~ 23 ~
Markahuasi je „Sveta šuma” u kamenju gde su bogovi, vanzemaljci, prelazna forma između vanzemaljaca i ljudi, o
čemu govori i Sičin u „12 planeti” sa običnim ljudima u suživotu, što je ispunjenje planova za budućnost. Vilijamson
tvrdi da su Naska linije, o kojima ćemo govoriti nastale kao smernice za sletanje vanzemaljskih letelica, mada je
neobično spojiti prašnjave crteže sa vanzemaljskom tehnologijom. Kako bi danas izgledalo da se na aerodromima
Hitrou u Londonu ili Kenedi u Njujorku umesto električnih i elektronskih aparata nalaze samo prašnjavi crteži i linije
koje usmeravaju avione? I pored toga, videćemo da je Naska fascinantna.
Stena u Markahuasiju
Na tlu Amerike su ostali tragovi koji nisu svojstveni
prihvatljivom tumačenju istorije. Nauka se ili ne bavi njima,
ili ih na brzinu „spakuje” u neku poznatu istorijsku epizodu.
U udžbenicima istorije se ove istorijsko – arheološke pojave
neće naći ili će ih „prošetati” kroz neku od poznatih kultura.
Neki ih pripisuju prirodi ili poznatim kulturama, samo se broj
robova koji su radili na tim građevinama povećava. Svako ko
malo razmišlja će lako doći do zaključka da gola ljudska sila
nije bila kadra da napravi te građevine, kao ni da im odredi
tako precizne dimenzije, kao što je slučaj sa američkim
piramidama, koje su, kao i egipatske, čudo i za savremene
arhitekte i matematičare. Ipak, nije dobro što se zvanična
nauka jako malo bavi ovim mestima, jer na njeno mesto
„uskaču“ ljudi kojima je cilj da tim mestima određuju
isključivo vanzemaljsko poreklo ili okultno značenje.
Značenje imena grada Tiahuanako doslovno, na jeziku
Ajmara, znači „grad umirućeg meseca.” Time se još jednom
utvrdilo sećanje na vreme kada su taj grad i njegova
civilizacija izumrli posredstvom jednog od dva Meseca koji
je zamro i nestao na nebu. Kako do danas nije utvrđena
starost ovog fantomskog grada, opstaje tvrdnja da je to najstariji grad na svetu, rođen još u noći čovečanstva. Otud
nije slučajno što baš u njegovoj blizini živi navodno najstariji narod na svetu, poznat pod imenom Urukehu
(Urukhehu - drevni Uri sa jezera Titikake), čije legende takodje potvrđuju predanje o vremenu kada „mesec nije bio
na nebu” i kada su megalitski grad Tihuanako izgradila gorostasna Variruna bića, „graditelji golemih gradova.”
Kada su tu došle drevne Inke, taj je grad bio uveliko u ruševinama. Tako niko od okolnih drevnih naroda nije znao
poreklo i starost ovog zagonetnog grada, oko kojeg su nastale najkontroverznije hipoteze i napisane bezbrojne
studije i knjige. Bio je to ogroman grad koji se prostirao na oko 200 kvadratnih kilometara i od čijih je klesanih
monolita i kamenja do danas izgrađena gotovo čitava Lima. Tihuanako još uvek izaziva strahopoštovanje svojom
veličinom i razmerama kiklopskih blokova kamenja. Tu su pronađene čuvene Kapije Sunca i Meseca, sa zagonetnim
prikazima likova i bogova sa četiri prsta. Tako je na kapiji Sunca (Kolasaya) nađen i dešifrovan drevni kalendar koji
se sastojao od 260 dana, što upućuje na činjenicu da je godina nekada bila kraća nego danas. Ovo međutim znači
još nešto: tad je životni vek ljudskih bića bio tri puta duži, čime su objašnjive one zagonetne dugovečnosti o kojim
pričaju predanja mnogih naroda. Na pomenutoj Kapiji Sunca dešifrovan je binomski kalendar, što čini jedan od
najtežih presedana u istoriji arheologije. Naime, narod koji je izradio takav kalendar, nije ga mogao izgraditi bez
odgovarajućih optičkih instrumenata, što znači da su ta bića još u vremenu vurma, kada je naš predak išao u
čoporima, razvili matematiku i astronomiju, što je fenomen do danas neobjašnjen! Sam se Tihuanako sastojao od
zapravo dva grada: Akapame i Pumapunktue i neobičan je stoga što, baš u tim krajevima, zemljotresi haraju i
uništavaju konvencionalne gradjevine savremenog inženjeringa. Međutim, Tihuanako se nije pomerio sa mesta, što
čini poseban fenomen za seizmatiku, i uošte za arhitekturu. S druge strane, lukovi bez svodova u Tihuanaku, kakve
ne srećemo nigde na zemlji, ukazuju na sistem jednog neverovatno složenog sveta, čiji su neimari izgradili ovaj grad
bez ijednog eksera.
Tiahuanako se dovodi u vezu sa divovima, koji su u pradavna vremena vladali zemljom, navodno, priča koja je
doživela bum poslednjih godina, kada se navodno otkrivaju grobovi divovskih ljudi, koje evolucija krije. Divovi koje
su Deniken, Sičin i slični autori povezali sa došljacima iz svemira se pominju u svim mitologijama sveta kao Anunakiji,
Nefilimi, grčki Titani, narod Pueblosa ih je zvao Mitmacima, Hindusi Asurima, Menahinima, Dakinima, Lemurima.
