Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
57
U vezi sa ovim treba spomenuti i Aristotelovo povezivanje celine neba sa
jednim i bogom u Met.986b24. Stagiranin je na ovom mestu pod „nebom” mislio
tzv. „tvarni svemir”, to jest njegovo tre
će značenje iz spisa ''O nebu'' (278b9-21).
Premda su neke od Ksenofanovih odrednica boga opravdavale mogu
će
Platonove
38
i Aristotelove kvalifikacije njega kao za
četnika eleatizma, bard iz
Kolofona svakako nije bio potpuno dosledan i neprotivre
čan mislilac. Da slika o
njemu nije tako koherentna i da je Ksenofan bio autor sa jonskom tradicijom u
sebi, vidljivo je iz onih fragmenata koji ga kvalifikuju, makar na prvi pogled, kao
zastupnika u
čenja o materijalnom uzroku, poput DK21B27, DK21B29 i
DK21B33. Druga stvar je što ni ovi Ksenofanovi fragmenti nemaju arche-ološko
zna
čenje, već predstavljaju njegovo „plaćanje danka” vlastitom jonskom poreklu.
Bez obzira da li se Ksenofan posmatra iz „elejske” ili više iz „jonske”
perspektive, treba pogledati i šta on sam kaže u sačuvanim elegijama, na onim
mestima koja imaju filozofsku relevantnost uopšte, a posebno vezano za
razumevanje i drugog pojma interesa
ntnog za ovo istraživanje – pravde.
Razmatranje
će započeti od prvog fragmenta koji je sačuvan gotovo u potpunosti
i ima 24 stiha. Najpre slede stihovi od 13. do 20. (
DK21B1) (Dils 1983: 130):
Prvo je
čovjeku dobru da pjev
podigne bogu
i pobožan govor i prečistu riječ.
A kad se žrtva prinese i molitva
čvrsta
da se – što je najpreče – sve radi po
pravdi,
tad piti nije grijeh dok domu se
vratiti možeš
sam, bez pomo
ći sluge, ako ti
dopušta dob.
Pohvaliti
čovjeka treba koji, poslije
pi
ća,
plemenite otkriva misli što vode
vrlini.
χρ
ὴ δ
ὲ πρ
ῶτον µ
ὲν θε
ὸν
ὑµνε
ῖν ε
ὔφρονας
ἄ
νδρας
ε
ὐφ
ήµοις µ
ύθοις κα
ὶ καθαρο
ῖσι λ
όγοις·
σπείσαντας δὲ καὶ εὐξαµένους τὰ δίκαια
δύνασθαι
πρήσσειν - ταῦτα γὰρ ὦν ἐστι
προχειρότερον -
οὐχ ὕβρις πίνειν ὁπόσον κεν ἔχων ἀφίκοιο
οἴκαδ᾿ ἄνευ προπόλου µὴ πάνυ
γηραλέος.
ἀ
νδρῶν δ᾿ αἰνεῖν τοῦτον ὃς ἐσθλὰ πιὼν
ἀ
ναφαίνει,
ὥ
ς οἱ µνηµοσύνη καὶ τόνος ἀµφ᾿ ἀρετῆς.
Čitava poema može se, generalno gledano, podeliti na dve celine. Prvih
12 stihova
čisto su deskriptivni i prikazuju kuću imućnog čoveka punu raznih
đakonija. Enterijer je raskošno ukrašen, a dom „odjekuje od pesme i slavlja”
(
DK21B1.12). Drugih 12 stihova imaju opominjući karakter i daju savete prisut-
nim gostima kako da se ponašaju, a posebno koje i kakve pesme treba da pevaju.
38
Stranac iz Eleje u
Sofistu 242d kaže (Platon 2000: 247): „A kod nas narod iz Eleje,
po
čevši od Ksenofana i još ranije, u pričama razlaže tako da ono što se zove Sve jest Jedno”
(
τὸ δὲ παρ᾿ ἡµῖν Ἐλεατικὸν ἔθνος, ἀπὸ Ξενοφάνους τε καὶ ἔτι πρόσθεν ἀρξάµενον, ὡς ἑνὸς ὄντος
τῶν πάντων καλουµένων οὕτω διεξέρχεται τοῖς µύθοις).
58
Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
58
Ovakva deoba elegija nije nikakva novina uvedena od strane Ksenofana, ve
ć se
sli
čne podele mogu pronaći i kod Tirtaja (fr.8 i 9), Solona (fr.1 i 3) i Teognida.
