava kao proizvod dvaju odvojenih dejstava mora se
jasno razlikovati od druga dva stava koji potpuno priznaju tu odvo
jenost. Jedan od njih, koji sam već pomenuo, nastoji da ukloni uticaj
konteksta da bi lokalni predmet dobio u čistom, neiskvarenom stanju.
Dobiveni predmet je stalan, sa izuzetkom promena koje sam izaziva.
Posmatrač opaža smeštenost u prostoru, osvetljenje, i tako dalje,
predmeta i koristi se tim obaveštenjima da bi dejstvo konteksta
oduzeo od karaktera predmeta kao takvog. Ovo je .praktični* stav
svakodnevnog života. Jedini razlog što se domaćica interesuje za
zelenu svetlost koja oživljava izlog sa povrćem jeste taj što ona
mora da zna da salata i kupus »kao takvi« izgledaju prilično bez
bojni. Naučnik takođe traži da ustanovi prirodu svakog fenomena
po sebi da bi ga razlikovao u svakom praktičnom slučaju od uslova
koji ga okružuju.
Uostalom, ovde je značajno da u ovim slučajevima apstraho-
vanja predmeta ,kao takvog* ne može da se predstavi nijednim prak
tičnim ostvarenjem. Nijedan predmet ne može da pokaže svoju lo
kalnu boju a da ne bude osvetljen nekim svetlosnim izvorom, koji
takođe ima sopstvenu boju. Fizički, težina nekog predmeta kao takva
nikad ne postoji bez prisustva nekog gravitacionog stanja. Samo u
okviru čovekovog sveta mašte koji je on sam stvorio, smišljenom
tako da se ukloni međusobno dejstvo -— na primer u udžbeničkim
ilustracijama, formulama ili opisnom tekstu — naučnik može da
prikaže kako sile izbijaju iz okoline odvojeno od sila svojstvenih
samom predmetu. I u dečjem crtežu drveće može da bude blistavo
zeleno, sasvim nezavisno od bilo kakvog uticaja žutog sunca koje šija
negde na drugom mestu u slici. Potpuna stalnost, stvorena odsustvom
uzajamnog dejstva, karakteristična je za izvesne umetničke stilove,
neke ranije, neke kasnije, čije interesovanje leži u nepromenljivome
predmetu kao takvom. To je takođe karakteristično i za apsolutistički
pristup nauci. Uzajamno dejstvo predstavlja se kao susret odvojenih,
neokrnjenih celina.
Ali, ima još jedan način raspoznavanja razlike između kon
teksta i predmeta, koji nema za cilj da Ukloni dejstvo okoline na
predmet. Naprotiv, ovaj treći pristup u punoj meri uvažava i ceni
beskrajne i često duboke i zagonetne promene kroz koje predmet
prolazi idući iz situacije u situaciju. U opažanju, najbolji primer
nalazimo u estetskom stavu. Promenljivi izgled jednog predela ili
zgrade ujutru, uveče pod električnom svetlošću, pri različitom vre
menu i u razna godišnja doba pruža dva preimućstva. On nudi oku
izvanredno bogatstvo i proveravâ prirodu predmeta izlažući ga raz
nim uslovima. Covek koji se opaža kao dominantna figura u svom
domu, okružen podređenim nameštajem, pruža sasvim drukčiju sliku
42
0 ljudskom rodu nego mala stvorenja koja gamižu u dnu gradske
ulice. U filmu, mogu se videti automobil ili grupa ljudi kako jure
kroz snopove promenljivih svetlosti, jarko osvetljeni jednog trenutka
a obavijeni mrakom sekundu kasnije. Takva promena okolnosti nije
samo umetnički dobrodošla. Baš kao što mesečeve planine mogu da
se vide tek kada sunčeva svetlost pada sa strane i baca senke, tako
1 naučnik stalno osmatra hoće li se pojaviti nove situacije, ne zato
što sakupljanje novih slučajeva vredi samo po sebi nego zato što
oni mogu da otkriju sveže podatke.
Čime se ovaj treći stav razlikuje od prvoopisanog? Kod prvog
gledišta, uticaji okoline skrivaju identitet predmeta u čitavoj maska-
radi neprekidnih promena; kod trećeg, naprotiv, predmet razotkriva
svoj identitet u mnoštvu izgleda. Stalnost predmeta, u njegovom neo
krnjenom identitetu, posmatrač trećeg tipa shvata sa ništa manjom
izvesnošću nego posmatrač drugog tipa, ali njegov pristup stvara
pojmove koji su sasvim različiti od pojmova sagledavanih u tradicio
nalnoj logici. Pojam od koga je oduzeto sve sem njegovih invarija-
nata ostavlja nas sa netaknutim utiskom visoke uopštenosti. Takav
pojam veoma je koristan zato što olakšava definisanje, klasifikaciju,
učenje i primenu učenja. Predmet izgleda isto kad god naiđemo na
njega. Ironično je, međutim, što ovaj prevashodno praktični stav
ostavlja čoveka bez podrške bilo kakvog opipljivog iskustva pošto
.istinski* oblik, veličina i boja koje on opaža nikada, strogo uzev,
nisu potkrepljeni onim što mu oči pokazuju. Takođe, krutost takve
stalnosti može da posmatrača učini neosetljivim za otkrića koja mu
pruža određen kontekst i da ga spreči da reaguje na način koji bi
bio pogodan za tu određenu priliku. Najčešća forma neinteligentnog
ponašanja sastoji se upravo u zloupotrebi stalnosti, to jest u pretpo
stavci da ono što je bilo tačno ranije mora da bude tačno i ovog puta.
OČUVANJE KONTEKSTA
Pojam stvoren trećim stavom najbolje odgovara produktivnom
mišljenju. Takav pojam ne potiskuje razlike između raznih vrsta kojima
upravlja kao rod, nego ih obuhvata sve i čuva ih u evidenciji. Sasvim
odvojeno od prijatnog bogatstva koje takvo shvatanje daje životu,
ono i umetniku i naučniku obezbeđuje stalnu vezu sa konkretnim
manifestacijama fenomena koji ih zanimaju. Opažalac i mislilac čiji
su pojmovi ograničeni na onu vrstu koju predviđa tradicionalna
logika izlaže se opasnosti da dejstvuje u svetu paralizovanih kon
strukcija.
Svakako, bilo bi nemoguće sačuvati veliko mnoštvo raznih
manifestacija pod jednim zaglavljem ukoliko ih ne drži na okupu
neka vrsta reda. Ovde treba zapamtiti da u opažanju, kako sam već
rekao, različiti izgledi jednog predmeta ne sačinjavaju .zbunjujuću
raznolikost*, već dolaze u neprekidnim redosledima. Oni se javljaju
kao postepene transformacije a ne kao divlje raštrkano mnoštvo
raznih slučajeva.
Ovde imamo dobar primer one vrste reda koji organizuje mo
gućne manifestacije u pojmovima tipičnim za svaku oblast produk
tivnog mišljenja. Da upotrebimo ilustraciju iz književnosti: Šekspirov
43
Dostları ilə paylaş: |