Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 67
dobija svoju božansku samodovoljnost kao prvi pokretač.
Ako se često, mada krajnje pogrešno, kasnije formiran
pojam prirode izjednačuje s kosmosom, pa onda i sa physis-
om, a što dovodi do pogrešnog jednačenja izraza kosmos i
physis, još je teža greška kad se u novija razmatranja
nekritički uvodi pojam priroda, pojam koji, značeći nešto
sasvim treće, posebno mesto zauzima kod Plotina, da bi se,
u vreme sholastike, pod prirodom
62
mislio poslednji princip
delatnosti i ispoljavanja života, dakle, ono, kroz šta
hipostaza deluje (principium quo) dok je hipostaza ono šta
deluje (principium quod)
63
.
Sholastička reč substantia odgovara Aristotelovom
izrazu ousia i to prevashodno onom što Stagiranin ima u
vidu kad kaže ta prote ousia. Pojmu ousia odgovara kod
Platona suština a u sholastici essentia. Oba pojma su
zamenjiva ali nisu identična. U Aristotelovom spisu o
kategorijama bivstvo je prva i utemeljujuća kategorija.
"Bivstvo nije ni ono što se iskazuje o onom podležećem
(hypokeimenon), niti je u njemu... Sve druge kategorije
iskazuju nešto o prvom bivstvu i u njemu su kao ono njemu
podležeće" (Aristotel, 1965, 9)
64
. Podela na prvo i drugo
bivstvo nalazi se i kod Aristotela i kod Platona ali se oni po
62
Ovde nije mesto da se šire razmatraju horizonti filozofije prirode kao
takve budući da ona ne može biti ni učenje o brojevima, ni nauka o onom
što se organizuje uz pomoć brojeva, niti nauka o tvoračkom principu, o
njegovom delovanju i produktu njegovog delovanja.
63
Prvo gore pomenuto određenje omogućuje primenu pojma supstancije
na apsolutnu neakcidentalnu božansku bit (ens a se) dok drugo određenje
dopušta primenu pojma supstancije na zavisne, neapsolutne suštine koje
temelj svoje egzistencije nalaze u jednoj drugoj, višoj suštini (i primenjuje
se na telesna i duhovna bića).
64
Već i iz ranije izloženog jasno je da latinski termin essentia ne može u
potpunosti odgovarati grčkom izrazu ousia jer essentia, pošto se njom
obuhvata "bit jedne stvari", ne može u isto vreme označavati i neku
posebnu stvar. Isto tako, nije adekvatan ni prevod sa supstancija, jer u
tom slučaju ostaje skrivena veza između ousia i on.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 68
tom pitanju bitno razlikuju: (a) prvo bivstvo je za Aristotela
i srednjevekovne sholastičare konkretna, stvarna,
pojedinačna stvar (tode ti on, substantia est hoc aliquid),
dok je drugo bivstvo bitnost, suština, tj. bit prvog bivstva,
način (species) koji pripada individualnom bivstvu; (b) za
Platona prvo bivstvo je ideja, ili opšta bitnost izvedena iz
pojedinačnih stvari, dok je drugo bivstvo pojedinačnost.
Odnos bivstva i uzgrednih svojstava kao i razlika
prvog i drugog bivstva kod Aristotela (kao što smo na to već
ukazali) ogleda se u tome što prvo bivstvo može biti samo
bivstvo a nikada svojstvo, što znači, da ne može biti
podvedeno pod rodove i vidove
65
iskaza (kategorije); samo
drugo bivstvo može biti svojstvo i kao takvo može se
ubrojati među kategorije pa se zato i navodi kao prva
kategorija koja stoji naspram ostalih kategorija kao
uzgrednih svojstava
66
.
Bivstvo koje Aristotel određuje (negativno) kao
bivstvujuće koje nije u drugom, sholastika naziva "ens per
se [ili: in se] subsistens", odnosno: "bivstvujuće koje ima
postojanje u sebi". Osim prvog bivstva Aristotel razlikuje
drugo bivstvo (opšte), koje nešto kazuje o pojedinačnom
65
Pod vidovima (eide) se govori kao o delovima roda, tj. o onom na šta se
deli neka celina ili forma, ili iz čega se ona sastoji, kao i o onome što ulazi
u određenje, tj. razjašnjenje neke određene stvari (Met., 1023b). Rodovi
se "dele" na vidove, tj. vrste; stvari se dele po vrsti, a osobine, takođe, po
svojim vidovima. Tako, "suština stvari (šta nešto jeste - to ti esti) jednom
označava ousia i tode ti a drugi put sve rodove bivstvujućeg" (1030a).
