Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
30
sunce nije manje od zemlje i da je najčistija vatra. Naspram
ranije, mitske slike sveta u kojoj su božanske sile prikazane
strogo hijerarhijski, Anaksimandar smešta kosmos u jedan
matematizovan prostor koji se sastoji od čisto geometrijskih
odnosa. Kosmos za Anaksimandra ima geometrijsku
strukturu i to znači da nijedan deo sveta nije povlašćen u
odnosu na neki drugi, da nijedan deo sveta nema prevlast
nad drugim; taj novi poredak odlikuje se jednakošću i
simetrijom različitih sila koje čine kosmos. To je razlog što
se načelo prvenstva (arché) ne pripisuje nijednom
pojedinačnom elementu; prvobitna osnova iz koje sve
proističe je neograničena, besmrtna, božanska, obavija sve i
upravlja svim; ona je posebna stvarnost, različita od svih
elemenata, kao njihovo zajedničko poreklo i nepresušni
izvor na kome se svi napajaju. Poredak se tu više ne razume
hijerarhijski već kao uspostavljena ravnoteža između
jednakih sila od kojih nijedna nema nad nekom drugom
konačnu prevlast koja bi mogla dovesti do razaranja kosmo-
sa (Vernan, 1990, 115). Za Anaksimandra kažu da je prvi
konstruisao sunčani sat koji je pokazivao ravnodnevice i
kratkodnevice, da je načinio prvu geografsku kartu, da
napušta poetski stil negovan u tada popularnim spevovima
o nastanku bogova (teogonije) i da pišući prvi u prozi uvodi
novi književni rod; njemu se pripisuje i prvi objavljeni spis
O prirodi. Anaksimandru dugujemo i prvi sačuvani
fragment: "... iz čega stvari nastaju u to i propadaju, po
nužnosti; jer one jedna drugoj plaćaju kaznu i odštetu, zbog
nepravde, po redu vremena" (Diels, 12 B 1).
U navedenom fragmentu nailazimo na odlučan korak od
konkretnog ka apstraktnom; čulno se objašnjava misaonim;
ápeiron se razlikuje od svih vidljivih stvari i on je
beskonačan u prostoru i vremenu. Ápeiron je princip
postojanja i propadanja; iz njega nastaju bezbrojni svetovi i
gube se u njemu (ovo Hegelu zvuči "sasvim istočnjački"
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
31
(Hegel, 1970, I/154) i on je tu u pravu: ovo podseća na
drevne istočnjačke religiozne predstave kojima se ukazuje
na akt iskupljenja za nepravednost usled pojedinačnog
postojanja; konačno u pomenutom fragmentu moguće je
naći još jedan istočnjački momenat, ideju o biti sveta koja iz
sebe proizvodi svetove i zatim ih guta); apeiron je božanski,
besmrtan i nepropadljiv.
Anaksimandrov učenik, Milećanin Anaksimen (585-
525), vratio se fizičkom tumačenju počela (arché); umesto
vode kao počelo istakao je vazduh (aér) a to nije učinio
nemajući u vidu Anaksimandra budući da je za vazduh
rekao da je bezgranično počelo (apeíros arché) iz kojeg se
rađa ono što nastaje, što je nastalo i što će nastati, bogovi i
božanske stvari, a ostalo (se rađa) iz njegovog potomstva
(Diels, 13, A 7). Plutarh je pisao za Anaksimena kako je
ovaj tvrdio da je počelo svega vazduh koji je veličinom
bezgraničan a po svojim kakvoćama ograničen, da sve se
rađa nekim njegovim zgušnjavanjem i ponovnim razređi-
vanjem, da kretanje postoji od večnosti (Diels, 13 A 6). Ovu
poslednju misao naći ćemo i kod Heraklita ali, bilo bi
pogrešno u Heraklitu videti direktnog nastavljača
Anaksimena; prvo što ih deli veći vremenski period (jedna
generacija), drugo, što učenju Heraklita prethodi učenje
Ksenofana a treće, i to je svakako najvažnije: Heraklitovo
vreme (i Parmenidovo) rešava posve druge metafizičke
zadatke (ostajući i dalje unutar prostora obeleženog
pitanjem o prirodi arché). U svakom slučaju, s padom
Mileta (494.) pod vlast Persijanaca prekida se i ova
prirodno-filozofska orijentacija.
c
. Osnovna metafizička suprotnost
Dalji korak od spekulacije Milećana, korak ka
apstraktnom promišljanju odnosa bivanja i bivstvovanja (a
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
32
u čemu je nastala suprotnost između elejaca i Heraklita) bio
je uslovljen delovanjem jonskih mislilaca na religiozni
pogled na svet kakav su imali u to doba Grci; ta monistička
tendencija Milećana oličena u nastojanje da se sve svede na
jedno počelo (arché) bila je u protivrečnosti s politeističkom
mitologijom.
Predstavnik ovog protivrečja između politeističkih
narodnih predstava i miletske filozofije prirode i prethodnik
sistema Heraklita i Parmenida bio je Ksenofan (570-478),
rapsod iz Kolofona, koji je ovu filozofiju preneo u Veliku
Grčku (južnu Italiju). Obično ga istoričari imenuju
rodonačelnikom elejske škole, ali pošto po vremenu i
predmetu Ksenofanovo učenje prethodi učenju Heraklita, i
kako Heraklitovo učenje prethodi Parmenidu, a sam
Ksenofan nije rodonačelnik elejskog učenja o biću, već
Parmenid, opravdano je da se o njemu govori posebno.
Već u drevna vremena Ksenofanu je pripisivano da je
prvi koji se borio protiv antropomorfnih elemenata u
narodnoj religiji i da je ismejavao prikazivanje bogova u
ljudskom obličju, te je žestoko napadao pesnike koji su ne-
besnicima pripisivali ljudske grehove i strasti, govoreći o
jednom i najvišem bogu.
Prisiljen da napusti Siciliju, Ksenofan je učestvovao u
naseljavanju Eleje; po svedočenju nekih pisaca bio je
savremenik Anaksimandrov i nije bio ničiji učenik; pisao je
u epskim stihovima (o osnivanju Kolofona i o kolonizaciji
Eleje - ukupno oko 2000 stihova); posebno je bio poznat po
elegijama i jambima ispevanim protiv Hesioda i Homera,
kudeći njihova kazivanja o bogovima; isto tako kažu da se
protivio učenjima Talesa i Pitagore i da je napadao
Epimenida (Diels, 21 A 1); umro je u dubokoj starosti
sahranivši prethodno svoje sinove kao i Anaksagora.
Po rečima Diogena iz Laerta Ksenofan je smatrao da su
u osnovi svih stvari četiri elementa i da svetovima nema
Dostları ilə paylaş: |