U
članu 3 koji je podijeljen u dva dijela, navodi se da «strankinja udata
za nekog njenog državljanina [državljanina ugovorne države] može,
na svoj zahtjev, steći državljanstvo svog muža, koristeći se naročito
privilegovanim postupkom naturalizacije» i da
«davanje tog državljanstva
može podlijegati ograničenjima koja se mogu nametnuti u interesu
nacionalne bezbjednosti ili javnog poretka». Ovaj član takođe predviđa
da ugovorna država ne može tumačiti kako ova konvencija «dira u ma
kakvo zakonodavstvo ili sudsku praksu na osnovu kojih strankinja udata
za njenog državljanina [državljanina ugovorne države] može punopravno
steći, na svoj zahtjev, državljanstvo svog muža».
«Konvencija o eliminisanju svih oblika rasne diskriminacije» iz 1965. godine
obavezuje države da «garantuju pravo svakome, bez obzira na rasu, boju ili
nacionalno ili etničko porijeklo, na jednakost pred zakonom», naročito u uživanju
nekoliko fundamentalnih ljudskih prava, uključujući pravo na državljanstvo (član
5).
U članu 24
«Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima» iz
1966. godine navodi se sljedeće:
«Svako dijete ima pravo da mu njegova porodica, društvo i država ukazuju
zaštitu koju zahtijeva njegov status maloljetnika, bez ikakve diskriminacije
zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, religiji, nacionalnom ili socijalnom
porijeklu, imovinskom stanju ili rođenju.»
«Odmah poslije rođenja, svako dijete mora biti upisano u matičnu knjigu
rođenih i nositi neko ime.»
«Svako dijete ima pravo da stekne neko državljanstvo.»
U članu 26 tog međunarodnog ugovora tvrdi se takođe da su «Sva (su) lica jednaka
pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu
zakona. U tom smislu, zakon mora zabraniti svaku diskriminaciju i garantovati
svim licima jednaku i efektivnu zaštitu od diskriminacije iz bilo kog razloga kao što
su rasa, boja, pol, jezik, religija, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno
porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili neki drugi status.»
U članu 9
«Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije protiv žena»
iz 1979. godine navodi se sljedeće:
«Države članice priznaju ženama jednaka prava kao i muškarcima da
steknu, promijene ili zadrže svoje državljanstvo. One se posebno staraju da
sklapanje braka sa stranim državljaninom ili promjena državljanstva muža
za vrijeme trajanja braka ne smije automatski promijeniti državljanstvo
žene, ostaviti je bez državljanstva ili joj nametnuti državljanstvo muža.»
«Države članice priznaju ženama jednaka prava kao i muškarcima u
pogledu državljanstva njihove djece.»
«Konvencija o pravima djeteta» iz 1989.godine, koju je ratifikovala skoro svaka
država, sadrži dva važna člana, relevantna za državljanstvo:
U
članu 2 se predviđa da su «Države članice (su) dužne da poštuju i
osiguraju prava navedena u ovoj Konvenciji za svako dijete koje se nalazi
pod njihovom jurisdikcijom, bez ikakve diskriminacije, bez obzira na rasu,
boju, pol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili
socijalno porijeklo, imovinsko stanje, invaliditet, rođenje ili drugi status tog
djeteta ili njegovog roditelja ili zakonitog staratelja».
U
članu 7 se navodi da se «Dijete (se) prijavljuje odmah nakon rođenja i od
rođenja ima pravo na ime, pravo da stekne državljanstvo i, koliko god je to
moguće, pravo da zna ko su mu roditelji i pravo da o njemu brinu njegovi
roditelji». U ovom članu se takođe predviđa da su
«Države članice (su)
dužne da osiguraju ostvarivanje ovih prava u skladu s njihovim nacionalnim
propisima i obavezama koje imaju shodno relevantnim međunarodnim
instrumentima iz ove oblasti, naročito u slučajevima u kojima bi to dijete
inače bilo bez državljanstva».
«Živim u kampu od 1971. godine, ali se nadam da ću se uskoro smjestiti negdje
izvan kampa sa svojom djecom. Želim prava koja imaju državljani Bangladeša.
Mi nemamo dostojanstven život: moja djeca ne rastu kako treba u kampu, ne
obrazuju se, a bez obrazovanja mogu očekivati samo nekakav bijedan posao.»
Syedaha, lice bez državljanstva, koja živi u Bangladešu
Da li postoje neki regionalni sporazumi koji
se bave pravom na državljanstvo?
Regionalni instrumenti potkrepljuju pravnu osnovu prava na državljanstvo. U članu 20
«Američke konvencije o ljudskim pravima» (
1
) (1969) se kaže da:
«Svako ima pravo na državljanstvo. Svako ima pravo na državljanstvo države na
čijoj teritoriji je rođen ako nema pravo ni na koje drugo državljanstvo. Niko ne smije
biti proizvoljno lišen svog državljanstva ili prava na promjenu državljanstva.»
Ove principe je naknadno podržala jurisprudencija Interameričkog suda. Mada je sud potvrdio
da uslovi pod kojima se dodjeljuje državljanstvo ostaju unutar domaće jurisdikcije svake
države, takođe je ustanovio sljedeće:
«Uprkos činjenici da je tradicionalno prihvaćeno kako su dodjeljivanje i priznavanje
državljanstva pitanja o kojima odlučuje svaka država za sebe, savremena dešavanja
ukazuju na to da međunarodno pravo zaista nameće određena ograničenja na
opsežne moći koje država uživa u toj oblasti, te da se danas ne može smatrati kako
je način na koji države regulišu pitanja koja se odnose na državljanstvo u isključivoj
nadležnosti tih država.»
(Interamerički sud za ljudska prava, Savjetodavno mišljenje, «Izmjene i dopune
odredbi o naturalizaciji Ustava Kostarike» (
2
), stavovi 32-34; tekst u 5 HRLJ 1984)
Drugim riječima, države moraju uzeti u obzir međunarodne reperkusije po njihovo domaće
zakonodavstvo o državljanstvu, naročito ukoliko primjena tog zakonodavstva može
prouzrokovati apatridiju.
Godine 1963. usvojena je evropska «Konvencija o redukovanju slučajeva višestrukog
državljanstva i o vojnim obavezama u slučajevima višestrukog državljanstva» (
3
). Ta Konvencija
je zasnovana na ideji, koju su mnoge države Zapadne Evrope prihvatale u to vrijeme, da je
posjedovanje višestrukih državljanstava nepoželjno i da bi ga trebalo izbjegavati. Pošto je
Konvencija iz 1963. godine ograničena u obimu samo na pitanje višestrukih državljanstava,
1977. i 1993. godine dodata su dva protokola kako bi se pokrila srodna pitanja i odrazila
teoretska i praktična dešavanja na polju državljanstva. Na primjer, Drugi protokol uz Konvenciju
dozvoljava sticanje višestrukih državljanstava u slučajevima migranata druge generacije i
supružnika u miješanim brakovima i njihove djece.
(1) Naziv na engleskom jeziku: American Convention on Human Rights, prim. prev.
(2) Naziv na engleskom jeziku: Amendments to the Naturalization Provision of the
Constitution of Costa Rica, prim. prev.
(3) Naziv na engleskom jeziku: Convention on the reduction of cases of multiple
nationality and on military obligations in cases of multiple nationality, prim. prev.