66
Iako u ovoj knjizi neke stvari po nekoliko puta ponavljam, ponekad,
samo na različite načine, nije na odmet još jednom upravo ovde naglasiti
da je Aristotelov izraz ousia dvoznačan, budući da se tim pojmom
obuhvata i ono što se izražava pojmom essentia (drugo bivstvo) i ono za
što koristimo izraz substantia (prvo bivstvo). Shodno tome, supstancija
obuhvata kako (drugo bivstvo) i šta (prvo bivstvo). Naspram supstancije,
kao samostalnog bivstvujućeg, imamo nesamostalna svojstva koja
Aristotel označava izrazom symbebekos, a sholastika izrazom accidentia.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 69
bivstvu kao načinu ili rodu (genos)
67
. Način je određen
definicijom, koja određuje ono "šta" suštastva (ti en einai).
Tako je drugo bivstvo istovetno s biti supstancijalno
bivstvujućeg. Logički posmatrano to ti en einai ukazuje na
ono što se na nekoj stvari pokazuje. Ono što određuje neku
stvar nije ono što bi joj se pridodalo, već ono po čemu ona
uvek već sama jeste a što određujemo izrazom suština,
odnosno, bit
68
. Ako se stoga ousia može odrediti i kao
essentia, jasno je da tu pojam ousia ima posve drugi smisao
od onog koji se podrazumeva pod izrazom supstancija
69
.
67
Aristotel razlikuje tri značenja izraza genos (Met., 1024ab). O rodu se
govori (a) kada imamo neprekidno nastajanje (rađanje) bića koja imaju
jednu te istu formu; rodom se naziva i ono (b) prvo što svemu potonjem
obezbeđuje jednako bitisanje (Aristotel navodi primer kako je rod ljudi
određen roditeljima pre no time što proističu iz materije). Konačno, o
rodu se govori s obzirom na supstrat (hypokeimenon), materiju po kojoj
se stvari razlikuju - u smislu u kome površina određuje ravne oblike, a
telo telesne, jer je svaki oblik površ ili telo a površ i telo su osnova
(hypokeimenon) za sve vrste razlikovanja. U ovom poslednjem značenju
hypokeimenon je tvar ali se pritom tvar (hile) i forma (eidos) razlikuju u
rodu. Ako se kategorije određuju kao rodovi, to je u smislu da su rodovi
temeljni oblici bivstvujućeg koji se jedan na drugi ne mogu svesti.
68
Pod to ti hen einai treba razumeti ono što jednu stvar čini time što ona
jeste - njeno štastvo (nem. Wassein), odnosno njenu suštinu (nem. Wesen)
ali, suštinu u tom smislu u kome se bit može na pojedinačnoj stvari
dokučiti. To već potvrđuje kako treba razlikovati suštinu od forme (koja
određuje pojedinu stvar), budući da su morphe i to ti hen einai podudarni
samo kod čistih formi. Ovde treba ukazati i na teškoću: zašto se koristi
oblik ti hen (šta beše) a ne ti esti (šta jeste). Postoje razna tumačenja.
Možda i stoga što stvar jeste ono šta je bila, budući da njena bit izmiče
meni u vremenu pa je tu zapravo reč o stalnoj prisutnosti (Heidegger,
1984, 25).
69
Reč je naime o biti u smislu jedne trajne određenosti njenog šta, a
kakvu ima sve što se može označiti kao nešto (bilo da je to neka stvar ili
osobina, kao i sve ostalo što na ma koji način može biti izraženo). Kako se
suština stvari razlikuje od sveg što se ovoj može pridodati, to što jednu
stvar određuje, mora se na svakoj stvari izdvojiti tako što će se ista
definisati, pa Aristotel ima u vidu to ti en einai kao ono što u definiciji
dolazi do izraza. Pritom se definicija određuje kao pojmovni sklop suštine
Dostları ilə paylaş: |