Divovi se povezuju i sa ogromnim gradom Tiahuanakom. Tako po čuvenom glaciologu i kosmografu iz 19. veka,
~ 24 ~
Austrijancu Hansu Hoerbigeru u njegovom delu „Glacijalna Kosmogonija”, rasa divova ili nadljudskih bića vladala je
pre 300.000 godina. Po njegovim rečima, reč je o civilizaciji megalitskog carstva, čije je središte kulture nastalo u
Tihuanaku pre nekih 288.000 godina, a koju je kasnije uništila jedna džinovska kataklizma, izazvana velikim
geološkim krizama i poremećajima Zemljinih polova. Po tom pitanju Tihuanako je izgrađen još u diluvijalnom
vremenu glacijalnih epoha, što su, po njemu, potvrdili i neočekivani nalazi. Tiahuanako on dovodi u vezu sa
divovima, a divove u vezu sa ostalim megalitskim i ogromnom građevinama – Olantajambo u Andima, Baalbek u
Palestini, Stonhendž u Engleskoj, Rapa Nui na Uskršnjim ostrvima, egipatskom Velikom piramidom, koja je pored
svega najveće čudo antike.
Još 1985. godine, Japanac Kikačiro Aratake je roneći stotinak metara od ostrva Jonaguni, na dubini od 25 metara,
ugledao ogromnu piramidu. Piramida na dnu mora, bilo je to nešto nezamislivo i senzacionalno. Od tada, više puta
je pokušavano da se utvrdi da li je to delo prirode ili veštačka tvorevina nastala ljudskom rukom. Tek 2000. godine
mesto je proglašeno arheološkim lokalitetom, a rukovodstvo nad istraživanjima preuzeo je Masaki Kimura, koji je
tada bio docent okeanografije na univerzitetu u Rjukju. Istraživanja su potvrdila da se radi o građevini dugačkoj oko
200 metara, širokoj 150 i visokoj 20 metara. Postoje rukom klesana stepeništa, ispod temelja nalazi se nekadašnji
sistem za drenažu, a nađena je i glava koja je vrlo slična sa glavama sa Uskršnjih ostrva. Veoma važan nalaz su znaci
isklesani u kamenu. Bilo je više nego očigledno, da su kameni blokovi ostaci civilizacije koja je postojala davno pre
zvaničnih naučnih tvrdnji i da je civilizacija koja ih je gradila raspolagala sa vrlo naprednom tehnologijom. To su fino
obrađeni kameni blokovi koji formiraju bočnu stranu piramide sa hramom na vrhu. U jesen 1995. godine, pronađene
su još tri lokacije sa podvodnim građevinama, hramovima, trgovima, stepenicama, putevima, stiliziranim likovima
morskih životinja. Između 1995. i 2005. godine pronađeno je još osam novih podvodnih nalazišta na potezu između
Japana i Tajvana, čije su proporcije nezamislive za ljude antičkih vremena. Objašnjenja, bar zvaničnog – nema.
Naska u Peruu: Ima li objašnjenja?
Na severu države Peru (Lat. Amerika) se nalazi splet trasa, koje podsećaju na piste za sletanje aviona, a oko njih
su iscrtani likovi pojedinih nepostojećih mitoloških bića a i postojećih životinja, koja su u promeru i do dve stotine
metara, i koja su, kao i „piste” jasno vidljiva samo iz vazduha. Kako su „crtane,” ako su vidljive samo iz vazduha?
Godine 1982 je Eduard Heran otkrio najinteresantniju sliku u Naski – „astronauta” dužine 32 metra. Naska linije
otkrivene su pre više od 60 godina, a čine ih geometrijske figure 70 životinja i biljaka koje se jedino mogu videti iz
vazduha. Američki naučnik Pol Kosok (Paul Kossok), koji ih je slučajno otkrio, od samog početka je zagovarao
hipotezu da se radi o velikoj „knjizi astronomije.” Figure su iscrtane na jednostavan način: narod Naska je sa površine
tla uklonio tamno kamenje, otkrivajući žućkasto zemljište, a sa strane je gomilao kamenje da bi sa velikom
preciznošću napravio geoglife visoke između 10 i 30 centimetara. Od tih crteža, koje je Unesko svrstao u svetsku
baštinu, najpoznatiji je prikaz majmuna, širine 135 metara, koji ima rep u obliku spirale. Drugi čuveni geoglifi su
pauk, 46 metara dužine, (slika gore), kolibri (raspona krila od 66 metara), džinovska ptica dugačka 300, a široka 54
metra. Crteži su zaštićeni od erozije zbog izostanka vetra i kiše u tom području. Ova tvorevina je, iz aviona, i uočena
prvi put, tokom dvadesetih godina XX veka. Ako nauka koju ceo svet zastupa kaže da pre 2-3 000 godina nije bilo
aviona, čemu je onda ovo mesto služilo. Za jedne je to rebus, poruka iz prošlosti, za jedne mesto bogosluženja nekog
naroda koji je tu davno živeo, a za neke, poput Denikena, aerodrom ili čak kosmodrom, mesto za sletanje letelica
koje su stizale na Zemlju sa udaljenih planeta. Ipak, ni jedan deo ili olupina od letelice ne postoji, a ni ostatak