Čini se da su duže elegije bile tako oblikovane da njihova prva polovina izriče
opšte maksime nekog vremena, dok je druga polovina imala specifi
čniju funkciju
primena ovih maksima na pojedina
čne situacije ili konkretne ljude.
Ksenofan na samom po
četku fragmenta (DK21B1.1) naglašava momenat
„
čistoće” (καθαρὸν) na svetkovini, što će se uočiti, istina u drugačijem kontekstu,
i nešto kasnije kada u 14. stihu bude savetovao ljude da slave boga „
čistim
re
čima” (καθαροῖσι λόγοις).
39
Savetodavnost elegija ogleda se i u tome, što se
gostima preporu
čuje kako da se ponašaju kad započne deo koji se odnosi na
pijenje alkohola. Prvo se kaže koliko vina treba piti, a potom i koje pesme treba
pevati. Mera pijenja vina procenjivala se mogu
ćnošću uspravnog hodanja
(
DK21B1.17-18), osim u situacijama kada je neko bio sasvim star. Zanimljivo je
da se prevelika koli
čina pića koja je popijena u grčkom jeziku obeležavala rečju
ὕ
βρις. Podatak je interesantan i zbog toga što je poznato da je kod Helena
postojala snažna kontrastiranost između pojmova δίκη i ὕβρις.
40
U stvari, ni vino
se nije smelo piti „preko mere” (
ὑ
περβολάδην), nego „razumno” (ἐπισταµένως),
što upu
ćuje, makar i implicitno, na povezanost između u(mere)nosti i pravde. Ova
veza, koja je naglašavana od strane sedmorice mudraca, pokazuje koliko je
Ksenofan poštovao tradiciju, sa jedne strane, i koli
ko je držao do mere kao načina
oblikovanja delatne vrline pravednosti kod ljudi, sa druge strane.
U 13. i 14. stihu piše da „Prvo je
čovjeku dobru da pjev podigne bogu i
pobožan govor i prečistu riječ” (χρὴ δὲ πρῶτον µὲν θεὸν ὑµνεῖν εὔφρονας ἄνδρας
εὐφήµοις µύθοις καὶ καθαροῖσι λόγοις). Uočava se da u ova dva stiha postoji
distinkcija izme
đu termina µῦθοι i λόγοι koja zasigurno nije slučajna. Naravno,
razlika nije tako striktno formulisana kod Ksenofana kao što je to bila u kasnijim
vremenima, npr. kod Platona.
41
Kada je o µ
ύ
θοις iz 14. stiha reč, ona u datom
kontekstu prosto ozna
čava „priče”, bez dodatne eksplikacije o tome da li su one
istinite ili lažne. Naravno da se λόγοις moraju do određene mere razlikovati od
µ
ύ
θοις, ali, kao što je rečeno, nije nužno da ta razlika bude naglašena. Sam
Ksenofan potporu ovoj tezi daje na po
četku 7. fragmenta (DK21B7.1) kada kaže
(Dils 1983: 132): „Sada
ću opet uzeti drugu riječ i odrediti put” (νῦν αὖτ᾿ ἄλλον
ἔ
πειµι λόγον, δείξω δὲ κέλευθον). Treba napomenuti da je ovde korišćen oblik
gr
čkog λόγος u singularu, a Kaštelan je procenio da ovakvo λόγον jednostavno
39
Gr
čka reč
κάθαρσις ili
καθαρµός znači „čišćenje”, „okajanje”, „pomirenje”, uopšte i
„ritualno
čišćenje”. Ksenofan i inače tokom poeme naglašava pojam „čišćenja”, bilo u
fizikalnom bilo u verbalnom smislu. Potvrda se može pronaći u frazama ζάπεδον καθαρὸν (1.
stih),
ἁγνὴν ὀδµὴν (7. stih) i ὕδωρ καθαρόν (8. stih).
40
Detaljnije o zna
čenjima imenica ženskog roda
δίκη i
ὕβρις autor je pisao u tekstu o
razumevanju pravde u Homerovoj
Odiseji (Kaluđerović 2007: 31-48).
41
Što se da videti u razli
čitim Platonovim dijalozima, npr. u:
Prot.320c,
Gorg.523a,
Tim.26e,
Phaed.61b.