veza između grane i drveta, sadržana u fizičkom predmetu, vero-
vatno pojačava prethodnim iskustvom životinje, koje ga tera
da grane sagledava kao delove postupka veranja po drveću, dok
štapovi upotrebljeni kao oruđa predstavljaju posebne predmete. Ova
iskustva, međutim, ne pridodaju se vizuelnom liku, nego deluju kao
njegovi delovi. Kada se grana drveta sagleda kao oruđe, to je u
opažaj nom smislu nešto sasvim drugo kad se ta ista grana sagleda
kao deo drveta.
Kako se postiže takva promena odnosa? Životinji nije dovoljno
da gleda problemsku situaciju zato što jednostavno ispitivanje onoga
što je pred njom neće uvesti u dejstvo činioce koji daju rešenje.
Niti se pak problem rešava misaonim radnjama koje se obavljaju
odvojeno od opažajnog pomnog ispitivanja. Pre će biti da je nužno
međusobno dejstvo između lika naumljenog cilja (»Treba mi nešto
nalik na štap«) i lika neposredno date situacije. Pod pritiskom lika
zamišljenoga cilja, problemska situacija se opožajno preobraća u:
grana manje drvo jednako je štap.
Kasnije imaću prilike da pokažem koliko mnogo tako neznatno
vizuelno mišljenje liči na onu vrstu rešavanja problema koja dovodi
do naučnih otkrića. Ovde bi sledeći primer mogao da bude dovoljan.
Mi predmete na zemlji doživljavamo kao da aktivno streme nadole
zbog sile koju nose u sebi a koju osećamo kao ono što zovemo
njihovom težinom. Teško je opažati ih tako da ih zemlja privlači,
zato što nikakav čulni doživljaj ne upućuje na takvo tumačenje.
(U svojim ogledima o opažanju uzročnosti, Mišot (Michotte) nije uspeo
da stvori raspored predmeta u kretanju koji bi tako izgledali da
jednu stvar privlači druga!) Pa ipak, mogućno je da se opažajni
doživljaj jedne težine koja aktivno gura nadole i kreće se pretvori
u podjednak opažajni doživljaj predmeta koji pasivno biva vučen
nadole. Da bi se postiglo ovo prestrukturisanje, nužno je da se ciljna
slika privlačenja opažanja poveže sa datom situacijom. Ovaj opa
žajni preobražaj leži u korenu Njutonovog tvrđenja da je težina dej
stvo zemljine teže; i, ni za jednog đaka ne može da se kaže da je
zaista shvatio ovu teoriju ako se taj peobražaj nije obavio u njegovim
sopstvenim čulima.
PAROVI DELUJU NA PARTNERE
Odnosi između stvari u opažajnom polju retko su kad, ili pak
nikad, tako jedinstveni kao što to hoće da nas ubede modeli aso
cijacije u tradicionalnoj teoriji. Prosta sličnost, kao što smo već rekli,
dovodi do čvrste veze samo ako joj podršku daje struktura okoline;
a odnos ne ostavlja stvari netaknute, nego ih često temeljno modi«
fikuje. Ono što važi za sličnost važi i za kontrast. Ovde odnosi
između boja mogu da posluže kao primer. Susedne boje teže da se
stave u međusobni odnos. Kada su slične, one teže da se asimilišu,
toj est da umanje ili uklone razliku. Možda ćemo stoga da vidimo
jednu homogenu boju umesto dve gotovo istovetne. Kada asimilacija
nije mogućna, boje će se menjati u pravcu najjednostavnijeg odnosa
koji njihova razlika pruža. Težnja ka komplementarnosti uglavnom
se opisuje kao fenomen »kontrasta boja«. Komplementarne boje se
uzajamno dopunjuju u »celovitu« belu svetlost i, u isto vreme, uza
54
jamno se isključuju i time razlikuju onoliko koliko to tonovi mogu.
Ovde, opet kao u asimilaciji, partneri mogu da promene svoj izgled
radi odnosa, pa je poučno obratiti pažnju na to da oni mogu da
umanje svoju jednostavnost da bi povećali jednostavnost odnosa
među sobom. Pod pritiskom ka kontrastu, čista crvena uz čistu žutu
može da bude purpurasta dok žuta postaje zelenkasta. Čistota, koja
sprečava dve boje da se drže jedna za drugu, žrtvuje se da bi se
omogućio odnos suprotstavljanja i upotpunjavanja..
Sučeljavanja može da izdvoji, istakne i pročisti neko određeno
svojstvo. Dve čuvene haiku pesmice japanskog pesnika Bašoa (Basho)
govore o tome kako se tišina izoštrava suprotstavljanjem zvuka.
Jedna od njih može da se prevede ovako:
Drevni ribnjak:
žaba skoči
pljusnu voda.
Pesmica kazuje da se karakter ribnjaka istinski otkriva čulima samo
kada se na trenutak prekine njegov drevni mir. Druga pesmica
kaže:
Muk:
stenu dubi
cvrčaka cvrč.
Do koje mere opažanje jednog složenog vizuelnog sklopa može
da se izmeni prisustvom drugog sklopa, pokazali su neobjavljeni
ogledi jedne moje studentkinje, Ane Gelen Bruk (Anne Gaelen Brooke).
Od ispitanika se tražilo da opišu svoje utiske o dvema slikama stil
ski sasvim različitim koje su im pokazane jedna uz drugu. Zatim
je jedna slika iz para zamenjena drugom nekom slikom, i odmah
su zapažene promene u preostaloj slici nastale usled nove kombi
nacije. Te promene mogu da budu znatno veće, a često dovode do
deformacija, pošto te dve slike nisu pravljene jedna za drugu. U
jednom slučaju, Eembrantovoj slici Poljski jahač na belom konju
ispred pozadine od mrkih stena kao parnjak je stavljen Predeo sa
jarebicom Zana Dibifea (Jean Dubuffet). Na Dibifeovoj slici, masa
slične mrke boje i slične teksture ispunjava veći deo platna, izuzev
gornjeg delà, u kome stoji jedna ptica. Sličnost tih dveju velikih,
mrkih površina dala je pozadini Rembrantove slike novu i nepri
kladnu važnost. U isto vreme, sam taj odnos povećao je dubinu
između figure jahača u prednjem planu i pozadine, koja je izgle
dala suviše udaljena nasuprot svom parnjaku na Dibifeovoj slici,
na kojoj teksturisana masa ujednačeno ispunjava frontalnu ravan.
Kada je Dibifeova slika zamenjena velikim Šagalovim (Chagall) pi-
letom koje trči, smesta se pojavio naglasak na kretanju konja u
kasu na Rembrantovoj slici i odgovarajuća izbledelost pozadine.
Slično tome, jedna veoma stilizovana slika od Karela Apela (Appel)
učinila je da jedna Modiljanijeva figura (Modigliani) izgleda rea
listička, dok je ista ta Modiljanijeva slika iznenada izgledala veoma
pljosnata kada je postavljena uz jedan Sezanov portret (Cézanne).
Ovi potonji primeri pokazuju da su ogledi takođe prikazali defor-
55
Dostları ilə paylaş: |